Klausberger Peitro (Petar)
Rođen: 1906.
Umro: 1981.
Prvi gradonačelnik ujedinjenoga grada nekada okupiranog od Italijana, pa Fijuman, pripadnik talijanske manjine.
Rođen je u Rijeci, ali prezime Klausberger ne upućuje baš da je pravog fijumanskog porijekla.
Klausberger je vodio Rijeku u teškim vremenima, kada je grad trebalo graditi nakon ratnih rana i nanovo graditi uništene stambene objekte i tvornice, raščistiti ruševine i učiniti što više u obnovi grada. Vladala je oskudica svega, pa i hrane.
To je bilo i doba napada Informbiroa na Jugoslaviju i odgovora u obliku Golog otoka. Usprkos takvim okolnostima, tijekom svoje gradonačelničke sedmoljetke upamćen je kao vrijedan, skroman, iskren i pošten čovjek. Radije se družio s građanima nego sjedio na dugim službenim sastancima. Njegovi suradnici sjećaju se da kad bi na neko gradsko gradilište stigao kamion s građevinskim materijalom, a on se našao u blizini, Klausberger ne bi čekao radnike, nego bi sam bi zasukao rukave i prihvatio se istovarivanja. Uvijek je htio svojim ponašanjem biti uzor svojoj okolini.
Građani su mu se često obraćali da im osobno pomogne riješiti razne probleme. Što je on rado i činio, nikad za to ne preuzimajući zasluge
Rođen je 1906. u skromnoj riječkoj, familiji talijanskog porijekla.
U 12. godini postao je kovački, a potom i stolarski i ličilački šegrt.
Rano je prihvatio antifašističke ideje. Tijekom Drugog svjetskog rata u njegovu stanu održavaju se sastanci pokreta otpora. Klausberger se počinje služiti ratnim imenom Perka.
Već listopada 1941. u njegovu stanu su zaredali sastanci pokreta otpora, a tu se osniva i prva gradska ilegalna organizacijska "ćelija" ličilaca. Pored Klauisbergera, činili su je Alberto Labus, Vittorio Marot, Ladislao Tome i stanoviti Tomassini.
Vodi treći gradski rajon, s organizacijom u kojoj su bile pripadnice Antifašističkog fronta žena (AFŽ) i pripadnici omladinske organizacije. Prikuplja se odjeća, lijekovi, oružje, novac i drugo za partizanke potrebe, također kao pomoć obiteljima poginulih i interniranih boraca.
Godine 1944. postaje član Gradskog komiteta Komunističke partije, odgovoran za ilegalne aktivnosti u okupiranom gradu.
U režiji nacističkog SS-a uslijedio je 29. lipnja 1944. niz racija, iz stanova su pokupili preko 200 građana. Klausberger im nije pao u ruke.
U siječnju 1945. pokrenut je novi val hapšenja. Sve se dogodilo neposredno nakon što su Klausberger i suradnici zbog sastanka pokreta otpora napustili sklonište, pa su zaključili da je informacija o sastanku procurila do SS-a.
SS ga stavlja na popis traženih osoba, a on, zbog niza racija, prelazi na partizanski teritorij. Tu postaje član Okružnog komiteta KP i povjereno mu je vođenje borbene grupe za tešku industriju, s kojom u gradu širi propagandni materijal u gradskim tvornicama.
Bitka za Rijeku počela je istoga dana kada i bitka za Berlin – 16. travnja 1945. godine. U riječkoj bitki oko 70 tisuća vojnika 3. bataljuna 14. brigade 19. divizije 4. armije Jugoslavenske armije borilo se protiv otprilike isto toliko njemačkih vojnika. Od 16. do 21. travnja jedinice Jugoslavenske armije došle su do Sušaka i porazile njemačku vojsku. No, od tada pa sve do 3. svibnja traju ogorčene borbe za sam grad Rijeku.
Oslobođenje Rijeke, 3. svibnja 1945. godine, zaslugom boraca označilo je kraj ratnih operacija na gradskom području
Čim su partizanske jedinice oslobodile grad od njemačkih vojnih snaga, u Guvernerovoj palači, tomu gradskom simbolu vlasti, održana je prva sjednica Gradskog Narodnog odbora, nove vlasti na zapadnoj obali Rječine. Klausberger je u prvi trenutak postavljen na mjesto savjetnika za javna pitanja.
20.05. 1945. Narodno-oslobodilački odbor za Rijeku predložio je Mobilizacijskom odsjeku, radi odgovarajućih ovlaštenja, slijedeće vodstvo: predsjednik Franjo Kordić, tajnici Teodor Hreljanović i Franjo Surina, pročelnici: upravnog odjela Erio Franchi, odjela tehničkih radova Dino Faraguna, prometa Natale Rak, industrije i obrta Giovanni Cucera, socijalne politike Petar Klausberger, trgovine i opskrbe Amadeo Uršić, poljoprivrede i šumarstva Franjo Ferman i financija Giuseppe Fattori.
Krajem svibnja 1945. Pietro Klausberger preuzima mjesto predsjednika Narodnog odbora Rijeke. No, iako su njemačke snage poražene i vojne su operacije završene, Rijeka još nije pripojena novoosnovanoj Jugoslaviji. Pitanje Rijeke bilo je potrebno riješiti na međunarodnoj razini. No, zahvaljujući uspjesima narodnooslobodilačke vojske, odnosno Jugoslavenske armije, na čelu s Josipom Brozom, situacija je bila povoljnija. Sušak je u političkom smislu odmah pripojen novonastaloj državi, a o statusu Rijeke i Julijske krajine morala se je čekati odluka donešena na Mirovnoj konferenciji u Parizu koja je ubrzo uslijedila.
Na osnivačkoj sjednici 29. srpnja 1946. izabrana je uprava nogometnoga kluba "Kvarner" (kasnije HNK Rijeka) čiji je prvi predsjednik postao Pietro Klausberger, a tajnici Egidio Barbieri i Vladimir Kocijan.
Ugovorom o miru sklopljenim u Parizu 1947., dakle dvije godine po završetku rata, Rijeka je pripojena Jugoslaviji, što znači i Hrvatskoj. Time je međunarodnopravno omogućeno administrativno ujedinjenje Sušaka i Rijeke, tako da je nakon teško izvojevane vojne pobjede ostvarena i politička, odnosno diplomatska pobjeda koja je konačno rezultirala ujedinjenjem Rijeke i Sušaka.
Prvi korak bio je ujedinjenje lokalnih tijela vlasti dvaju gradova, koje su tada činili gradski narodni odbori Rijeke i posebno Sušaka.
Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske 27. prosinca 1947. godine raspisao je izbore za jedinstveni Gradski narodni odbor Rijeka-Sušak. Spomenuti izbori održani su 1. veljače, a prvo zasjedanje Gradskog narodnog odbora održano je 12. veljače 1948. godine u Municipiju.
28. veljače 1948., Rijeka i Sušak su se, prema administrativno-teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Hrvatske, spojili u jedan grad. Nova gradska cjelina formalno je postala jedinstveni grad koji obuhvaća Rijeku i Sušak, ali i Zamet, Pehlin, Škurinje, Gornju Drenovu, Orehovicu i Kostrenu.
Prvi predsjednik GNO-a Rijeka bio je Petar (Pietro) Klausberger, čime je de facto i prvi gradonačelnik ujedinjenoga grada i prvim riječkim poslijeratnim gradonačelnikom.
Nakon toga postao je predstavnik u hrvatskom Saboru, a također i zastupnik u jugoslavenskom parlamentu, u tri mandata.
Osnivač je i prvi predsjednik Ribolovnog društva Luben osnovanog 1954.
Preminuo je 1981. Pokopan je na groblju Kozala
Izvori:
- Riječki gradonačelnici od 1948. – 2022., Petar Klausberger
- Alberto Balarini, Mihael Sobolevski, Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.)
- Marinko Lazzarich: Aktualizacija povijesnoga nasljeđa i sportskih korijena HNK Rijeka
- M. Matković, Kratka povijest Trsata
Kreirao: SEAS
Background picture copyright: 