Lončarić Petar
1296. Prema tradiciji započinje osobita pobožnost, kult čudotvornoga raspela sv. Vida u Rijeci.
Prema legendi i zapisima rektora isusovačkog kolegija oca Martina Bauzera (Bautscher, Bavčer ili Bavčar, slovenski latinski pisac, humanist i povjesničar, Selo pri Vipavi, 11. studeni 1595. – Gorica, 23. prosinac 1668.), kad se po legendi zbilo čudo, raspelo se nalazilo u predvorju stare crkvice sv. Vida (koja se nalazila otprilike na mjestu sadašnje crkve podignute u XVII st.) . O izgledu stare crkve ne zna se ništa.
Te se godine, negdje u blizini crkvice, gdje je bilo izloženo raspelo za javno obožavanje i poštivanje, kockala skupina mladića, a među njima je bio i Petar Lončarić koji je vjerojatno toga dana izgubio dosta novaca na kocki. Na odlasku, u bijesu što gubi, dohvatio je kamen i psujući i bogohuleći bacio ga u raspelo kao da mu je ono krivo, pogodivši ga u visini rebara i oštetio ga. Na iznenađenje samog Lončarića i druge dvojice kockara i slučajnih prolaznika, iz rane na lijevome boku raspeta Krista, gdje ga je pogodio kamen, potekla je krv, a mladića je, po jednoj verziji progutala zemlja, a ostala je samo njegova svetogrdna ruka koja je bacila kamen. Tadašnji kapetan Rijeke, barun Rauber, naredio je da se ruka javno spali na trgu, a za spomen na događaj dao je postaviti mjedenu ruku u podnožje raspela.
Kamen (slika dolje desno) je okovan u zlato i izložen uz raspelo gdje i danas stoji, a uz njega je natpis "Hoc lapidis ictu percurssus fuit Crucifixus! Ano Domini 1296" ("Ovim je kamenom udaren Raspeti 1296." Slika ljevo).
Za vrijeme izgradnje nove crkve, skulptura raspela je preseljena u crkvu Svetog Roka i tamo je ostala do 1659. kada je preseljena u novu crkvu, sadašnju riječku katedralu Svetog Vida. Pokraj raspela može se čitati slijedeća inskripcija i natpis: "Ex hoc Crucifixo hujus lapidis ictus excussit sanguinem" ("Iz ovog je raspela udarac ovog kamena izbacio krv").
U svijesti riječkog puka priča o bogohulnom nedjelu jedne bitange obnavljala je osudu, ali i poticala duboko štovanje raspela sa šest rana kao oblik zaštite od zala i strahova. Od 1600. Riječani štuju raspelo kao zaštitu od nagle smrti.
Prema tumačenju Nikole Hermona (Rijeka, vjerojatno 9. IX. 1654 — Rijeka, 22. IX. 1731), krv je skupio gradski kapetan baron Rauber, što je uobičajen način čuvanja krvi koju ne skupljaju klerici već laici kojima je dana posebna milost − vlastelini ili pripadnici gradske vlasti − čime se daje poseban naglasak na snažniju povezanost i ujedinjenje crkvene i svjetovne vlasti. Krv je skupljena u tri ampule, od kojih je jedna bila pohranjena u crkvi Svetog Vida, druga u Puli (sjedište biskupije), a treća u Rimu. O tom je događaju on zapisao:
"Slava i čast v koj se nahaja Raspelo na leven boke s kamenom od Petra Loncarića, igravca v reskem grade udreno mnogokrat me je opominjala da njegovu na pricetke oveh knjižicah priliku postavin, ku sada tebe, bogoljubni stavce, veliken dopernesevan veseljem. Ako pitas od mane, v ken vremenu ovo čudo pripetilo se je, evo se zgodiše leto 1296. kada ov nemili igravac s dvemi drugemi pod stremom crekve svetoga Vida, v koj se je častilo ovo Raspelo, bi svoji, ludujuć, pinezi izgubil. To leto biše nadglavar Crekve Katolicanske papa Bonifacio osmi, Rimskoga Kraljevstva cesar Rudolfo Hapsburg, od kega zvelicena Kuća Austrije izhaja, a v gradu pak reskem za poglavara je se nahajal vlastelin Raubar."
Najstarije informacije o staroj crkvici Svetog Vida, dolaze nam od oca Martina Bauzera, rektora isusovačkog Kolegija. Čudotvorno raspelo je izvorno bilo u toj staroj crkvici posvećenoj Sv. Vidu, a do svečanog prenošenja u sadašnju 
katedralu – tadašnju isusovačku novu crkvu Sv. Vida, 14. listopada 1712. Privremeno se čuvalo u crkvi Sv. Roka, sada nepostojećoj, a koja je stajala kraj Vele Crikve. Isusovci su širili i unaprijedili pobožnost prema ovomu raspelu, a bakrorezac Georgius Subarich (Juraj Šubarić) je po njihovoj naruđbi uradio i njegovu sliku u bakrorezu.
Danas je ranogotičko raspelo ukomponirano u barokni glavni oltar nove crkve, a mjesta se ondje, u sklopu pripovjedačke pobožnosti svojstvene čudotvornim relikvijama, našlo i za Lončarićev kamen i malu brončanu Lončarićevu ruku.
Čudotvorno Raspelo je najznačajniji umjetnički srednjovjekovni spomenik, što ga posjeduje grad Rijeka. Drveni monumentalni ranogotički spomenik rezbaren u drvu koje prikazuje Kristovo tijelo razapeto na drveni križ vrlo je pomno analizirala tek Vanda Ekl Ljubljana, 22. studeni 1920. – Rijeka, 30. ožujak 1993.) u studiji objavljenoj u Starohrvatskoj prosvjeti 1963.1 (Vanda EKL, Ranogotičko raspelo u Rijeci, u: Starohrvatska prosvjeta, vol. III, 8-9 (1963.), 221-231). Predstavlja lik raspetog Krista, koji je na mukama na križu izdahnuo i poklonio glavu, dok mu se tijelo, kao mrtav teret počelo savijati u koljenima. Riječko je raspelo bilo izrezbareno u drvu oko godine 1300. u nekoj umjetničkoj radionici u Njemačkoj, na Rajni ili u Vestfaliji, odakle je došlo u Rijeku, da bi ondje, izloženo na javnom mjestu, bilo stoljećima poštivano.
U toj je studiji Vanda Ekl naglasila da se radi tijelu prirodne veličine, o tijelu neraščlanjene anatomske obrade i neistaknutih detalja − poput žila, tetiva, napetih i zgrčenih mišića, toraksa, epigastričnog luka ili pak vidljivih oznaka boli u zgrčenim prstima 
ruku i nogu ili ranama na tijelu, što je uobičajeni bolni prikaz Krista na križu. Ipak, prikaz Kristova lica naglašenih jagodica, spuštene glave, ukazuje na Krista koji trpi, iako bez realističnih, odnosno naturalističkih elemenata u prikazima boli. Upravo je izostanak tipičnih stilskih odlika, predmet neslaganja oko stilskog određenja – romanički ili gotički Krist − više nego datacije. Pa iako u prikazu vidi gotički bolni tip, Vanda Ekl upućuje na osobine ranijeg romaničkog razdoblja, na "skriveni romanički duh" te naglašava kako izostaje "prožimanje tijela trzajućim ritmom i sabranost jasnih planova". Gotičke elemente prepoznaje u impostaciji tijela – izrazitoj izduženosti, svijenoj liniji, odnosno izbačenoj glavi, boku i koljenima, te rukama koje čine V formu, oštre konture, potisnut trbuh, jako prelamanje u struku. Kristovo je tijelo visine 168 cm.
Izravnu paralelu koja bi pomogla pobliže odrediti utjecaje ili radionički krug zasad ne poznajemo. Teško je zaključiti radi li se o lokalnom majstoru ili o uvezenom proizvodu, no svakako nije riječ o iznimno kvalitetnom djelu već o uratku drvodjelca koji je uspio prenijeti u formu osjećaj težine tijela, iznimne izduženosti i prepoznatljiva, iako suzdržana, patosa, bez naglašenih detalja.
U istraživanju riječkog raspela otežavajući je čimbenik nedostatak povijesnih izvora. Prvi se put spominje u Dnevnicima mletačkog kroničara Marina Sanuda Mlađeg (Venecija, 22. lipanj 1466. – Venecija, 4. travanj 1536.). U Sanudovim Dnevnicima sačuvan je popis relikvija i liturgijskih predmeta koji su se 1510. godine nalazili u riječkoj crkvi sv. Marije. Među popisanim relikvijama spominje se "una impoleta del sangue miracoloso del Crucifixo de missier San Vido" ("ampulica čudotvorne krvi Razapetog Svetog Vita"). Podatak iz Sanudovih Dnevnika nemoguće je nadopuniti ranijim, srednjovjekovnim izvorima.
Od arhivske građe sačuvala se tek jedna notarska knjiga, riječkog notara i kancelara Antuna de Renna iz Modene, koja obuhvaća notarske bilješke iz razdoblja od 1436. do 1465. godine te manji broj pojedinačnih notarskih isprava riječkog 
augustinskog samostana, od kojih najranije bilješke datiraju u drugu polovicu 14. stoljeća. U navedenim se izvorima riječko raspelo ne spominje. Izostaju i povijesni izvori o srednjovjekovnoj crkvi sv. Vida uz koju se raspelo vezuje, a koja je u srednjovjekovnim, pisanim izvorima zabilježena tek nekoliko puta samo kao data topica notarskih bilješki.
Dana 28. prosinca 1457. godine riječki notar i kancelar Antun de Renno u svoju je notarsku knjigu zabilježio popis imovine crkve koju je tada zadužio novi župnik Aleksandar Vidačić. Inventar bilježi predmete od srebra, tekstila i knjige, a među njima i "doe ampolete de arçento sopraindorato, cum lo muciolo de crestallo" ("dvije srebrne pozlaćene ampule sa kristalima"). Nažalost, iz spomenute se bilješke ne može zaključiti je li riječ o relikviji koju spominje i Sanudo gotovo pola stoljeća kasnije. No u rukopisu pastoralne vizitacije pulskog biskupa Alvisea Marcella, provedene 1658. i 1659. godine, koji se čuva u riznici riječke katedrale, zabilježeno je kako je vizitator pregledao Oltar svetih relikvija u crkvi sv. Marije u čijoj se kustodiji nalazio "un vaseto d'argento con dentro un'Ampulla rotta, nella quale per traditione antica s'asserva Sangue miracoloso di Christo Signor Nostro, scaturito da un'Immagine, in cui tirò un scelerato un sasso" ("srebrna posuda sa slomljenom Ampulom unutra, u kojoj je, prema drevnoj predaji, sačuvana čudesna Krv Krista našega Gospodina, iznikla iz Slike (kipa), u koju je bacio kamen").
Predaju o riječkom raspelu, koliko je danas poznato, prvi je zabilježio isusovac Martin Bavčer (Bauzer), jedan od prvih rektora riječkog Kolegija te autor rukopisne kronike "Historia rerum Noricarum et Forojuliensium", dovršene šezdesetih godina 17. stoljeća. Legendu Bavčer opisuje u šestoj knjizi rukopisa koja obuhvaća događaje od 1280. do 1331. godine. U Bavčerovu opisu, čudotvorni događaj je u svojoj kronici smjestio oko 1299. godine.
Legendu o raspelu u opisu grada Rijeke donosi i 1689. godine kranjski polihistor Johann Weichard Valvasor u svome djelu "Die Ehre des Herzogthums Krain" ("Slava vojvodine Kranjske"). Na raspelo je, nastavlja Valvasor, "prije otprilike tristo godina neki N. Lonzarich, koji je prokockao svoj novac, na putu kući psujući i bogohuleći bacio kamen pogodivši ga u lijevu stranu grudi. Drveno raspelo potom je počelo krvaviti, a kapljice sasušene krvi", piše Valvasor, "na toj se rani mogu vidjeti kroz staklo". Brižno se čuva, doznajemo iz njegove priče, i duguljasti kamen kojim je Krist pogođen.
Legenda o raspelu detaljno je prepričana i u prvoj riječkoj knjižici, bratovštinskom molitveniku Brašćine Svetoga Križa, "Brašno duhovno" Nikole Hermona (slika dolje), prvog riječkog isusovca kojem je čakavski jezik bio materinski, tiskanom na čakavštini u Ljubljani 1693. godine. U uvodnom proznom tekstu, naslovljenom "Stavcu", Hermon bilježi kako je 1296. godine kockar Petar Loncarić kockajući s dvojicom prijatelja pod trijemom crkve sv. Vida u kojoj se častilo raspelo, izgubio novce te je razjaren bacio kamen na raspelo, pogodivši ga u lijevi bok. Prepričavajući legendu Hermon prvi put navodi različite povijesne podatke, želeći je dodatno potkrijepiti, te bilježi kako je u vremenu čudotvornog događaja papa bio Bonifacije VIII., car Rudolf Habsburg, a gradski kapetan Raubar. Gradski kapetan, nastavlja Hermon, dao je prikupiti krv koja je potekla iz raspela te sačuvati kamen kojim je raspelo pogođeno. Krv koja je potekla iz raspela odnesena je u stolnu crkvu.
Crkva Sv. Vida postala je katedralom 1925. kada je Rijeka proglašena središtem samostalne biskupije.
| NAPOMENA: Kao što može vidjeti onaj ko je pažljivo čitao ovaj članak, ali isto tako i na svim dostupnim izvorima na netu, postoji nekoliko nelogičnosti u ovoj priči. Kao prvo, Martin Bauzer (Bautscher, Bavčer ili Bavčar, slovenski latinski pisac, humanist i povjesničar), govori o godini 1296. kao o godini kad se po legendi zbilo čudo. U isto vrijeme, u nekim drugim izvorima spominju se i druge godine (1299. na primjer). Ali svi i dalje uporno govore o 1296. kao godini u kojoj se događaj zbio. Zašto? Dalje, u skoro svim izvorima se govori da je gradski kapetan Rauber skupio krv i dao spaliti ruku Petra Lončarića. Krv je skupljena u tri ampule, od kojih je jedna bila pohranjena u crkvi Svetog Vida, druga u Puli (sjedište biskupije), a treća u Rimu. Ali nitko ne razmišlja o tome da je Gasparre Wolfango Rauber prvi puta (od tri ili četiri puta) bio riječki kapetan u periodu od 1477. do 1478. A prije godine 1371. kada je kapetan bio Raisberger (ili Duino Raimburger) nema nikakvih povijesnih podataka o riječkim kapetanima. Mogu shvatiti da je Rauber dao napraviti brončanu ruku, ali stvar sa skupljanjem krvi nekako ne stoji, fali mu oko 250 godina. Interesantno je da je od svih podataka koji se ne slažu, jedino ime kockara Petra Lončarića pouzdano zapamćeno i oko njega se svi slažu. Zašto je to ime tako lako zapamćeno, a svi drugi podaci su tako nepouzdani? |
Brašno duhovno molitvenik
Molitva
Na spone rana i krvi koji su potekli s Raspela iz rane lijevoga boka prilikom ranjavanja kamenom u Rijeci 1296. godine.
LITANIJE (LETANIJE)
OD PRESLAVNE MUKE I SMRTI ISUSOVE, koje svaki petak i treću nedjelju u mjesecu i svake kvatre u Rijeci mole članovi Bratovštine Svetoga Križa u crkvi sv. Vida.
Gospodine smiluj se
Gospodine, smiluj se.
Kriste, usliši nas
Oče nebeski, Bože,
Smiluj nam se.
Sine, otkupitelju svijeta Bože,
Smiluj nam se.
Duše, sveti Bože
Smiluj nam se.
Sveto Trojstvo, jedan Bože
Smiluj nam se.
Na zazive se odgovara - Smiluj nam se, Gospodine
Isuse, za trideset srebrnjaka prodan,
Isuse, u smrtnoj borbi od anđela okrepljen,
Isuse, potajno od Jude, izdan.
Isuse, kao zloćinac uhićen i svezan,
Isuse, pred Anom šamaran,
Isuse, kod Kajfe od Petra tri puta izdan,
Isuse, pred Pilatom krivo optužen,
Isuse, od Židovskog naroda pogrđivan,
Isuse, na stupu privezan,
Isuse, nemilosrdno izbičevan,
Isuse, pljuvanjem posramljen,
isuse, trnovom krunom okrunjen,
Isuse, pogrdno židovskim kraljem imenovan,
Isuse, od pete do glave ranjen,
Isuse, bez krivnje na smrt osuđen.
Isuse, s teškim teretom križa opterećen,
isuse, kao umilno janje na smrt odveden,
Isuse, na križ čavlima prikovan,
Isuse, među razbojnike razapet,
isuse, na križu sramotno pogrđivan,
Isuse, žuči i octom napojen,
Isuse, koji si na samrtnoj muci nagnuo glavi u ispustio dušu,
Isuse, kojemu su nakon smrti bok proboli,
Isuse, po prijateljima tužnoj Majci u krilo položen,
Isuse, po Mariji žalosnim suzama oplakan,
Isuse, u novi grob položen.
Isuse, u ovoj prilici s kamenom u lijevi bok udaren,
Smiluj nam se; Gospodine
Isuse, koji si iz lijevoga boka s križa puno krvi prolio,
Smiluj nam se, Gospodine
Milostiv nam budi, Isuse
Usliši nas, Gospodine
Od kuge, glada, vojske i svega zla,
Izbavi nas, Gospodine,
od grijeha i vječne smrti
Izbavi nas, Gospodine
Za tvoju gorku muku
Izbavi nas, Gospodine
Za tvoju tešku smrtnu borbu
Izbavi nas, Gospodine
Za sedam tvojih riječi izrečenih na Križu
Izbavi nas, Gospodine.
Za pet potoka iz tvojih svetih rana
Izbavi nas, Gospodine
Za krvavi udarac na tvojem tijelu kamenom učinjen
Izbavi nas, Gospodine
Mi griješnici,
Molimo te, usliši nas
Da tvoja smrt i muka budu uvijek u našem srcu spominjani i sahranjeni
Molimo te, usliši nas
Da pravu pokoru i dobar kraj našim dušama daruješ
Molimo te, usliši nas
da sve duše naši bližnjih i daljnjih članove ove svete Bratovštine tvojom milošću očuvaš
Molimo te, usliši nas
Da svim mrtvim braćama i sestrama ove svete Bratovštine pokoj vječni daruješ
Molimo te, usliši nas.
Sine Božji,
Molimo te, usliši na.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta
Oproti nam, Gospodine
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta
Usliši nas, Gospodine
jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta
Smiluj nam se, Gospodine.
Kriste, usliši nas
kriste, usliši nas
Gospodine, smiluj nam se
Kriste, smiluj nam se
Gospodine, smiluj nam se.
Oče naš .....
I ne uvedi nas u napast
nego izbavi nas od zla.
Krist je bio za nas pokoran do smrti
Do smrti na križu.
Spomeni se, Gospodine. ove tvoje Bratovštine,
Koju si na spomen svoje muke i smrti okupio.
Gospodine, usliši molitvu moju,
I vapaj moj neka tebi dođe.
Gospodin s vama
I s duhom tvojim.
Pomolimo se
Gospodine Isuse Kriste raspeti, Spasitelju naš i Otkupitelju, ponizno te molimo za presvetu muku i pregorko mučenje koje si u petak o šestoj uri na drvu križa podnio za otkupljenje cijelog čovječanstva i za molitvu tvoje presvete majke Marije, smiluj se svim bližnjima i daljnjima ove svete Bratovštine ovdje okupljenim i dopustima nam svima dobru i sretnu smrt. Neka se ne zaboravi tvoja muka i smrt. I zato te ponizno molimo, i tebi se preporučamo za zasluge tvoje presvete muke i smrti da neprocijenjenu tvoju zaslugu Ocu Nebeskom prikažeš i svima nama koji te ljubimo dobru smrt daruješ. O Bože Oče, cijelog čovječanstva, tvoju neizmjernu dobrotu, po smrtnoj borbi tvojega ljubljenog Sina i molitve blažene Djevice Marije, i svete Barbare mučenice, daruj svima, braći i sestrama ove svete naše Bratovšrtine koji su otišli s ovoga svijeta, daruj im život vječni u družbi vječnog blaženstva i primi ih k sebi.
Po Gospodinu našemu Isusu kristu, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog, u sve vijeke vjekova. Amen.
Kreirao: SEAS
Izvor:
- Slike sa Forum Croinfo051, Tema: Katedrala svetog Vida, Autor: ilirija
- Matica hrvatska, Vijenac br: 175, Riječki ljetopis
- VANDA EKL: RANOGOTICKO RASPELO U RIJECI
- Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896. knjiga I, str:109, 112.
- Matica hrvatska, Vijenac 632, Ervin Dubrović: O Riječkoj povijesti i identitetu, Između prošlosti i budućnosti
- Izvorni znanstveni rad, Marina Vicelja-Matijašić – Petra Predoević Zadković: NOVA FORMULA PATOSA I PARADIGMA SPASENJA. ČUDOTVORNO RASPELO U KATEDRALI SV. VIDA U RIJECI, Primljeno: 17. lipnja 2018.
- Svjedočanstva & Vjera, Ivan Devčić: Čudotvorno raspelo Sv. Vida
- Janez Vajkard VALVASOR, Čast in slava vojvodine Kranjske, Tomaž Čeč (ur.), IV/XII, Zavod Dežela Kranjska, Ljubljana, 2009., 100. 46 o.
- Nikola HERMON, Brašno duhovno: molitvenik, Branko Fučić (ur.), Katedrala u Rijeci, Žagar, Rijeka − Opatija, 1993., 12-16.
Background picture copyright: 