Nugent Ana - posljednji vlasnik Trsatske gradine
Kreirao ©: Nenad Labus
viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini,
Konzervatorski odjel Rijeka
Rođena: Napulj, Italija, 21. rujna 1859.
Umrla: Rijeka, Sušak, 04. rujan 1941.
Roditelji: Albert Nugent (Napulj, Italija, 25. rujan 1816. - London UK, 31. lipanj 1896.) i Tereza rođena Bachmann (Kichberg, Austrija 18. lipanj 1833. -Krumpendorf, Austrija 5. ožujak 1916.)
Sestre: Marija (Napulj, Italija, 1858. - 1918), Jozefina (Napulj, Italija, 1860. - ??)
Suprug: Giovanni Obal (?? - ??), udani na Trsatu 5. listopada 1908.
Djeca: Pia (Rijeka, Sušak, 1909. - ??)
Uvod
Životna priča do sada se svodila na nekoliko uglavnom ružnih riječi kojima su je opisivali Riječani po pričama njenih bližih i daljih susjeda s Trsata: stara, usidjelica, zla, svadljiva, zapuštena ... Mada je ovo istraživanje daleko od toga da bi rekonstruiralo cjelovitu sliku njezina života, ipak ta slika već zvuči kao da ju je pisala Agatha Cristie, poput neka epizode iz serije Poirot. Ta priča u mnogome je drugačija od onih već ustaljenih, kakve nam obično serviraju oni koji se predstavljalu kao poznavaoci Anina života. Ipak, još smo uvijek u fazi kad ne samo što neznamo odgovore na sva pitanja, nego čak niti neznamo sva pitanja na koja bi trebalo tražiti odgovore.
U mladosti je Ana proživila traume i nedaće, bila silovana, s braćom tužila rođenog oca zbog pronevjere novca kojeg joj je oporučno ostavila bakina sestrična, što je preraslo u skandal svjetskih razmjera, potom se sudila s braćom oko podjele istog tog novca, nadalje stekla Trsat i ostala zarobljena u njemu do smrti ...
Udala se 1908. po svoj prilici na Trsatu i živjela s mužem o kome još ne znamo ništa do imena, a s njim je vjerojatno imala i kćer, o kojoj znamo samo njeno ime: Pia. I sve to na Trsatu, gdje svak znade svakoga i sve o svakome od svojih susjeda ... U pokušaju da koliko-toliko očuvam kronološki red izlaganja, morat ću započinjati naizgled nepovezane priče nužne za razumjevanje konteksta, koje će se u primjerenom trenu sliti u glavni tok izlaganja.
1. Rođenje
Anna Nugent rodila se u Napulju 21. rujna 1859., dakle u istom gradu gdje i njen otac, samo pola stoljeća kasnije, kao plod vanbračne veze najstarijeg Lavalovog sina Alberta i Tereze Bachmann. Ta je veza već urodila Aninom sestrom Marijom, koja se rodila godinu dana ranije, a početkom 1860.-tih njih dvije dobit će još jednu sestru po imenu Josefina, dok će se tek 1865. njeni roditelji vjenčati, pa će im kćeri postati plod zakonitog braka.
I ovdje se već javlja prva nedoumica u vezi Anina života: kako to da se rodila u Napulju? Sve podatke koje imam o Aninoj majci objavio je Miles Peter Nugent Clery-Fox, Albertov praunuk, ali ni on ne navodi nikakav podatak o njenom društvenom ili financijskom statusu. Spominje samo da se rodila 18. VI. 1833. u Kichbergu kod Kitzbuhela u Tirolu, koje je tada bilo zabačeno mjesto u Alpama, a danas je svjetski poznato skijalište i zimovalište. Umrla je 5. III. 1916. u Krumpendorfu (Kriva vrba) na Vorthersee (tj. Vrbskom jezeru) kod Klagenfurta, najvećem austrijskom ljetovalištu i kupalištu. Rodoslov je postavio 1. XI. 2015. Nažalost, on i njegov polubrat imaju potrebu za čuvanjem privatnosti svoje rodbine, tako da je većina imena skrivena od javnosti. (Vidi: GENI, rodoslovlje) Inače, Clery Fox je od 1998. dirigent i korepetitor u kazalištu u Toulouseu (Theatre du Toulouse), a gostovao je širom svijeta, primjerice u Čileu, Japanu, USA i slično, dok je u Austriji pokrenuo i vodi Lieder am Berghof u Lechu.
Djevojka iz tako zabačenog mjesta očito nije bila situirana, pa je morala naći neki posao kad je otišla u Beč. Negdje u literaturi neki autor spominje kako je ona bila služavka, ne navodeći kod koga je radila, međutim za doba kad je upoznala Alberta Nugenta i rodila mu dvije vanbračne kćeri, smatram da trebamo odbaciti ovaj podatak. Najviše stoga, što ne vjerujem da su zbilja postojali tako velikodušni poslodavci koji bi bez problema tolerirali da njihova služavka bude trudna tri godine za redom, a svejedno bi je zadržali na radu kod sebe ... Nije mogla biti ni Giovannina služavka, jer je Giovanna umrla 1855., pa se pitam što bi Teresa radila u službi još tri godine nakon Giovannine smrti?
Drugi izvor kojim raspolažem sačuvao se u Aninim papirima, a danas se čuva u riječkom PPMHP i nije do sada objavljivan. To je odgovor austrijskog Generalnog konzulata u Napulju upućen Albertu, kojim mu generalni konzul javlja da je od prefekta u Napulju zatražio izvod iz matice krštenih za Anu, pa da će mu, Albertu, javiti čim dobije odgovor. Pismo je od 7. veljače 1868. iz Napulja. Ono je potvrda da se Anna rodila u napuljskoj župi San Fedinando. Odlazak Albertov s trudnom ljubavnicom i jednogodišnjim kćeri u Napulj 1859. može biti povezan s potrebom uređivanja prihoda od imanja Difesa Caldarasi koje je naslijedio od majke, a kasnije prodao vit. Materi iz Grassana (v. Ianora Michele, Memorie storiche, critiche e diplomatiche della Città di Montepeloso (Oggi Irsina), 1901:487).
2. Mladost
Ana je odrastala u Beču, s roditeljima, sestrama i bratom, a kad je imala 16 godina, to jest 1875., dogodilo se nešto, što će teta njenog oca, Augusta Monleart kasnije u svojoj oporuci opisati kao "... nepravdu koju joj je 1875. nanio princ Moritz von Montleart (Augustin umrli brat iz Beča)". Što se zapravo zbilo, malo je vjerojatno da ćemo ikad doznati. Pa ipak, činjenica je da je riječ o događaju dovoljno važnom da ga Augusta spomene u svojoj oporuci i da ga kompenzira s 50.000 fl., govori mi da je ta nepravda bila nešto vrlo važno i ujedno vrlo neugodno, da nikad ne stigne do suda ni do ušiju javnosti. Danas bi, vjerojatno, to opisali kao "spolno uznemiravanje ili zlostavljanje", ako ne i štogod gore. U originalu na njemačkom ta formulacija glasi: »als Entschädigung für das ihr seitens des Prinzen Moriz von Montleart (Ihres in Wien verstorbenen Bruders) im Jahre 1875 zugefügte Unrecht", (vidi "Welt Blatt", 9. studenog 1898. strana 4). Novinar iz Weltblatta očito ne zna da je Moritz tada još uvijek živ, a da će umrijeti tek 1887., dakle dvije godine nakon Auguste. Na poljskom ova odredba glasi: "Zostawiam hrabinie Annie Nugent, trzeciej córce hrabiego Alberta de Nugent, emerytowanego oficera k. k. Armia austriackiej, 50.000 fl. Oe. W." (vidi Facebook, Księżna Augusta Montleart - Oporuka vojvotkinje Auguste Montleart - Beč 18. travnja 1885.)
Inače, po starom običaju, Albertova djeca najvjerojanije nisu pohađala školu, već su im poduku iz jezika davale guvernante, koje su bile izvorne govornice jezika kojem su učile djecu. Takvo obrazovanje stekao je i Albert u svoje doba. Da je Anna od djetinjstva dobila poduku iz nekoliko jezika svjedoče i uspomene Adaša Dvorskog, koji u njima spominje i Annu, kao jednu od češćih gošća na božićnim ručkovima njegovih roditelja. Ove uspomene u rukopisu pod naslovom "People I knew, people I remember", napisane su 1991., a dobio sam djelomičan uvid u njih ljubaznošću njegove kćeri Marijane Dvorski, na čemu joj najsrdačnije zahvaljujem. O Annom poznavanju jezika, između ostalog svjedoči i jedan članak u novinama između dva rata, u kom je novinar hvali da govori njemački, koji joj je materinski, pa još engleski, talijanski i francuski.
O svom formalnom školovanju Ana je Dvorskima samo kazala da se školovala na Sorbonni. To je, međutim, vrlo problematična tvrdnja. Naime, u doba kad je stasala da bi mogla upisati studij, a to je bilo oko 1877.-1880., djevojkama je upis na studij bio vrlo otežan, tako da su za to morale biti posebno motivirane i svojski se boriti da bi ostvarile upis, pa bi i Ana zapravo bila i slovila kao poinirka borbe za ženska prava. A meni se ne čini da je Ana bila posebno motivirana za takvo što. Još kojih 10-15 godina nakon Ane je i Marija Sklodowska, kasnija Marie Curie, je morala jakom voljom savladavati kojekakve prepreke da se upiše na isto Sveučilište.
I, konačno, sama Ana u već maloprije spomenutom članku kaže nešto sasvim drugo, da je u mladosti živjela kao dvorska dama na raznim evropskim carskim i kraljevskim dvorovima! To, naravno, ima još manje veze s istinom, ali pokazuje kako je ona svoja "sjećanja" lagano prilagođavala ušima slušalaca. A da nije bila dvorska dama dovoljno govori činjenica da se rodila u vezi Alberta s pučankom, čime su joj svi putevi života u ulozi dvorske dame bili zatvoreni. No, ona je to novinaru ionako kazala samo zato, što ju je oslovljavao i tretirao kao groficu, pa je smatrala da bi svoja sjećanja trebala prilagoditi toj ulozi.
Što se Pariza i školovanja tiče, sasvim je moguće, čak izgledno da je doista bila u Parizu, ali da je završila neki ženski licej, znači neku srednju ili višu školu, što je bilo sasvim primjereno onom dobu i nije izazivalo nikakve društvene kolizije. S druge strane, kazati da je studirala u Parizu, što je bila istina, povlači za sobom, pa naravno studij na Sorbonni, gdje drugdje, što je više motivirano činjenicom da je glava kuće Dvorskijevih završio Vojno-pomorsku akademiju, dakle najprestižniju moguću školu za ratnu mornaricu, a i gospođa Dvorski, kći Đure Ružića, završila je bila neki ženski licej, da li u Zagrebu, ili u Austriji, Grazu ili Klagenfurtu ... I da konačno završim: lagati malo o svom školovanju 40 godina kasnije i nije neki grijeh ...
3. Montlearti
Anina baka Beatrix (Napoli, Italija, 12. siječnja 1818. - Beč, Austrija, 26. ožujak 1880.), kći grofa Lavala Nugenta i Giovanne Riario-Sforza, imala je tetku koja se prvo udala za kralja Sardinije i rodila mu sina i kćer, a kad je ostala udovicom, udala se za francuskog grofa Monrlearta, pa je brzo pribavila status princeze.
Jedna od njezinih kćeri, Augusta Montleart, nije vjerovala bankama ni bankarima, pa svoj novac nije ni držala kod njih. Ona je, u jednoj od soba svoga doma u Krizyszkowicama dala sazidati još jedan, dupli zid, i u njega dala ugraditi nekoliko sefova. Kad je umrla, 30. travnja 1885., bilo je to pod nerazjašnjenih okolnostima, kakve su ostale i danas. Tročlana istražna komisija ministarstva pravde pod vodstvom nekog adjunkta Gołębia, ustanovila je da je princeza Augusta ubijena i to najvjerojatnije od vlastite ruke, te da ima oštećenje mozga. Tako stoji u službenom izvješću komisije. Duža verzija opisa njezine smrti, također je izašla u poljskim novinama: tog jutra u dvorištu nadzornik štala iz Krzyszkowica došao joj je reći da je njen voljeni konj nesretnim slučajem izgubio oko, na što se princeza razgnijevila i u nastupu bijesa iz damskog pištolja pucala u nadzornika, ali ga je promašila. Zatim je pucala na slugu koji je došao s nadzornikom, samo što je ovaj imao široki kožni kaput, pa ga je metak tek okrznuo. Kad je shvatila što je učinila, uvjerena kako je ubila oba ova čovjeka, pucala je sebi u glavu, pa i sebe opet samo ranivši, odjurila je u kuću, gdje je uzela nož i samoj sebi prerezala grkljan. Tako glasi službena verzija ove tragedije.
Kod otvaranja njene oporuke, doznalo se za legate spomenute na početku, a kad su otvoreni i sefovi, ustanovilo se da su prazni, tako da od Augustinog bogatstva nije pronađeno baš ništa, pa je osnovana i kriminalistička istražna komisija, a mediji su marljivo i radoznalo izvještavali, nadograđujući na kostur osnovnih podataka i vlastite, kićenije verzije. Tako se proširila i priča, kako je još dvije godine prije princezine smrti, ona primila u posjet svog rođaka (nećaka, sestrića) i zadržala se u razgovoru s njim više od sat vremena, a bila mu je svojevoljno dala i svu svoju gotovinu i nakit. Međutim, ista novina kaže kako je princeza Pruszińska telegrafski upitala dotičnog rođaka o istinitosti ovih navoda, a on joj je također telegrafski opovrgnuo tu priču. Istovremeno, Cecilija L., princezino kumče, vjeruje da se njezina kuma otrovala u napadu ludila. Istražnom sucu predala je pisma koja joj je princeza od Montlearta napisala na francuskom, a ta pisma prema njezinim riječima trebala bi razjasniti tajanstvenu smrt, ali i nestanak milijuna.
Zatim je državni i sudski odvjetnik u Krakovu dr. Max Machalski, kao sudski izvršitelj oporuke kod k. k. Zemaljskog suda u Beču podnio zahtjev zabrane prodaje i izdavanja amortizacije za osam navodno izgubljenih obveznica 5-postotnog državnog duga, za koje su potom izdane kopije i iz kojih su zatim isplaćeni legati. Nažalost, legat za Anu isplaćen je njezinom ocu Albertu, mada je Ana tada već navršila 27 godina.
4. Parnica s ocem
|
|
I umjesto konačnog rješenja za Anu i primitka legata, sad nastupa tek novi krug komplikacija, koji će potrajati još četvrt stoljeća. Albertova djeca su odrastala, a njihov otac Albert napustio je ženu i obitelj i preselio se u London, gdje je doživio svoj preporod i drugu mladost kad je upoznao dvadesetogodišnju Claudiu, na koju je potrošio znatne svote na njezino školovanje i na putovanja. Bio je opsjednut mišlju da se Claudia uda za njega, pa joj je nudio da će joj kupiti i namjestiti kuću gdje god poželi, ako se taj brak ostvari. Anin novac iz legata dobro mu je došao. Claudia ga je potom još malo namamila tvrdeći kako nosi njegovo dijete, pa joj je kupio i namjestio kuću u Brightonu i bez braka. Njegova djeca iz braka nisu to dobro primila, pogotovo jer je pred kraj Claudiu namjestio kao odgojiteljicu kod najmlađe kćeri Josefine, koja je neudata također živjela u Londonu. Ona je svoju nesuđenu pomajku pokušala otrovati, pa sve je završilo na sudu s optužbom porotiv Claudije da je prevarila svog starog nesuđenog "ženika" i prisvojila njegov novac, ali i tužbom protiv Alberta, također zbog prisvajanja novca od legata. Parnica se vukla sve do Vrhovnog suda i dospjela u sve, ali doslovno u sve, svjetske novine. Bio je to jedan od prvih globalnih skandala.
Kad je parnica Albertove djece protiv Claudie i protiv oca konačno završila i postala pravomoćna, Albert je već bio umro, a Claudia je morala Albertovoj djeci vratiti kuću u Brightonu i sve stvari što joj ih je Albert bio poklonio. Ali, ni tada još nije bilo gotovo. Ana, očito, nikad nije braći objasnila razlog zbog koga je Augusta Montleart oporučno, kao legat, ostavila samo njoj onih 50.000 fl., pa su složno zaključili kako je u pitanju samo još jedna od Aninih spletki. Nakon što je Ana prodala kuću u Brightonu i napokon se domogla svog novca, sestre i brat su pobjesnili i složno je tužili za prisvajanje novca tražeći pravični podjelu. I taj proces se razvukao sve do 1908., kad je Ana već imala 50 godina.
5. Nasljeđe iza Artura
Još 1898. javio se kao Arturov nasljednik neki Ivan Nugent, navodno Arturov nećak, koji bi zapravo trebao biti Lavalov praunuk, sin Lavalove unuke Marije Pallavicini-Fibbia iz braka s Lavalovim pranećakom Lavalom juniorom iz Barcole. U njegovo ime obraćaju se sudu Dragutin Mezzorana, tada još upravitelj Trsata i bosiljevački župnik Josip Nezić, tražeći da se Ivanu predaju ključevi od palače Decrevi i kaštela. No, Ivan je ubrzo odustao, što zaključujem iz činjenice da se u dokumentima više ne spominje. Vjerojarno su ga obeshrabila hipotekarna dugovanja na posjedima. Takoreći istovremeno, 9. svibnja 1899. Ana kod Sudbenog stola u Ogulinu predaje i "Uvjetno nasljedno očitovanje", samo što ona još nije iz Bosiljeva, već daje svoju bečku adresu: Burggasse 6. Tada ju je pred sudom zastupao Erazmo Barčić. Iz pisma suca Antuna Marjanovića upravljenog 26. svibnja 1899. na tadašnjeg upravitelja Strossmayerove galerije Nikolu Mašića doznajemo da je ovo "uvjerno nasljedno očitovanje" bilo popraćeno i drugim Aninim koracima, koja se sucu očitovala da "je njoj na srcu da sačuva grad Trsat i sve u njem stvari nalazeće se, pak je u tom pravcu ona već i poduzela shodne korake, naročito u pogledu isplate njekojih dugova."
Fascinantno, zar ne!? Danas, ako želite komunicirati sa sudskom ili nekom drugom vlasti, morate navesti svoj OIB i broj ili presliku svoje osobne, a tada su jednostavno mogli doći i lupiti adresu boravišta kako im odgovara.
6. Stjecanje Trsata
Ana je 1902. navršila 44 godine. Nije više bila baš u cvijetu mladosti. Negdje u to doba je došla živjeti na Trsat. Znam to ne samo zbog spominjanog rješenja o uknjižbi, nego i zbog one bizarne vijesti, koja je stigla i do Beča i pojavila se u novinama: "Streljačke vježbe grofice Nugent", gdje se kaže da će protiv Ane biti podignuta optužnica, jer je pucala na brata, ali još prije i na druge dvije osobe. Očito se na Trsatu osjećala kao doma!
Ipak, postoji i nešto kasnija vijest u obliku dječjeg pisma "teti Anni", koje je sačuvano u riječkom PPMHP koje pokazuje da sve Anine veze s braćom nisu bile prekinute, jer ga piše sin Anine sestre Marije, rođen 1899..
To je pismo Alberta ili Llewelina, sinova Anine najstarije sestre Marije udate Wallauschek u Beču, PPMHP inv. br. 18358: "Wien, 14. listopad 1907. / Liebe Tante Anna! / Deiner wunderschönen Ring habe ich erhalten; danke herzlichst. Ich hoffe Du bist gesund. Uns geht es, auser der Mama, gut. Sei so gut schreibe mir hin und wieder. Solltest Du zufällig gebrachte Marken haben, so schicke sie mir und wirf sie nicht weg, denn ich sammle sie. Herzliche Grüsse und Küsse und noch ..." (Draga teta Anna! / Primio sam tvoj lijepi prsten; hvala vam iskreno. nadam se da ste zdravi. Dobro smo, osim mame. Budite tako ljubazni i pišite mi s vremena na vrijeme. Ako ste slučajno donijeli marke, pošaljite mi ih i nemojte ih bacati, jer ja ih skupljam. Topli pozdravi i poljupci i dalje)
Takoreći istovremeno, Ana je zaigrala i na drugu kartu: dogovorila je s Dragutinom Mezzoranom, odnosno s njegovim bratom Josipom da on na ovršnoj dražbi za Trsat održanoj 1904. kupi posjed u svoje ime, a za njen račun. Time bi Trsat postao "očišćen" od svih hipotekarnih dugova. Doznajem to iz dvije vijesti iz karlovačkih novina. Ustvari, grad Trsat kupio je "g. Josip Mezzurana", kako piše u novinama. Mislim da ovu malu razliku u pisanju prezimena možemo zanemariti, budući da je baš nevjerovatno da bi u istom času živjele dvije osobe ista imena i prezimena koja se razlikuju samo u jednom glasu (glasu u umjesto o), a da su oba još povezana s Trsatom i da se o tome do sada baš ništa ne zna! Zapravo, bi bilo daleko zanimljivije doznati: odakle Mezzorani ovih 40.000 K, i zašto ih je potrošio tako ekstravagantno na kaštel, kad je za te novce mogao kupiti praktički bilo koju kuću na Sušaku, u Strossmayerovoj ili na boulevardu? Možda čak manji hotel. Ako je postojala gospođa Mezzorana, sigurno ga je blagonaklono pogledala s dubokim razumjevanjem, kad je doznala za suprugovu investiciju, zar ne?
Kako je točno izvedena ova operacija teško da ćemo ikad doznati, a ja tako zaključujem iz činjenice da se od strane obitelji Mezzorana nije nikad pojavio zahtjev ili makar pomisao da bi Trsat trebao pripasti njima. Sve se to moralo zbiti između 1904. i 1910., jer tada umiru oba brata Mezzorana.
Ana je već prije, 13. rujna 1902. kod Sudbenog stola u Ogulinu pribavila "Uručbenicu br. 416", kojom je Trsat s pripadnostima upisan kasnije, 14. travnja 1915. u njenu korist u 9/12 te u korist Lavala ml. (njenog brata zacijelo?) u 3/12 dijela. Dala se upisati kao suvlasnica tek kad je hipotekarni dug banci na posjedu bio riješen, pa je zapravo ostalo malo dugova, ako je uopće i ostao koji. Da mi je samo znati kada su i kako Ana i Laval ml. stekli boravište u Bosiljevu, kako piše u "uručbenici"!? Znam tko je Ana, ali tko je Laval mlađi? On bi mogao biti Anin mlađi brat koji je živio u Beču, kao što bi to mogao biti istoimeni Anin bratić iz Barcole (Trsta), koji je inače bio naslijedio Aninog strica Gilberta i bio otac onog Ivana koji se bio već javio kao potencijalni nasljednik. Toliko o pouzdanosti pravnika i istini koja to postaje kad sud donese odluku. Zar nije svijet puno sređeniji i jasniji nakon ovakvih sudskih odluka!? Bez obzira što sam svjestan da će mnogi kazati kako je na osobama da zatraže knjiženje kad god im to odgovara, zanima me što je bilo s "ovršnom licitacijom" i njenim ishodom? Zašto za nju ne postoji obveza bilježenja u gruntovnici, tim prije što su u tome svakako sudjelovali omnipotentni pravnici i sudbena vlast? I zašto je moguće da "uručbenica" iz 1902. vrijedi kao temelj za upis, mada se "ovršna licitacija" odigrala 1903., dakle nakon njezina izdavanja? Treba li uopće još jednom spominjati da su i kod "ovršne licitacije" također pravnici istog suda odigrali svoju (glavnu) ulogu?!
Osim polaganja "uručbenice" kod Sudbenog stola, Ana je od rujna 1902., barem povremeno, boravila na Trsatu, jer je 20. rujna održana ovršna dražba pokretnina, slika, namještaja, oružja. Došao je i njen brat Laval, pa su nakon dražbe pregledali zapisnik i među njima je izbila svađa. Ana je otišla u susjednu prostoriju, vratila se s revolverom i pucala na brata. Srećom, okrznula mu je samo u uho. Ona je ostala pod policijskom paskom u "Decrevi", a Laval se vratio u hotel "Europa", gdje je odsjeo. No, i "Wienner Extrablatt" donosi dva dana kasnije nešto relaksiraniju verziju (naslovljena je "Grofičine vježbe gađanja"!), iz koje doznajemo i da je Ana već prije u dva navrata na Trsatu pucala na ljude. Sakramentska ženska! Uglavnom, epizoda se zapravo sama od sebe ugasila, jer je Laval nije htio tužiti. Ipak, po službenoj dužnosti bila je optužena, pa je u Ogulinu održano suđenje, na kojem ju je branio dr. Frank, a Ana je poricala svaku zlu namjeru, i bila oslobođena.
"Illustriertes Wiener Extrablatt" Nr. 273 od 4. listopada 1902., str. 3: "(Die Schussübungen der Grafin Nugent) Aus Fiume, 4. October, wird uns gemeldet: Gegen Grafin Nugent, welche bekanntlich gegen ihren Bruder Grafen Laval Nugent einen Revolverschuss abgegeben hatte, wird die Anklange erhoben werden. Die Polizei hat constatirt, dass die Grafin noch zwei gegen andere Personen in Tersatto ahnliche Schiessubungen unternommen hatte, welche Falle in die Anklage einbezogen. Die Anklange wird nicht wegen versuchten Mordes, sondern wegen Gefahrdung der korperlichen Sicherheit erhoben." (Vježbe gađanja grofice Nugent) Iz Rijeke, 4. listopada, javljamo: Pritužbe će biti podignute protiv grofice Nugent, koja je, kao što je poznato, ispalila revolverski metak na svog brata grofa Lavala Nugenta. Policija je utvrdila da je grofica u Tersattu poduzela dvije slične vježbe gađanja protiv drugih osoba, među kojima je i optužnica. Optužba se ne postavlja za pokušaj ubojstva, već za ugrožavanje fizičke sigurnosti.")
7. Mezzorane
Janko grof Vojković (Oroslavje, 26. siječnja 1850. - Karlovac, 24. svibanj 1897.) imao je preko 20 godina u doba kad je postao posinak Artura Nugenta, što se dogodilo tako da se ovaj oženio za njegovu majku Mariju, udovicu Vojković, poznatu zagrebačku ljepoticu. Janko je potom često bivao na očuhovom imanju "Kaštel" u Karlovcu, kao i u Bosiljevu, kamo se i preselio nakon što je izgubio vlastito imanje u Oroslavlju.
Jankova sestra Minka (Wilhelmina) udala se 1866. za Leonida Berezina, koji je bio ruski potkonzul (1861.-1866.) a potom konzul u Rijeci (1869.-1971.). Možda je zato Janko relativno često dolazio u Rijeku i Opatiju gdje je stekao prijatelje, među kojima je bio i Dragutin Mezzorana, austrougarski mornarički oficir. Mezzorana je, pak imao brata Josipa, koji je kasnije, iza Jankove smrti (1898.), držao u Karlovcu na Baniji, dakle prema željezničkom kolodvoru, hotel-svratište zvano "Kruna".
Grof Janko Vojković ili Vojkffy naslijedio je od oca posjed Oroslavlje, ali ga je budući nevičan i nebrižljiv u poslovanju potom izgubio zbog kredita od banke, pa je nakon ovrhe došao živjeti u Bosiljevo. Nakon smrti žene Pauline, ostao je ne samo udovac, nego je njezin otac doslovno oteo Janku djecu, odnosno oteo "svoje unuke", koja su potom odrasla u Babenhausenu.
Sad je čas za još jednu digresiju. Prezime Mezzorana kod nas je i danas rijetko. Tek stotinjak obitelji nosi ga u Italiji, a većina ih je u Venetu. Stoga pomalo čudi podatak još iz 1381. da je Mletački Senat nekog Francesca Mezzoranu s potomcima primio među mletačke plemenite obitelji, zato što je taj Francesco u doba rata za Chioggiu umajmio na svoj račun 30 strijelaca (balestrieri) te još posudio državi 800 dukata.
U našim krajevima, prvi zabilježeni Mezzorana bio je neki Josip, učitelj u Mrkoplju, iz godine 1827. On se kasnije zaposlio u Komorskom kaštelanatu u Vrbovskom. Dva desetljeća kasnije, 1861., ako računam od zadnjih podataka iz 1842., rodio se Dragutin Mezzorana. S obzirom na rijetkost prezimena u ovim krajevima, ne mogu se oteti utisku da su rodbinski povezani! Dapače, s groba na Trsatu, gdje je Dragutin sahranjen, doznajem da se u to doba oko 1860. rodio još jedan Josip Mezzorana., koji mu je gotovo sigurno bio brat - zašto bi inače bili zajedno sahranjeni?
Sad o pravom razlogu ove digresije. Dragutin je, pod imenom prevedenim nemilosrdnom logikom toga vremena na njemački, dakle kao Carl, stupio u Ratnu mornaricu i dogurao 1891. do čina poručnika bojnog broda. Tada se te iste 1890., 1891. ili 1892. demobilizirao, jer ga već u šematizmu za 1893. ne nalazim. No, zato iz kasnijeg izvora doznajem da je postao upravitelj, što je zapravo domar ili čuvar kaštela Trsat, za Artura Nugenta. Mada se točna godina ne navodi, pretpostavljam da je to postao odmah po demobilizaciji, zato što je nadčinovnik u "Adriji" mogao postati tek kasnije, nakon smrti Artura 1897.
Za to vrijeme ili tako nešto, već spomenuti Josip Mezzorana mlađi uređuje hotel "Krunu" na Baniji u Karlovcu u kom nudi "vrhunsku podvorbu, čiste i zračne sobe, te nadasve obljubljeno Karlovačko pivo". Bilo je to 1898.
Eh, sad slijedi još jedna digresija. Kad se Artur oženio Vojkffijevom udovicom, stekao je uz nju i sedmoro posinčadi, odnosno njezinu djecu iz prvog braka sa Šišmanom Vojkffyjem, mada ne znam sudbine svakog ili svake od njih. Znam da se Flora, najstarija kći, udala za Hippolita Csáky Pallavicinija i s njim imala dva sina i kćer. U riječkom PPMHP je sačuvano jedno dječje pismo najstarijeg sina, Rogera naslovljeno na Mariju Nugent, u kom se spominju Nagy Mama i Nugent-bacsi, dakle Marija i Artur. Kći Marijina, Wilhelmina, udala se pak 1866. u Zagrebu u pravoslavnoj crkvi na Cvjetnom trgu, dakle još u doba udovanja majke, za Leonida Vasiljeviča Berezina koji je bio ruski konzul na Rijeci.
No, za naše izlaganje bitan nam je posinak Janko, koji je živio u Karlovcu, a dolazio je godimice u Opatiju i tamo, kao i u Rijeci i na Sušaku, imao neke prijatelje. Pretpostavljam da je u Karlovcu upoznao i zbližio se s hoteljerom Josipom Mezzoranom, a da je onda i na Kvarneru upoznao njegovog brata Dragutina, s kojim je prijateljevao u Opatiji. U uspomeni na grofa Janka i susretima s njim i s Mezzoranom u Opatiji i Rijeci autor potpisan inicijalima "G.T." objavio je feljton u kome kaže da je Artur bio dobra duša i obljubljen na dvoru. Nadalje, navodi, kako je stari Fugger, dakle djed, zatražio kao "conditio sine qua non", da se Artur Nugent vjenča s Jankovom majkom, ako Janko želi njegovu dozvolu i pristanak da oženi Fuggerovu unuku Paulinu.
Da nastavim – u feljtonu se, mada samo po prezimenu, spominje i Mezzorana, Jankov prijatelj u Rijeci, a taj ne može biti nitko drugi nego jedan od već spominjane braće. Stoga, nije teško zaključiti kako je Dragutin Mezzorana postao upravitelj posjeda na Trsatu zagovorom Janka kod očuha Artura.
No, glavna zanimljivost u ovoj digresiji tek slijedi. Opet nam je otkrivaju karlovačke novine: grad Trsat na ovršnoj dražbi kupio je za 190 000 Kr. g. Josip Mezzurana. Spomenuo sam već dvije vijesti iz karlovačkih novina u vezi ovršne prodaje Trsata. Mjesec dana nakon prve vijesti o prodaki za 190.000 pojavila se i druga, ali je cijena Trsata tada navedena kao 40.000! Kako god, Trsat je bio prodan na ovršnoj dražbi.
S druge strane, pravnici koji uvijek vole ostavljati utisak kako su oni sinovi božji, kako su u ovu našu dolinu suza sišli uvesti malo reda u kaos koji stvaraju ljudi ... Tako je marom pravnika zabilježeno, recimo, u gruntovnici na dan 14. travnja 1915. da sudac Općinskog suda na Sušaku, odlučuje na osnovu "uručbenice" kr. sudbenog stola u Ogulinu neka se upišu novi vlasnici kaštela, mada je ta "uručbenica" izdana još 13. IX. 1902., dakle prije ovršne dražbe! Bez obzira što sam svjestan da će mnogi kazati kako je na osobama da zatraže knjiženje kad god im to odgovara, zanima me što je bilo s "ovršnom licitacijom" i njenim ishodom? Zašto za nju ne postoji obveza bilježenja u gruntovnici, tim prije što su u tome svakako sudjelovali omnipotentni pravnici i sudbena vlast? I zašto je moguće da "uručbenica" iz 1902. vrijedi kao temelj za upis, mada se "ovršna licitacija" odigrala 1903., dakle nakon njezina izdavanja? Treba li uopće još jednom spominjati da su i kod "ovršne licitacije" također pravnici odigrali svoju (glavnu) ulogu?!
Ima još jedna čudna stvar u gruntovnici: spomenutom "uručbenicom" kao vlasnici Trsata upisani su "Ana Nugent iz Bosiljeva u 9/12 dijelova" i "grof Laval ml. Nugent iz Bosiljeva u 3/12 dijelova". Da mi je samo znati kada su i kako Ana i Laval ml. stekli zavičajnost u Bosiljevu!? Znamo tko je Ana, ali tko je Laval mlađi? On bi mogao biti Anin mlađi brat koji je živio u Beču, kao što bi to mogao biti istoimeni Anin bratić iz Barcole (Trsta), koji je inače bio naslijedio Aninog strica Gilberta. Toliko o pouzdanosti pravnika i istini koja to postaje kad sud donese odluku. Nije li svijet puno sređeniji i jasniji nakon ovakvih sudskih odluka!?
Na koncu, ova situacija s vlasništvom nad kaštelom Trsat u rukama Josipa Mezzorane naprosto se rasplinula ni u šta. Ne postoji nikakav dokument niti bilo kakva pretenzija bilo koga od obitelji Mezzorana na kaštel Trsat, nikakva rekla-kazala, niti sam ja ikad čuo bilo što u vezi Mezzorana i Trsata sve dok nisam naišao na ovu vijest u karlovačkim novinama.
Što se Ane tiče, ona je nakon smrti oca započela s braćom novi proces u Londonu, u kom je sudac 1908. presudio da vlasnica kuće u Hoveu treba braći isplatiti 3 500 £ na ime kuće koju joj je kupio Anin otac Albert, dok su tužitelji tražili da im sud dodijeli kuću u zajedničko vlasništvo. Zato su uložili žalbu na presudu kod Prizivnog (Apelacijskog) suda u Londonu. Dakle, još 1908. Ana zapravo nije imala nikakav novac, pa dakle ni mogućnost kupiti Trsat! Fora!?
Jedno od objašnjenja gore opisanih događanja koje mi pada na pamet je, da se Ana obratila mlađem bratu Lavalu da joj posudi novac za kupovinu Trsata u doba dok još nije imala novac, ali je imala perspektivu da ga dobije, čim se proces u Engleskoj riješi povoljno za nju i braću. Mogla se obratiti i Lavalu mlađemu iz Barcole jer je prijateljevala s njegovom ženom. Taj Laval bio je ne samo bratić (kuzen) kao unuk Lavalovog brata Michaela, nego je bio i svojta, jer je od 1876. do 1885. bio oženjen Marijom, tj. Lavalovom unukom, kćeri Annine tete Giovane mlađe. Osim toga, taj je Laval imao dovoljno novca za posudbu, jer je s jedne strane, bio univerzalni nasljednik iza strica Gilberta, a s druge brat ili polubrat dvije kćeri generala Johna koje su sahranjene na Trsatu zajedno s njegovim ocem. To bi moglo biti plauzibilno.
Nadalje, posve mi je jasno da vam ovo izgleda kao meksička sapunica. A što da vam kažem?
8. Decrevi
Restauratorsko istraživanje pokazalo je da je zgrada palače "Decrevi" nastala spajanjem po svoj prilici triju manjih kućica s kraja XVIII. stoljeća, ali ništa više od toga. Nije sačuvana, ili barem nije poznata nikakva dokumentacija u vezi nastanka te zgrade. U literaturi čak postoji i mišljenje kako je zgradu zamislio ili čak gradnju započeo još Arthurov otac (Laval), a da ju je Arthur završio između 1870. i 1879."
U prizemlju su lijevo i desno od ulaza manje prostorije iz kojih se čak može pristupiti u stražnji dio sagrađen za stan čuvara. Nasuprot ulazu u zgradu su stepenice koje imaju tek naznaku monumentalnosti, a vode na prvi kat, piano nobile, gdje su prostorije zamjetno veće i opremljene s solidne tri engleske kaljeve peći. Glavna prostorija, salon, kojoj je ulaz direktno nasuprot stubišta, ima i izlaz na balkon napravljen nad ulazom u zgradu. Cijeli prostor prvog kata sagrađen je sa željom da odiše određenom dozom gospodskog prostora, a sekundarno i stambenog prostora.
Iz navedenog je vidljivo da Artur, kad je ušao u gradnju palače Decrevi, nije imao na umu graditi stambeni prostor za sebe, nego je još kod koncipiranja zgrade i izrade projekta planirao u njoj napraviti izložbene prostore za naslijeđene zbirke. Za sebe je rezervirao tri manje sobe da ima gdje odsjesti kad dođe na Trsat, a u stražnjem dijelu prizemlja stan za čuvara zgrade i zbirke. U realizaciji je došlo do promjene utoliko što je zbirke antičkih vaza i numizmatičku zbirku prodao, tako da je za izlaganje u Decrevi ostala prvenstveno zbirka slika, nekoliko obiteljskih skulptura (većina ih je bila u mauzoleju), te oklopi i slično.
To se dade vidjeti i iz raspodjele unutarnjih prostora u palači. U prizemlju su lijevo i desno prostorije za izlaganje uz nekoliko manjih zatvorenih prostora spremišta te centralno smještenog ulaznog prostora sa stubištem za kat, koje vodi na piano nobile, tj. najvažniji dio zgrade. U prizemlju je još sa stražnje strane prostor stana za čuvara iz kojeg se jednim prolazom (vratima) može doći u prednji dio prizemlja, a koji inače ima poseban vanjski ulaz sa stražnje strane.
Na katu su u zapadnom dijelu zgrade jasno izdvojene tri prostorije u kojima su sagrađene kaljeve peći i koje su rezervirane za povremeni Arturov boravak na Trsatu. Odmah do njih je velika sala s balkonom te još jedna veća prostorija. Na koncu, nasuprot zadnje spomenute prostorije još je jedna oveća koju od prethodnih dijeli hodnik. Sve ove tri prostorije bile su namijenje izlaganju slika i drugih eksponata iz zbirke već od samog početka.
Zato je smještaj Trsatske glazbe u toj kući tragičan nesporazum, mada vjerujem da bi se ona snašla i u Buckingamskoj palači, kad bi je netko tamo smjestio.… Nesporazum s Glazbom jedino još nadmašuje zamisao da se u Decrevi nađe lokalna etnološka zbirka. Etnološka zbirka u gospodskoj palači – ustvari na jedinom mjestu na Trsatu gdje "po prirodi stvari" nikako ne bi trebala biti!
9. Život na Trsatu
Ana je u međuvremenu stekla i Bosiljevo, ali nemam pojma na koji način. Možda ga je naslijedila očišćenog od hipotekarnih dugovanja kao i Trsat, možda i kupila na ovršnoj dražbi – ne znam dok se ne pregledaju spisi Arturove ostavine. Po vijesti iz karlovačke "Sloge", u proljeće 1911. kupio ga je Ante Kozulić (Cosulich) sa Sušaka.
|
Je li Ana stekla išta novca od tih transakcija, ja ne znam. Znam samo da je novac trošila na dnevne potrebe, a u kaštel i palaču "Decrevi" nije utrošila ni centa. Znam još da su po Trsatu i šire kolale glasine kako je Talijanima prodala stup iz Marenga. U riječkom PPMPH (Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja) se čuva koncept pisma na talijanskom u kome Ana odriče svaku vezu s nestankom stupa, a navodi točan datum kad je po njoj stup odnesen: 4. veljače 1921. Mada je posve moguće da Ana nije imala izravne veze s nestankom stupa, tj. da ga zbilja nije prodala (mada na vlastitu štetu), cijeli događaj ostavlja pomalo gorak okus ... Danas je stup postavljen stotinjak metara uz cestu Tortona-Piacenza gdje se odvaja krak za Spinetta Marengo, točno tamo gdje su ga 1922. postavili članovi tamošnjeg Povijesnog društva. Na internetu sve vrvi od pogrešnih podataka! Jedna razglednica koja se prodaje na Ebayu kaže da su stup odnijeli Austrijanci 1814., a na Wikipediji pod dvije natuknice kaže se da je D'Annunzio pronašao stup u Rijeci (!), a drugdje da je stup vraćen 1918. Najgore je što se iz Muzeja u Marengu ne može pješice doći do stupa, zbog prometne regulacije i zabrane pješačkog prometa. Dakle, koliko muke i volje za premještanje stupa, da bi na koncu praktički bio vidljiv samo iz auta i postao uglavnom zaboravljen. Ali i Anino spomenuto pismo nije ništa bolje. Ona uvodno izmišlja kako je stup na Trsat donio maršal Marmont, kada je na Trsatu sjedio kao guverner ovih krajeva (!). Samo ću podsjetiti da Marmont nikad nije vladao iz Rijeke tj. s Trsata, niti je to mogao, budući da je u njegovo vrijeme Trsat bio ruševina, pa će proći još desetljeće i pol, čak i dva, prije nego li ga Nugent uopće i kupi i započne obnovu!
Ana je 1921. imala 62 godine i polako je napuštala "srednje godine". Sljedećih 20 neće imati više nikakav sudski spor, a niti neki ispad, kao ono s bratom. Njen temperament se s godinama ugasio. Kao što je i Trsat bio u njenim rukama, tako je nekako i ona završila kao talac Trsata. Iz tog zagrljaja nije se znala iskobeljati. Kaštel je samo škrto donosio neku crkavicu od ulaznica, a ona za uzvrat nije ulagala ni toliko. Cijelo vrijeme koliko razmišljam o to dvoje, nikako da dokučim od čega je ustvari Ana živjela? Nije imala drugi posjed do Trsata, nije radila ni imala neke prihode, pa se pitam kako je spajala kraj s krajem? Možda je povremeno prodavala neke starine, slike, namještaj? Ali svakako potajice i gotovo sigurno ne u Rijeci. Neki crni odgovor posredno daje i Adaš Dvorski u svojim sjećanjima: kaže za nju da je prosila ispred svetišta na Trsatu, a spominje i epizodu kako je njegov otac prije Aninog odlaska s božićnog ručka tražio od Ane da istrese sadržaj svoje torbice zbog srebrnine koju bi potajice tutnula u nju. On ju je vidio kao kleptomanku, mada mislim da su ove sitne krađe bile više dodatak na prihode od prošnje.
Što se tiče samotnjačkog života usidjelice, neke autorice i autori čak sugeriraju da su s Anom na Trsat došle orgije i raskalašeni život. To su tvrdnje koje imaju uporište samo u mašti svojih autora. Zapravo je komično kako se nitko od autora nije ni pokušao pozabavitipismenim tragovima Aninih kontakata sačuvanim u muzejima ili arhivima, nego se prepuštaju maštanju i konfabulaciji. U HDA su sačuvana 4 pisma iz 1886., kad je Ana imala 27 godina, naslovljena na "My dearest", a piše ih izvjesni C. A. Osmond. Ovo A. se još javlja kao Gussie, pa dakle puno ime pošiljaoca glasi August. "My dearest" nije imenovana ni u jednom pismu, ali kakvog bi smisla imalo da to nije Ana, a da čuva pisma upućena nekoj drugoj ženi, a ne samoj sebi? Zato pretpostavljam da su Gussie i "My Dearest" bili sentimentalno vezani, zapravo, smatram da je Ana 1886."hodala" s Gussiem.
|
Ima i nekoliko pisama Aninog brata Lavalina, iz kojih se vidi kako Ana kombinira prodaju kuće u Brightonu putem nekog Lavalinovog poznanika. Sačuvalo se i jedno pismo Anine majke iz 1895., koje dočarava teme i način komunikacije među njima. Isto svjetlo baca i jedno od Lavalinovih pisama iz 1900. u kom Anin brat najprije potvrđuje da zna majčinu adresu, ali je ne daje drugima na izričit majčin zahtjev, te potom traži objašnjenje ponašanja u vezi sestara i Aninog spletkaroškog ponašanja u vezi kupnje nekretnina, jer kontaktira svaku od sestara ponaosob istovremeno planirajući neku kombinaciju s bratom, a da mu te kontakte i ne spomene. Isto pismo u nastavku potvrđuje da Ana već tada planira prebaciti svoje prebivalište u Hrvatsku, ili barem već tada propituje i ovu mogućnost. U svakom slučaju, navod baca bar nešto svjetla na čudan zapis iz gruntovnice, prema kome je Ana "iz Bosiljeva".
Ovo pismo dobro oslikava način na koji je Ana komunicirala sa svojim bližnjima: ona je zahtijevala, a ne pitala i nerado je otkrivala svoje prave namjere. Potom, nije bila u stanju spoznati granice svoje sebičnosti, pa nije ni mogla znati gdje zapravo počinju prava drugih. Nakon završetka I. svj. rata i prodaje stupa iz Marenga, Ana se vidljivo smirila i nije zabilježen niti jedan njen ispad u sledeća dva desetljeća, koliko je poživjela.
Ipak, ni prije nije imala isključivo odnose kakve nam pokazuju pisma i postupci iz mladosti. Nije bila uvijek samo ekcesna i bez prijatelja i poznanika. U PPMHP sačuvalo se pismo na francuskom iz 1903. poslano iz Grada u Venetu u kom pošiljateljka traži od Ane neku esenciju za liker, nudi joj plinsko kuhalo, te pita gdje je završio sanduk s njenim donjim rubljem jer ga treba. Dakle, Ana je ipak s nekim bila u bliskim odnosima, takvim da joj autorica pisma na kraju može zavapiti: "pokreni se mrcino!".
Žic je u drugom izdanju svoje knjige o Lavalu dosta suho naveo samo da je 1908. godine u "La Bilanci" objavljeno kako će se Ana udati za Giovannia Obala. Žic konstatira kako "nije jasno koliko je Obal ostao u njenoj blizini". Možda drugi slučajni nalaz donekle baca svjetlo na ove činjenice.
U svakom slučaju, na velikom sajtu za prodaju razglednica "Delcampe" ponuđena je prije nekoliko godina na prodaju razglednica Rijeke iz 1930. koju je napisala Ana i poslala ga 
Carolini u Barcolu. Sadržaj ove karte vrijedi prenijeti u cijelosti:
"Najdraža Carolina, Nakon posvemašnje šutnje dobila sam tvoju vrlo dragu razglednicu iz Barcole, iz koje s najvećim zadovoljstvom zaključujem da ste dobro. Prije par dana baš sam razgovarala s Piom o Vašim najdražima držeći u ruci malu sliku s Engelberga. Ne isključujem da bi moj muž mogao skočiti do Barcole, a ja u Goriziu, budem li mogla, da upoznam svog malog unuka i vidim druge svoje najdraže. Budeš li i ove godine imala svoju uobičajenu želju za Trsatom, piši mi. Prilažem poseban pozdrav od mog muža i još mnoge od Pie i svoje i za Margheritu. Grlim te od srca i tisuću puta hvala za razglednicu od tvoje Ane."
Naravno, ova razglednica otvara Pandorinu kutiju s gomilom pitanja za koja nitko nije mogao pretpostaviti da će biti postavljana! Ana je imala muža? Kćer Piu? I unučića u Gorici? Pitanja na koja će tek trebati potražiti odgovore. Recimo: je li moguće da je Ana imala muža (makar i nevjenčanog) i dijete, a da to nitko na Trsatu nije primjetio, jer ni tračak trača u tom smislu nitko nikad nije ni spomenuo. Kako je moguće odgojiti malo dijete, a da ni prvi susjedi to ne primjete? I nadalje: postoje li Anini potomci u Gorici i danas?
Postoji još jedan aspekt koji valja spomenuti. Ana u posjete Dvorskijevima ili pak gospođi Lauffer uvijek odlazi sama, nikad u pratnji supruga, a bogami ni djeteta. Pitam se jesu li i znali da je udata? I nadalje, ne koristi ni prezime svoga muža. Vijest o udaji iz 1908. te razglednica iz 1930. sugeriraju da je taj brak potrajao bar sva desetljeća, mada još trebaju potvrde iz matičnih knjiga, koje su mi još uvijek nedostupne, mada postoje naznake da su preuzete u Državni arhiv.
10. Higijena
Do doba iza II. svjetskog rata palača "Decrevi" nije bila spojena na vodovod ni kanalizaciju, a najverojarnije ni na struju. Ani to, zapravo nije smetalo. Ona je u svemu bila dijete XIX. stoljeća.
Možda ste primjetili da se kupaonica i WC uopće ne spominju među prostorijama u palači Decrevi? To je stoga što su one bile koncept XX. stoljeća i to uglavnom njegove druge polovice, kad je Ana već bila umrla. A ona je bila dijete XIX. stoljeća, kao što rekoh, pa je imala poglede na higijenu svoga doba. Svakodnevne fiziološke potrebe mogle su se i trebale obaviti na zahodu (šekretu) u parku, koji je postojao još potkraj 1940.-tih, a svakako mu nije bilo mjesto u kući! Kupalo se po prilici svakog tjedna u kadi u kuhinji, koju je glumila drvena kaca, a osjećaj čistoće osiguravalo je pamučno donje rublje, koje je najbolje upijalo znoj. Prema okolini dojam čistoće osiguravali su bijeli detalji odjeće: sjetite se onih uštirkanih ovratnika i rukava, koji su s košuljama bili povezani s jednim ili par gumba. Njih se mijenjalo čim bi se uprljali, pa ih se bacalo ili možda i pralo. A ostalu robu prale su pralje u procesu koji bi znao potrajati nekoliko dana.
Pišem ovo ne bih li pokušao uzdrmati rasprostranjeni mit o zapuštenoj i prljavoj Ani – mada bi ona po današnjem poimanju zbilja bila prljava, dok bi ona o vašoj dnevnoj rutini tuširanja s negodovanjem mislila kako je riječ o opsesivnom pretjeravanju.
11. Prilog
Prilog 2 Adam Dworski
Ekscerpt iz rukopisa
People I knew, people I remember (1991.)
dobijeno ljubaznošću Adamove kćeri Marijane Dworski
....
Another invited for Xms was countess Nugent nearly blind and owner of Trsat castle. Dirty, filthy, but clever. Studied at the Sorbonne. Spoke many languages. Beged at the porche of Trsat chureh. Was involved in many legal disputes. Cleptomaniac. At the end of the meal my father used to ask her to return from her bag our silver spoons she tucked away. When my father was in hospital and dying (1941) she phoned and ofered to sing him about spring and birds, aswell offering to adopt him and leaving him the castle. He declined this offer.
....
Opaska Marijane Dworski: Tata bi napisao 'snippets' na komadima papira u starosti kad su živjeli blizu Eviana u Francuskoj. Napisao bi ono što se sjeća iz djetinstva. Ovo što sam tebi skenirala je možda pisao c. 1990, ali govori o danima u Stossmayerovoj 1917-1928 i na Pećinama iza 1928. Ovo su bili ljudi što su dolazili dvadesetih godina, ali nisam sigurna u kojoj kući.
Kreirao ©: Nenad Labus
viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini,
Konzervatorski odjel Rijeka
Izvor:
- Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, PPMHP 101114: Ana Nugent
- Predavanje Nenada Labusa , Predavanje i video o Ani Nugent
- Novi List, Kopat će se Gradina: Je li riječka grofica pokopana ispod Trsatskog kaštela?, Nela Valerjev Ogurlić, 18. kolovoz 2017
Background picture copyright: 