Bosner Ljubica
Rođena: Rijeka, 2. veljače 1902.
Umrla: Rijeka, 21. listopada 1990.
Roditelji: Antun i Gizela
Ljubica nije bila oženjena i nije imala djecu. Bila je udata za bolnicu, živjela je u bolnici i za bolnicu, na kirurgiji i za kirurgiju. Izrazito stroga ali pravedna.
Stan u riječkoj Ulici Marka Oreškovića 13 (danas Brajšina 16) gotovo da i nije posjećivala.
Bila je to žena koja je provodila dane i noći u bolnici. U Velikoj Gorici, Ogulinu, Bjelovaru, Petrinji, Zagrebu i Rijeci ostavila je snažan i trajan znak u razvoju opće i ratne kirurgije, ginekologije i porodništva.
U vrijeme kad se ona počela baviti kirurgijom, u tom je poslu bilo vrlo malo žena liječnica – dr. Emilija Lazić (Ogulin), dr. Božidara Herkov (Ogulin, Duga Resa) i dr. Mirjana Hafner Iveković (Nova Gradiška), ali cijeli profesionalni staž kirurgijom se bavila samo dr. Ljubica Bosner, dok su druge liječnice poslije radile u nekirurškim strukama.
Bila je izrazito dobra i emotivna žena, također izrazito vezana za njene pacijente i ljude i suradnike oko nje. Njezin su temperament, vještinu, spretnost i inovativnost u to vrijeme "muškom" kirurškom društvu svi poznavali i priznavali, vrlo stroga ali pravedna. Upravo zbog takve sposobnosti uspjela je proći teškim putem predratne, ratne i posljeratne kirurgije. Prošla je sva usavršavanja, od Ogulina preko Bjelovara, Zagreba, Varaždina i Rijeke, koliko su joj zdravstveno stanje i snaga dopuštali i svagdje se je dokazala kao ista ili najčešće bolja od svojih muških kolega. Uspjela se je baviti kirurgijom u nekoliko bolnica i u iznimno teškim uvjetima, a vrativši se u rodnu Rijeku nastavila je operirati sve do mirovine, a čak i poslije. U Rijeci je zaslužila naslov primariusa.
Bila je neprikosnoveni autoritet, učitelj, operater, praktičar, mentor i savjetnik, kirurginja-dijagnostičarka i operaterka, specijalizantima i mladim kirurzima konzultantica i učiteljica.
I kada je dežurna služba bila u dilemi oko rješavanja nekog akutnoga kirurškog slučaja, pozivali su je da ih savjetuje.
U Rijeci je živjela sama na trećem katu bolnice gdje se nalazila dječja kirurgija. Dobila je stan u ulici Marka Oreškovića, današnjoj Brajšinoj, međutim tamo je rijetko boravila, jer nije mogla bez bolnice, gdje je provela većinu života.
Nakon odlaska u mirovinu, nitko nije imao hrabrosti reći joj da je odradila svoje, pa je tako ostala na odjelu i u kasnim sedamdesetima, moguće i ranim osamdesetima. Na kraju je uprava bolnice odlučila urediti joj jednu sobu na odjelu ženske kirurgije, gdje je živjela do kraja života, pri samom kraju kao bolesnik, a gdje je i umrla od karcinoma, 1990.
Prim. dr. Ljubica Bosner rođena je u Rijeci u obitelji oca željezničara Antuna i majke Gizele. Prema krsnome listu Ljubica je rođena 2. veljače, a krštena 26. travnja 1902. kao Ljubica Amalia Maria u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci.
U Rijeci je završila osnovno i srednje obrazovanje.
Zbog novonastalih prilika u Rijeci nakon prvog svijetskog rata, otac ostaje bez posla, postali su prognanici i obitelj seli u Zagreb gdje su živjeli u vrlo teškim uvjetima. Kako joj je otac bio željezničar, smjestili su se u u jednom od vagona namijenjenima prognanicima i beskućnicima. Otac se ipak uspijeva zaposliti na željeznici i teškom mukom školovati kćer i omogućiti joj da upiše medicinski fakultet.
Upisala je Medicinski fakultet u Zagrebu gdje je i diplomirala 30. lipnja 1929. godine. Uvijek joj je želja bila da specijalizira kirurgiju.
Od 8. srpnja 1929. do 19. srpnja 1930. na klinici u Zagrebu odrađuje pripravnički staž od godine dana.
Nakon pripravničkog staža, 1931. postavljena je na mjesto sekundarnoga liječnika I. kategorije, IX. grupe, 1. stupnja u Općoj javnoj županijskoj bolnici u Velikoj Gorici gdje je od 24. srpnja 1930. do 20. ožujka 1931. radila na Ortopedskom odjelu ali neko vrijeme i kao liječnica opće prakse.
Bolnica u Velikoj Gorici je u to vrijeme bila posebno poznata po Ortopedskom odjelu i kao filijala Zagrebačkog Pasteurova zavoda koji je osnovan odlukom Zdrvstvenog povjereništva Narodnog Vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba broj 657/ od 19. studenog 1918. godine.
Ortopedski odjel u velikogoričkoj bolnici vodio je poznati ortoped prim. dr. Mato Šarčević (1890. – 1957.), koji je Ljubici bio prvi šef iz operativne struke, a tu je i počela stjecati znanja i vještine iz operacijske i konzervativne ortopedije. Mato Šarčević je inače 1928. godine bio osnivač i voditelj ortopedskog odjela Opće javne zakladne bolnice u Zagrebu.
1934. dobiva posao sekundarne liječnice u ogulinskoj Banovinskoj bolnici. Živjela je u stanu u bolnici, namijenjenom takvim liječnicima, a čini se da će je ta navika pratiti kroz cijeli život. Ogulinskom bolnicom upravljao je tada iskusni kirurg prim. dr. Josip Vodehnal, negdašnji sekundarni liječnik bjelovarske bolnice.
Pred upravnikom bolnice prim. dr. Josipom Vodehnalom 10. listopada 1934. položila je i potpisala zakletvu vladajućem kralju Petru II. i otadžbini Jugoslaviji, na srpskom jeziku:
"Ja, Ljubica Bosner zaklinjem se Jedinim i Svemogućim Bogom, da ću vladajućem Kralju Petru II. i Otadžbini biti verna, da ću svoju dužnost po zakonima i zakonitim naredbama vršiti savesno, marljivo i nepristrano, imajući na umu jedino opšte javne interese izbegavajući sve ono, što bi moglo biti na štetu poverene mi službe, da ću čuvati svoj ugled i ugled svojih starešina, da ću čuvati službene tajne i uopšte izbegavati sve ono, što bi moglo nauditi poverenju u moj položaj. Tako mi Bog pomogao."
U ogulinskoj bolnici su na kirurškom odjelu zbrinjavali i ginekologiju s porodništvom. Tokom rada u Ogulinskoj bolnici putovala je u Francusku na edukaciju.
Tu stječe znanja i vještine iz opće kirurgije, ali i ginekologije, porodništva, otorinolaringologije, ortopedije, urologije i anesteziologije.
Naredbom kraljevske banske uprave Savske banovine u Zagrebu br. 105070/I od 24. srpnja 1930., dodjeljena joj je "plaća od 1800 dinara", s dodatkom na službu u iznosu od 200 dinara, "ličnim" dodatkom od 900 dinara i osobnom nagradom u iznosu od 300 dinara, no nakon odbitaka plaća joj je 1931. iznosila 1.773 dinara, a 1932./1933. od 1.216 do 1.236 dinara. Godine 1933. imala je plaću 1.216 
dinara, a 1934./1935. godine 1.141-1.783 dinara.
Od 1. kolovoza 1933. godine, rješenjem Banske uprave, postavljena je kao sekundarna liječnica u III. činovni razred. Kao sekundarna liječnica dežura, svakodnevno obavlja malu kirurgiju te asistira, radi kao anesteziolog pri operacijskim zahvatima, a postupno i sama obavlja velike kirurške operacije.
Od početka staža obavlja venesekcije zbog uremije, kiretaže zbog nepotpunih pobačaja, vrši incizije, revizije i šiva rane, obavlja repozicije kostiju te kod prijeloma kosti i iščašenja zglobova postavlja gipsene povoje, potom vrši amputaciju stopala u lumbalnoj anesteziji (17. rujna 1932.) te hernioplastiku prema Bassiniju u narkozi (16. rujna 1932.). Prvu apendektomiju izvela je u lumbalnoj anesteziji 22. rujna, a eksploracijsku laparotomiju zbog tuberkuloze peritoneja 27. rujna 1932. godine. Godine 1933. provodi ekstrakcije stranoga tijela iz oka i nosa, punkcije prsišta, arteficijelne abortuse iz medicinske indikacije, amputacije, apendektomije, operaciju varikokele, varicektomije, safenektomije. Operira karcinom usne ekscizijom tumora i regionalnom limfadenektomijom, a 24. ožujka 1933. resekciju ciste jajnika. Dana 27. rujna petogodišnjem dječaku operira kilu u narkozi. Tijekom studenoga iste godine obavlja dvije ginekološke operacije: 7. studenoga u lumbalnoj anesteziji, a potom i prednju kolporafiju. Porodničke operacije obavlja redovito pa tako 16. veljače 1934. zbog poprečnoga položaja djeteta obavlja ekstrakciju fetusa, no bez anestezije, te ručno ljuštenje posteljice kod zaostale posteljice. Godine 1934. operira ventrofiksaciju maternice u lumbalnoj anesteziji.
1935., rješenjem kraljevske Banske uprave u Zagrebu (broj 11216 od 22. lipnja 1935.), dr. Ljubica Bosner premještena je na službu u Banovinsku bolnicu u Bjelovaru kao sekundarna liječnica VIII. položajne grupe. Prema Kontrolniku osoblja Banovinske bolnice u Ogulinu (ur. broj 810/35), 30. lipnja 1935. je razriješena dužnosti.
Odlukom bana Savske banovine gospodina dr. Ružića bila promaknuta u zvanje asistentice VII. Položajne grupe s povećanjem plaće.
30. travnja 1938. premještena je na Kirurško-ginekološki odjel na radno mjesto sekundarne liječnice-asistentice pod primarijatom dr. Nikole Karlića. Ponovo je stanovala u bolničkom stanu sekundarnoga liječnika, koji se nalazio u zgradi kirurško-ginekološkog odjela i rodilišta.
Prve tri liječnice u Bjelovaru bile su porodničarka i dvije kirurginje. Prva je liječnica u Bjelovaru bila Francisca Szümerthinn (Ringelhorn), magistra porodništva (Lat. Magistra Artis Obstetriciae) i doktorica medicine Đurđevačke pukovnije koja se spominje od 1803. do 1814. godine. Više od stoljeća kasnije na službu u bjelovarsku bolnicu dolazi dr. Regina Atijas kao sekundarni liječnik na Kirurško-ginekološki odjel gdje radi od 1930. do 1935.. Dr. Regina Atijas, sefardska židovka, kći bihaćkog rabina Avrama, je tokom drugog svjetskog rata bila liječnica u četničkim postrojbama. Treća liječnica u Bjelovaru je dr. Ljubica Bosner na Kirurško-ginekološkom odjelu od 1935. do 1942. godine. U vrijeme kada su Atijas i Bosner radile zajedno u Bjelovaru bolnica je imala 2 sobe za ženske bolesnice te 1 sobu za babinjače. Uglavnom i dalje su žene manje rađale u bolničkim uvjetima, a više kod kuće.
Tijekom službovanja u Bjelovaru radi u teškim predratnim i ratnim uvjetima s vrsnim kirurzima i šefovima prim. dr. Karlićem (1935.– 1940.) i prim. dr. Josipom Jagodićem (1940.–1942.). Bila je bliska prijateljica s dr. Emilijom (Emom) Holik, bjelovarskom liječnicom. Upravitelj bolnice tijekom rata bio je izvjesni doktor Rukavina.
Dr. Bosner obavlja najrazličitije operacije. Često ostaje sama i jedina kirurginja i ginekologinja u bolnici jer su prim. Jagodića pred rat i u prvim godinama rata često odvodili izvan bolnice na istražne razgovore i u zatvor. Ona operira, asistira, anestezira i u stalnom je dežurstvu u bolnici u predratnim i posebice ratnim danima. Ginekološko-porodnički elektivni i hitni operacijski slučajevi, ratnokirurške operacije, operacije djece, gastrointestinalna kirurgija i traumatologija dio su njezinog svakodnevnog bolničkog života u Bjelovaru. Obavlja i hitne porodničke operacije (carski rez, okreti, ekstrakcije, embriotomije, manualna ljuštenja posteljice, ekstrakcije forcepsom).
19. studenog 1937. operirala je tada rijetku vaginalnu histerektomiju s plastikom dna zdjelice. Dana 18. prosinca 1937. prim. dr. Karlić, dr. Bosner i dr. Bastaić operiraju rak vrata maternice radikalnom operacijom po Wertheimu u 52-godišnje bolesnice.
Njemačka je vojska ušla u grad Bjelovar 10. travnja 1941. i tu je ostala do kraja II. svjetskog rata. Bjelovar je bio jako vojno fortifikacijsko uporište u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, pa su se bolesni i ranjeni pripadnici njemačke vojske liječili u bjelovarskoj bolnici, a u "Villi Mariji" oporavljali kao lakši ranjenici cijelo vrijeme rata.
Bolnica prima ranjenike svih zaraćenih strana. Zapisnici bolnice pokazuju da u istoj sobi, jedni pored drugih ležali partizani, ustaše, Nijemci, Kozaci, civili i tada "nepoželjni građani" raznih nacionalnosti. Zna se da je tijekom rata prim. Jagodić sa svojim timom čuvao i skrivao Židove i druge okrivljenike u bolničkom podrumu i bolesničkim sobama, hospitaliziravši ih danima i tjednima. I dr. Bosner je u tome sudjelovala i operirala brojne "nepoželjne" Bjelovarčane, sačuvavši ih tako od smrti.
Bila je bliska prijateljica s bjelovarskom liječnicom dr. Emilijom Holik koja je pomagala partizanski pokret i čija ju je nasilna smrt (presudom tzv. Pokretnog prijekog suda osuđena na smrt zbog pomaganja partizanima i strijeljana na Vojnoviću 13. listopada 1942.) veoma potresla, a taj je tragičan događaj bio i jedan od razloga njezina odlaska iz Bjelovara.
Napušta Bjelovar i uskoro biva namještena u Državnu Banovinsku bolnicu u Petrinji.
Prim. dr. Josip Jagodić, predstojnik Kirurškoga odjela bolnice u Bjelovaru, svojoj je suradnici i asistentici Ljubici Bosner 25. srpnja 1942. izdao potvrdu i preporuku:
"... radila je kirurške i ginekološke operacije i najteže posve samostalno kao i sve vrsti patoloških poroda. Sve pretrage kirurške, ginekološke i porođajne vršila s vrlo dobrim znanjem i uspjehom. U radu je bila uvijek savjesna i vrlo uredna, postupak s bolesnicima odličan. ..."
U Bjelovaru je u radila sedam godina.
Na odlasku iz Bjelovara dr. Ljubica Bosner traži Ministarstvo zdravstva NDH da ju premjesti na službu u Babičku školu u Zagreb (Petrova klinika) jer je, kako navodi "radila u državnoj službi 12 godina, od čega 8 mjeseci na ortopedskom odjelu u Velikoj Gorici, kirurškim odjelima u bolnicama u Ogulinu i Bjelovaru i stekla iskustvo iz ginekoloških operacija i u porodništvu, pa za tu medicinsku granu osjeća posebnu sklonost i željela bi se u njoj specijalizirati". No njezina molba za specijalizaciju iz ginekologije i porodništva nije prihvaćena. Umijesto toga je 22. rujna 1942. postavljena na Kirurški odjel u novootvorenoj Zakladnoj bolnici na Rebru.
Zakladna bolnica Rebro u Zagrebu, jedna od malobrojnih novosagrađenih bolnica u Europi tijekom II. svjetskog rata, otvorena je 12. travnja 1942. godine. Ravnatelj bolnice bio je kirurg dr. Šime Cvitanović, šef kirurgije prim. dr. Mario Duić. Kirurški odjel sa 119 kreveta i 6 operacijskih dvorana bio je smješten na II. katu.
Nedugo nakon što se Ljubica počela raditi na Rebru, Državna bolnica u Petrinji je 24. studenoga 1942. tražila je hitnu zamjenu za predstojnika Kirurškog odjela. U to je vrijeme Ravnatelj petrinjske bolnice dugi niz godina bio dr. Zlatko Peternek. U studenome 1942., tijekom ginekološke operacije teško je inficirao desno oko i gotovo izgubio vid. Tako je petrinjska bolnica u najtežim, ratnim danima ostala bez operatera pa je zbog toga u prosincu 1942. dr. Bosner premještena na službu ravnateljice petrinjske Državne bolnice. Tu je radila šest mjeseci kao jedini kirurg i ginekolog u teškim ratnim uvjetima. U tih šest mjeseci u Petrinji, dr. Bosner je imala na raspolaganju malo suradnika - bila su tu dva sekundarna liječnika, dr. Kotljarevska i dr. Fogler, te stalna bolnička primalja Sofija Mlinarić. Bolesnike je njegovalo dvanaest časnih sestara milosrdnica, kao i u svim ostalim hrvatskim bolnicama.
Dr. Bosner u svibnju 1945. odlazi iz Petrinje, a dr. Peternek se, nakon oporavka, vraća na mjesto ravnatelja bolnice.
30. svibnja 1944. godine od svojih kolega dobiva priznavanje specijalističkog zvanja kirurga, ali je tek 9. lipnja 1944. podnijela zahtjev za priznavanje naziva specijaliste. Dana 5. kolovoza 1944. glavni ravnatelj za zdravstvo NDH odobrava joj naziv specijalistice kirurginje i pravo obavljanja specijalističke prakse iz kirurgije.
|
Odlukom Ministarstva zdravlja, dr. Bosner se ponovo premješta na službu u Zakladnu bolnicu u Zagrebu (Rebro) na mjesto asistentice-sekundarne liječnice na kirurškom odjelu. Prema prijamnim dijagnozama, u Kirurškom odjelu nove Zakladne bolnice na Rebru izvodili su se svi operacijski kirurški zahvati toga vremena. Na tom su odjelu radili vrlo iskusni kirurzi poput predstojnika odjela prim. dr. Marija Duića, prim. dr. Šime Cvitanovića i dr. Ljubice Bosner, uz ostale odjelne liječnike.
Od 1. siječnja 1944. određuje se dr. Bosner posebni dodatak na plaću u iznosu od 3500 kuna mjesečno.
Dana 12. veljače 1944. Odredbom glavnog zapovjedništva za zdravstvo NDH, dr. Bosner poslana je u Gradsku bolnicu u Varaždinu gdje je određena kao zamjena na mjesto predstojnika kirurgije dr. Steve Nikolića. Na toj je poziciji radila dva mjeseca. Nakon toga se vraća na svoje staro mjesto na kirurški odjel u zagrebačkoj bolnici Rebro.
Dana 7. lipnja 1944. predstojnik Kirurškog odjela Zakladne bolnice Rebro u Zagreb prim. dr. Mario Duić daje Uredovnu potvrdu o radu dr. Ljubice Bosner:
"...Kroz čitavo to vrieme naročito se istakla svojim marom, radinošću i sposobnošću u vršenju povjerenoj joj dužnosti. Također naročito ističem način saobračaja, susretljivosti i ljubavi prema bolestnicima. Na odjelu je obavljala sav povjereni joj posao sa osobitom spretnošću i uspjehom. Koliko rad na odjelu, toliko u operacionim dvoranama mora se pohvaliti radi spretnosti i vrlo dobrih uspjeha. Radila je na području čitave kirurgije, koliko kliničkih pretraga, toliko na području operativne kirurgije. Samostalno je izvadjala i vrlo teške operacije iz raznih područja s odličnim uspjehom. Sve u svemu može se pohvaliti čitav njezin rad i njezina spremnost, kao i uspjesi u operativnim zahvatima."
Na tom odjelu radi dvije godine, a 8. svibnja 1945. imenovana je za šeficu Odjela kirurgije mekih česti.
Dana 24. studenoga 1945. dr. Ljubica Bosner javlja se Ministarstvu narodnoga zdravlja Federalne Republike Hrvatske radi dobivanja propusnice zbog odlaska na novu dužnost koju je trebala preuzeti 24. studenoga 1945., a nakon razrješenja dužnosti u bolnici Rebro od 10. listopada 1945. godine.
Od 10. listopada 1945. do 28. rujna 1946. radi u bolnici u Malom Lošinju kao kirurginja i upraviteljica. Tu je uz dr. Svobodu (kirurginju) i dr. Kraljića, radila i dalje opću kirurgiju i ginekologiju uz porodništvo. Na Lošinju radi do do 29. rujna 1946.
|
29. rujna 1946., kao dugogodišnja kirurginja s ginekološko-porodničkim iskustvom, dr. Bosner se vraća u rodni grad. Tu dobiva namještenje na kirurškom odjelu Opće bolnice "Braća dr. Sobol" gdje će i dočekati mirovinu. Tada je na mjestu šefa odjela bio rođeni Krasičar, učenik prim. dr. Antuna Gottlieba sa zagrebačke Zakladne bolnice, prim. dr. Ante Medanić, kirurg poznat po operacijama ubodnih rana srca, do rata šef Kirurškog odjela i direktor Opće bolnice u Karlovcu, a bio je i ratni kirurg tijekom Drugoga svjetskoga rata gdje je stekao ogromno iskustvo. Doktorica Bosner mu je uz dr. Davora Grgurinu bila asistent. Dr. Davor Grgurina (od 1953. godine šef kirurškog odjela Karlovačke opće bolnice) u ) bio je, uz prof. dr. Antu Medanića najzaslužniji za razvoj anesteziologije u Karlovcu.
U rujnu 1946. godine prim. dr. Ante Medanić uz pomoć dr. Ljubice Bosner i dr. Davora Grgurine osniva Kirurški odjel riječke "Opće bolnice braće dr Sobol".
Njima se uskoro priključuju i prof. dr. sc. Nikola Korin i dr. Mirko Lenković, a potom i dr. Antun Škarpa, dr. Bogomir Tomasić, dr. Vladimir Šustić i dr. Frane Kučan. Kadrovsko pojačanje omogućuje podjelu kirurške patologije i predstavlja preteču supspecijalističkog kirurškog rada (abdominalna kirurgija, traumatologija, dječja kirurgija).
Dr. Bosner je prvotno vršila dužnost zamjenice predstojnika Kirurškog odjela prim. Medanića, a potom i zamjenica predstojnika Kirurške Klinike prof. dr. sc. Andrije Longhina nakon njegovog dolaska iz Zagreba.
Vodila je i mali dječji kirurški odjel s tri sobe, koje su se nalazile na kraju hodnika riječke kirurgije, začetak budućeg Odjela dječje kirurgije na Kantridi gdje su se preselili 1961. i koji je potom vodio dr. Ljubo Šantel koji je te godine na poziv prof.dr.sc. Karla Pansinija došao u Rijeku i kojemu je dodijeljeno prvenstvo osnivanja riječke dječje kirurgije.
Dr. Ljubica Bosner radi na kirurškom odjelu danonoćno. Dežura, operira i mentorira mlade liječnicike koji dolaze na sekundiranje ili specijalizaciju iz opće kirurgije. Bila je učiteljica brojnih generacija riječkih kirurga kao što su, danas pokojni, prof. dr. Nikola Korin, prof. 
dr. Mirko Lenković, prim. dr. Bogomir Tomašić, prim. dr. Željko Najman, a od živućih: prof. dr. Antun Škarpa, prof. dr. Arsen Depolo, prof. dr. Žarko Tomljenović, doc. dr. Ivan Rakuljić, doc. dr. Ivan Drešćik i brojni drugi koji su radili u Rijeci ili u drugim kirurškim ustanovama u Hrvatskoj.
Do umirovljenja, dr. Bosner obavlja cjelokupan operacijski program iz opće kirurgije, ginekologije i opstetricije te dječje kirurgije, što je vidljivo iz operacijskih protokola. Premda je postojao zaseban ginekološko-porođajni odjel i u Rijeci i na Sušaku, s etabliranim ginekolozima toga vremena koji su ostavili trajni pečat hrvatske ginekologije (npr. prim. Finderle), prim. dr. Bosner i dalje, prema potrebi, obavlja ginekološke operacije.
U Rijeci je stekla zasluženi naslov primarijusa kirurgije
Bila je redovita članica Hrvatskoga liječničkoga zbora (prije Zbor liječnika Hrvatske), Podružnica Rijeka, od njegova osnivanja. 25. svibnja 1950. Nakon glavne skupštinePodružnice 18. ožujka 1951. izabrana je za odbornicu godine, a u Upravni odbor na sjednici 18. ožujka 1953. i ponovno 27. ožujka 1954. te 1956. godine. Nakon umirovljenja i dalje je aktivna u Podružnici pa je 1977. izabrana za članicu Suda časti Podružnice HLZ-a u Rijeci.
Prim. dr. Ljubica Bosner umrla je u Rijeci od posljedica malignoma dojke, na svome kirurškom odjelu u 88. godini života, od kojeg su je liječili i operirali upravo njezini učenici i to prema njezinoj želji. Pokopana je na groblju Kozala Polje F/1 - 95
Njezin učenik i kolega, a poslije dugogodišnji predstojnik Kirurške klinike riječkoga Kliničkoga bolničkog centra prof. dr. sc. Antun Škarpa rekao je, među ostalim, u pismu-nekrologu o prim. dr. Ljubici Bosner:
"Njen životopis bio je osebujan, jedinstven i obogaćen zavidnim etičkim i profesionalnim određenjima. Bila je izvrsni kirurg, ali i ginekolog, dobar učitelj, izuzetno skromna i nenametljiva osoba, duboko socijalna, prava domaća primorska žena, autentična Riječanka i nadasve rodoljubna Hrvatica."
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Juraj Kučić: PROF. DR. ZDRAVKO KUČIĆ (1910. – 1961.), ORGANIZATOR BOLNIČKE SLUŽBE U POSLIJERATNOJ RIJECI, Pregledni članak Acta Med Hist Adriat 2018; 16(2);319-330
- Dubravko Habek: IZ LIJEČNIČKE BIOGRAFIJE PRIM. DR. LJUBICE BOSNER, Acta Med Hist Adriat 2020; 18(1);105-114
- DUBRAVKO HABEK: PRVE LIJEČNICE U BJELOVARU: PORODNIČARKA I KIRURGINJE
- BILOGORA, POLITIČKO-PROSVJETNI TJEDNIK, Bro j 77, Bjelovar 21. studena 1942 . Godina II
- Bjelovarac.hr, DIVE KOJIMA SE PONOSIMO Umjetnice, sportašice, humanitarke, političarke i rukovoditeljice, Vedran Cindrić, 07/03/2019
Background picture copyright: 