Fulvi, Antonio
Rođen: Rijeka, 14. Lipnja 1799.
Umro: Rijeci 2. ožujak 1862. (MKU 483:br. 148)
Roditelji: Josip Nikolinov i Josipa rođena Grabar Tomina
Supruga:
Djeca: sinovi: Nikola (1830-1900) i Benedikt (Benedetto), kćeri: Paolina i Manetta
Antonijo Fulvi je bio jedan od plodnijih i vještijih riječkih pjesnika. Premda mu je stil izražavanja nalikovao pučkoj književnosti, Fulvijeva poezija ipak pokazuje snažan individualizam koji postiže unošenjem autobiografskih detalja pokazujući sklonost prema kratkoj, efektnoj i jezgrovitoj poruci sa primjesom satire. Objavio je zbirku pjesama "Il vita - Metro", a skromna je zbirka epigrama i nekoliko letaka koje nam je ostavio dragocjeni kulturno-povijesni i književni spomenik koji unosi nešto više svjetla u poznavanje riječke građanske kulture sredine devetnaestoga stoljeća.
Fulvi je pripadao siromašnom krugu čestitih ljudi koji nisu bili opterećeni osobitim književnim pretenzijama. Poezijom se izgleda počeo baviti slučajno u već poznim godinama. Pripadao je talijanskom kulturnom krugu i potpuno je, nažalost, nepoznat književnoj publici. Njegov rad nikada nije spomenut ni u jednom od pregleda riječke književnosti 19 stoljeća.
Panorama Rijeke, Razdoblje 1719.-1726. na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karolinske ceste otvorene za promet 1728. godine |
Antonio Fulvi je rođen u Rijeci 14. lipnja 1799. Rodjen je od oca Josipa Giuseppea Nikolina čija je obitelj bila porijeklom iz Ferma u Italiji i majke Josipe rođene Grabar Tomine. Otac mu je bio klobučarski majstor, a u Rijeku se doselio koncem 18. stoljeća i tu 1796. osniva veliku radionicu za izradu šešira. Radionica je čak dobila povlasticu austrijske vlade i njezini su se proizvodi uspješno prodavali u Austriji, Ugarskoj i nekim prekomorskim zemljama.
Radionica je pod francuskom upravom počela nazadovati, a nedostatak povoljnih narudžbi i poslova, kao i skrb oko brojne obitelji, vremenom će ga dovesti do krajnjeg siromaštva. Oko 1814. radionica je potpuno obustavila rad.
Neuspjeh trgovačkog poduzeća nedvojbeno je utjecao na životni put mladog Antonia, koji se u mladosti i sam neko vrijeme bavio klobučarskim zanatom. Poslije završetka školovanja Antonio se opredijelio za službeničku karijeru.
Zbog siromaštva koje je pogodilo njegovu porodicu, a nakon odlaska Francuza, Antonio se 1840. obratio riječkom Kapetanskom vijeću da mu dodijeli neko stalno zaposlenje. Uvaživši opravdanost njegove molbe, Kapetansko vijeće mu je dodjelilo posao općinskoga poslužitelja (fante magistratuale).
Nakon toga, dobio je posao općinskog procjenitelja i mjernika ogrjevnog drveta (pubblico giurato misuratore della legna da fuoco), te kolportera novina "Eco del Litorale Ungarico".
Prema popisu stanovništva s konca pedesetih godina živio je sa svojom obitelji u kući Eugenija Ciotte, u tadašnjoj Contrada Corpo di guardia. Njegov se najstariji sin Nikola (1830-1900) posvetio duhovničkom pozivu i postao ugledan svećenik, kanonik prepošt (Prepozit ili prepošt (lat. prepositus - pretpostavljeni), predstojnik kanoničkog zbora), opat i arhiđakon riječkog zbornog kaptola. Mlađi sin Benedikt (Benedetto) bio je pomorac, a kćeri Paolina i Manetta krojačice.
Biografski podaci o njegovom životu su prilično oskudni i nije jasno kada se Fulvi zapravo počeo baviti književnim radom i je li pisao isključivo poeziju. Zna se da je izdao samostalnu pjesničku zbirku "Il vita-metro".
Iz posvete i predgovora knjižici doznajemo kako je autor u siječnju 1858. godine odlučio, u dogovoru s nekolicinom svojih poznanika koji su mu obećali novčanu pripomoć, objaviti jedno djelo po vlastitoj zamisli.
Legenda kaže da je "već po svome običaju šetajući obalom mora stao mučiti svoj ograničeni duh", ali nije bio u stanju smisliti ništa pametno. Napokon je poslušavši slučajni savjet nekog prijatelja da svojim dobročiniteljima ponudi dvanaest praznih listova, koliko ima i mjeseci u godini. Došao je na pomisao o stvaranju šaljiva kalendara, odnosno, pisanju neke vrsti vesela životnog podsjetnika (vita - metro). Ili, kako sam veli, "ovo zlatno djelce bit će poticajem za pravilan život, najljepša uspomena budućnosti i, konačno, najvrednije nasljeđe koje mogu ponuditi svojim potomcima." Knjižica je posvećena njegovim dobročiniteljima u povodu nastupajuće 1859. godine. Slične će pjesničke uratke podarit svojim "najdražim dobročiniteljima" i u novogodišnjim letcima za 1847, 1848, 1849. i 1861. godinu. Očito je riječ o istim onim ljudima koji su mu novčano pomogli i prigodom izdavanja jedine njegove pjesničke zbirke "Il vita-metro" (1859.).
Sljedeći se svezak prema svemu sudeći nikada nije pojavio jer o tome nemamo nikakvih potvrda. Moguće je da je pisac od prvotne nakane morao odustati zbog novčanih poteškoća, bolesti ili zbog burnih političkih previranja onoga doba.
Antonio Fulvi umire od upale pluća u Rijeci 1862. godine.
Sudbina njegove rukopisne ostavštine, ako je uopće i postojala, nije nam poznata.
Bio je dobroćudan, blag, i duhovit sanjar, a poezijom se kako izgleda počeo baviti slučajno i to u poznijim godinama.
Djela:
- FULVI, Antonio, Il vita-metro: opera di Antonio Fulvi. - Fiume : tipografia di Antonio Karletzky, [1859].
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Irvin Lukežić: RIJEČKI LETAK KAO OBLIK UČENE I PUČKE KNJIŽEVNE TRADICIJE
- Pužar, Aljoša, Papirnati grad : talijanska književnost Rijeke u XIX. i XX. Stoljeću, Edit : Izdavački centar Rijeka, 1999.
- Lukežić, Irvin, FULVIJEVI EPIGRAMI, FLUMINENSIA: časopis za filološka istraživanja, God.7 (1995),