Briano Giacomo (Brianus, Briani, Bryan)
Rođen: Modena, Italija, oko 1589. (godišnjak Družbe Isusove iz 1619. pripisuje mu oko trideset godina, a u nekrologu iz 1649. kaže se da ima 63 godine)
Umro: Busseto kod Parme, Italija, 1. listopad 1649.
Giacomo da Modena bio je svećenik, isusovac, umjetnik, uglavnom aktivan kao teoretičar arhitekture, arhitekt i crkveni djelatnik.
Unatoč tome što je bio obdaren izvanrednim kvalitetama i neuobičajenim profesionalnim sposobnostima, Briano je zbog svog karaktera mogao izgraditi relativno malo. On mu nije dopuštao da se slaže sa svojim nadređenima ili s radnicima. On je, izgleda, prikladan predmet proučavanja i za povjesničare umjetnosti i za psihijatre. Stoga su česte promjene radnog mjesta i ponekad njegovo uklanjanje iz projekata. Ali njegov se genij vidi u brojnim arhitektonskim projektima koji se čine pomno razrađenima. Giacomo Briano je bio možda najzanimljivija umjetnička osobnost od svih arhitekata koji su djelovali početkom 17. stoljeća.
Rođen je u obitelji arhitekata iz Modene u Italiji.
7. ožujka 1607. stupio je u Družbu Isusovu kao brat koadjutor i unaprijed su ga predodredili da svoju službu u Družbi obavlja kao arhitekt.
Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji kao kipar i crtač. Znači, njegovo je tehničko-stručno obrazovanje već moralo biti završeno prije no što je preuzeo redovnički habit, budući da je, unatoč mladosti, odmah postao arhitektom Reda.
Pisao je i kratke priče i pjesme.
Njegov stručni rad je započeo 1613. na gradilištu učilištau Castglioneu.
1611. godine zamolio je svoje nadređene dali može raditi kao teoretičar i komentator arhitekture, ali oni su smatrali korisnijim da se on posveti projektiranju koledža i crkvi za Družbu. To dokazuje pismo generala Claudia Acquavive (Atri, Abruzzo, Italija 14. rujna 1543. – Rim, 31. siječnja 1615.) od 29. siječnja 1611. 1599, za vrijeme petog generala Claudija (Claudius) Acquavive isusovci su načinili znameniti "Ratio atque Institutio Studiorum Societatis Iesu" – skup načela kojima je definiran njihov obrazovni sustav.
Godine 1616., vjerojatno u veljači, poslan je u Poljsku raditi kao provincijski arhitekt, gdje je ostao pet godina, vodeći projekte na raznim mjestima.
U Lucku (Luceoria) u Voliniji, vjerojatno prema vlastitom projektu, započeo je gradnju isusovačke crkve svetih Petra i Pavla (kamen temeljac položen 6. srpnja 1616.). Upravljao je neko vrijeme radovima, koji međutim nisu dovršeni.
1620. ponovno je nadgledao gradnju. Crkva je konačno dovršena pod vodstvom isusovačkog redovnika Mateja Maika 1627. godine.
Crkva je podignuta na središnjem planu grčkog križa, s kupolom na sjecištu brodova, što je modificirana izvedba crkve S. Carlo ai Catinari u Rimu. Sadašnji oblik interijera rezultat je projekata preuređenja nakon raspuštanja Reda, a datira iz 1780-ih, kada je crkva pretvorena u mjesnu katedralu. Ornamentirano pročelje predstavlja način artikulacije koji je tipičan za Briana.
U Lwówu je godine 1617. izvršio ispravke u projektu isusovačke crkve, čiji su temelji već prije nekoliko godina bili postavljeni. Promjene su se ticale interijera i pročelja, koje je stilski podsjećalo na rimsku baziliku La chiesa del Santissimo Nome di Gesù. 1620. nastavio je građevinske radove. Kasnije je gradnju nadzirao zidarski redovnik Valenti Depcius. Određene promjene napravio je Briano i 1632. godine. Gradnja je dovršena 1636. godine s nekim promjenama na pročelju koje Briano nije predvidio.
Brojni nacrti ove crkve preživjeli u Graphische Sammlung Albertina i The Getty Resaerch Institute. Ti projekti, kao i stvarna gotova zgrada, podsjećaju na djela Pellegrina Tibaldija, kako u interijeru tako i u središnjem dijelu fasade. Nažalost, kupola koju je Briano projektirao nad prezbiterijem nije izgrađena.
Godine 1618. i 1619. projektirao je isusovačku crkvu i kolegij u Sandomierzu. To vjerovatno nije bila nova crkva već vjerovatno pregradnja kapela dviju plemićkih obitelji, Gostomski i Bobola, naslonjenih na gotičku crkvu S. Pietra.
Godine 1620. izradio je projekt za koledž u Lublinu, čije je južno krilo (koje danas više ne postoji) izgrađeno u godinama 1632-48. Također je izvršio precizna mjerenja isusovačkih zgrada koje su postojale u Lublinu.
Godine 1621. dok je bio na putu kući u Italiju, zaustavio se u Przemyslu i napravio nacrte za crkvu i kolegij.
U studenom 1621. B. se vratio u Italiju, gdje je kratko vrijeme vodio građevinske radove kolegija Mirandola u Emilia-Romagni.
Briano je također zaslužan za dogradnju crkve u Jarosuiz 1624., kojoj je dodao dvije kapele i predvorje.
Sljedećih godina bio je u Mantovi, Ferrari i Bussetu. U tom je razdoblju vjerovatno izradio kartu Busseta i projekt za koledž u Krakovu.
Početkom 1627. dolazi u Trst gdje započinje gradnju crkve S. Maria Maggiore, čiji su radovi, međutim, nakon dvije godine obustavljeni.
U srpnju 1630., na poziv princeze Anne Alojze Chodkiewicz Ostrogske (1600–1654) ponovo odlazi u Poljsku da izmijeni neispravne temelje crkve svetih Ignacija Lojolskog i Franje Ksaverskog u gradu Fængselu, koju je 1626. počeo graditi nepoznati arhitekt. Briano je predložio nekoliko projekata, ali niti jedan nije prihvaćen pa je zbog nesporazuma i sukoba s naručiteljem vraćen u Italiju. Njegovo mjesto preuzeo je rimski arhitekt Benedetto Molli, koji je predložio novi projekt i provodio ga do 1648. godine. Princeza Anna bila je utemeljiteljica kolegija i crkve svetih Ignacija Loyole i Franje Ksaverskog u Ostrogu.
Najvjerojatnije prema nacrtima crkve u Lwówu 1630-ih izgrađena je crkva u Winnici (Vinnitsa). Ovdje, u dijelu koji je preživio do danas, također možemo uočiti Brianovo tipično uređenje pročelja.
Godine 1631. ponovo je u Lwówu gdje radi na projektu isusovačke crkve.
Nakon Uskrsa 1632. Briani se vratio u Italiju, prvo u Modenu, potom u Forlì, gdje je radio na izradi novih projekata za isusovački kolegij i crkvu u Rijeci. Gradnja je započela 1638. godine i trajala je do 1744. godine.
Prema prvotnim nacrtima, crkva je 1633. bila zamišljena kao velika jednobrodna crkva sagrađena uz gradske zidine na moru. Međutim, 1636. su se radi podzemnih voda odlučili za dominantan položaj uz kaštel, što je zauzvrat dovelo ne samo do toga da crkva ima središnji tlocrt – nimalo tipično za isusovce – već je iz obrambenih razloga bila također ograničena po visini. Crkvu je Giacomo Briano, po uzoru na starija renesansna rješenja, zamislio kao oktogon s radijalnim prohodnim kapelama nadvišen plitkom kupolom s lanternom na vrhu. Unutrašnjost je obložio skupocjenim mramorima.
U unutrašnjosti dominiraju osam toskanskih polustupova koji nose grede i kupolu, izvorno zamišljenu s rebrima i ukrašenu kasetama.
Iako je kamen temeljac položen 15. lipnja 1638., gradnja se nastavila i u 17. stoljeću.
Tijekom gradnje Brianov je izvorni projekt dijelom izmijenjen, a najviše 1725., kada su isusovci naručili izgradnju prostranih galerija nad starim kapelama i novu kupolu. Taj su zadatak obavili Bernardino (1669. - 1735.) i Giovanni Martinuzzi, a nakon dovršetka radova 6. svibnja 1742. crkvu je posvetio pulski 
biskup Giovanni Andrea Balbi. Radovi su donekle kompletirani 1744., ali crkva nikada stvarno nije dovršena. Toranj je sagrađen je 1727., a na njemu je 1746. postavljen sat ljubljanskog majstora Baltazara Hofmanna.
Umjetnici koji su radili na crkvi Svetog Vida su:
- Arhitekt: Giacomo Briano (1589–1649)
- Izvođač radova, kipar i rezbar: Francesco Oliviera
- Graditelj: Pietro Francesco Carlone
- Majstor graditelj: Bartol Winterleiter
- Na proširenju galerije je radio: Bernardin Martinuzzi
- Slikar: Valentin Metzinger (1699–1759)
- Kipari: Pasquale Lazzarini (1667.–1731.) i Antonio Michelazzi (? –1772.)
- Autor kapele svetog Ivana Nepomuka je altarist i kipar Sebastiano Petruzzi
- Autor kapele svetog Franje Ksaverskog, propovjedaonice i kapele svetog Josipa je Antonio Michelazzi
- Autor sakristije, kapele svetog Ignacija, kapele isusovačkih svetaca Stanislava i Alojzija i glavnog oltara u mramoru je Pasquale Lazzarini
- Autor oltara Bogorodice od Sedam Žalost i je gorički altarist Leonardo Pacassi.
Riječka katedralna crkva Svetog Vida prošla je dug put od male srednjovjekovne crkvice, preko isusovačkog središta do prvostolne etropolitanske crkve Riječke nadbiskupije. Iako je katedralnom crkvom postala tek 1925., pod svojim je svodovima sačuvala drevnu povijest grada na Rječini. Drevni titular i Čudotvorno raspelo povezuju posjetitelja sa srednjovjekovljem, dok njen centralni tlocrt ocrtava razdoblje kasne renesanse, koje će tek sa svojom bogatom mramornom opremom potvrditi raskošno razdoblje baroka. Iako nikad u potpunosti dovršena, poput nekakve mramorne, nikad do kraja ispolirane skulpture, njena monumentalna kružna masa postala je prepoznatljiv i nezamjenjiv akcent u urbanom tkivu grada svjedočeći o minulom zlatnom dobu Rijeke.
Godine 1633. Giacomo Briano izvodi projekt za vilu S. Martino kod Forlija i novi projekt za koledž u Leopoliju. 1634. godine je također vodio radove na izgradnji kolegija u Modeni.
Od 1635. bio je dvije godine u Trstu kako bi vodio gradnju crkve Santa Maria Maggiore, zatim u Ferrari gdje je izvršio daljnje izmjene nacrte tršćanske crkve.
Posljednje godine života proveo je između Ferrare, Imole (1645.) i Faenze, ali posljednjih 10 godina života se povukao i nije bio aktivan, vjerojatno zbog lošeg zdravlja.
Umro je u listopadu 1649. u provinciji Busseto u blizini Parme.
Iza sebe je ostavio brojne arhitektonske crteže, od kojih su neki pronađeni u Bibliotheque Nationale u Parizu, ali većina u The Getty Research Institute u Los Angelesu.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- BRIANO, Giacomo in "Dizionario Biografico" - Treccani
- Deutsche Biographie, Briano, Giacomo
- Wikipedia, Briano, Giacomo
- ANDRZEJ BETLEJ I JAGIELLONIAN UNIVERSITY IN CRACOW, INSTITUTE OF ART HISTORY, JESUITS ARCHITECTURE IN POLISH-LITHUANIAN COMMONWEALTH IN 1564-1772
- Nina KudiŠ, PROJEKT GIACOMA BRIANA ZA ISUSOV ACKU CRKVU SVETOG VIDA U RIJECI
- Matica hrvatska, Nina Kudiš – Damir Tulić, Barokna Rijeka, Hrvatska revija 2, 2019
- Academia, Damir Tulić, KATEDRALA SVETOG VIDA - RIJEKA
Background picture copyright: 