Mezzorana (Mezorana) Milojka
Rođena: Rijeka, Sušak, 7. travanj 1927.
Umrla: Rijeka, 23. veljača 2004.
Roditelji: Milivoj (Trst, 22. rujan 1898. - Rijeka, 1978.) i Marija Mařenka rođ. Šalat (Prag, ?? - Rijeka, 1971.)
Suprug: Prvi brak: Anđelko Malinar (Lokve, 23. kolovoz 1909. - Zagreb, 3. kolovoz 1982.)
Drugi brak: Lovro Skvaža
Djeca: Smiljka (iz prvog braka)
Milojka Mezzorana (Mezorana), poznata i kao "SUŠAČKA ANNA FRANK", rođena je 1927. godine u Rijeci. Otac joj je bio Milivoj Mezzorana, a majka Marija (Mařenka) Šalat.
Obitelj Mezorana (link na obiteljsko stablo) ostavila je trag u povijesti Rijeke i Gorskog kotara.
Njen pradjed Josip Mezzorana je bio učitelj u Mrkoplju. Djedov brat Josip Mezzorana, vlasnik svratišta "Kruna" na Baniji u Karlovcu, na ovršnoj dražbi je kupio Trsat za 40.000 Kruna. Djed Karl (Dragutin) Mezzorana radio je kao upravitelj Trsata za života Artura Nugenta i tajnik Čitaonice na Trsatu. Supruga mu je bila Ljubica rođena Matković. Dobili su sina Milivoja.
Njen otac, Milivoj Mezzorana, nakon završetka sušačke gimnazije 1916. godine završava Filozofski fakultet u Pragu. Za vrijeme studija upoznaje svoju suprugu, pijanisticu iz Praga Mariju Mařenku rođ. Šalat. Ubrzo sklapaju brak te žive u Rijeci u Tomislavovoj ulici (danas je to ulica Milana Smokvine Tvrdog) na Sušaku.
1921. Milivoj se zapošljava kao profesor engleskog, njemačkog i francuskog jezika u Sušačkoj gimnaziji. Radio je kao srednjoškolski profesor engleskog, talijanskog i francuskog jezika i prevodilac s engleskog i ruskog. Radio je i kao profesor na Državnoj Trgovačkoj akademiji, a kasnije i u Višoj stručnoj pedagoškoj školi, a vršio je i dužnost direktora sušačke gimnazije. Bio je istaknuti nacionalista i član "Sokola". Kao takav bio je neprijatelj komunista i poznat kao progonitelj ljevičarski nastrojene omladine na sušačkoj gimnaziji.
Po svršetku II svjetskog rata bio je u Rijeci predsjednik društva za kulturnu saradnju između Jugoslavije i SSSR-a. Govorio je perfektno 7 jezika, među kojima i ruski. Za Otokar Keršovani preveo romane D. H. Lawrencea, od kojih je "Ljubavnik lady Chatterley" doživio 5-6 izdanja, te "Historiju književnosti S.A.D" Marcusa Cunliffea.
Milivoj Mezzorana je kroz rotarijanska djelovanja, ali i masonske krugove (od 18. travnja 1939. član je lože "Pravednost" iz Zagreba, a kasnije i lože "Luč Kvarnera" sa Sušaka), ubrzo postao uvažena ličnost Sušaka toga vremena.
U godinama 1944./45. i 1946./47. biva ravnateljem Sušačke gimnazije i kasnije profesorom Visoke pedagoške škole u Rijeci.
Milivoj i Marenka Mezzorana bili su veliki prijatelji sa Nikolom Polićem.
7.travnja 1927. rođena je njihova kćer jedinica - Milojka.
Nakon završene pučke škole Milojka je pohađala žensku gimnaziju, a učila je i jezike i klavir. Školovanje joj je prekinuo II svj. rat.
Kao četrnaestogodišnjakinja, počela je pisati svoj dnevnik. Pisala ga je 1941. i 1942. godine. Ali taj je period dnevnika uništila jer je, kako je rekla, imao "osobne komentare i sentimentalnosti" koji nisu bili za "svakoga".
Očuvan je ostao drugi dio u kojem je opisala događaje nakon kapitulacije Italije, njemačkog bombardiranja i njemačke okupacije Sušaka pa do uhićenja. Nakon jednog od bombardiranja Milojka je upisala:
"… Kad smo napokon izišli van, u gradu su bili Nijemci, a ulice posute leševima. Cijelo to vrijeme neugodna toplina, a nema vode, svjetla ni plina… U gradu vlada pustoš, samo pred nekim trgovinama stoje redovi ljudi u očekivanju mesa, kruha, krumpira…"
Dnevnik je prestala pisati 24. prosinca, na Badnjak 1943. godine. U tom zadnjem zapisu vidi se njen očaj što se još ne vidi kraj rata.
Početkom 1944. godine pridružila se antifašističkom komunističkom omladinskom pokretu (SKOJ). Njezin sušački stan postao je spremište partizanskog tiska. Pisala je dopise za partizanske novine, i tokom noći na zidove ljepila plakate koji su veličali partizansku borbu i komunistički pokret.
Nijemci su je uhitili pred njezinim domom 14. kolovoza 1944. zbog djeljenja letaka i odveli je u riječki zatvor Via Roma na ispitivanje. Tamo je bila izložena ponižavanju i premlaćivanju. Unatoč batinama od kojih nije mogla sjediti niti ležati, Milojka nije odala svoje suborce, nego je u tajnim porukama, i iz zatvora slala upozorenja svojim suborcima.
Neki od uhićenih poslani su u koncentracijske logore. Među njima je bila i Milojka. Iz Via Rome je premještena u zatvor u Trstu. Nakon kraćeg boravka u Trstu, Milojka je s ostalim zarobljenicima vlakom prevezena u Auschwitz.
|
Tu je na ruku dobila tetovažu sa svojim brojem. Od tada ona više nije bila Milojka, njeno ime je bilo 88499.
U nedostatku radne snage, njemačke su vlasti uzimale ljude iz ostalih logora pa je tako i Milojka početkom studenog 1944. prebačena u logor Chemnitz (potkamp Flossenbürg) pokraj Dresdena, gdje su žene obavljale prisilni rad izrađujući metalne dijelove za avione Messerschmitt Bf 109 i mitraljeze. Nakon što bi utvrdili individualne sposobnosti logorašica, angažirali bi ih na poslovima izrade pojedinih dijelova aviona ili oružja. Milojka je kasnije tvrdila da je u više navrata uspjela sabotirati proizvodnju oružja.
Slobodu je Milojka dočekala u svibnju 1945. godine u Welbothu, u blizini njemačko-češke granice, kada su to područje oslobodile sovjetske snage.
Kratko vrijeme prije dolaska kući provela je u Pragu kod majčine rodbine uživajući u svojoj teško dočekanoj slobodi. Nakon kratkog boravka u Pragu, Milojka se napokon 6. srpnja 1945. vraća na Sušak svojim roditeljima.
Nakon što joj je po povratku omogućeno polaganje mature, u rujnu 1945. joj to ipolazi za rukom.
Tijekom ljeta 1945., na Sušaku upoznaje Anđelka Malinara (1909.-1982.), kasnije uspješnog leksikografa, prevoditelja i pravnika. Bio je sin lokvarske učiteljice Katarine Malinar rođ. Radošević (fatalne Kamovljeve Kitty, ljubavna veza koja je trajala do Katarinine udaje za 
Jankova najboljeg prijatelja) i uglednog pravnika Mate Malinara, prijatelja Janka Polića Kamova i Mije Radoševića. Obitelj Malinar je bila ugledna obitelj intelektualaca koja je dala zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi. Anđelko i Milojka ubrzo sklapaju brak u kojem se 1946. rađa njihova kći jedinica Smiljka.
Smiljka je kasnije postala dr.sc. i redovni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pri Katedri za talijanistiku.
Svoj je dnevnik Milojka dovršila po povratku kući kada je pronašla originalni dobro skriveni dnevnik te nastavila pisati u istu bilježnicu. Dnevnik je manje-više redovito pisala od 26. rujna do 24. prosinca 1943. godine, a nastavak u kojem je opisala svoje uhićenje i boravak u njemačkim logorima. Odlučila je u nju zapisati ono što se dogodilo u vrijeme od odlaska u logor, život u logoru, pa do završetka rata. Tu se i vidi prijelaz iz žanra dnevnika u onaj autobiografskih sjećanja. To je obilježila retoričkom figurom koja je trebala najprije simulirati nastavak dnevnika, a zatim i naglasiti i premostilti vremenski jaz. Tako je njen prvi upis glasio ovako:
"Sjedim u tatinoj sobi i pišem. Pišem dopise za partizanske novine (...) Još malo dok se smrači i moram da idem lijepiti crvene plakate po zidovima. Opasno je i riskantno, ali je dužnost, pa nije teško. Teško uzdišem i mislim: kad će to svršiti – a ni ne naslućujem što me čeka za par dana – zatvor i jednogodišnje patnje, a onda nov život. Tako je to izgledalo 4. augusta 1944. ... Danas opet sjedim u tatinoj sobi i zapisujem ovdje tu knjigu. Starija sam i iskusnija. Ta godina dana učinila je veliki preokret u mome srcu i karakteru. Gledam kroz prozor: pred licem mi stoji naš neboder, a na njemu se svijetli petokraka (...) To je 4. august 1945. Kakva razlika ta dva datuma! Htjela bih da iznesem što vjernije sliku logora. Osjećam, kako mi pero postaje slabo i kako je teško dati i sasma blijedu sliku svih onih metoda mučenja (...)"
(Sobolevski, 2006: 169)
Osim opisa svakodnevnog života tokom rata, čekanja u redu za malo hrane, pokušajima da se poprave razrušene kuće i vrati koliko toliko normalan život, Milojka u dnevniku piše o nesretnim sudbinama svojih prijatelja, izbjeglicama, bombardiranjima grada. Sve je prožeto osobnim pogledima jedne 16-godišnjakinje.
Milojka započinje studij na Filozofskom fakultetu u Pragu, ali se već 1948. vraća u Zagreb, gdje završava studij. U Zagrebu se i zaposlila u Leksikografskom zavodu, a kasnije je bila i nastavnica u osnovnoj školi u Rapskoj.
1951. Milojka i Anđelko se razvode, pa se sredinom pedesetih iz Zagreba vraća svojim roditeljima na Sušak. Anđelko Malinar umire u Zagrebu 3. kolovoza 1982. godine, a pokopan je na groblju Mirogoj.
Po povratku u Rijeku dobiva posao u "Trećoj gimnaziji", preteči današnje "Gimnazije Andrije Mohorovičića" gdje predaje engleski jezik. Tu je radila do umirovljenja 1975. godine. Njeni učenici su govorili da je bila dobra i draga prema učenicama. Znala je tu i tamo, kada su je učenici pitali u vezi tetoviranih brojeva na njenoj ruci, pričati o svojim danima prije uhićenja i o danima provedenim u njemačkim logorima.
Na Sušaku 1973. sklapa brak sa Lovrom Skvaža u kojem nisu imali djece.
Tvrdo ukoričen dnevnik-bilježnicu na 127 stranica, kojeg je naslovila "Incasso" ("Optužujem"), u nadi da bi mogao biti koristan, dala je na čitanje povjesničaru dr. Mihaelu Sobolevskom. On kaže da se "po zanimljivosti i bogatstvu činjenica može usporediti s "Dnevnikom Anne Frank", a kvalitetom nadmašuje zapise dvanaestogodišnjeg židovskog dječaka iz Poljske Davida Rubinowicza"(The Diary of Dawid Rubinowicz).
Sobolevski piše kako sama autorica nije imala književnih ambicija. Sobolevski to argumentira njezinim nemarom prema obliku, stilu, kompoziciji. Vidi se kako se nije ni trudila da sve to jednog dana bude objelodanjeno i kako joj je bilo samo stalo da te njene zapise, ako išta ima u njima vrijedno, iskoriste povjesničari. Za Sobolevskog Mezzoranino svjedočenje nije literatura, ali nije ni historiografija.
Milojka Mezzorana preminula je 23. veljače 2004. godine i pokopana je na trsatskom groblju, polje G-I-15.
Mihael Sobolevski je potresne dnevničke zapise mlade Milojke Mezzorane darovao na čuvanje Muzeju grada Rijeke 2009.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- MUZEJ GRADA RIJEKE, Zbirka vojne povijesti
- Issuu Inc., Dnevnik Milojke Mezzorana
- Issuu Inc., Prijepis rukopisa Milojka Mezzorana
- Scribd, Književna Rijeka 1-2/2014., 3. srpanj 2014., Milovan Buchberger: Zabadanje u kaos Janka Polić Kamova (4. dio)
- Dr. sc. Mihael Sobolevski, »Dnevnik Milojke Mezorane-sušačke Anne Frank«, Sveti Vid, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 2006., XI, 151.-188.
- TREĆA, BR. 2, VOL. IX, 2007., Natka Badurina: O LITERARNOSTI SVJEDOČENJA: PINCHERLE, RUPEL, MEZORANA
- Lokve, leksikonska jedinica Matice Hrvatske
- IVAN MUTIĆ, MASONSTVO U HRVATA , Laus, SPLIT, 2000.
Background picture copyright: 