Gaus Petar Antun
Rođen: Rijeka, 1646. (kršten 9. siječnja 1646.)
Umro: 1716.
Roditelji: Marko Antun i Sidonija
Braća i sestre: Ana Ivana (1643.), Suzana (1649.), Ivan Karlo (kršten u Rijeci u travnju 1652. - Rijeka, 28. kolovoza 1710.) i Nikola Martin (Kršten u Rijeci u studenom 1654.), Viktorija (krštena u Rijeci 1657. godine), Katarina (1660.), Suzana Veronika (1667.), Antonija (1669.)
Petar Antun Gaus bio je duhovni pastir koji je u svom pastoralu namjeravao približiti svetim činima ređenja veće mnoštvo naroda. Na tome je radio dkle god mu je to zdravlje dopuštalo. Bio osoba izrazite pobožnosti i empatije. Kao svećenik služio je 47 godina, a kao biskup 22 godine. Redio je u nizu mjesta svoje biskupije, pa ga tako 1694. nalazimo u Gračišću, u Tupljaku 1697., u selu Brdo, pa u Crkvi Blažene Djevice Marije u Bojžem polju iste godine, u Pićnu, u Lindaru, u crkvi sv. Lovre u Krku, u Gologorici, u Rijeci i brojnim mjestima u Istri i oko Rijeke.
Gausovi dokumenti, njegova oporuka i kodicil predstavljaju ga osobom izrazite pobožnosti i suosjećanja prema potrebitima. Naime, Gaus je što kroz oporuku, što kroz kodicil, naručio preko 5000 misa za spas duše, a značajna je sredstva ostavio i za pomoć siromasima. Izvori pokazuju i Gausovu povezanost s Rijekom – gradom njegova rođenja, u kojem su mu bile smještene sve bilo naslijeđene bilo naknadno stečene nekretnine.
Kao možda najprepoznatljiviji oblik obnašanja biskupske dužnosti u vidu njegova sakramentalnoga djelovanja, biskup Gaus je obavljao sveta ređenja, kako u Pićnu, tako i u drugim mjestima svoje biskupije, ali i izvan nje, i to kontinuirano od 1693. do 1713. godine. Gaus je ukupno imao 114 ređenika, a podijelio je 411 redova i 22 tonzure. Osim dijecezanskih kandidata, pred Gausa su dolazili i pripadnici ostalih redova: Franjevci (Red male braće), Treći franjevački red i Red svetog Pavla prvog pustinjaka.
Rođen je u obitelji Marka Antuna i Sidonije Gaus, riječkoj plemićkoj obitelji kao najstariji sin. Riječki povjesničar Ivan Kobler je napisao da se obitelj Gaus prvi put pojavila u Rijeci 1616., i to kao bračni par Petar i Ana. Petar Gaus je sukladno carskim diplomama iz 1614. i 1630. bio plemić nasljednih austrijskih zemalja i Svetoga Rimskog Carstva. Potomci te obitelji u Rijeci imaju dodatak prezimenu koji se pisao na različite načine: de Hahnberg, d'Homberg, de Omperg, Homperg, de Homperg, ab Homperg, a kojim se prikazivao njihov plemićki status. Petar i Ana Gaus bili su djed i baka budućega pićanskog biskupa.
Obitelj Gaus je posjedovala kuću u Rijeci u kontradi svete Barbare i jedan vrt s kućom iza Lazaret sv. Karla Boromejskoga (dovršen 1724., a nalazio se zapadno od grada, između Mlake i Potoka), gdje se put sa stare ceste za Trst uspinje prema Škurinju. Imali su i vinograd zvan Braida na području Rijeke.
Točan datum rođenja nije poznat, ali zna se da je Petar Antun Gaus kršten 9. siječnja 1646. u Rijeci, a nekakvo pravilo je u to vrijeme bilo da se dijete krsti unutar 9 dana od rođenja. Krstio ga je prezbiter Valerijan Tremanini. Obitelj Tremanini je u Rijeci zabilježena od druge polovice 16. stoljeća. Kum mu je bila najviđenija osoba javnog života Rijeke, gradski kapetan (od 1639. do smrti 1672.) Ferdinando barone della Rovere i Katarina, supruga Askanija Giacominija, člana riječke obitelj koja se u Rijeci spominje već od 16. stoljeća.
Braća Petra Gausa su također bili poštovani i značajni građani Rijeke. Ivan Karlo se vjenčao Belonom Monaldi u studenom 1675. godine, a službovao je niz godina kao gradski sudac. Ksaver Andrija je po struci bio pravnik, radio je kao gradski sudac i državni službenik, Nikola Martin je postao isusovac. Sestra Viktorija, udana za Ivana Šimuna Tudorovića, Riječkog javnog bilježnika.
Bio je vrlo blizak sa svojojom braćom, a posebno sa svojim bratom Ivanom Karlom, što se vidjelo kroz biskupovo pokriće troškova bratova liječenja i njegovih brojnih dugova. Školovao je i dva njegova sina, a posebno nećaka Andriju kojem je omogućio prestižno školovanje u Padovi do zvanja doktora znanosti, a oporučno mu je ostavio znatan imetak. Kao glavnu nasljednicu, a zapravo osobu zaduženu da podijeli u nabožne svrhe svu preostalu imovinu, odredio je svoju sestru Viktoriju Tudorović.
Velika je mogućnost da je temeljnu naobrazbu stekao u Rijeci. Iz dostupnih izvora znamo da je Petar doktorirao teologiju (dottore di teologia, laureato in teologia), najvjerovatnije kod isusovaca u njihovoj riječkoj gimnaziji.
22. prosinca 1668, u 23 godini života Petar je zaređen u đakona.
13. siječnja 1669. zaređen je za svećenika.
1678. u Rijeci će postati kanonik, natpop te od 1683. arhiđakon i vanjski vikar pulskoga biskupa za Riječki arhiđakonat.
Tijekom 1678. nema sačuvanoga podatka da je Petar Antun Gaus ikoga u Rijeci krstio. Tokom 1678. kao riječki župnik se navodi Ivan (Joannes) Calli, a kao arhiđakon navodi se Franjo Callucci. Župnik Calli je zadnji put u Rijeci krstio u travnju 1678. godine. Gaus će se 1679. godine prvi put navesti kao krstitelj, a ujedno i kao župnik Rijeke. Iz ovih datuma se može vidjeti da je Gaus postao riječkim župnik između travnja 1678. i lipnja 1679. godine.
U srpnju 1679. carevom je potvrdom uvršten u zajednicu riječkih kanonika, koji su tijekom 17. st. brojili konstantno osam članova. Početkom lipnja 1680. godine ga prviput nalazimo kao riječkoga kanonika, župnika i krstitelja.
U svibnju 1681., Gaus se pojavljuje kao krstitelj na položaju riječkoga arhiprezbitera (natpopa).
17. srpnja 1683. promaknut je sa položaja kanonika i župnika na položaj arhiđakona. Naslijedit će te godine preminuloga arhiđakona Franju Calucija. Gausov nasljednik na mjestu arhiprezbitera i župnika Rijeke je kanonik Petar Marija Monaldi, i tu je dužnost vršio od travnja 1688., a on će ga 1693. godine naslijediti i na položaju arhiđakona.
15. Studenog 1683. riječki arhiđakon Pietro Gaus je postavljen za Kapetana riječkog sa vlašću "papira, pera i tinte" (con posseso temporale colla consegnia di carta, penna e inchiostro.)
Na kratko vrijeme, ali nije dokumentirano koliko, Petar Gaus je župnik u Bolzanu u Južnom Tirolu, gdje je, Gaus službovao do povratka u Rijeku. Povjesničar Camillo De Franceschi navodi da je Gaus bio u Rijeci jedno desetljeće arhiđakon i vanjski vikar (D(ominus) Petrus Antonius Gaus Archid(iaco)nus et Vica(ri)us foraneus), i da su funkcija arhiđakona i vanjskoga vikara u Rijeci združene u jednu osobu.
Na stranicama matice krštenih Rijeke će od siječnja 1684. će uz njegovo ime stajati naslov opata (abbas).
1688. je zabilježen kao "opat mitronosac" ("abbate mitrato") Liča u Gorskome kotaru.
Gausovo zadnje krštenje u Rijeci prije rimske potvrde za biskupa bilo je u veljači 1693., kada je zapisan kao Archid(iaconus) nec non electus Episcopus Petinensis.
|
Nakon što ga je car Leopold I. (Beč, 9. VI. 1640 – Beč, 5. V. 1705) 15. svibnja 1692. godine imenovao pićanskim biskupom, Petar Antun Gaus je 9. ožujka 1693. u Rimu potvrđen za nasljednika pokojnoga Marka Rossettija. Za biskupa ga je posvetio 29. lipnja 1693 pulski ordinarij Eleonoro Pagello (1689. – 1695.) uz asistenciju dvojice opata.
Gaus je prvo krštenje kao pićanski biskup obavio krajem siječnja 1694. godine. Krstio je Ivana, sina župana Jurja Težaka i supruge mu Uršule. Kumovi su na ovom krštenju bili veprinački župnik Ivan Mikuličić i Marina, supruga župana Krstitelja Rovisa.
1702. Petar treba otputovati u Vatikan kamo je trebao odnijeti izvještaj o stanju u biskupiji, ali odustaje od tog puta radi Rata za španjolsko nasljeđe (1701. – 1714.) , rata između Austrije i Francuske. Borbe su se vodile i na prostoru Furlanije te na sjevernom Jadranu, pa je putovanje i kopnom i morem bilo nesigurno. Naime, Papa Siksto V. (1585. – 1590.) je konstitucijom Romanus Pontifex, donesenom 20. prosinca 1585., odredio da biskupi s područja Italije, jadranskih otoka i susjednih krajeva Grčke trebaju posjetiti pragove apostola, tj. Rim, i podnijeti izvještaj o stanju u svojoj biskupiji jednom u tri godine. U dvadeset i tri godine upravljanja Pićanskom biskupijom Gaus je poslao u Rim pet izvještaja o stanju u Biskupiji. Bilo je to 1697., 1701., 1705., 1711. i 1714. godine.
Godine koje su prolazile dok je Petar bio pićanski biskup bile su teške za naše krajeve. Rat za španjolsko nasljeđe trajao je od 1701. do 1714. vrlo blizu, i u našim krajevima. Tako je noću 24. rujna 1702. opljačkan i dijelom spaljen Lovran. Iz župne su crkve "zloglasni Francuzi" (infami francesi) odnjeli sve kaleže, srebrne svijećnjake, piksidu iz tabernakula i zvona iz poljskih crkava.
12. lipnja 1704. je, prigodom proslave blagdana Tijela Gospodnjega na Učki pao obilan snijeg. 28. svibnja 1705., palo je puno snijega na Učki i oko nje kao da je zima. Oba slučaja ugrozili su usjeve, urod vina i maslina.
Vremenska je nepogoda 1709. poharala ne samo Pazinsku knežiju nego cijelu Istru i ostale krajeve toliko jakom sušom i poledicom da su se svi nasadi smokava pa i svi maslinici osušili, a što se sve obrušilo i na Pićanštinu.
Pri kraju Gausova života i upravljanja biskupijom suša i kuga 1713./1714. zahvatile su ponovo taj kraj. Nedvojbeno je i biskupa Gausa, bilo da je stanovao u Pićnu ili u Rijeci, dotaknula ta teška stvarnost.
U njegovu pićanskom razdoblju pratila ga je bolest, koja je očigledno toliko uznapredovala da se je pismom od 20. svibnja 1710. biskup obratio markizu de Prieu tražeći imenovanje jednoga koadjutora. Ercole Giuseppe Ludovico Turinetti, markiz od Priéa ( Torino , 27. studenoga 1658. – Torino , 12. siječnja 1726. ), veleposlanik Savojskog vojvodstva i kasnije Habsburškog Carstva, kao pazinski grof imao je jus nominandi ad episcopatum Petinensem habens, pravo imenovanja, koje je nasljedio od prošlih vlasnika grofovije koji su u slučajevima vakantnosti pićanske biskupske katedre caru predlagali kandidata za tu službu. U Rimu je 22. svibnja 1713. Gausova želja uslišana te je dobio koadjutora cum futura successione (kao budućeg nasljednika) također jednoga Riječanina, Jurja Franju Ksaverskog Marottija.
17. rujna 1714., pritisnut godinama, bolovima i svjestan da mu se bliži smrt, pozvao je u biskupsku palaču u Pićnu nekolicinu svećenika i laika te notara i odlučio sastaviti oporuku. Biskupova neprijeporna povezanost s Rijekom i česti boravak u Rijeci, iako je bio biskup Pićana, vezana je i sa činjenicom da je njegova bolest i potreba za intenzivnijom liječničkom skrbi, koju mu je Rijeka kao značajnije urbano središte sjevernoga Jadrana omogućavala zahtjevala život u blizini Rijeke. Valja spomenuti da su u Rijeci prvi pravi ljekarnici i ljekarne zabilježeni tek u 18. st., prvi se "apothecarius" Antonijo Pertusan iz Venecije prvi put spominje u notarskim knjigama 1437., a prva je apoteka otvorena 1440., što je nepobitno uzrokovalo Gausove češće posjete tome gradu. Posljednje tri godine svoje biskupske službe nije obavio nijedno ređenje, što je bilo uzrokovano njegovim zdravstvenim stanjem.
Biskup Gaus, prema zapisima njegove posljednje volje iz rujna 1714., osobito je vodio računa o spasenju vlastite duše (za spas duše (pro remedio animae)). Zapravo, svoju je oporuku, kako izravno u njoj i navodi, dao sastaviti iz pobožnih razloga. Većina njegovih oporučnih legata bila je tome i namijenjena. Pri završnom dijelu oporuke napominje kako su navedeni pobožni legati ustanovljeni temeljem novca koji nije ni očev ni majčin već njegov vlastiti koji je stekao, kako sam kaže, osobnim "trudom, mukom i znojem".
Izrazio je želju da, ako ga smrt zatekne u Pićnu, bude pokopan u katedrali unutar uobičajene rake za biskupe, a ako se to dogodi u Rijeci, onda treba bitipokopan u zbornoj crkvi u novoj grobnici i da se napravi nova nadgrobna mramorna ploča s obiteljskim grbom i sažetim natpisom.
Smrt je Gausa ipak zatekla u Pićnu 22. travnja 1716., a sahranjen je ispred glavnoga oltara pićanske katedrale u biskupskoj grobnici u kojoj je, prema pisanju pićanskoga kroničara i župnika Težaka, njegov leš pronađen 1811. u neraspadnutom stanju.
20. kolovoza 1788. Pio VI., na prijedlog cara Josipa II., bulom "Super specula militantis Ecclesiae" ukinuo je Goričku, Tršćansku i Pićansku biskupiju i učinio od njih biskupiju Gradiška. Ovoj novoosnovanoj biskupiji prelaze sve župe u Istri koje se nalaze u Austrijskom dijelu, bez obzira kojoj su biskupiji do tada pripadale. Župe bivših biskupija Trst i Pićan (u Venecijanskom dijelu) prelaze u biskupije tog dijela Istre. Dvije godine kasnije (1791) uspostavljena je Goričko-gradiška nadbiskupija i Tršćanska biskupija kojoj je pripojeno područje bivše pićanske biskupije.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Elvis Orbanić, "Čovjek koji je početkom 18. stoljeća pobožno živio". Prinos biografiji Petra Antuna Gausa (1646. – 1716.), pićanskoga biskupa
- Istrapedija, Gaus, Petar Antun
- Catholic-Hierarchy, Bishop Peter Anton Gaus von Homberg, Bishop of Pedena
- Amir Muzur: O PETSTOSEDAMDESETPETOJ OBLJETNICI PRVOG SPOMENA APOTHECARIUSA U RIJECI
Background picture copyright: 