Dežman, Ivan
Rođen: Rijeka, 6. svibnja 1841.
Umro: Zagreb, 24. listopada 1873.
Roditelji: Josip i Vicencija rođena Dujmić
Braća: ??
Supruga: Kornelija
Djeca: dvije kćer: Darinka i ??, sin Milivoj
Hrvatski liječnik, književnik i leksikograf. Rodio se u Rijeci 1841. godine. Bio je dio druge, odnosno treće generacije preporoditelja koja se zalagala za hrvatski jezik i kulturu. Pisao je pjesme, pripovijesti i libreta. Kao književnik djelovao je u čuvenom Šenoinom krugu.
Napisao je niz romantičarskih epova ("Smrt grofa Rabate", "Smiljan i Koviljka", "Zrinijada", "Ljutovid Posavski") te zbirku pjesama "Poletar". Napisao i libreto za Zajčevu operu "Ban Leget".
Bavio se hrvatskom medicinskom terminologijom, te pisao rasprave iz higijene i praktične upute za liječnike. Objavljivao je i znanstveno-prosvjetne članke u listu "Vienac", u kojem je bio i glavni urednik od 1871. do 1872.. Djelujući kao saborski zastupnik zalagao se za osnivanje medicinskog fakulteta te se žestoko protivio Hrvatsko-ugarskoj nagodbi.
Dežman nije volio plesati, a o tome je i pisao. U jednom djelu objavljenom u "Viencu", Dežman navodi kako je valcer, tada već popularni ples u cijeloj Europi, zapravo štetan za zdravlje! Najviše zbog "golote tijela, brzoće i jakog stezanja gospoja". Njegov tekst nije bio samo odraz osobnih stavova već je i simbolizirao otpor prema svemu nehrvatskom, što je bilo uobičajeno za vrijeme nakon strogog Bachovog apsolutizma 1850-ih godina.
Okušao se u legendama, novelama, pripovijestima, basnama u stihovima, baladama, romancama, sonetima, epovima, libretima i dramama. Mnoga su njegova pjesnička djela prigodničarskog i domoljubnog značaja.
Rodio se u Rijeci 1841. godine.
Otac Josip Dežman (Deschmann) je bio ugledan i imućan riječki trgovac, podrijetlom Slovenac. U Rijeku se doselio 1833. godine, a tu je već živio njegov brat Valentin, također trgovac ali i proizvođač likera.
Ivanova majka Vicencija je bila iz ugledne građanske Riječke obitelji Dujmić (Duimich).
Dežmanovi su živjeli u riječkom Starom gradu, u kući smještenoj na Piazza delle Erbe br. 275 (danas Koblerov trg).
Kao sedmogodišnji dječak svjedokom je ulaska hrvatske vojske u Rijeku, pod zapovjedništvom Jelačićeva povjerenika Josipa Bunjevca.
Pučku školu završava u Rijeci.
Od 1850. pohađao je i riječku gimnaziju, gdje je bio učenik Frana Kurelca, "učitelja narodnoga jezika na latinskih školah rečkih", koji mu je držao nastavu hrvatskoga (ilirskoga) jezika, te sljedbenika jezičnih pogleda Riječke filološke škole. Sljedbenici rječke škole zastupali su veliku arhaičnost jezika. Najaktivnijega sljedbenika Riječka je filološka škola imala je u autoru "Rěčnika lěčničkoga nazivlja" (Zagreb, 1868.) Ivanu Dežmanu. Najpoznatiji predstavnici Riječke filološke škole su Fran Kurelac, Fran Pilepić, Ivan Dežman i Bude Budisavljević.
Fran Kurelac se je sam potpisivao kao "učitelj narodnoga jezika". Osim toga Dežman uči i latinski, grčki, njemački i talijanski. Kurelac je Dežmana zarana zarazio nekom osobitom ljubavi prema knjigama.Pod Kurelčevim utjecajem počinje pisati pjesme. Između Ivana Dežmana i Kurelca razvilo se čvrsto prijateljstvo.
I Dežman i njegov školski kolega Fran Pilepić, budući riječki odvjetnik, upijali su svaku Kurelčevu riječ i sve učiteljeve domoljubne tonove. Vjerojatno ih je Kurelac potaknuo i na jednomjesečno putovanje po unutrašnjosti Hrvatske na koje su se Dežman i Pilepić uputili 1856. godine, u šestom razredu gimnazije. Tako su upoznali uz mnoge hrvatske krajeve i hrvatske književne i političke prvake kao na primjer Petra Preradovića, Ivana Trnskog i Vatrosiava Bertića, što je učvrstilo njihova rodoljubna uvjerenja. 
Gimnaziju završava 1858. godine. Sa Dežmanom su na Riječku gimnaziju, u otprilike istoj generaciji išli i Marijan Derenčin, Fran Pilepić, Ivan Fiamin, Ivan Crnčić, Franjo Rački, Bude Budisavljević i Lavoslav Vukelić.
Pošto je gimnaziju završio s izvrsnim uspjehom, otac mu omogućuje nastavak školovanja.
1858. Ivan odlazi u Beč studirati medicinu. Tokom boravka u Beču, družio se sa riječkim skladateljem i svojim bivšim učiteljem violine Ivanom Zajcom, koji je ondje boravio od 1862. godine. Dežman je Ivana Zajca upoznao i sa svojim prijateljima Franjom Markovićem, Augustom Šenoom, Mirkom Bedekovićem, Ivanom Zaharom, a poslije i Ladislavom Mrazovićem.
1862. u Beču dovršava i izdaje svoje glavno i najveće pjesničko djelo "Smiljan i Koviljka", a tiskano u Zagrebu tek tri godine kasnije.
1864. završava medicinu u Beču, a naredne godine doktorira kirurgiju i magistrira primaljstvo.
U periodu od Dežmanova odlaska u Beč pa do završetka školovanja i povratka iz Beča, politička zbivanja u Hrvatskoj su u znaku austrijskoga poraza u bitci kod Solferina u Italiji 24. lipnja 1859., Listopadske diplome i pada ministra Alexandera Bacha, hrvatski kancelar postaje Ivan Mažuranić, a hrvatski je jezik i službeno postaje službeni jezik u Hrvatskoj. Hrvatske parlamentarne borbe vode se između Narodne stranke, unionista i pravaša, opozicionari dospijevaju u zatvor ili gube posao. Ton politici i književnosti ne daje više pojam ilirizam nego kroatizam.
U Beču upoznaje zagrepčanku Korneliju Šmit, pa se u ljeto 1865. godine seli u Zagreb gdje se, umjesto u Rijeci, što su opravdano očekivali njegovi roditelji, počimlje baviti liječničkim pozivom. U Zagrebu radi kao privatni liječnik, začasni gradski fizik i uznički liječnik. U to doba liječnici su u Zagrebu bili na visokoj cijeni, više nego odvjetnici, političari i književnici. No, dr. Dežman se, uz redovitu praksu liječenja 
Zagrepčana, bavio i pisanjem.
Odmah po dolasku u Zagreb aktivno se uključio i u hrvatski kulturni i politički život. Vršio je i dužnost saborskog zastupnika, i posebno se zalagao za osnutak medicinskog fakulteta u Zagrebu. Bio je, 1869., zajedno sa Šenoom, jedan od osnivača i urednika glasovitoga književnoga glasila "Vijenac". Tu objavljuje kraći spjev "Zrinski", više pripovijesti i pjesmama.
U Zagrebu 1861. godine , u listu "Naše gore list", Dežman izdaje ep "Smrt grofa Rabate", zbirka soneta "Petdeset domorodnih sonetov" (1863.), svoj veliki romantički ep (21 pjevanje) iz narodnoga života "Smiljan i Koviljka" (1865.), zbirku pjesama "Poletar" (1868.), "Rěčnik lěčničkoga nazivlja" (1868. u izdanju tadašnje "Jugoslavenske akademije", prvi hrvatski liječnički rječnik. Sastavljajući ga poslužio se Kurelčevim jezičnim savjetima i rukopisnom građom), libreto za Zajčevu operu "Ban Leget", epove "Zrinijada" (1869) i "Ljutovid Posavski" (1874). Temu Rijeke možemo pronaći i u nekim Dežmanovim prozama. Tako u pripovijesti "Donato Donati" pisac postavlja radnju u XIX. stoljeće, u svoj rodni grad.
U ožujku 1866. godine vjenčao se s Kornelijom Šmit, kćerkom predsjednika zagrebačkog sudbenog stola Miroslava Šmita. Time su mu se otvorila vrata do najviših građanskih krugova.
Dežmanovi su stanovali u Mesničkoj ulici na broju 41, odmah nasuprot kuće obitelji Slave i Augusta Šenoe, koji su živjeli na broju 34. Interesantno, u istoj ulici na uglu Streljačke i Mesničke živjela je i obitelj Lavoslava Šrama, iz koje će poteći i Ljerka Šram, najmlađa od Šramovih, velika ljubav Milivoja Dežmana, najmlađeg djeteta Ivana i Kornelije.
Godine 1869. Ivan Dežman osniva je "Družtvo za popularna znanstvena čitanja", namijenjena osobito ženskome spolu, u kojem je držao desetak predavanja iz higijene (skupljena u knjizi "Čovjek prema zdravlju i ljepoti", 1872).
God. 1871/72. bio je glavni urednik "Vienca".
U rujnu 1873. kao zastupnik u Hrvatskom saboru istupio je protiv tajnosti Nagodbe i prosvjedovao što se u njoj ne spominje njegov rodni grad Rijeka.
Njegove saborske zamisli vezane uz obnovu Kazališnog zakona i utemeljenja dramske škole prekinula je daleko prerana smrt.
Dežman, nažalost, umire mlad, u dobi od tek nešto više od trideset godina. Zarazio se kolerom na putu u Beču, te je 1873. godine, uza svu brigu i njegu koju su mu pružili umro u Zagrebu. Samo dva mjeseca ranije rodio mu se sin Milivoj, kasnije poznat po pseudonimu Ivanov kojim je potpisivao svoju prozu, a što ga je uzeo kao uspomenu na svog rano preminulog oca.
Pokopan je na Mirogoju u Zagrebu. Na Dežmanov sprovod došlo je nekoliko tisuća ljudi i drži se najmasovnijim pogrebom u gradu do ranih sedamdesetih i jedinim kojem je na čelu koračao jedan hrvatski ban – Ivan Mažuranić. Nekoliko tisuća prisutnih na posljednjem ispraćaju dr. Ivana Dežmana više je nego značajan broj, ako se zna da je u to doba Zagreb brojio tek dvadesetak tisuća stanovnika.
Njegov sin jedinac Milivoj Dežman je, poput svoga oca, studirao medicinu u Beču. I sam je kasnije bio uspješan liječnik, isprva u zagrebačkoj bolnici Milosrdne braće, potom kao priznati stručnjak za plućne bolesti, zaslužan za osnivanje Brestovca na Sljemenu kraj Zagreba, prvoga hrvatskoga sanatorija za liječenje tuberkuloze pluća, kojemu je bio i prvim upraviteljem. Kao i otac bavio se popularizacijom medicinske znanosti, pošući u novinama i objavom niza članaka.
Živio je sa Ljerkom Šram (Zagreb, 19. siječnja 1874. – Zagreb, 26. studenog 1913.), zagrebčankom, glumicom Hrvatskog narodnog kazališta, jednom od najljepših zagrebčanki onoga vremena. Nazivali su je "Damom s kamelijama". Njezina sina prihvatio je kao da mu je rođeni. Nikada se nisu vjenčali, ali su živjeli zajedno. Ostao je uz nju i u kobnoj bolesti.
Ljubavna priča o Ljerki i Milivoju predstavlja jedinstven dio povijesti Zagreba. Njihova tragična romansa smatra se posljednjom istinskom ljubavnom pričom starog Zagreba.
Ljerka i Milivoj poznavali su se iz djetinjstva, jer su njihove obitelji živjele u neposrednoj blizini, a Milivoj je već od ranih dana bio zaljubljen uLjerku. Milivoj je poslan u samostansku školu kako bi se pripremio za svoj budući medicinski studij, dok je Ljerka započela glumačku karijeru sudjelujući u amaterskim predstavama koje su se izvodile u raznim plemenitaškim kućama u Zagrebu. Upravo su se u jednoj od tih prilika njih dvoje, nakon dugog razdoblja odvojenosti sreli, a Milivojeva se ljubav prema Ljerki ponovo probudila.
No, Ljerka se je u međuvremenu već udala i dobila sina. Udala se za Aleksandra Isakovića, predsjednika Prve hrvatske štedionice, a kada je on zbog pronevjere pobjegao iz Zagreba, odani Dežman preuzeo je brigu za nju i njihova sina Sašu. Ona i Milivoj živjeli su zajedno, ali nikad se nisu vjenčali. Na žalost ta je sreća kratko trajala jer se Ljerka razboljela od tuberkuloze. Koristeći svoj utjecaj kao liječnik, Milivoj Dežman je započeo izgradnju prve specijalizirane bolnice za plućne pacijente u ovom dijelu Europe. Prvih 40 bolesnika primljeno je u Brestovac 22. svibnja 1909. godine, s tim da je Ljerka jedna od prvih osoba koje su tamo liječene. Kraj je nažalost tragičan, jer unatoč uspjehu koji je bolnica imala u borbi protiv te bolesti, Ljerka se nije mogla oporaviti i umrla je u Milivojevom naručju, na vrhuncu glumačke karijere, ostajući svojevrstan simbol staroga Zagreba. Ovaj odnos između Šramove i Dežmana neki su povijesničari usporedili s Dumasovim djelom "Dama s kamelijama". U kazalištu Komedija 1991. njoj u čast Nino Škrabe i Arsen Dedić postavljaju mjuzikli "Lady Šram".
Bolnica kod Brestovca na Sljemenu zatvoren 1968. godine, stoji do danas, u ruševinama koje su mnogi zaboravili, baš kao i ljubavnu priča povezanu s njom.
Zbog zasluga Ivana i njegovog sina Milivoja zagrebačka ulica koja vodi iz Ilice prema šumovitom Tuškancu danas nosi naziv Dežmanov prolaz. Također je i Rijeka odala počast Ivanu Dežmanu dojdjeljujući mu jednu od ulica u Rijeci, koja, interesantno, ide usporedo sa ulicom Frana Kurelca, njegovog prijatelja.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Povijest, Autor zdravoslovnih pouka za Zagrepčane (1841.)
- Hrvatski biografski leksikon, DEŽMAN, Ivan
- Hrčak, Milorad Stojević, Život i književno djelo Ivana Dežmana
- Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, 6. svibnja 1841. rođen Ivan Dežman
- Index kalendar, Ivan Dežman
- Facebook, Knjižnica Supetar
Background picture copyright: 