Mohorovičić Andrija
Rođen: Volosko kraj Opatije, 23. siječnja 1857.
Umro: Zagreb, 18. prosinca 1936.
Roditelji: Andrija (Andre) (Donji Rukavac, Matulji, 25. veljače 1826. - 1906.),
Marija Natalina rođena Poščić (Bregi, Opatija, 29. prosinca 1820. - Volosko, Opatija, 23. kolovoza 1862.)
Maćeha: Francika (Francisca) rođena Franetić (Matulji, ?? - ??)
Polubrat od: Maria (Volosko, Opatija, 19. rujna 1864. - ??), Francisca Antonia (Volosko, Opatija, 30. prosinca 1865. - ??), Franciscus Eucharius (Volosko, Opatija, 17. veljače 1867. - ??), Antonia Elizabeta (Volosko, Opatija, 26. svibnja 1868 - Opatija, 20. ožujka 1945.), Josephus Lucas (Volosko, Opatija, 13. listopada 1869. - 30. kolovoza 1886.), Joannes Henricus (Volosko, Opatija, 15. srpnja 1871 - ??), Sancta Rosina (Volosko, Opatija, 27. listopada 1875. - ??).
Supruga: Silvija Hedvigis Joanna rođena Plemenita Vernić Turanska
Djeca: Andrija (Andre) (Bakar, 31. srpnja 1884. - Zagreb, 27. studenog 1963.), Ivan (Bakar, 1888. - 1912.), Stjepan (Bakar, 20. kolovoza 1890 - Zagreb, 13. veljače 1980.) i Franjo (Zagreb, 1900 - Zagreb, 1906.)
(Opaska SEAS: Tražeći podatke o datumu rođenja Andrije Mohorovičiča u enciklopedijama i na internetu navodi se nekoliko različitih datuma: 23. siječanj ili 27. siječanj. Postoji i treći datum rođenja: 21. siječanj. Taj je datum nadopunjen i osobnim Mohorovičičevim podacima i može se pročitati u Osobnom iskazu napisanom rukom 5. prosinca 1894. godine, a pohranjenom u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u arhivskom fondu Obitelj Mohorovičić. Međutim, njegov sin Stjepan, u Andrijinoj biografiji pod naslovom "Život i rad prof. dr. Andrije Mohorovičića" navodi datum rođenja 23. siječnja, pa se taj datum ipak može uzeti kao onaj kojemu možemo vjerovati.)
Andrija Benedikt Mohorovičić, hrvatski geofizičar, ali i istaknuti svjetski znanstvenik na području meteorologije i seizmologije, zacijelo je jedan od najvećih hrvatskih naučnika svih vremena.
Njegov je poseban interes bio u nekoliko područja: precizno mjerenje vremena, astronomski i seizmički događaji, ali njegov ugled uglavnom počiva na njegovom klasičnom radu iz područja seizmologije.
Mohorovičićev rad na području meteorologije obuhvaća istraživanje bure na području krša i gibanja oblaka. Konstruirao je nefoskop za određivanje smjera i brzine oblaka te vertikalnih gibanja zraka. Mohorovićić je također napravio pionirska promatranja cirkulacije atmosferskog rotora, s vodoravnom osi u buri.
Među znanstvenicima koji proučavaju seizmologiju poznati je Moho-sloj (ili Mohorovičićev diskontinuitet) Zemlje. Njegovim otkrićem počelo se razumjevati kakva je unutarnja struktura Zemlje njene kore i ponašanje seizmičkih valova i njihovo širenje. Zajedno s teorijom sila Ruđera Boškovića (Dubrovnik, 18. svibnja 1711. – Milano, 13. veljače 1787.) i izmjeničnom strujom Nikole Tesle (Smiljan, 10. srpnja 1856. - New York, 7. siječnja 1943.), to je vjerojatno najveće dostignuće u povijesti hrvatske znanosti.
Opća je odlika Andrije Mohorovičića bila kritičnost u cijelome radu. Volio je spajati opažanja s teorijom, ali nikada nije teoriju pretpostavljao opažanjima. Iz njegovih izvještaja vidljivo je da želi uraditi i više, ali ga je u tome sprečavao nedostatak materijalnih sredstava. Njegove teorije i ideje bile su doslovce vizionarske i došle su do izražaja tek mnogo kasnije (djelovanje potresa na zgrade, iskorištavanje energije bure, modeli Zemlje i njene kore, potresi s dubokim žarištem, obrana od tuče itd.).
Prof. Andrija Mohorovičić bio je vrlo mirne i dobroćudne naravi. Kao obiteljski čovjek nije nikada uvečer izlazio, a nakon smrti sina Ivana svako je popodne bio kod kuće, jer je suprugu Silviju "bilo strah biti samoj u kući". Velika mu je slabost bilo pušenje. Gotovo ga se nije moglo vidjeti bez cigarete. Živio je samo za svoju obitelj i za svoju nauku, ali je imao smisla za umjetnost i literaturu.
Nacionalno je uvijek bio pravi Hrvat, što je ostao i do svoje smrti. Od gotovo svih najuspješnih hrvatskih znanstvenika izdvaja se po tome jer je čitav svoj radni vijek proveo u Hrvatskoj, tu je došao do svojeg najvećeg (i svih ostalih) otkrića, a u domaćem časopisu je to otkriće i objavio!
"Zadatak je seizmologije da prouči unutrašnjost Zemlje i nastavi ondje gdje geologija prestaje, a ima u seizmografima kao svojevrsne dalekozore: uređaje koji nam omogućuju da dopremo pogledom i u najdublje slojeve Zemlje", zapisao je Mohorovičić.
Članovi obitelji Mohorovičić su generacijama bili bačvari. Otac Andrija izučio je kovački zanat i nastanio se u Voloskom kao kovač sidara u brodogradilištu. Bio je dobrostojeći i izvanredno dobar kovač, ali nepismen.
Njegova majka Marija rođena Poščić bila je rodom iz Opatije. Umrla je u 42-oj godini kad je Andrija imao 6 godina, tako da je otac morao skrbiti o sinu i privređivati za život. Nakon nekog vremena otac se ponovno oženio Francikom rođenom Franetić z Veprinca. Mačeha se lijepo odnosila prema pastorku. Po majci nije imao braće ni sestara, ali je po maćehi imao sedmoro polubraće: Mariu, Franciscu Antoniu, Franciscusa Euchariusa, Antoniu Elizabetu, Josephusa Lucasa, Joannesa Henricusa i Sanctu Rosinu.
Osnovnu školu završio je od 1863. do 1867. u rodnom Voloskom kraj Opatije, gdje je svećenik koji je bio i učitelj, brzo uočio da je mali Andrija iznimno talentiran, pa su nagovorili njegova oca da dječaka uputi na daljnje školovanje. Andrija je već kao petnaestogodišnjak govorio talijanski, francuski i engleski, a tokom školovanja u Pragu tomu je dodao i njemački, češki, latinski i starogrčki. Na slici desno obitelj Mohorovičić: otac Andrija, majka Marija i djeca (sa ljeva na desno) Andrija, Ivan i Stjepan u Bakru.
1867. upisuje Gimnaziju u Rijeci, gdje je 1875. položio i ispit zrelosti s odlikom (slika dolje).
1875. upisao je studij matematike i fizike na Filozofskom fakultetu u Pragu. Studirao je kod poznatih profesora, uključujući Ernsta Macha.
Kao hrvatski student u Pragu, bio je osnivač i tajnik društva hrvatskih studenata "Hrvat" osnovanog 1876.
Nakon studija matematike i fizike u Pragu vraća se u Zagreb gdje je 8. rujna 1879. postavljen za namjestnog učitelja u Kraljevskoj gimnaziji u Zagrebu. Nakon toga, dvije školske godine Andrija provodi u Osijeku kao nastavnik u tamošnjoj Realnoj gimnaziji.
9. studenoga 1880. godine, u sedam sati i tri minute, Zagreb i okolicu je pogodio potres magnitude 6,3 prema Richteru (8. stupnjeva po Mercallijevoj ljestvici) s epicentrom na području Medvednice. U to je vrijeme Andrija radio kao mladi srednjoškolski profesor matematike i fizike u Osijeku. Taj je potres potakao Andriju na razmišljanje i donekle ga usmjerilo u daljnjem životu.
Dekretom od 6. listopada 1882. imenovan je pravim učiteljem u Kraljevskoj nautičkoj školi u Bakru, pa je na svoje traženje, od 1. studenoga 1882. premješten na Nautičku školu u Bakru "jer mu je falilo more i kamenje". Tu ostaje raditi 9 godina. U Bakru je predavao matematiku, fiziku i meteorologiju.
Dekretom od 5. rujna 1886. potvrđen je u učiteljskoj službi i dodijeljen mu je naslov profesora srednjih učilišta.
Rad u Nautičkoj školi u Bakru bio je odlučujući za početak znanstvenog rada Andrije Mohorovičića. Tu se je prvi put susreo sa meteorologijom koju je predavao učenicima Nautičke škole, te se počeo dublje baviti tom znanosću.
U to je vrijeme jedna od obaveza srednjoškolskih profesora bila i da se aktivno bave znanošću, Andrija Mohorovičić se počeo baviti proučavanjem cirkulacija u atmosferi, što ga je toliko zaokupilo da je 1887. godine u Bakru osnovao meteorološku postaju i održavao redovita meteorološka mjerenja.
Uz to je proučavao probleme gibanja zraka i oblaka. Sam je 1888. godine konstruirao nefoskop, instrument za određivanje brzine i smjera gibanja oblaka, objekte svog zanimanja, za koje kaže: "Oblaci su čudni svati koje treba loviti onda kada se pokažu, a ne kada se hoće, a opredijeljeni smjerovi i brzine sad su točniji, sad netočniji.".
Tokom 9 godina rada u Bakru uspio je objaviti desetak radova, uglavnom iz područja meteorologije.
Nakon što je objavio rad kod nas, objavio je rad i u "Meteorologische Zeitungu" u kojem je prvi opisao vrtlog s horizontalnom osi, tzv. atmosferski 
rotor (slika ljevo, nastanak rotora), kojeg je opazio promatrajući oblake i vjetar kod Bakra i Kostrene i koji se javlja na zavjetrinskoj strani planine. Akademik prof. Mirko Orlić nedavno je sa suradnicima otkrio taj zaboravljeni Mohorovičićev rad u kojem on opisuje atmosferski rotor s horizontalnom osi. Naime, kad puše bura, zrak ponekad čini jedan rotor na čijoj donjoj granici vjetar puše suprotno od smjera bure. Taj je rad objavljen krajem 19. stoljeća, a bio je poznat i citiran u svijetu. No, tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća to je praktički zaboravljeno – rekao je Prof. dr. sc. Marijan Herak s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF-a) u Zagrebu. Međutim, rotori su ponovno otkriveni u SAD-u i sada su jedna od hit-tema u meteorologiji. Amerikanci su bili jako iznenađeni kad su spoznali da je Mohorovičić bio prvi koji je opisao takav rotor.
U Bakru se 1883. ženi Silvijom pl. Vemich de Turan, sestrom svojeg bakarskog kolege Huge Vernicha, profesora Nautičke škole, kćeri poznatoga pomorskog kapetana i bakarskoga patricija Ivana. S njom je imao četiri sina (troje u Bakru i jedno u Zagrebu) – Andriju, Ivana, Stjepana i Franju.
Najstariji sin Andrija, rođenje 1884. godine, a umro 1963. godine. Bio je doktor pravnih znanosti, te je službovao kao sudac u Karlovcu i Zagrebu.
Drugi sin Ivan, je završio farmaciju. Bio je asistent Kraljevskoga sveučilišnog kemijskog zavoda. 3. veljače 1911. godine u Klubu sveučilišnih slušača farmacije u Zagrebu održao je važno predavanje "O bakterijama".
Treći sin Stjepan je bio geofizičar, astronom i matematičar. Na slici desno dolje, Stjepan sa svojim ocem Andrijom.
Četvrti sin, Franjo, je umro u 6 godini života.
Na vlastitu molbu, a dekretom od 4. kolovoza 1891. premješten je u svojstvu profesora na Kraljevsku realnu gimnaziju u Zagreb, gdje 1. siječnja 1892. postaje profesor u Glavnoj tehničkoj školi u Zagrebu. Tu je nastavio studij, a postaje i upraviteljem tadašnjega Meteorološkog opservatorija na Griču.
U travnju 1890. Andrija je utemeljio mrežu postaja za motrenje grmljavinskog nevremena. U narednih 9 -10 godina okupio je oko 500 motritelja – što službenih, a što dobrovoljnih. Motritelji su dojavljivali i o opaženim potresima. Tu je 1892. godine imenovan direktorom meteorološkog opservatorija.
Godine 1892. Mohorovičić je prvi u nas uveo službu točnoga vremena, najprije na temelju opažanja prolaza zvijezda meridijanom, a od 1913. na temelju primanja radiosignala iz Pariza.
Od 1893. do 1917/18. godine je na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu predavao kolegije s područja geofizike i astronomije.
U srpnju 1899. Zagrebački meteorološki opservatorij preuzima upravu nad svim postojećim meteorološkim postajama u tadašnjoj Banovini Hrvatskoj. Do tad su postaje bile pod nadzorom Kraljevske ugarske meteorološke centrale u Budimpešti ili Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade u Zagrebu te privatnika. Andriji je 1901. god. povjereno vođenje čitave meteorološke službe tadašnje Hrvatske i Slavonije. On podiže službu kadrovski i instrumentalno na europsku razinu.
1894. dr. Mohorovičić postaje ravnatelj "Instituta za meteorologiju i geodinamiku", a 1897. i profesor na Sveučilištu u Zagrebu. Tu je ostao do umirovljenja 1921.
Diplomirao je na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je stekao doktorat filozofije s disertacijom "O opažanju oblaka, te dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru".
1897. godine se habilitira za privatnog docenta za meteorologiju na Sveučilištu u Zagrebu.
Godine 1898. postao je pravi (redoviti) član JAZU. Od 1918. do 1922. bio je tajnik njezina Matematičko-prirodoslovna razreda.
Početkom 1899. god. izradio je projekt za istraživanje i iskorištavanje bure u području naše obale, primorja, jer kako je rekao: "... od kolike bi to blagodati bilo za naše pusto primorje".
Od akademske godine 1899/1900. predaje meteorologiju i klimatologiju na Kraljevskoj šumarskoj akademiji (2 sata predavanja i 1 sat vježbi).
1900. godine Andrija objavljuje svoj posljednji znanstveni rad u meteorologiji. Nakon toga meteorologijom se bavio samo stručno, kao motritelj i upravitelj opservatorija. Iste godine objavio je i svoj prvi rad na temu potresa: "Naputak za motrenje potresa".
Već 1901. postavio je seizmološku postaju u Zagrebu. Bila je dosta primitivna, ali Andrija je uporno radio na njenom osuvremenjivanju.
Najprije je 4. travnja 1901. godine posudio jedan seizmograf od svoga kolege i prijatelja iz Budimpešte marke "Vicentini-Konkoly". 18. travnja 1906. godine, dogodio se poznati potres u San Franciscu koji je Mohorovičić registrirao i analizirao tim seizmografom.
Budući da nije bio zadovoljan posuđenim seizmografom, Mohorovičić je nakon dugog "lobiranja" u vladi uspio 1905. godine nabaviti dva nova, tada najmodernija "Weichertova" seizmografa od 80 kilograma, koji su tada bili najbolji na svijetu i koji su bilježili dvije horizontalne komponente pomaka tla. Ti su seizmografi 28. prosinca 1908. zabilježili i katastrofalan potres što je zahvatio talijanske gradove Messinu i Reggio.
Još bolji
Horizontalni seizmograf "Veliki Wiechert", mase 1000 kg stigao je u Zagreb 12. ožujka 1909. Mohorovičić je seizmograf postavio u podrumu zgrade Grič 3. Njime je i zabilježio veliki potres kod Pokupskog 8. listopada 1909. godine u 9 sati i 59 minuta. Bio je jačine VIII - IX stupnjeva Mercalijeve ljestvice s epicentrom u dolini rijeke Kupe, 39 km jugoistočno od Zagreba. Pokupski potres iz 1909. godine spada u nekoliko povijesnih potresa (poput Lisabonskog 1755., ili onoga kod San Francisca 1906. godine) koji se redovito spominju u seizmološkim udžbenicima i drugim knjigama o povijesti znanosti jer su potaknuli važna otkrića ili su značili prekretnicu u shvaćanju potresa i njihovih učinaka.
Zahvaljujući tim dvama instrumentima Mohorovičić je 1910. godine došao do svojeg najvećeg znanstvenog postignuća: otkrića plohe diskontinuiteta koja odjeljuje koru od plašta Zemlje.
To je bio snažan potres koji su zabilježile brojne europske seizmološke postaje. Mohorovičić je od europskih kolega zatražio kopije seizmograma, a svi su se spremno odazvali njegovoj molbi, što govori o ugledu koji je već tad imao u svijetu. Andrija je u rekordnom vremenu prikupio kopije seizmograma, a zatim ih pedantno i strpljivo analizirao. Znanstveni rad objavio je za manje od godinu dana, što se iz današnje perspepektive čini gotovo nemogućim tim više što je sve radio sam, bez pomoćnika.
Njegov rad na proučavanju pokupskoga potresa sadrži vijest o otkriću velikog diskontinuiteta na dubini od 55 kilometara. Taj diskontinuitet, danas općenito poznat kao 
Moho sloj ili Mohorovičićev diskontinuitet u njegovu čast, definira strukturu zemaljske kore. Mohorovičić je utvrdio da se na određenoj dubini Zemlje skokovito mijenja brzina širenja potresnoga vala, što je pripisao promjenama u sastavu Zemljine kore na dubini od 54 km, na mjestu mjerenja u Pokupskom. Prema Mohorovičiću, u najgornjem dijelu Zemljine kore brzina potresnoga vala -c- neprekidno raste s dubinom u skladu s tzv. zakonom potencije:
gdje je -Ch- ishodišna brzina u hipocentru potresa, -rh- udaljenost hipocentra od središta Zemlje, -r- udaljenost točke u kojoj se određuje brzina -c- od središta Zemlje i -k- eksponent koji odražava porast brzine s dubinom. Tom je pretpostavkom uspio riješiti sva pitanja u vezi sa širenjem potresnoga vala u najgornjem dijelu Zemljine kore, a gornja je formula ušla u znanost kao Mohorovičićev zakon.
Dotad se naslućivalo da Zemlja nije homogena, ali se nije znalo mijenjaju li se svojstva kontinurano s dubinom ili u strogo definiranim slojevima. Mohorovičić je tad dokazao da je Zemlja heterogena, da se sastoji od barem dva sloja, od kojih je gornji kora, a donji plašt. Mnogobrojna kasnija istraživanja povrdila su postojanje granične plohe (plohe diskontinuiteta brzine) najgornjega dijela Zemlje i u drugim područjima našeg planeta. Pokazalo se da debljina Zemljine kore, odnosno dubina Mohorovičićeva diskontinuiteta, nije svuda jednaka te da varira od mjesta do mjesta. Ispod planinskih lanaca doseže dubinu i do 70 km, a ispod dubokih oceana nalazi se na dubini od samo 5 km. U prosjeku se nalazi 33 km ispod površine Zemlje.
Na osnovi detaljnoga proučavanja podataka o više potresa, Mohorovičić je značajno pridonio određivanju epicentra potresa, pa se krivulje hiperbole koje se koriste u tom postupku nazivaju Mohorovičićeve epicentrale.
Mohorovičić je nakon toga objavio i pionirski i vizionarski rad "Djelovanje potresa na zgrade", u kojem upozorava arhitekte i inženjere na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u seizmički osjetljivim područjima.
1920. Andrija je recenzirao knjigu Milutina Milankovića u kojoj je prvi put cjelovito iznesena njegova astronomska teorija klimatskih promjena (tzv. Milankovićevi ciklusi). Knjigu je u Parizu izdao JAZU.
Mohorovičićevim imenom nazvan je diskontinuitet između Zemljine kore i plašta – najveća prirodna tvorevina na Zemlji.
Na karti Mjeseca pojavljuju se dva hrvatska imena. Ime Rudera Boškovića dano je planini na vidljivoj strani mjeseca. Andriji Mohorovičiću u čast godine 1970. nazvan je krater na tamnoj strani Mjeseca.
Njemu u čast 1996. asteroid s rednim brojem 8422 dobio je naziv - 8422 Mohorovičić.
Njegovo ime nosi i Geofizički zavod Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, kao i gimnazija u Rijeci, osnovna škola u Matuljima, te nekoliko ulica u hrvatskim gradovima.
U najnovije vrijeme njegovim se imenom naziva i diskontinuitet između kore i plašta na Marsu.
Ime dr. Andrije Mohorovičića nosi ulica u Voloskome gdje mu je ispred rodne kuće na Obali Frana Supila 1979. godine podignut i spomenik.
U Voloskom se nalazi i njegova bista i tabla s osnovnim podacima, a na rodnoj kući i spomen-ploča u čast "hrvatskom učenjaku, akademiku i sveučilišnom profesoru koji je svojim otkrićima na području seizmologije proslavio svoj zavičaj".
Imenom "BŠ-72 Andrija Mohorovičić" nazvan je i hidrografski brod HRM-a.
Tu su i poštanske marke sa njegovim likom izdane 1973. i 2007. (slika ljevo)
Hrvatska narodna banka izdala je 2008. prigodni zlatni kovani novac od 1000 kuna u povodu 150. obljetnice rođenja Andrije Mohorovičića (Slika dolje desno).
U Pomorskoj školi u Bakru, gdje je Mohorovičić predavao na početku svoje 
karijere, posvećena mu je 2007. jedna učionica.
Po njemu je nazvan i projekt bušenja zemljine kore do plašta "Mohole" (Moho + hole), pokušaj iz ranih 1960-ih da se buši kroz Zemljinu koru kako bi se dobili uzorci Mohorovičićeve diskontinuiteta.
Nagrada "Andrija Mohorovičić" Sveučilišta u Zagrebu dodjeljuje se od 2011. pojedincima u Hrvatskoj i inozemstvu za znanstvene rezultate, promicanje znanstvene discipline i struke te za prijenos znanjai odgoj mladih stručnjaka u području prirodnih znanosti.
Valja istaknuti i postavljanje dvojezične (češki i hrvatski) spomen-ploče u Pragu 2011.godine, gdje je Mohorovičić studirao, i to na elitnom mjestu, u Klementinumu, podno astronomskog tornja.
Na žalost, unatoč brojnim inicijativama, u gradu Zagrebu, u kojemu je proveo najveći dio svoga radnog vijeka, i gdje je svojim požrtvovnim radom osnovao hrvatsku meteorologiju, seizmologiju, službu točnog vremena, visokoškolsko obrazovanje iz geofizike i još mnogo toga, još mu nije podignut spomenik, pa niti obična spomen-ploča.
Andrija Mohorovičić bio je znanstveno aktivan sve do svojeg umirovljenja 1922. godine, ali posljednje desetljeće života proživio je u materijalnoj oskudici. Iako je bio redoviti član Akademije JAZU, nije dobivao akademski dodatak jer nikada nije bio sveučilišni nego srednjoškolski profesor.
1926. Andrija je objavio svoj posljednji rad na temu osjetljivosti seizmografa.
Svi su se važni dogadjaji u njegovom životu zbili u petak, tako da je uvijek govorio, da će "u petak i umrijeti", što se i dogodilo. Profesor Mohorovičić umro je u prosincu 1936. u okolnostima koje su se približile siromaštvu. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
GLAVNA DJELA:
- O zavojnici (helikoidi) na upravnom čunju, Drugi program kraljevske nautičke škole u Bakru koncem školske godine 1883-84., 1884
- Klima grada Zagreba, Zagreb 1897.
- Meteorologijska opažanja na kraljevskoj nautičkoj školi u Bakru godine 1887. s kratkim predgovorom, Šesti program kraljevske nautičke škole u Bakru koncem školske godine 1887-88., 1888
- Nekoliko opažanja o vertikalnoj komponenti gibanja oblaka, Rad JAZU XCIV, 1889.
- Nekoji rezultati opažanja oblaka na kraljevskoj nautičkoj školi u Bakru, Rad JAZU, 104, 1891
- Dnevna i godišnja perioda oblaka u Bakru, Rad JAZU, 111, 1892,
- Tornado kod Novske, Rad JAZU, 117, 1893
- Osobito djelovanje groma, Nastavni vjesnik, 3, 1895
- Klima grada Zagreba, Rad JAZU, 131, 1897
- Vijor kod Čazme, JAZU, 135, 1898
- Naputak za motrenje potresa, Uprava Meteorološkog opservatorija, Zagreb, 1901
- Mjera umanjivanja temperature visinom, Glasnik Hrvatskoga naravoslovnog društva, 12/4-6, 1901
- Pucanje sa tučobranima na pokušalištu hrv.-slav. gospodarskog družtva u Zagrebu, Gospodarski list, 49/9, 1901
- Projekt seismičkog opservatorija u Zagrebu, Vijesti Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta, 1906
- Potresi u Hrvatskoj i Slavoniji god. 1906., Bilješke seizmografa Vicentini-Konkoly godine 1906., Godišnje izvješće Zagrebačkog meteorološkog opservatorija za godinu 1906
- Japanska istraživanja o otpornoj snazi građevina proti potresima, Vijesti Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta, Narodne novine, 81/11, 1915, 3. 30, 1909
- Potres od 8. X. 1909. Godišnje izvješće zagrebačkog meteorološkog opservatorija za godinu 1909, Zagreb, (1910)
- Djelovanje potresa na zgrade, Vijesti Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta, 32, 1911
- Razvoj seizmologije posljednjih pedeset godina. Ljetopis JAZU, sv. 27, Zagreb (1913)
- A. Mohorovičić: Hodograf prvih longitudinalnih valova potresa (emersio undarum primarum), Rad JAZU, 204, 1914
- Nove faze u slici početka potresa, Rad JAZU, 208, 1915
- Principi konstrukcije seizmografa i prijedlog za konstukciju nova seizmografa za horizontalne komponente gibanja zemlje. Rad JAZU, knjiga 217, Zagreb, (1917)
- Hodografi longitudinalnih i transversalnih valova potresa, Rad JAZU, 226, 1922
- O pitanju prave osjetljivosti seizmografa, 1926
PRIZNANJA:
- Gerlands Beiträge zur Geophysik, 1926.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Hrvatska Enciklopedia, Mohorovičić, Andrija
- Wikipedia, Andrija Mohorovičić
- GFZ, 16 velikana hrvatskog prirodoslovlja, ANDRIJA MOHOROVIČIĆ (1857-1936)
- Novi List, Aleksandra Kućel-Ilić: Priča o Andriji Mohorovičiću: Zašto se o ocu moderne seizmologije danas premalo zna, 31. kolovoz 2017.
- Mirko Orlić: Andrija Mohorovičić (1857.–1936.) Život u slikama
- Kako je Andrija živio vrijeme
- Hrvatski institut za povijest Zagreb, Doc. dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: OBITELJ MOHOROVIČIĆ U HRVATSKOJ ZNANOSTI
- Bibliografija radova Andrije Mohorovičića, Prikupio Mirko Orlić
- GENI, Andrija Benedikt Mohorovičić
Background picture copyright: 