Gellner Eduard Walter
Rođen: Opatija, 20. siječnja 1909.
Umro: Belluno, 10. prosinca 2004.
Roditelji: Emil (1882–1963) i Katarina rođena Sardinscheg (1881–1981)
Eduard Walter Gellner, poznatiji kao Edoardo Gellner je bio arhitekt rođen u Opatiji. Poznat je po projektu naselja "Eni" u Borca di Cadoreu, koji je realizirao u suradnji s Carlom Scarpom. Izgrađeno je između kasnih 50-ih i ranih 60-ih zahvaljujući političkoj i poduzetničkoj sposobnosti, ambiciji i snazi volje Enrica Matteija, talijanskog javnog upravitelja koji je restrukturirao "Agip" (Azienda Generale Italiana Petroli - Opća talijanska naftna kompanija) osnovanu u vrijeme fašizma, u "Eni" (Ente Nazionale Idrocarburi - Nacionalna agencija za ugljikovodike).
Međunarodno priznanje stekao je 1950-ih zahvaljujući nekim svojim arhitektonskim djelima dizajniranim za Zimske olimpijske igre 1956. u Cortini d'Ampezzo, uključujući zgradu Telve, telefonske kompanije Triveneto, koju je izgradio između 1953. i 1955., a koju su koristili novinari iz cijelog svijeta tijekom Igara.
Eduard Walter Gellner rođen je 1909. u Opatiji, u obitelji Emila Gellnera i Katarine Sardinscheg. Otac je došao u Opatiju iz Nový Jicína, grada u Republici Češkoj, a majka iz Klagenfurta. Djed po očevoj strani mu je radio kao slikar plakata u jednoj opatijskoj tvrtki. Godine 1895. njegov je otac, Emil, započeo naukovanje u istoj tvrtki.
Godine 1905. Emil Gellner se i sam zaposlio kao slikar plakata u Opatiji. Godine 1910. otvorio je podružnicu u Rijeci , ali je posao proširio kada je započeo raditi na modernom tiskarskom stroju.
Eduard "Edoardo" Gellner pohađao je njemačku osnovnu školu u Opatiji.
Potom je završio strukovnu školu.
Godine 1924. odustao je od pohađanja gimnazije u Rijeci. Umjesto toga, započeo je naukovanje u tvrtki svojih roditelja, koje je završio 1. listopada 1927. godine.
U dobi od 18 godina odlučio je završiti školovanje na Školi primijenjene umjetnosti u Beču. od 1927. pohađao je "Kunstgewerbeschule" (školu primijenjene umjetnosti) u Beču, gdje pohađa tečajeve dizajna i arhitekture interijera pod vodstvom Josefa Hoffmanna.
Za upis u školu za umjetnost i obrt pohađao je pripremne tečajeve u majstorskoj školi za dekorativne slikare, te tečajeve slikanja akta i tečaj dizajna interijera kod Otta Prutschera. U srpnju 1928. godine uspješno je položio pismeni i usmeni prijemni ispit u školi za umjetnički obrt.
Budući da je u Italiji morao odslužiti vojni rok, morao je prekinuti školovanje. Kad je 1930. otpušten iz vojne službe, počeo je raditi kao dizajner u očevoj tvrtki u Rijeci koja je proizvodila reklamne natpise i opremu za lokale u Rijeci i Opatiji. U tim ranim radovima Gellner ima priliku upoznati materijale i eksperimentirati s novim arhitektonskim formama s kojima se susreo u Beču.
Iskustvo rada u očevoj radionici bila mu je odskočna daska da počne samostalno raditi kao dizajner interijera. Gellner tako oblikuje interijere niza restorana i barova (Zlatna školjka u Rijeci, Regina Bar, Tic-Tac u Opatiji,) te plesnih klubova u najvažnijim hotelima na obali od Rijeke do Trsta, od Kitzbühela do Cortine d'Ampezzo. Gellnerovo uređivanje restorana Zlatna školjka u Rijeci prvi je primjer rustičnog, ribarskog, težačkog interijera koji je kod nas postao popularan tek od 1970-ih godina nadalje. No taj je interijer davno uništen.
Godine 1933. vraća se u školu za umjetnost i obrt u Beču. Budući da je sada bio neizostavan u očevu poslu, drugi pokušaj školovanja nije dugo potrajao.
U to je vrijeme zaslužan za neke od rijetkih arhitektonskih intervencija u Opatiji nastalih uglavnom u 1930-im godinama: kuća Bilek, 1931., Veslački klub, 1938. (u suradnji s Alessandrom Bolisom), trafika uz hotel Milenij, 1939. itd. Uz slastičarnicu Panciera (1937.) i zgradu carinarnice na pristaništu (oko 1936.), sve su ove izvedbe, polukružnih užih strana i zaobljenih uglova zgrada naglašenog plasticiteta, izvedenice talijanske racionalističke arhitekture. Većina Gellnerovih projekata iz tih godina odnosi se na oblikovanje interijera, pročelja kuća i namještaja.
Ali konačno godine 1940. odlučuje se na nastavak školovanja i upisuje "Istituto d'arte ai Carmini" u Veneciji. 2. lipnja 1941. diplomirao je radom iz povijesti katedre.
Iste godine upisao se na Regio Istituto Universitario di Architettura di Venezia (Kraljevski institut za arhitekturu u Veneciji). Tu je, između ostalih, slijedio učenja Guida Cirillija, Egle Renate Trincanato, Giorgia Wentera Marinija i svog suvremenika Carla Scarpe, koji je u to vrijeme držao katedru za crtanje. Tu je diplomirao arhitekturu 14. kolovoza 1946. kod Giuseppea Samonà.
Godine 1946. postao je članom Udruženja Associazione per l'Architettura Organica (APAO) osnovanog u Rimu 1945.
Godine 1946.-47. bio je Samonàov asistent na katedri za Elemente arhitektonske kompozicije na IUAVE, no zbog posljeratne ekonomske neizvjesnosti odlučio je odustati od svoje akademske karijere i posvetiti se slobodnom radu.
Od 1948. bio redoviti član Istituto Nazionale di Urbanistica (INU), za koji je bio potpredsjednik u venecijanskoj sekciji od 1958. do 1967. i narodni vijećnik od 1958. do 1969. godine.
Nakon diplomiranja arhitekture, od 1947. do 1955. 
radi u Cortini d'Ampezzo. Nakon razdoblja provedenog između Venecije, Trsta i Cortine, zbog posla se trajno nastanjuje u Cortini gdje će ostvariti svoja najvažnija djela među kojima se posebno ističe veliki alpski korporativni turistički kompleks za zaposlenike grupe ENI i njihove obitelji.
Enrico Mattei bio je vizionarski poduzetnik koji je ispisao povijest u Italiji nakon Drugog svjetskog rata. Bio je na čelu ENI grupe, sada multinacionalne plinske i naftne tvrtke, od njezina osnutka 1953. do svoje neriješene misteriozne smrti 1962. Mattei je izabrao Gellnera da bude čovjek koji će isplanirati i provesti njegov projekt izgradnje turističkog naselja za ENI grupu. Arhitektu je bilo četrdeset pet godina, gospodaru industrije četrdeset osam. Njih su se dvoje sigurno odmah svidjeli jedno drugome, oboje perfekcionisti, autoritarni, ambiciozni i velikodušni. Budući da je cilj bio "izraziti ideje napretka i modernosti koje su bile Enijev potpis u 50-ima", Mattei identificira u Gellneru najprikladniju osobnost koja će dati glas ovim zahtjevima planiranja. Vodeći principi nadahnuti su Matteijevom utopijskom idejom društva: "visoka kvaliteta za sve, bez hijerarhijske razlike. radnici i menadžeri mogli su uživati u selu na isti način". Nazvali su ga ENI socijalno selo.
Za mjesto izgradnje izabrana je parcela koja se nalazi u podnožju planine Antelao i ima prekrasan pogled na planinu Pelmo. Gradnja je započela 1955. godine. Izgrađena je "colonia" (mjesto namijenjeno dječjem ljetnom kampu), kamp sa stalnim šatorima, hotel, rezidenciju, crkvu i 280 vikendica za obitelji.
Kontakti sa sveučilištem, s grupom APAO (Udruga za organsku arhitekturu) koju vode Piccinato i Zevi, a posebno s Nacionalnim institutom za urbano planiranje, ponovno rođenim 1949. pod vodstvom Adriana Olivettija, omogućuju Gellneru da proširi svoje polje istraživanja od od arhitekture do urbanog planiranja. Unutar radova za krajobrazni plan Cortine d'Ampezzo (1951.-54.) nastala su neka kontroverzna djela kao što su Palazzo delle Poste i TELVE, Casa Giavi, Residence Palace, Motel Agip, Meridiana
Nagrade i počasti:
- Nacionalna nagrada IN/ARCH za društveno selo ENI u Borci di Cadore (1963.) [2]
- Počasni član Nacionalnog instituta za arhitekturu i urbanizam Montane (1971.)
- Nagrada Gambrinus - Giuseppe Mazzotti za knjigu Arhitektura u venecijanskim Dolomitima (1988.)
- International Alpine Contemporary Architecture Award (Počasna nagrada za rad na području arhitekture, urbanizma i istraživanja; 1999.)
- Plaketa za zasluge Nacionalnog vijeća arhitekata, krajobraznih planera i konzervatora (2003.)
Kreirao: SEAS
Izvori:
- dr. sc. Berislav Valušek za Novi List
- The former ENI village
- Nicola Noro, Il Villaggio nel bosco
- ARTRIBUNE, Luigi Prestinenza Puglisi, Architetti d'Italia. Edoardo Gellner, il perfezionista, 24/12/2019
Background picture copyright: 