Kosić Marijan (Marijo, Marijeto)
Rođen: Vrh na Krku, 22. kolovoza 1941.
Umro: Rijeka,14. Studenog 2011.
Roditelji: Martin Kosić, (Vrh na Krku, ?? - poginuo u drugom svijetskom ratu), mama Ruža (Dinka) (Vrh na Krku, 7. travanj 1912. -Vrh na Krku, 24. studeni 1990.), domaćica
Braća i sestre: Marija udana Šegota (Vrh na Krku, 3. rujan 1937. - Guelph , Canada, 2. studeni 2013.), Dinka (Vrh na Krku, 18. svibanj 1939. - Mississauga, Canada, 3. prosinac 2020.), Franjo Čutul (Vrh na Krku, 1946. - )
Partnerica: Zora ??
Za sve koji su ga znali jednostavno – Marijo (i da, on se potpisivao kao Marijo (od Marijan), a ne Mario), veliki čovijek koji je bez pogovora ustupio svom najvećem rivalu, a velikom prijatelju, danas također pokojnom Branku Bevandi, svoju "Yamahu" da bi njome provozio počasni krug na grobničkoj stazi prilikom njena otvaranja danas davnog 17. rujna 1978. godine. Iz godine u godinu u novu je sezonu ulazio sa novim motociklom, i bila je to samo jedna marka - "Yamaha" 250ccm. Pamtim utrku na kojoj se na startu našlo 16 vozača među kojima je prvih sedam sjedilo na "Yamahama" koje je "škartirao" Marijo. Svaki je tadašnji dinar utrošio na motociklizam. Ali ostalo je dovoljno za skroman život, i za jutarnju kavu i cigarete moralo je biti.
Marijo je bio izuzetan, ne samo motociklista već i čovijek, bio je dobar i pošten, posjedovao je kvalitete koje rijetko tko ovih dana posjeduje. Motori su mu bili najveća ljubav, nikakva nesreća nije to mogla izbrisati iz njegovog srca i glave. Čak i kad se probudio u bolnici sa amnezom, o autima i motorima je još uvijek sve znao, svi su se čudili.
Nije bilo kraja diljem nekadašnje države u kojoj bi se pojavio Mario Kosić, a da nije izazivao divljenje zaljubljenika u motociklizam.
Na svojoj je koži najbolje osjetio činjenicu da dok si slavan i zdrav svi te vole, ali kada se suočiš sa problemima nikoga nema da ti pruži podršku i stoji uz tebe. Svi, nazovi prijatelji, jednostavno nestanu i ostaneš sam sa svojim problemima.
Za života je bio legenda. Ostao je to i dan danas, a biti će i u budućnosti. Njegovo ime i doprinos motociklizmu upisani su zlatnim slovima u povijest Jugoslavenskog i Hrvatskog sporta.
Skroman i tih, ali uvijek s cigaretom u ruci, na stazi je bio neprikosnoven. Brz i hrabar, rekorder gotovo svih staza na kojima je vozio, pobjednik skoro svakog motociklističkog natjecanja Jugoslavije.
U "Kvarterskom rječniku" o Marijanu Kosiću piše:
"Dobri duh Vodovodne. Motociklistički as, rodio se na Krku. Odatle mu valjda bodulska upornost zaslužna za rekordni broj osvojenih naslova. Nema kutka kojim njegove gume nisu projurile – stazu oko Trsata, legendarni Preluk i Grobničko polje. Bio je idol generacijama, a baš ovdje, naprijed kada se Vodovodna savije ulijevo, još stoji njegova garaža. Sedamdesete, poneka prije i mnoge poslije, bile su godine kada je popraviti auto kod Kosića bio renome ravan statusnom ugledu u društvu. Riječke bi ceste izgledale drugačije da još postoji jedan kutak Vodovodne. Tamo gdje je Kosić mirno gledao ispod haube".
Rodio se u malom mjestu Vrh na Krku 1941.
Mama mu je bila domaćica. Rodila je četvero djece. Dio obitelji sa kojom sam ja komunicirao nema puno podataka o njegovom ocu, osim da je ubijen tokom drugog svijetskog rata.
1952. godine doselio se sa obitelji u Rijeku. Osnovnu školu završio je u školi "Josip Brusić" (danas Osnovna škola "Brajda").
Srednju je školu završio za automehaničara i odmah nakon škole, još tinejdžer, krajem 1960- tih zaposlio se kao razvozač za punionicu sode "Passarete" (bezalkoholno gazirano piće crvene boje u bocama) na Pehinu koju je držao neki Milan Širola - Pasaretar. U početku je razvozio te napitke po okolnim oštarijama konjskom zapregom. Kasnije je Milan kupio neki kamioncin pa je Marijo postao šofer.
Nakon toga zapošljava se kao dostavljač pošte za riječku Poštu. Dostavljao je, naravno, na motociklu "Tomos Kolibri". Uvijek je imao neku vezu sa motorima ili automobilima.
Već od 1966. godine počeo je voziti moto utrke, a kao već vrsni automehaničar iste godine otvara i svoju garažu za popravak automobila i motocikala u Vodovodnoj ulici. Bio je član Auto moto društva "Rudolf Štiglić" (danas AK Rijeka)
Negdje oko 1967. godine njegova braća i sestre napuštaju Rijeku i Jugoslaviju i odlaze trbuhom za kruhom u Kanadu. On, mađutim, ostaje u Rijeci i posvećuje se svojoj ljubavi, utrkama.
U Rijeci, na utrci "Oslobođenja Rijeke" 1967., na kružnoj utrci na Trsatu bilježi svoj prvi nastup na motociklu "Ducati" u klasi 175 ccm i osvaja osmo mjesto.
|
1967. godine na utrci u Banjoj Luci osvaja dvije pobjede u dvije klase.
Na utrci u Bratislavi, koja je bila i njegova jedina utrka u inozemstvu, zauzima deseto mjesto u jakoj međunarodnoj konkurenciji.
Na legendarnoj Preluci 1967. godine zauzeo je visoko sedmo mjesto.
Već godine 1968. ostvaruje prvu pobjedu na "domaćoj" stazi na Trsatu u klasi 250 ccm, ali i najavljuje novu eru stalnih dvoboja sa Brankom Bevandom.
Već 1968. osvaja prvi naslov prvaka Jugoslavije u klasi 250 ccm.
Posebno se pamte njegove velike pobjede na "Šampionatu SFRJ u automobilizmu i motociklizmu" u Aranđelovcu u Srbiji koje su se održavale do 1973.
Odprilike u to vrijeme živio je na Krimeji, Kumičićeva 3 c, kasnije Danijela Godine 7, u prizemlju, gdje se preselio iz Vodovodne. Ali svoju garažu je zadržao.
Živio je kao nevjenčani suprug izvjesne Zore ili Zorke (Perić ?), koja je vozila poštanski autobus.
Ljubitelji motociklizma u Rijeci i okolici pamtiti će duele dvojice Riječkih velikana Kosića i Branka Bevande na legendarnoj kružnoj stazi oko Trsata. Prvu pobjedu Marijo je ostvario 1968. ispred Branka, godinu kasnije obojica odustaju zbog kvara dok su vodili u utrci i postavili 
rekorde staze. 1969. Bevanda je ipak ostvario jednu pobjedu, ali u klasi 175 ccm čime je pred 25 tisuća gledatelja osvojio i naslov prvaka Jugoslavije. Godinu kasnije Kosić u 175 ccm na motociklu "Motomorini", a Bevanda u 250 na "Yamahi" pobjeđuju i postaju prvaci Jugoslavije čime su donijeli i ekipnu pobjedu svom matičnom klubu "Rudolf Štiglić". Te je godine na subotnjem treningu po kiši tragično stradao sarajevski motociklist Avdo Alić.
Marijan Kosić je ostao upamćen i kao posljednji rekorder trsatske staze. Tokom posljednje, jedanaeste utrke "Oslobođenje Rijeke", 23. travnja 1972. godine. Marijo pobijeđuje u dvije klase, 175 i 250 ccm. U klasi 250, na svojoj "Yamahi 250" postavio je i apsolutni rekord staze u vremenu 1:23,2 minuta vozeći prosječnom brzinom 129,496 km/sat.
Utrka je ukinuta nakon nesreće koja se dogodila na subotnjem treningu 1972. Tokom treningu jedan se je dječak otrgnuo majci iz ruku i pretrčao preko ceste. U pokušaju da ga izbjegne dijete, slovenski as je Edvard Berden uletio medu gledatelje pri cemu je ozlijedeno 12 gledatelja, a sam Berden ostao je doživotni invalid. Priča se da je majka nesmotrenog dječaka jednostavno ošamarila, nakon čega je nonšalantno odšetala svojim putem.
Ta i prijašnje nesreće (jedna od njih na slici desno) koje su se dogodile na Trsatskoj stazi dovele su do odluke da se ta utrka ukine zbog izuzeno opasne konfiguracije staze koja je bila opasana drvoredima koji su morali biti obloženi balama slame, i nogostupima punim gledatelja tik uz stazu po kojoj su natjecatelji jurili brzinama i preko 160 kilometara na sat. Čak je jedan dio staze, onaj uz igralište Orijenta, bilo popločeno granitnim kockama (na slici dolje, današnje raskršće ulice Slavka Krautzeka i Kumičićeve ulice, vozači voze iz pravca Trsata i skreću u Kumičićevu prema gradu na cestu popločenu granitnim kockama, a na maloj slici skretanje iz Kumičićeve u Mihanovićevu. U pozadini je Orijentovo Igralište i zgrada "DIP Rade Šupić").
Kada se znaju financijske mogućnosti kojima je Marijo raspolagao, bio je dobar i u svjetskoj klasi. Držao je 19. mjesto u klasi 250ccm.
Na više od 170 nastupa osvojio je više od 70 prvih mjesta (oko 41%). Ako usporedimo sa Ayrtonom Sennom (162 nastupa, 41 pobjeda, 25.3% u 11 godina natjecanja - 25. ožujak 1984. - 1. svibanj 1994.), ili Michaelom Schumacherom (308 nastupa, 91 pobjeda, 29,5% u 21 godini natjecanja - 25. kolovoz 1991. - 25. studeni 2012.), vidimo koji je to uspijeh. Nije bio daleko niti od Giacoma Agostinija koji je u 223 utrke osvojio 122 pobjede (54,7%), a po toj je statistici daleko bolji od Valentina Rossija koji je imao 432 natupa u tri kategorije (MotoGP, 250 i 125 ccm) i 115 pobjeda (26,6%)
Osvojio je ukupno 11 naslova prvaka Jugoslavije, što ga čini rekorderom. Sedam naslova prvaka Jugoslavije osvojio je u klasi do 250 ccm (1968., 1972., 1973., 1974., 1975., 1976. i 1977.), i četiri u klasi do 175 ccm (1970., 1971., 1972. i 1977.). Bio je prvak Hrvatske i 
Slovenije 1967. godine u klasi 175 ccm, iste godine u klasi 250 ccm drugi, a peti u klasi 125 ccm. U državnom prvenstvu iste je godine bio treći u 250 i četvrti u 175 ccm. Godinu kasnije treći, a 1969. drugi u klasi 175.
Dobitnik je Zlatne značke AMSJ (Auto Moto Savez Jugoslavije) i AMSH (Auto Moto Savez Hrvatske), Zlatne plakete Narodne tehnike, Plakete Castrola i Zlatne plakete Općine Rijeka koju mu je predao Slavko Gržinčić (slika ljevo), potpredsjednik IV SO Rijeka, te vlasnik još mnogih drugih vrijednih medalja i priznanja. Bio je jedini koji je osvojio tri "Zlatne kacige" (1972., 1974., 1977.). Proglašen je najboljim vozačem Auto moto saveza Hrvatske 1977. godine i jednim od najboljih motociklista svih vremena u bivšoj državi.
Do raspada nekadašnje države ostao je neprikosnoveni vladar moto utrka na svim Jugoslavenskim kružnim stazama. Nakon raspada Jugoslavije samo bi povremeno nastupao, da bi održao kondiciju kako je znao on sam reći.
22. Lipnja 1992. nije želio propustiti prvu motociklističku utrku u neovisnoj Hrvatskoj. Htio je odvoziti svoju posljednju utrku kako bi dao svoj doprinos na prvoj utrci koja se održavala na pisti neovisne Hrvatske na Grobničkom polju. Bilo je to onog dana kada je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman održao onaj slavni govor na prostoru grobničkog aerodroma kada je Grobničanima uzviknuo "Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice, Grmošćani i Grmošćice!".
Na žalost, nesretnim spletom okolnosti, doživio težak pad. U "Zagrebačkom zavoju", u sudaru s mladim motociklistom početnikom, u trećem krugu treninga zadobio je teške povrede glave. U bolnici je proveo tri mjeseca, a kada juje napustio život mu se totalno promijenio. Suočio sa teškim zdravstvenim stanjem i besparicom. Dugo se oporavljao i nikad više nije sjeo na trkaći motocikl. Ostavljen od većine nekadašnjih znanaca, pa i prijatelja, zaboravljen, životario je skromno, svakodnevnicu provodio u svojoj garaži u Vodovodnoj ulici. Suočio se i s obiteljskim problemima. Ostao je sam. Uz njega su tu i tamo bili samo istinski prijatelji. I sam je znao reći da je izgubio mnoge prijatelje.
|
Od popravka ponekog automobila zaradio bi za ono malo skromnog života kakvim je oduvijek i živio. I za obavezni jutarnji kapučino i cigaretu.
I u svojoj je garaži proživio posljednje minute. Preminuo je 14. Studenog 2011. popravljajući auto u Vodovodnoj ulici.
Pokopan je 21. studenog 2011., u ponedjeljak u 15 sati na groblju u mjestu Vrh na otoku Krku. Marijan nije imao djece i nema rodbine u Rijeci.
Na žalost, ta legenda motociklizma i jedan od najvećih motociklista svih vremena ne samo u Hrvatskoj već i na području cijele bivše Jugoslavije, zaboravljen je čak i od HAMS-a (Hrvatski Auto Moto Savez). Cijeli život je posvetio motociklizmu, a ovaj mu ništa nije vratio. Nije mu vratila niti sredina koja se njime ponosila. Rijeka bi mu se mogla odužiti dajući njegovo ime nekoj ulici (Vodovodnoj?) ili stazi na Grobniku.
Negdje oko 2017-18. godine nas nekoliko entuzijasta je skupljalo novac sa namjerom da mu se postavi spomen ploča na stazi na Trsatu na kojoj jezapočeo uspješnu karijeru i na kojoj držiapsolutni rekord, ali ta ideja nije prošla u Gradu Rijeci. Sjećam se da su 
svima koji su dali prilog vraćali novac. A htjeli smo samo da se postavi podsjetnik na njegov život.
Njegovu voljenu Yamahu koja je bila kod njegove sestrične na Krku kupio je Teo Vevc, vlasnik Obrta za uslužne djelatnosti "MAREKOM", član "HMK Zagreb", učesnik utrka skutera i ljubitelj motocikala iz Bribira i restaurirao je. Motor će konačno dobit ono šta zaslužuje i ali će ostati u Bribiru.
U veljači 2012., na jednom od zidova u Vodovodnoj, stanovnici te ulice odali su počast prigodnim grafitom velikom prijatelju i riječkoj sportskoj legendi.
I tako, tokom godinama, taj grafit je izbljedio, ostali su tek obrisi. No, da se ne zaboravi, pobrinuli su se mladi Riječani. Novi grafit sa Marijom u više prizora izvode studenti Akademije primjenjene umjetnosti u Rijeci Petar Pinčić i Marko Zurak sa suradnicima.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Wikipedia: Marijan Kosić
- Liana Kosic sa obitelji
- Novi List, Miroslav Krpan, Slavljen i zaboravljen: preminuo riječki motociklistički as Marijan Kosić, 15. studeni 2011
- Forum LP, Riječki motociklistički as Marijan Kosić 1941-2011, autor: Milić
Background picture copyright: 