Kučić Zdravko
Rođen: 1910.
Umro: 1961.
Roditelji: Dr. iuris Juraj (Ermanov) Kučić (Sušak, 3.srpnja 1878.–Zagreb, 3. svibnja 1947.), Nada rođena Vučić (Grižane, 27. prosinca 1882.–Zagreb, 18. listopada 1963.)
Braća: Ljerka Kučić (1909. - 1985.), Zdravko Kučić (1910. - 1961.), Juraj Kučić (1916. - 1957.)
Supruga: Slavica rođena Perušić (1911. - 2007.)
Djeca: Jagoda (1940. - 1988.), Jurica (1944. - )
Liječnik internist, veliki humanista i znameniti liječnik. Njegovo ime je nosila klinička bolnica na Sušaku.
Potječe iz stare sušačke obitelji. Zdravkov otac Juraj Kučić rođen je na Sušaku od oca Ivana Ermana i majke Tereze rođene Ninzato. Gimnaziju je pohađao u Sušaku, a maturirao u Senju 1897. godine. Upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu, a diplomirao 1904. u Beču.
Po završetku studija zapošljava se kao prislušnik (auskultant) kod Kraljevskog kotarskog suda u Sušaku. Gradski vijećnik i kapetan Bakra postaje 1906. godine. Godinu dana kasnije ženi se s učiteljicom Nadom Vučić. U braku imaju troje djece.
Određeno vrijeme kao honorarni nastavnik predaje pomorsko pravo u bakarskoj Pomorskoj školi, a od 1915. do 1917. predsjednik je 
Općinskog suda u Bakru.
Bio je politički blizak primorskim pravašima te surađuje s dr. Erazmom Barčićem, Franom Supilom, Matkom Trinajstićem, Vjekoslavom Spinčićem, Matkom Mandićem, Ivanom Poščićem i drugim pravaškim prvacima.
Od 1919. do 1920. obnašao je dužnost velikog župana Modruško-riječke županije sa sjedištem u Ogulinu. Po uspostavi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevine SHS) kao član Demokratske stranke biran je u Ustavotvornu skupštinu 1920. i Narodnu skupštinu Kraljevine SHS 1927. godine.
Izbori za sušačku gradsku skupštinu održani su 3. lipnja 1923. godine. Na listi Jugoslavenskog kluba premoćno pobjeđuje dr. Juraj Kučić koji postaje prvi gradonačelnik Grada Sušaka. Tu je dužnost obavljao od 3.
Lipnja 1923. do 1928. godine.
Zdravkova majka Nada Vučić rođena je u Grižanama. Osnovnu školu pohađala je u Grižanama, a Učiteljsku školu u Senju. Po završetku školovanja radila je kao učiteljica u Narodnoj osnovnoj školi u Grižanama osnovanoj 1855. godine. Nakon udaje napušta učiteljsku službu i posvećuje se obitelji.
Na slici ljevo, stoji Juraj, glava obitelji, a sjedi majka Nada, stoje Zdravko i Jagoda.
Zdravko Kučić rođen je u Bakru. Otac Juraj je u svom radnom vijeku obavljao brojne i važne službeničke dužnosti, pa je morao često mijenjati mjesta službovanja. Zbog toga se Zdravkovo školovanje odvijalo se na više mjesta.
Pučku školu polazio je u Bakru i Ogulinu.
1923. godine kada je otac izabran za gradonačelnika Sušaka, porodica se seli iz Ogulina u Sušak. Zdravko nastavlja školovanje na Sušačkoj 
gimnaziji. 1928. godine tu je i položio veliku maturu.
U gimnazijskim se danima bavio sportom. Bio je sokolaš gimnastičar i veslač četverca i osmerca sušačkog veslačkog kluba "Jadran", a igrao je i nogomet. Na slici desno, četverac s kormilarom VK "Jadran" (Večerina, Fürst, Miculinić, Kučić i Pancić) na Sušaku 1927.
1928. godine upisao se na Medicinski fakultet u Zagrebu, gdje je završio prvu godinu i položio prvi rigoroz.
Zbog preseljenja obitelji u Beograd 1929. godine, opet zbog očeve nove dužnosti, nastavlja daljnji studij medicine na Beogradskom univerzitetu. Već je 26. ožujka 1934. diplomirao s odličnim uspjehom.
Nakon završetka studija i reguliranja vojne obveze u Vojsci Kraljevine Jugoslavije i pripravničkog liječničkog staža kojeg je obavio u zagrebačkim bolnicama, 25. svibnja 1935. zapošljava se kao sekundarni liječnik na Internom i Zaraznom odjelu Opće javne banovinske bolnice Kralja Aleksandra I. na Sušaku pod vodstvom primarijusa dr. Silvija Novaka. Također je vršio i sve obdukcije umrlih u bolnici.
Tijekom studija medicine u Beogradu upoznaje se sa Slavicom Perušić. Poznanstvo se s vremenom pretvara u ozbiljnu vezu pa se 12. travnja 1936. žene u Beogradu gdje je Slavičin otac ing. Andrija Perušić radio u Ministarstvu šuma i rudnika. Uzeli su se u katoličkoj Crkvi Krista Kralja u Krunskoj ulici (slika ljevo).
1936. u Zagrebu polaže Državni stručni ispit i postaje prvi asistent primarijusa Novaka.
Na početku II svjetskog rata mobiliziran je u činu sanitetskog poručnika. Kapitulaciju Vojske Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. dočekao je u južnoj Srbiji. Kako bi izbjegao da ga Njemačka vojska zarobi, zamijenio je vojnu uniformu za civilnu odjeću i obuću. Izbjegavajući puteve i mjesta u kojima je bila stacionirana njemačka vojska uspio je sredinom svibnja doći do Zagreba gdje su mu živjeli roditelji koji su već mislili da je mrtav ili zarobljen.
19. travnja 1940. specijalizira internu medicinu i pred ispitnom komisijom banske vlasti Banovine Hrvatske na Medicinskom fakultetu u Zagrebu polaže specijalistički ispit.
1940. otvorio privatnu praksu koju je održavao uz rad na Internom i Zaraznom odjelu Banovinske bolnice Kralja Aleksandra I. na Sušaku.
U rujnu 1940. Slavica i Zdravko dobivaju kćerku Jagodu.
Kao rodoljub i antifašist u jesen 1941. uspostavlja vezu s Narodnooslobodilačkim pokretom. U privatnim stanovima Sušaka, Kostrene i Bakra liječi prve oboljele partizane, a u studenom 1941. u bolnici se pod lažnim imenima i dijagnozama liječi skupina ranjenih, oboljelih i smrznutih partizana primljenih nakon razbijanja i rasformiranja Partizanskog odreda "Božo Vidas – Vuk" na Tuhobiću, sastavljenog od Sušačana, Kastavaca i Grobničana.
U srpnju 1942. prisiljen je s bolesnicima prijeći u riječku bolnicu "Santo Spirito", jer sušačka banovinska bolnica postaje talijanska vojna bolnica.
Supruga Slavica je nakon bombardiranja Sušaka u rujnu 1943. pobjegla u Njivice. U travnju 1944. rađa Juricu i do kraja 1946. s Jagodicom, Juricom i Marijom Jurkovič živi u Njivicama.
Pod udarcima Saveznika fašistička Italija kapitulira 8. rujna 1943. godine. Zdravko odlazi u partizane, poput gotovo svog osoblja bivše Banovinske bolnice. Već se 9. rujna nalazi u postrojbama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ-e) na Kordunu.
Drugi svjetski rat je dočekao kao potpukovnika sanitetske službe. Sa tim je činom obnašao niz odgovornih dužnosti u vojnom sanitetu (referent saniteta VIII. kordunaške divizije, član Sanitetskog odsjeka Glavnog štaba Hrvatske, načelnik saniteta IV. i XI. korpusa NOVJ-e i od 7. ožujka 1945. do demobilizacije 4. siječnja 1946. načelnik saniteta pozadine IV. Jugoslavenske armije. Završetak rata dočekao je u Planini kod Rakeka u Sloveniji gdje se nalazila Komanda pozadine.
4. siječnja 1946. je sa istim činom i demobiliziran iz Jugoslavenske armije (JA).
Po demobilizaciji Zdravko postaje šef Internog i Zaraznog odjela Sušačke bolnice.
Godine 1946. izabran je za predsjednika Narodne fronte (kasnije Socijalističkog saveza radnog naroda) za Gorski kotar i Hrvatsko primorje i predsjednika Gradskog odbora Narodne fronte.
U lipnju 1947. izabran je za odbornika Gradskoga Narodnog Odbora Sušak, a Gradsko vijeće izabralo ga je za načelnika Zdravstveno-socijalnog odsjeka.
Početkom 1948. postaje šef Internog odjela Riječke bolnice, a 5. siječnja 1949. primarijus, šef Internog odjela i direktor Opće bolnice Rijeka. Njegov doprinos razvoju Sušačke bolnice prepoznalo je i Ministarstvo narodnog zdravlja NR Hrvatske te je 21. ožujka 1947. imenovan za člana Naučno-medicinskog savjeta.
Kao direktor Riječke bolnice, šef Internog odjela i predsjednik Savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku kotara Rijeke (1954.) jedan je od utemeljitelja riječkog Medicinskog fakulteta 1955. godine.
Rješenjem Sveučilišnog savjeta zagrebačkog Sveučilišta od 4. studenoga 1955. povjerena mu je kao asistentu profesora Silvija Novaka praktična nastava sa studentima interne medicine na novoosnovanoj Katedri za internu medicinu Medicinskog fakulteta. Nakon uspješno obranjenog habilitacijskog rada "Kardioaortalni lues" 12. srpnja 1958. postaje naslovni docent iz interne medicine, a 1. studenoga 1959. izvanredni profesor iz kliničke propedeutike interne medicine. Na slici desno, liječnici Opće bolnice Rijeka u studenom 1951. Direktor bolnice prim. dr. Zdravko Kučić sjedi četvrti slijeva.
Aktivan u sportskim organizacijama grada određeno je vrijeme bio predsjednik PVK-a "Primorje" i NK-a "Kvarner" (od 1954. NK "Rijeke").
Jedan je od pokretača aktivnosti Riječke podružnice Zbora liječnika Hrvatske i njezin dugogodišnji tajnik, jedno vrijeme i potpredsjednik Republičkog odbora Zbora liječnika Hrvatske, a godinu dana prije smrti izabran je za člana Odbora za narodno zdravlje Izvršnog vijeća Sabora NR Hrvatske.
Za zasluge u poslijeratnoj izgradnji zemlje odlikovan je Ordenom rada II. reda i Ordenom bratstva i jedinstva II. reda. Kao jedini sušački liječnik nosilac je Ordena Partizanske spomenice 1941.
Godinu dana prije smrti kao brodski liječnik bio je sa Slavicom na turističkom putovanju po Grčkoj i egejskim otocima. Na kraju putovanja dobio je napadaj žučnih kamenaca. Već tada se radilo o prvoj pojavi neizlječive bolesti. U proljeće 1961. dobio je drugi napad žučne kolike i naglo požutio. Misleći da ima žučne kamence otišao je u zagrebačku Vojnu bolnicu čiji je upravnik bio njegov ratni drug primarijus Vladimir Polić brat u ratu poginulog poznatog sušačkog vaterpoliste Borisa Polića. Pratili su ga njegov najbolji prijatelj profesor dr. Davor Perović i najdraži đak dr. Stanislav Paškvan. Kada je dobio opću anesteziju srce mu je na trenutak zastalo. Brzo je reanimiran i operacija se nastavila. Operater prof. dr. Dušan Machiedo odmah je ustanovio da ima rak žučnog mjehura sa metastazama u regionalne limfne čvorove i jetru. Znali su da mu nema spasa. Nakon operativnog zahvata Slavica je hitno pozvana u Zagreb gdje su joj saopćili da se radi o neizlječivoj bolesti.
Iscrpljen bolešću umro je u zoru 21. listopada 1961. godine u naponu snage, na pragu profesorske karijere i životnih ostvarenja u 51-voj godini života. Njegov sprovod održan je 25. listopada 1961. na Trsatskom groblju (polje C-I-13) gdje ga je uz najviše civilne i vojne počasti ispratilo više od 20.000 ljudi. Uz pogreb dr. Erazma Barčića političkog vođe riječkih i istarskih Hrvata 1913. g. bio je to najmasovniji ispraćaj na posljednje počivalište jednog od zaslužnih građana Rijeke u 20. stoljeću. Na slici desno, pogreb dr. Zdravka Kučića. S lijeve strane kovčeg nose liječnici prof. dr. Silvije Novak, prof. dr. Dušan Jakac i dr. Kajetan Blečić, a s desne strane društveno-politički rukovoditelji grada i kotara Rijeke Kazimir Jelovica, Miloš Grbac i Nikola Pavletić.
Grad Rijeka je po projektu sušačkog arhitekta ing. Igora Emilija izgradio grobnicu čije je nadgrobno obilježje komponirano kao tableta s pincetom, a na prijedlog Kotarskog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Općinska skupština grada Rijeke odlučila je da Sušačka bolnica 1962. dobije naziv Opća bolnica "Dr. Zdravko Kučić" kojeg je nosila sve do ujedinjenja riječkih bolnica u Bolnički centar Rijeka 1982. godine. Njegovim imenom obilježene su ulice na Gornjoj Vežici u Rijeci i Njivicama na otoku Krku.
Danas jedna od ulica u Rijeci nosi njegovo ime.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Slike i dio teksta: Jurica Zdravkov Kučić, Kronika sušačke obitelji Kučić i njezine bliske rodbine
- Juraj Kučić: PROF. DR. ZDRAVKO KUČIĆ (1910. – 1961.), ORGANIZATOR BOLNIČKE SLUŽBE U POSLIJERATNOJ RIJECI
Background picture copyright: 