Kulfanek Josip
Rođen: Letovice kraj Brna, Češka, 1899.
Umro: Sušak, 1976.
Roditelji: otac Karel i majka Anna
Supruga: Đurđa rođena Kopriva (Karlovac, 1908. - 1986.)
Djeca: Milada (vratila se svojedobno u Češku, gdje i danas živi) i Ljudmila Kulfanek-Holjević profesorica
Njegov je jedini stručni moto ili životnofilozofski stav bio: Ne kidajte cvijeće, jer ako ga staviš u vazu gledati ćeš ga još dan ili dva, a pustiš li ga tu gdje je gledati ćeš ga danima.
Od svoga dolaska u Rijeku davne 1926. godine, stvorio pored Trsatskoga i sve druge sušačke parkove, uredio je Park Augusta Cesarca na Pećinama, parkove i drvorede na Sušaku (između dva svjetska rata), obnovio Gradski park na Mlaki te ozelenio groblja na Trsatu i Kozali. Vrt Vijećnice Rektorata Sveučilišta u Rijeci (izgrađen kao Gradska vijećnica Grada Sušaka) uredio je također gradski vrtlar Josip Kulfanek.
Ostavio je parkove i drvorede koji danas uljepšavaju i u brojne gradove bivše Jugoslavije, od Ohridskoga jezera do Kopra, a samo u Hrvatskoj radio je na Brijunima, u Zadru, Poreču, Bujama, Karlovcu, Krku, Rijeci i nizu drugih gradova.
Josip Kulfanek je završio školu za hortikulturu u Brnu, gdje je specijalizirao cvjećarstvo te stvaranje i uređenje parkova. Po završetku škole radio je da bi stekao obveznu praksu u svojoj struci.
Za Prvi svjetski rat, kada je imao osamnaest godina mobiliziran je, pa je izvjesno vrijeme proveo u vojsci, a iz rata je izišao kao ratni vojni invalid. Nije bio ranjen, već je dobio neke smetnje u jednoj nozi, pa je do kkraja svog života lagano šepao.
Po završetku škole, 1920. godine, mu je ponuđeno da ide na daljnje usavršavanje. Mogao je birati između Francuske ili Kraljevine Jugoslavije. Izabire Kraljevinu Jugoslaviju kao mijesto za daljnje usavršavanje. I tako dospjeva u Karlovac, grad na nekoliko rijeka i s velikim parkovima.
Glavni nadglednik karlovačkih parkova i njegov mentor bio je Josip Kopriva, također Čeh, Kulfanekov budući tast. Po njegovim projektima izveden je Modrušanov park, dio zelenog prstena karlovačke Promenade. Tu je upoznao i Đurđu, kćer Josipovu i tu se je par zaljubio. Otac djevojke nije bio baš zadovoljan jer je Đurđa još bila previše mlada za brak. Zato ju je prije braka poslao u internat.
Iz Karlovca Kufanek dolazi u Rijeku 1926. godine kada prihvaća ponudu da radi kao gradski vrtlar. Tako je prihvatio mjesto sušačkog gradskog službenika.
Tadašnje gradske vlasti, inače na inicijativu Adama Bohorića i društva za uljepšavanje grada »Veli vrt« htjele su da se Sušak maksimalno ozeleni. Gradonačelnik Juraj Kučića i gradski zastupnici su se složili i krenuli u osnivanje novog gradskog parka na Trsatu. Tako je Josip Kulfanek, iste godine kada je došao na Sušak, počeo, prema projektu arhitekta Zlatka Prikrila s ozeljenjavanjem odnosno uređenjem Pančićevog parka na Trsatu koji je kasnije dobio naziv Park Heroja.
Živio je sam u jednoj maloj kućici na Trsatu, sve do 1929. kada se konačno stupa i u brak sa Koprivinom kćeri Đurđom koja je na zahtjev njenog oca, prije braka morala ići u internat u Beču u kojem će naučiti njemački, ali i kuhanje, šivanje, te sve ono što se u to vrijeme smatralo obveznim za mladu djevojku prije no što stupi u brak. Na slici ljevo, Josip i Đurđa Kufanek sa kćerima Ljudmilom (slika dolje) i Miladom.
"Gradski oci" tadašnjeg Sušaka željeli su park koji u bi dominirao gradom. Na mjestu gdje se nalazi Trsatski park bio je pusti brijeg s hrpama kamenja i nekoliko raštrkanih borova i goleme gomile gradskog smeća. Josip je baš to mjesto izabrao kao idealnu poziciju za park. Ali Gradski oci nisu vjerovali da ga je moguće stvoriti baš na tom mjestu. A Kulfanek je još od prvog časa bio siguran da će uspjeti. Trebao je samo pribaviti potrebna sredstva. Najzad, gradskim budžetom odobrena mu je u toj godini suma od sto tisuća dinara. Imao je vrijedne i kvalitetne radnike koji su znali pratiti njegove zamisli.
Kulfanek je najprije stvorio umjetni rasadnik na mjestu dvorišta osnovne škole, zatim je počeo krčiti kamenjar. Zamislio je da se na prvu parcelu koju je odredio, gdje je danas ulaz u park, dovlači gradsko smeće već prije bačeno po ovom terenu, koje je miješao s plodnom crvenom zemljom. Potom je prišao prvom sađenju zaštitnog rastinja, koje će, izrastujući, stvoriti prirodni zid – burobran protiv takvih vjetrova koji često pušu brijegom.
Dalje Kulfanek radi na formiranju Trsatskog parka u okviru kojeg je uredio i tzv. Arboretum –poseban zasad raznovrsnog drveća i grmlja koji služi u znanstvene, uzgojne i dekorativne svrhe. U njemu je bilo veoma mnogo raznog bilja i drveća koje inače nije autohtono primorsko, već je doneseno iz drugih krajeva. Kulfanek ih je dobivao preko svojih veza i s njime na svoj način obogatio park. I danas će oni koji ne razaznaju porijeklo takvih nasada teško shvatiti u čemu je razlika, osim što će zapaziti da je to nešto drugo a ne naše, primorsko.
Usporedo je radio i manji park u produžetku prema pravoslavnoj crkvi na Sušaku, potom na Donjoj Vežici pa drvored od Sušačke bolnice prema moru. Njegovi parkovi su i : Park Augusta Cesarca na Pećinama, Gradski park na Mlaki, zelenilo na grobljima Trsat i Kozala. Samo na Sušaku, uredio je između 1926-1940. godine ukupnu površinu od oko 45.000 četvornih metara.
Na Sušaku je dočekao Drugi svjetski rat. Nisu ga mobilizirali u vojsku, zbog noge, ali je vrlo brzo sam odlučio pomagati Oslobodilački pokret novčanim prilozima. Nastavio je sa svojim vrtlarima uređivati i čuvati zelenilo na Sušaku. No, ilegalka koja je prikupljala novac za partizanski pokret, bila je prokazana. Nijemci su je uhitili i na osnovi popisa ljudi s kojima je surađivala, a kojeg su vjerojatno pronašli kod nje, odveli su i Josipa Kulfaneka. Na kraju je bio oslobođen vjerovatno zato jer je dobro govorio Njemački.
Uspostavom nove vlasti, za rukovodioca vrtlarskog odjela Sušaka postavljen je Kulfanekov bivši radnik, a on mu je postao "pomoćnik". Josipa Kulfaneka očito nije pogodila ta degradacija jer je jednakim žarom i savjesnošću nastavio održavati zelenilo na Sušaku i u Rijeci, da bi uskoro bio pozivan i u druge gradove i krajeve Hrvatske i Jugoslavije.
Godine 1952. Kulfanek na svoj zahtjev dobiva invalidsku mirovinu ali u njoj nije mirovao; povremeno je odlazio na Brijune, uređivao okoliš tzv. Titove vile na Žurkovu, a išao je i urediti i ozeleniti Goli otok u jednom njegovom dijelu.
Umro je 1976. godine na Sušaku, a pokopan je u obiteljskoj grobnici na Trsatskom groblju kojeg je također uređivao (Grob D-V-4).
Na Trsatu Josip je dobio i svoju ulicu
Kreirao: SEAS
Izvor:
- SUŠAČKA REVIJA broj 68, Gradimir Radivojević, JOSIP KULFANEK NEUMORNI STVARALAC RIJEČKOG ZELENILA
- Youtube, Josip Kulfanek
- Grad Rijeka, Gradnjom ciglenog labirinta završava se projekt Zeleni Sušak – Hommage Josipu Kulfaneku II