Martin Bavčer (Bauzer, Baučer, Bavčar, Baucherus Martinus)
Rođen: Selo kod Ajdovščine, Slovenija, 11. studenoga 1595.
Umro: Gorica, Slovenija, 23. prosinca 1668.)
Martin Bavčer bio je prvi povjesničar slovenskog porijekla koji je pisao na latinskom jeziku. Rektor je isusovačkog kolegija u Rijeci u dva navrata i to od 1638. do 1640., te od 1652. do 1654. godine.
Otac je slovenske historiografije, najpoznatiji je po svojoj rukopisnoj povijesti Norika i Furlanije u djelu "Historia rerum Noricarum et Foroiuliensium".
Bavčer je svoje prezime pisao u različitim oblicima: Bavzer, Bautscher, Bautschner, Bavcar, Bavčar, Baučer, Baucer, Bauzer i Bavčer, a ispod govora caru Leopoldu potpisao se pseudonimom Gaudentius Hilarinus Goritianus.
Rođen je u Selu na Vipavskem kod Ajdovščine u Sloveniji, u tadašnjoj Goričkoj županiji, dijelu Svetog Rimskog Carstva (danas regija Friuli-Venezia Giulia u sjeveroistočnoj Italiji), ali mjesto rođenja nije točno utvrđeno. Neki Bavčerovi životopisci smatraju da je rođen u Solkanu (u sastavu gradske općine Nova Gorica).
Podaci iz Bavčerova djetinjstva i mladosti su oskudni ili čak nepostojeći, pa o njegovu ranom školovanju nema nikakvih podataka.
Filozofiju je studirao i diplomirao u moravskom gradu Brnu. Nakon završenog studija filozofije 1616. godine stupa u isusovački red u Klagenfurtu.
Godine 1621. vraća se u Goricu kao učitelj i prefekt kolegija Verdenberg.
U Ljubljani je primljen u novicijat, ali ga je završio u Brnu, gdje je prve tri godine i predavao nižim razredima. Za to je vrijeme studirao i teologiju prije nego što je 1626. zaređen za katoličkog svećenika i održao prvu misu.
1634. odlazi u Rijeku za školskoga prefekta.
1635. se godine vraća u Goricu, a zatim odlazi u Ljubljanu kao profesor moralne teologije.
1638. rektor je isusovačkog kolegija u Rijeci i tu dužnost vrši do 1640. Na tom je mjestu nasljedio Leonarda Bagnia (Banjo) (Leonardus Bagnus), (1610. - 1650.), Hrvata iz Pazina, koji je tu službu obnašao tri godine, od 1634. do 1637..
Sljedećih je godina vodio Isusovačku gimnaziju u Grazu (Ferdinandeum).
1652. ponovo je u Rijeci i ponovo je rektor Isusovačkog kolegija do 1654. godine.
1658. bio je u Gorici gdje je zamjenjivao velečasnog Weissa u nastavi moralne teologije.
Predavao je skolastičku filozofiju, gramatiku, poeziju, retoriku i moralnu teologiju na visokim školama u Gorici, Grazu, Rijeci, Ljubljani, Trstu, Zagrebu i Linzu. U Zagrebu, Rijeci, Trstu i Gorici bio je studentski rektor, u Grazu, Ljubljani, Gorici i Trstu bio je ispovjednik na visokim učilištima. Živio je kraće vrijeme u Dobrloj vasi u Koruškoj i u Beču.
Bauzerovo najvažnije djelo je Povijest Norika i Furlanije ("Historia rerum Noricarum et Forojuliensium"), napisano na latinskom u deset knjiga i obuhvaća razdoblje od sveopćeg potopa do krunidbe Fridrika III., cara Svetog rimskog carstva. Za to je djelo počeo prikupljati građu otprilike 1630. godine, a konačnu redakciju dovršio je između 1657.-1663.. Djelo opisuje Bavarsku, Tirol, Gornju i Donju Austriju, Kranjsku, Štajersku, Korušku, Istru i Furlaniju.
Prema slovenskom povjesničaru Bogu Grafenaueru, Bauzerovi opisi ranijih razdoblja malo vrijede, dok su njegovi prikazi suvremenih događaja važan izvor za povijest 17. stoljeća. Kod njega je prisutno nekritičko sažimanje izvora i prepisivanje od nepouzdanih prethodnika, sklonost opisivanju neobičnog i čudesnog te objašnjavanju onoga što se događa božanskom intervencijom. Događaji nisu datirani i teško ih je vremenski odrediti, nesustavno slijede jedan za drugim u nesređenom nizu.
Djelo nije tiskano, ali je sačuvano u nekoliko rukopisnih i strojopisnih prijepisa. Na izvornom jeziku nikada nije objavljen, ali je objavljen u slovenskom prijevodu 1975. i 1991.
To djelo često citira i Johann Weikhard Valvasor u svojoj "Slavi vojvodine Kranjske". Budući da Bavčerovi suvremenici i oni nakon njih nisu poznavali arhivsku građu, a arhivske publikacije nisu bile dostupne, povjesničari onog vremena su često koristili Bavčerovu knjigu kao izvor informacija, kao naprimjer i Valvasor.
"Syllabus Ducalium SRI Goritiae Comitum", vjerojatno je bio zamišljen kao dio "Historia rerum Noricarum et Forojuliensium", ali je objavljena kao posebno djelo.
1660. u Udinama je objavio i govor posvećen posjetu Gorici austrijskog cara Leopolda "Leopoldo Romanorum Imperatori" na latinskom pod pseudonimom Gaudenzio Ilario, a 1660. godine Bavčer je u Ljubljani objavio na njemačkom jeziku djelo "Panegyricus in honorem Leopoldi Augusti cum terras hereditarias lustraret", koja je posvećena posjetu cara Leopolda. Objavio ju je pod pseudonim Gaudencija Hilarina.
U djelu "Življenja svetnikov" priložio je životopise nekih tršćanskih i goričkih svetaca.
"Syllabus Ducalium Sacri Romani Imperii Goritiae Comitum" je popis andeških grofova, oglejskih patrijarha, tršćanskih biskupa i drugih javnih službenika grada i županije itd.
Ove njegove studije nisu tiskane, ali su rukopisi kružili i poslužili kao temelj za radove drugih domaćih povjesničara. Razne kopije nastale u različitim razdobljima čuvaju se u goričkim javnim knjižnicama, dok su izvornici izgleda pronađeni u Grazu.
Otprilike na mjestu današnje Katedrale sv. Vida, uz nekadašnji Kaštel, na najvišoj točki utvrđenoga grada, stajala je crkvica ili kapela posvećena sv. Vidu, zaštitniku Rijeke. Najstarije vijesti o toj crkvici dolaze nam od oca Martina Bavčera, tada rektora isusovačkog Kolegija. Ispred crkvice stajalo je drveno raspelo koje se štovalo. Ne postoje, ili još nisu pronađene slike ili crteži te crkvice.
Predaju o riječkom raspelu, koliko je danas poznato, prvi je zabilježio Martin Bavčer. Legendu Bavčer opisuje u šestoj knjizi rukopisa koja obuhvaća događaje od 1280. do 1331. godine. U Bavčerovu opisu čudotvornog događaja, on taj događaj smješta oko 1299. godine. Bavčer u zabilješkama spominje izvjesnog Petra Lončarića, koji je 1296. godine, ljutit što je izgubio igrajući karte pred kapelom sv. Vida, bacio kamen na Raspelo. Lončarić je kažnjen odsijecanjem ruke, a stoga što je, prema predaji zapisanoj perom oca Bavčera tri i pol stoljeća nakon događaja, iz Raspetog potekla krv, događaj se smatra čudom te se njeguje i danas.
Legendu o raspelu u opisu grada Rijeke donosi i 1689. godine kranjski polihistor Johann Weichard Valvasor u svome djelu "Die Ehre des Herzogthums Krain" ("Slava vojvodine Kranjske"). Kao izvor mu je vjerovatno poslužilo djelo oca Martina Bavčera.
Posljednje godine života Martin Bavčer proveo je u Gorici, gdje je i umro 23. prosinca 1668. godine.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Wikipedia, Martin Bauzer
- Slovenska biografija, Bavčer, Martin (1595–1668)
- GENI, Martin Bavčer
- Časnik.si, Na današnji dan: Martin Bavčer, Autor: Renato Podbersič ml.,11. studenog 2016
- DIZIONARIO BIOGRAFICO DEI FRIULANI, BAUZER MARTINO (1595 - 1668)
- L. SPANGHER, Radovi povjesničara koji nikada nisu otišli "u tisak" , "Il Piccolo", 31.5.1984.
- Gorizia3.0, Martin Bauzer (1595 - 1668)