Adamić, Andrija Ljudevit (Adamich, Andrea Lodovico de)
Puno ime kod krštenja: Andrea Francesco Xaverio Maximiliano
Rođen: Rijeka, 28. studenog 1766.1, 2 (krstio ga je riječki kanonik Martin de Peri, a kumovi su mu bili Maximiliano Saurich i Magdalena Keglerin.)
Umro: Rijeka, 31. listopada 1828. (Pokopan na Kozali, u polju A, ali je taj grob razoren početkom XX. stoljeća.)
Roditelji: Simone (Šimun) de Adamich (1738. – Rijeka, 1813.) i Anna
Braća: Francesco, Vincenzo, Tomaso, Saverio i Matteo Adamich
Supruge:
I. brak: od 15. sječnja 1788. Elisabetta Giuseppa Barcich / Elizabeta Josipa Barčić (rođena: Rijeka 7. srpnja 1760. - Umrla: ?)
II. brak: od 1813. Sofia rođena Podevin, ud. Laurence (rođena: Amsterdam 1779. - umrla: 1883.)
Djeca iz I. braka:
- Maria Anna Lucia Adamich (1788.-1886.) udata za Remigia Troyera ab Aufkirchena
- Cristina Marghareta Amalia Adamich (1790. - 1878.), udata I. za Francesca Lavoratorija; II. Alexandera Scotta of Coldhousea
- Regina Franca Adamich
- Andriana Maria Adamich udata za Lorenza de Ciottu, majka riječkog gradonačlnika Giovannija de Ciotte
- Vicenza Maria Adamich
- Giovanna Giuliana Adamich
- Adamo Adamich (Rijeka 26. I. 1797. - Rijeka 22. XI. 1807.)
- Leopoldo de Adamich (Rijeka, 1798. - Rijeka, 1854.) oženjen Marijom Hencke, Riječki trgovac. Nastavio očev posao. (Pokopan na Kozali, polje A-7-44)
- Elisabetta Barbara Adamich udata za FML Francesca Danesea iz Zadra
- Primo Sisto de Adamich / Prvoslav Adamić, inžinjerijski major, neoženjen
- Secondo Adamich
Andrija Ljudevit Adamić, (Adamich, Ludovico Andrea, Ludovik), trgovac i promicatelj gospodarskog i kulturnog života grada Rijeke, vizionar i političar, nekad najbogatiji čovjek Rijeke koji je dio sebe ugradio u društveni i gospodarski život grada i u njegovoj svakodnevnici ostavio neizbrisiv trag.
Rođen je u imućnoj židovskoj trgovačkoj obitelji Šimuna i Elizabete, rođ. Barčić kao jedan od petoro braće. U Beču je, po želji njegovog oca, bogatog trgovca duhanom, polazio trgovačke studije i radio kao vježbenik u banci "Frauen & Fels" u kojoj stječe dragocjena poslovna i trgovačka iskustva. Već 1. veljače 1786 s ocem osniva trgovačku tvrtku "Simone Adamich e Figlio", s temeljnom glavnicom od 14.000 forinti.
Znanje o crtanju i arhitekturi Adamić je stekao u školi u bečkom predgrađu Josefstadtu.
Već 1780. zatrpani su prvi jarci u Rijeci i srušene gradske zidine. Brzo se gradio novi grad i radili su se planovi za proširenje luke.
Adamić se 1786. vratio iz Beča u rodnu Rijeku i odmah se pridružio ocu u njegovom trgovačkom poslu. No, 1791. godine zapošljava se u gubernijskom uredu kao tzv. "građevni kancelar". Njegova je zadaća bila izrada građevinskih planova za javne građevine poput Manufakture za preradu duhana na Sušaku (1791.) i zatvora (1794.) te prijedloge za preuređenje augustinskog samostana.
Krajem desetljeća ti su se radovi sve više širili. Anton Gnamb, "glavni inženjer" u gubernijskoj upravi imao je pomoćnike u svom uredu, najprije Ignaza Holluba, a zatim Andriju Ljudevita Adamića (od 1791. do 1799.). Izradio je i urbanistička rješenja za "novu Rijeku" i regulaciju obale od gradskih vrata do Fortice na Žabici (1793.). Ubrzo nakon toga poslan je istražiti tok rijeke Kupe kako bi utvrdio postoje li mogućnosti za plovidbu.
U siječnju 1788., s dvadeset i dvije godine, Adamić stupa u brak s Elizabetom rođ. Barčić, kćeri riječkog patricija Antona Vida Barčića, sa kojom ima jedanaestoro djece. Ulazak u tu staru i uglednu riječku patricijsku obitelj Adamiću pučaninu omogućuje pristup elitnim krugovima tadašnje Rijeke i aktivnije uključivanje u društveno-politički i trgovački život grada.
U razdoblju od 1799. do 1807. Adamić je vlasnik mnogih građevina, brodovlasnik, ali i začetnik niza graditeljskih, pomorsko-trgovačkih i industrijskih pogona. U Rijeci je osnovao trgovinu drvom, rudama, sirovom konopljom i konopima, žitom i staklarskim proizvodima i od tog vremena, pa sve do smrti, u Rijeci je razvijao uz živu trgovačku djelatnost i političko-diplomatsku aktivnost. Kao trgovac, najviše je postigao u trgovini drvom, izvozeći ga sve do Engleske. Bio je državni liferant soli, a s Ivanom Krstiteljem Anderlićem osniva trgovačko društvo. Aktivno je sudjelovao i u političko - diplomatskom životu, a to mu je kasnije donijelo naslov riječkog patricija.
Nakon smrti prve supruge Elizabete, Adamić se 1813. ženi Bečankom Sofijom Podevin ud. Lawrence (Amsterdam 1779. - 1883.).
Bio je jedan od glavnih inicijatora i financijera izgradnje Lujzinske ceste prema planovima poznatog inženjera - graditelja generala Filipa Vukasovića. Uz biskupa Maksimilijana Vrhovca i nekoliko predstavnika austrijskoga visokog plemstva, bio je i član novoosnovanoga dioničkog trgovačkog društva za izgradnju ceste. Na slici desno, početak Luizijanske ceste iznad Rijeke, danas znano kao Banska Vrata.
Zauzimao se i za uspostavu parobrodarske pruge Rijeka–Kotor želeći tako poboljšati i povećati trgovačke veze s Levantom.
1807. u Mrzlim Vodicama u Gorskom kotaru od francuskog poduzetnika Michauda otkupljuje manufakturu stakla, a te je kvalitetne staklene proizvode izvozio i u Ameriku.
Godine 1813. imenovan je britanskim konzulom u Rijeci.
Nakon Napoleonova poraza vodio je 1821. deputaciju Riječana na poklonstvo caru Franji I. u Ljubljanu iznijevši molbu da se Rijeka priključi Ugarskoj. Usto je predložio i osnivanje tvornice duhana, gradnju ceste između Rijeke i Trsta i osnivanje biskupije u Rijeci.
Godine 1820. pokreće tvornicu za ekstrakt hrastova drva, a 1821. kupuje mlin na Lučicama, u dolini Rječine, i preuređuje ga za proizvodnju papira. Tim činom je postavio temelje riječkoj tvornici papira,. Zbog velike zauzetosti i poslovnih prilika tog vremena 1824. prodaje mlin Walteru Crafton Smithu i Charlesu Meynieru koji ju je u kasnijim godinama nastavljaju razvijati u jednu od najnaprednijih tvornica papira u Europi. Na slici ljevo, tvornica 1831.
Nakon pripojenja Rijeke Hrvatskoj bio je član hrvatske kraljevinske deputacije koja je zastupala Rijeku na kongresu u Veroni 1822. Od 1825. do 1826., zajedno s Antunom Mihanovićem, zastupao je Rijeku na saboru u Požunu.
Bio je pobornik osnivanja izvoznoga ugarskog trgovačkog društva sa sjedištem u Rijeci. O tome je 1825. s Antunom Mihanovićem pisao u elaboratu koji je predočio Požunskom saboru, gdje je iznio plan o osnivanju 
izvoznoga ugarskog trgovačkog društva.
Pokretač svih Adamićevih akcija bio je poslovni duh i osjećaj lokalpatriotizma. Njegova nastojanja da se Rijeka tješnje poveže s Ugarskom potekla su iz potrebe suprotstavljanja tršćanskoj konkurenciji koju je potpomagao Beč.
Adamić je osobito zaslužan za kulturni razvoj Rijeke. Ugovor između riječke Općine i Andrije Ljudevita Adamića o gradnji novog riječkog kazališta bio je sklopljen 10. studenoga 1803. Prema vlastitom nacrtu pokrenuo je izgradnju kazališne zgrade u koju je uložio velika novčana sredstva. Kazalište je građeno na 
terenu koji je dobivennasipavanjem. Na slici desno, Adamić sa nacrtima svoga kazališta, a na slici ljevo, "Adamićevo kazalište", a nakon 1845. "Teatro Civico di Fiume", na mjestu gdje danas stoji Palazzo Modello (Gradska knjižnica). Graditelj kazališta bio je riječki arhitekt i geometar Valentino Defranceschi. U Adamićevom kazalištu je nakon završenog konzervatorija orkestrom ravnao Ivan pl. Zajc. Kazalište je dovršeno uz financijsku pomoć brojnih bogatih riječkih građana i svečano otvoreno 3. listopada 1805. (Kao zanimljivost, na isti je dan, ali 1885. godine izvedbom Verdijeve "Aide" otvoreno i novo riječko kazalište koje danas nosi ime HNK "Ivana pl. Zajca.") U zgradi teatra, prema tadašnjim običajima, bio je smješten i "Casino" koji je otvoren 4. listopada 1806.
Potpomagao je i sve druge akcije u kulturnom razvoju rodnoga grada.
U ožujku 1845. Adamićevo kazalište je od nasljednika otkupila riječka Općina te je od tada pa do rušenja 1883. godine to bio "Općinski teatar" (Teatro Comunale). Zgrada je srušena jer nije mogla pružiti sigurnost gledateljima u slučaju požara. Na prostoru srušenog Adamićevog kazališta sagrađena je bankovna palača Modello u kojoj su danas smještene službe HNK Ivana pl. Zajca, Zajednica Talijana Rijeke – Circolo i Gradska knjižnica Rijeka.
Preminuo je u Rijeci 30. listopada 1828. ne ostvarivši svoj san da primi toliko željeno visoko austrijsko odlikovanja reda sv. Leopolda i da postane član ugarskoga plemstva. Tek nakon smrti Car Franjo I. dodijeljuje mu ugarsko plemstvo. Grbovnica je svečano uručena njegovim sinovima Leopoldu i Primou, temeljem diplome od 24. lipnja 1834. čime je Adamić uvršten u plemićki stalež.
O Adamićevoj sveopćoj prisutnosti ugradu tog vremena svjedoči zapis engleskog putopisca Petera Evana Turnbulla (1786-1852):
"Donji dio grada, nadomak moru, ima dugačku i široku cestu i lijepe ulice s pobočnim odvojcima i lijepim zdanjima. Među svima je najljepše kazalište. Ako pitate tko ga je podigao, odgovor je Gospodin Adamich. Tko je sagradio ostale javne zgrade? Gospodin Adamich. Tko je podigao velike privatne kuće? Gospodin Adamich. Tko je zasadio mnoštvo zelenila, tko je projektirao ove lijepe ceste, tko je uredio lijepe obale? Tko je, ukratko, učinio sve ono što zadivljuje oko putnika praktičnošću i ljepotom? Dobiva se samo jedan odgovor: gospodin Adamich."
Pokopan je na Kozali, u polju A, ali je taj grob razoren početkom XX. stoljeća.
Jedna od glavnih ulica u Rijeci nosi njegovo ime.
| Školovanje | |
| 1778. - 1782. | Pohađa pijarističku gimnaziju (Josephstädter Hauptschule) u Beču 3 |
| Karijera | |
| 1. veljače 1786. - 7. kolovoz 1789. | S ocem ima tvrtku "Simone Adamich e Figlio". 4, 26 |
| 31. prosinca 1787. | Tvrtka nudi općini preuzimanje petogodišnjega zakupa mesarenja (1788.-1793.), te trgovine govedinom i mesom sitne stoke. 5 |
| 3. ožujka 1788. | Tvrtka nudi riječkom Kapetanskom vijeću preuzimanje prava vinotočja za područje Rijeke i Trsata tijekom četiri uzastopne godine. |
| 1789. | Andrija putuje diljem Sredozemlja. 6 |
| 1790. | Ženin brat Karlo Barčić (Carlo Barcich) po ovlaštenju ALA predao je Kraljevskom guberniju molbu za mjesto kancelista kod Gradskog građevinskog ured. 7 |
| 1791. | Primljen je u državnu službu kod Pomorskoga gubernija kao privremeni građevinski kancelist u Građevinskom uredu. 8 |
| 20. svibnja 1795. | Izvješće pod naslovom "Riflessi e calcoli iz Kalca" (na ušću Dunava). 9 |
| 11. studenog 1795. | Zahtjev za primanje u gradsko patricijsko vijeće, koji nije prihvaćen. |
| 1796. | Uređenje ulice od nove zgrade Stara na Zagradu do Perila na Školjiću. 10 |
| 10. studenog 1796. | Ponovni zahtjev da bude primljen u gradsko patricijsko vijeće, koji je opet odbijen. 11 |
| 1797. | Putuje Mediteranom preko Genove u Španjolsku i Portugal (Hispaniae et Lusitaniae), zadržavši se pritom u lukama Cadizu i Cartageni. 12 |
| 1801. | Traži od Gubernija da mu se u Kraljevici iznajmi nadstrešnica (tettoia) za skladištenje konoplje. 13 |
| 1802. | Bio je direktor i dioničar "Nove komore osiguravatelja iz Rijeke i Karlovca" (Camera nuova d' assicuratori di Fiume e Carlstadt) 14, 26; iste godine postaje patricijski vijećnik u Rijeci 15 te kupuje vilu preko puta kaštela (compero' la villa dietro il Castello), danas zgrada Državnog arhiva u Rijeci. 16 |
| 10. svibnja 1803. | Osnovana tvrtka "Andrija Ljudevit Adamić i drug" (Andrea Lodovico Adamich e compagno). 17, 26 |
| 1804. | zamjenik direktora i dioničar u "Li amici assicuratori di Fiume" |
| 3. listopada 1805. | Dovršeno i svečano otvoreno "Adamićevo Kazalište". |
| 23. travnja 1806. | Zamjenik direktora i dioničar u "Prijatelji osiguravatelji iz Rijeke" (Li amici assicuratori di Fiume). 18 |
| 1806. | Na vlastiti trošak gradi novo kazalište 19, u kome i stanuje. |
| 1806. | Prvi deput trgovaca |
| 1807. | Kupuje zemljište na kome je danas riječka bolnica, a prije Vojnopomorska akademija te od Giovannija Andree Marochina kuću s vinogradom i lovorovom šumicom kod crkvice Sv. Andrije na Dolcu (kod Andrejšćice, kbr. 612, danas Uski prolaz i ulica Dolac). 20 Mrzlim Vodicama u Gorskom kotaru od francuskog poduzetnika Michauda otkupljuje manufakturu stakla. |
| 1808. | Vincenzo Marochino kupuje od Adamića kuću zvanu "Rotonda", jednokatnicu preko puta "Corpo di guardia" (danas Trg Republike Hrvatske u centru Rijeke, ali su zgrade "Rotonda" i "Corpo di guardia" već odavno srušene). Ipak bi trebalo pojasniti ovu epizodu, jer Kobler navodi da "Rotondu" kupuje tek 1816. 23 |
| 1811. - 1813. | Zakupljuje sisačku gospoštiju. 21, 26 |
| 25. listopada 1814. | Postaje Prvi zastupnik trgovačkog zbora. 22, 26 |
| 1821. | Kupuje mlin u Lučicama (Luciza) i uređuje malu proizvodnju papira. 24, 26 |
| 18. - 22. studenog 1822. | Izaslanik Rijeke na Kongresu u Veroni. 26 |
| 1824. | Prodaje mlin sa tvornicom papira u Lučicama Walteru Crafton Smithu i Charlesu Meynieru |
| 1825. | Zastupnik Rijeke u Ugarskom saboru (s A. Mihanovićem). 25, 26 |
| 1827. 15. Svibnja | Car Franjo I. Dodijeljuje mu ugarsko plemstvo. Grbovnica je svečano uručena njegovim sinovima 1834. |
Bilješke:
1 DAR, K-4 (275), MK.
2 DAR, K-4 (275), MK, Luigi Maria Torcoletti navodi datum 29. studenoga 1767. godine (Fiume e paesi limitrofi, Rapallo 1954, str. 250.).
3 DAR, Riječki gubernij (JU-4), kut. 422, Verzeichniss der Schider nach Secundatum Sommerkurse in der Josefstadter Hauptschule im Jahr 1782. den 21. die erhielten Schulperisseerhalten haben. Samani tvrdi da je Adamić, završivši srednje škole u rodnom gradu, otišao u Beč, gdje isprva pohađa Vojnu, a potom Trgovačku akademiju. Nakon toga je navodno bio namještenik banke Frauer & Fels u Beču, u kojoj stječe dragocjena poslovna i trgovačka iskustva (n. d., str. 15.). Torcoletti pak samo navodi da je Adamić u Beču pohađao pijarističku gimnaziju.
4 DAR, PR-1, Registro dei negozianti. Simone Adamich e Figlio s temeljnom glavnicom od 14.000 forinti. Tvrtka je registrirana 1. II. 1786., a službeno ugašena 28. III. 1800., no Andrea Lodovico radi do 7. VIII. 1789. U trenutku osnivanja poduzeće je imalo dva jedrenjaka (marcijane), trgovačku poslovnicu (bottega) u Bakru, vlastita skladišta za duhan, ocat i rakiju te veće količine duhana u Genovi, Barletti, Ortoni, Dubrovniku i Velom Lošinju.
5 DAR, JU-2, Gradsko poglavarstvo, kut. 21/1. Projetto d'Adamich e Comp. per l'Impresa delle Carni in Fiume all'Eccelso Regio Governo 31. XII. 1787.
6 Tijekom Francuske revolucije koja izbija u srpnju 1789., nekoliko brodova koji su pripadali Adamićevu ocu, ostalo je zaplijenjeno u lukama diljem Sredozemlja. Adamić je tada putovao u Francusku, Španjolsku i Tursku nebi li, nerijetko uz velike nevolje, ishodovao oslobađanje očevih jedrenjaka.
7 Odlaskom Ignaca Holuba bilo je upražnjeno mjesto kancelista u Gradskome građevinskom uredu, za koje se želio natjecati i Adamić. U molbi se veli da Adamić poznaje geometrijsko crtanje dovoljno za gradskog službenika u građevinarstvu, da zna latinski, njemački, talijanski, francuski i hrvatski (illiricus) jezik, da je svojim dotadašnjim radom i čestitošću služi na čast Kraljevini Ugarskoj, a sin je uglednog riječkog veletrgovca i suprug patricijke. DAR, Gradsko poglavarstvo (JU-4), kut. 275. Flumine 2da Aprilis 1790.
8 Privremeni građevinski asistent (interimale assistente delle Fabbriche, Edile Cancellista, Baucanzelist) s godišnjom plaćom 200 fl. na probnom razdoblju od godine dana. Glavni inžinjer bio je Anton Gnamb.
9 DAR, JU-4, kut. 404.
10 Uz gradnju podzemnoga kanala zbog reguliranja prirodnih vodenih tokova. DAR, JU-4, kut. 68, br. 469, 8. IV. 1796. Taj posao povjerio je najprije zidarskome majstoru Grgu Škrobonji (Gregorio Scrobogna) kao najpovoljnijem ponudaču. Dana 27. IV. iste godine u ime Građevinskog ureda potpisuje ugovor s građevinskim poduzetnicima Josipom Juretićem (Giuseppe Giuretich) i Andrijom Grpcem (Andrea Gerbaz), za izgradnju spomenute ulice, tako da svaki kao naknadu dobije 120 fl. Od Perila do zgrade zatvora u Kaštelu postojala je prije toga vrlo uska uličica koju je trebalo proširiti, urediti s nabijanjem materijala (battudom) te regulirati kanale za odvod prirodnih voda.
11 DAR, JU-4, kut. 72, Fiume 10. 9bre 1796.
12 DAR, JU-4, kut. 452, 28. i 29. XI. 1797.
13 v. DAR, JU-4, br. 526/1800, 1801 od 11. III. 1801.; cit. prema Lukežić, Životopis A. L. Adamića, u: Adamićevo doba 2005:32, bilj. 65. Na koncu je potpisan ugovor o najmu, a Regio governo marittimo zastupa izvjesni "Marochin" (najvjerojatnije Vincenzo de Marochino, od 1804. lučki vicekapetan u Rijeci).
14 Erceg Ivan, Nastajanje trgovačkih poduzeća i osiguravajućih društava u Rijeci ..., Acta historico-oeconomica Iugoslaviae 1984(11):1-160.
15 Kobler 1896, III:143.
16 Kobler Isto. Tvrtka Giovanni Battista Nais e Comp. kreditirala je 1800. godine Giovannija Pasqualija s 2.232,32 fjorina, zbog čega je stavljena hipoteka na njegovu tvornicu, vinograd i kuću na Zagradu (danas je to zgrada Državnog arhiva u Rijeci), tako da se u slučaju nepodmirivanja duga mogu prodati kreditoru. Opunomoćenik Naisove tvrtke, G. Palese, prodao je Pasqualijev dug Adamiću koji ga poslije (6. XI. 1803.) potražuje od Pasqualijeve udovice. v. DAR, PR-1, kut. 121. Processo A. L. Adamich cro Antonia vedova Pasquali 1803.
17 Kapital f. 40.000 u mjenicama Giuseppea Henkea i sina Lodovica, vlasnika nove rafinerije šećera (od isporuke sirovog šećera za rafinaciju. Up. Erceg 1984:78.
18 Erceg Ivan, isto 1984:101.
19 Kobler Isto.
20 Kobler Isto. Ugovor o kupoprodaji je od 31. XII. 1807., a cijena 13.000 njemačkih guldena (florena).
21 Buturac Josip, Sisačka gospoštija u prvoj polovici XIX stoljeća, Arhivski vjesnik III(1960):292.
22 Tomsich 1886:454.
23 Kobler 1896, III:143.
24 Kobler isto.
25 Kobler isto.
26 Nenad Labus
Kreirali: - Nenad Labus
- SEAS
Izvor datuma: Nenad Labus viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini
Izvori:
- DAR, JU-2, Gradsko poglavarstvo, kut. 21/1.
- DAR, JU-4 Riječki gubernij, kut. 422
- DAR, PR-1, Registro dei negozianti
- DAR, K-4 (275), MKK
- Erceg Ivan, Nastajanje trgovačkih poduzeća i osiguravajućih društava u Rijeci ..., Acta historico-oeconomica Iugoslaviae 1984(11):1-160.
- Kobler Giovanni, Memorie storiche della liburnica Citta' di Fiume. I-III. Rijeka 1896.
- Lukežić Irvin, Životopis Andrije Ljudevita Adamića
- Tomsich Vincenzo, Notizie storiche sulla Citta' di Fiume. Stabilimento Tipo-Litografico E. Mohovich Fiume 1886.
Background picture copyright: 