Kovačić Rikard - Riki
Rođen: ??
Umro: ??
Roditelji: ??
Brat: Guerino i 14 drugih
Supruga: u vanbračnoj zajednici sa Anđelinom
Djeca: sin ??
Riječki vatrogasci zauvijek će pamtiti požare poput onog u zgradi hotela Kontinental, požara koji je izbio u riječkom brodogradilištu "3 maj" na prekooceanskom motornom brodu "Rio Carcarana" 17. siječnja 1962., požara na brodu "Ragna Gorthon" u brodogradilištu 3. maj 17. rujna 1971. godine, požara nadgrađa na jednom ruskom brodu 1999. godine u kojem je, nažalost, stradalo pet članova posade zatečenih na spavanju, jednog od najvećih požara stambenih objekata u Rijeci na stambenoj zgradi u Barčićevoj ulici u Rijeci prije 20-ak godina, velikog požara skladišta u hladnjači "FrigoRi" na Gatu Vladimira Nazora u riječkoj luci 10 kolovoza 1992. ili onog u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, gdje je uzrok požara bila prskalica protiv moljaca. Ali najviše će možda pamtiti požare i gustoću istih koje je uzrokovao riječki piroman Riki koji je sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u samo tri dana uspio zapaliti tridesetak požara.
Riki je šao je u povijest ovoga grada munjevito. U tjedan je dana napravio kaos, a onda je isto tako munjevito nestao. I danas, nakon više od pola stoljeća, poznat je i mlađim generacijama kao "Riki piroman". Spominje ga se više kao urbanu legendu nego kao stvarnu osobu. Ali Riki je itekako bio stvaran. I, itekako se potrudio ostati zauvijek upisan u povijest Rijeke.
Ispričat ćemo priču o tom čovjeku, detaljno, kako ju najvjerojatnije nikad niste imali prilike čuti.
Riki je bio palikuća, ali nijedan život nije odnio.
Odrastao je u obitelji sa petnaestero djece. Jedan od braće, Guerino je također bio psihički bolestan.
Odrastao je na Toretti, dijelu riječke četvrti Turnić, a cijelo je djetinjstvo proveo po turnićkim šumarcima. Najviše je volio igru "kauboja i indijanaca" kad bi nekoga od djece, pa često i njega, zavezali za stablo i onda oko stabla zapalili vatru. I sam je priznao da je uživao u tom plamenu i da je jedva čekao takve igre!
Stanovao je na Belvederu kod tržnice, u vanbračnoj zajednici sa ženom koja se zvala Anđelina. Sa njom je imao i sina.
Sam je priznao da ga požari jako seksualno uzbuđuju. A i dr. Slobodan Ćuk, je to spomenuo svojevremeno u jednom intervjuu. Tada je rekao da je i Rikardov brat Guerino bio psihički bolestan i u nekoliko navrata hospitaliziran na psihijatriji, zbog "jačih nagonskih erotskih smetnji". Očito su dva brata imali neku genetsku poveznicu.
Početkom 1969. godine desila se epidemija požara u Rijeci. Slučajevi su vrlo brzo riješeni krajem siječnja.
Nedjelja je, 12. siječnja 1969. godine. Dan je sunčan, izuzetno hladan, okolica grada okovana je ledom i snijegom, nije neko vrijeme za šetnje gradom. Nedjeljni je mir oskvrnut sirenama vatrogasnih vozila točno u podne. Izbio je požar na krovu zgrade u Ulici Rade Končara (današnja Adamićeva) br. 7. Izgorio je pritom dobar dio krovišta, kao i dio jednoga stana, pri čemu je pričinjena šteta od kojih 4000 novih dinara (za usporedbu: prosječna je plaća te godine iznosila oko 1000 ND). Tek što su ugasili požar, vatrogasci izlaze na novu intervenciju: navodno su djeca, igrajući se, oko 14 h, zapalila drvarnicu kuće br. 6 - tzv. "oficirske kuće" u Ulici Frana Kurelca. Požar je omanji, brzo je ugašen uz minimalnu štetu.
Dva sata kasnije treća intervencija: gori potkrovlje stambenoga dijela kina "Partizan" (danas Teatro Fenice). Požar je također minoran, jer su ga stanari počeli odmah sa uspjehom gasiti, prije dolaska vatrogasaca. Iako su tri požara u manje-više jednakim intervalima vatrogascima bila u najmanju ruku neobičnost, ipak je sve pripisano slučaju, eto, dogodilo se slučajno baš tako.
| Živo je bilo na parkiralištu kod kina "Partizan". Kako kino Partizan više nije najjasniji pojam za mlađe Riječane, treba reći da je riječ o posve propalom Teatro Fenice, godine 1913. jednom od prvih armirano-betonskih kazališta u Europi. Ta današnja depresivna ruševina bila je dugo najveće kino u Hrvatskoj, no bilo je meta, osim gradske legende Rikija piromana i nekih drugih te 1969. godine. "Na slobodnom prostoru, određenom za parkiralište Automoto društva Rudolf Štiglić pokraj kina Partizan već nekoliko dan utaborili su se neki stranci sa svojim vikend prikolicama. Izgleda da su to pokretne kućice artista koji nastupaju u baru Plavi Jadran (zloglasni noćni klub s tisuću mjesta, ispod glavne dvorane Teatro Fenice) a u njima stanuju, kuhaju, odnosno normalno žive. Koliko to loše i neestetski djeluje o tome je suvišno pisati." (Novi list, 07. 01. 1967.) |
Već tog prvoga dana, one nedjelje 12. siječnja, tadašnji "organi sigurnosti" (kako smo ih od milja nazivali) posumnjali su u namjernu palež. Prva je pretpostavka – o ubačenoj terorističkoj grupi napuštena već u ponedjeljak, drugoga dana akcije, kad su neke indicije razjasnile da se radi o jednoj osobi – piromanu. Pokrenuta je "Akcija piroman". Krenula je žestoko, ustanovljen je poseban štab, sve raspoložive snage su poslane na teren, pozvani su također mnogi umirovljeni policajci, pripadnici JNA, a angažirana je i tadašnja Omladinska brigada. Grad je danima bio prepun policije u civilu. Počelo se sa analizom podataka i provjerom miliciji već poznatih pet riječkih piromana, zatraženi su podaci od slovenskog SJS-a (Služba javne sigurnosti), budući su Slovenci godinu dana prije lovili i nakon dugotrajnog lova ulovili svojega piromana, kao i podaci o piromanima susjednih zemalja.
Ponedjeljak, 13.01. nova 4 požara. Šire se također u pravilnim razmacima od sat vremena, ali i u pravilnom slijedu s istoka grada prema centru: oko 13 sati buknuo je požar u prizemlju, u drvarnici pod stubištem zgrade br. 26 u Ulici proleterskih brigada, nepuni sat nakon toga u istoj ulici u zgradi kbr 16. U 15 h, u Ulici Josipa Kraša 6, raspirena jakim jugom, potpuno je izgorila krovna konstrukcija i sve tavanske drvarnice, a iza 16 h, dogodio se najgori iz cijele serije od 17 požara: u potpunosti je izgorila zgrada u Supilovoj ulici br.1. Vatra se proširila prema dolje i izgorile su sve grede, a uništeno je i svih 13 stanova, koliko ih je tada bilo. To je bio najveći od svih podmetnutih požara. Riki je sjeo u tadašnju "Učku" (restoran na mjestu današnjeg McDonaldsa), i samozadovoljno gledao razvoj događaja do samoga kraja. Priča kaže da je u jednom trenutku, izašao je na Korzo i prišao bliže. Pored njega je stajalo neko uplakano dijete, rekavši mu da im je sve izgorilo, da više ničega nemaju. I - Riki se rastužio i rasplakao skupa s njim!! Tako kažu.
Postalo je neupitno da su požari podmetnuti, gradom se šire svakojake priče. O ubačenim teroristima, grupi delinkvenata koji izazivaju požare iz zabave. Ipak, najviše se govori o psihički bolesnoj osobi s neobuzdanim piromanskim pobudam. Milicija šuti, ni glasa od nje. Tek će krajem tjedna SJS izdati šturo priopćenje u kojemu potvrđuju da požari nisu slučajni.
U dva navrata je pomagao ugasiti požar koji je sam podmernuo.
Gospođi koja je stanovala u kinu "Partizan" otrčao je na vrata, uplašivši se da bi mogla ostati zatočena u stanu i rekao neka bježi iz kuće jer gori. Ona mu je, ni pet ni šest, donijela kantu s vodom i rekla "ne idem ja nikud, evo ti voda i idi gasi." Taj požar su njih dvoje skoro u potpunosti ugasili do dolaska vatrogasaca, kojima je ostalo tek nešto posla.
Slično je ponovio i sljedeći dan u Strossmayerovoj, kad je prvi od požara koje je podmetnuo toga dana, pomogao i ugasiti. Na kraju nije bio baš sretan jer je gasio što je zapalio, pa je podmetnuo nakon sat vremena u kući blizu ove još jedan, koji nije taj dan planirao.
Utorak, 14.01. Crni, vjerojatno najgori dan u povijesti riječkog vatrogastva. Jedan za drugim, požari na sve strane: 13,10 Križanićeva 7; 13,45 Križanićeva 6; 14,00 Korzo 2 – izgorila arhiva Saveza narodne omladine; 16,50 Ulica Moše Albaharija 11; 17,30 Ulica Ljudevita Matešića 15; 18,05 Ulica Josipa Račića 1; 18,30 Omladinska 1. Tadašnji komandir vatrogasne jedinice Veljko Delak izjavljuje da se ovakvo što nije desilo od završetka rata.
Već se toga dana počeo stezati obruč, kad je, nakon sedmoga podmetnutog požara na vrhu Omladinske ulice, navečer iza 19 h, od mnogobrojnih pripadnika milicije u civilu na terenu, primjećen čovjek koji se spušta niz Ul. Maksima Gorkog (današnja Laginjina), skreće niz stube Vlade Četkovića (današnje Finderleove stube) i ulazi u kućnu vežu Marinkovićeve ulice br 7. Legitimiran je, zapisani su podaci, nakon čega je pušten, ali praćen. U međuvremenu je izvršena provjera identiteta, ustanovljen je njegov debeli kriminalni dosije, te je nanovo zaustavljen u starom gradu i priveden u stanicu. Nakon ispitivanja ga ponovno puštaju, jer nigdje nije bila evidentirana njegova sklonost piromaniji. Međutim, od toga je trenutka ušao u krug 5 sumnjivih osoba i o njemu se počelo voditi računa. Kao stari iskusan kriminalac, znao je da se treba primiriti.
I naravno, požari naglo "usporavaju" - u srijedu 15.01. samo jedan, četvrtak niti jedan. I u petak, 17.01. oko 14,00 h također jedan, u Ulici JNA br. 33 na Kantridi (današnja Pulska ulica). I nakon toga sve staje. Požara više nije bilo. Riječani se pitaju što se odjednom dogodilo, no, budući da milicija šuti, pitaju se sa potpunim pravom. A dogodilo se. Međutim, građani će istinu saznati tek punih 12 dana kasnije!!
Pokušao je odmetnuti požar u zgradi na Supilovoj 10.
I konačno je došao za Rikija crni petak, 17. siječnja. Toga je dana Riki pao, postalo je jasno da je on tražena osoba. Uspio je umaknuti pratnji na Kantridi i brzinski podmetnuti požar u Ulici JNA br. 33. Dok je bježao, primijetila ga je jedna stanarka i dala vjerodostojan opis mobilnoj ekipi SJS, koja je ekspresno dojurila. S obzirom kako su već imali informaciju da je Riki umaknuo pratnji negdje u blizini na Kantridi, nije više bilo sumnje o komu se radi. Blokiran je cijeli kvart, a Rikija su pronašli u menzi "Trećeg maja", gdje se uspio skloniti. Priveden je, ali negira upletenost. S obzirom da milicija još uvijek ima samo indicije, bez ijednog dokaza, puštaju ga, ali ovaj put uz najstrožu pratnju. Požara, naravno, više nije bilo. Dok šeće gradom tih posljednjih nekoliko dana na slobodi, milicija skuplja dokaze. A dokazi stižu sa svih strana.
Konačno, u srijedu, 29. siječnja SJS objavljuje rješenje misterije. U nedjelju, 26.01. '69. lišen je slobode višestruki kriminalac, 43-godišnji Riječanin Rikard Kovačić, koji je najveći dio života proveo po jugoslavenskim i talijanskim zatvorima. Time je završilo razdoblje šturosti informacija i Riječani narednih dana saznaju što se događalo u toku ta dva tjedna u redovima riječke milicije. A događala se prava drama. I eto, ovako je Riki priveden pravdi.
Po završetku istrage, odveden je na riječku psihijatriju na promatranje, kako bi se ocijenilo njegovo duševno stanje, ali je ubrzo vraćen u riječki zatvor, gdje je čekao suđenje koje je započelo u travnju 1969.
Istodobno, tršćanska Kvestura javlja da je Riki proveo u tršćanskom zatvoru 3 godine – od '63. do '66. zbog krađe i podmetanja požara! S obzirom da je svaki svoj požar gledao iz blizine i uživao u njemu od početka do kraja, bio je prepoznat od nekolicine stanara. Sve ovo je bilo dovoljno da ga se konačno stavi iza rešetaka te nedjelje, 26. siječnja.
Krivnju je priznao tek u utorak kada se "otvorio" i počeo surađivati. Bio je odveden u svaku kuću u kojoj je podmetnuo požar, gdje bi do u tančine opisivao na koji način je to izveo. I to nije sve: iako je terećen za samo 17 požara, priznao je još četiri: dva u ovoj seriji, ali su ih stanari sami ugasili i ostali su neprijavljeni te još dva ranijih godina: jedan u Splitskoj ulici br.2 i jedan u Kružnoj br.4. Riki je ukupno u Rijeci podmetnuo 21 požar!
| »Piroman Rikard Kovačić priznao je podmetanje požara. Nakon što je punih deset dana bio pod stalnom prismotrom specijalista javne sigurnosti u nedjelju je lišen slobode višestruki kriminalac 43-godišnji Riječan Rikard Kovačić za koga se smatra da je od 12. do 17. januara ove godine počinio 17 požara.(l)... Kovačić je napokon progovorio: - Podmetnuo sam požare u Končarevoj, Supilovoj, na Korzu i Križanićevoj ulici, te u kinu Partizan... Plamenovi, vatrogasci sve me to podsjeća na teške dane rata, na bombe, na žrtve... Morate to znati, ja kad vidim vatru - osjećam se sretan." (Novi list; 29. 01. 1969.) |
Koliku je kaznu dobio i koja mu je bila daljnja sudbina, nisam uspio iskopati – pretpostavljam da će ovdje netko imati saznanja o tomu što se s njim dogodilo. Poznato mi je samo da je kaznu služio u zatvoru u Staroj Gradiški.
Iz lepoglavske kaznionice, gdje je bio služio trogodišnju kaznu, javljaju da je otpušten 1. studenog '68. otišavši kući u Rijeku. Služio je kaznu 3 mjeseca dulje, jer je toga ljeta izazvao požar u zatvorskoj stolarskoj radionici, pričinivši štetu od 18 milijuna dinara!
1971. poslan je i u duševnu bolnicu u Vrapče na liječenje, odakle je tri puta pobjegao i tri puta uhvaćen.
Zadji put kada su ga zatvorili više se nije čulo za njega.
| Politički Zatvorenik, Glasilo hrvatskog društva političkih zatvorenika, Br. 62, svibanj 1997. Zlatko TOMIČIĆ: FRANZ KAFKA U STAROJ GRADIŠKI Jedna se čavka udomaćila među robijašima u Staroj Gradiški. Ne zna se otkuda je došla. Jednog je dana doletjela i ostala tu stalno. Najčešće je boravila na ramenu piromana Rikija s Rijeke. To nije bilo čudno: on je od svih robijaša najviše nalikovao na pticu. To se je lijepo vidjelo sprijeda, no još više kada ga se gledalo sa strane: njegov je profil bio sasvim ptičji - nos je nalikovao na kljun, a čelo na ptičje čelo. Čavka je doletjela na rame čovjeku-ptici i tu je i ostala. Znala je i letjeti okolo po krugu i tada su ju neki robijaši hranili kruhom. No, mali je broj bio od kojih je htjela primiti hranu. Jedan od rijetkih bio je riđovlasi očalko Makso, rodom s Grobničkog polja, kojega su iz Njemačke doveli u Gradišku okovana u lance jer je bio član Ujedinjenih Hrvata Europe, a ti su najviše ratovali s Udbom, tukli se s Udbašima i pucali i ubijali i ranjavali po cijeloj Njemačkoj, a najviše na obali Bodenskog jezira. Hrvatima je to bila neka luda, divna igra. Otvarali su paljbu stalno po Udbašima, a i ovi po njima. Glavni je među njima bio žutovlasi Žarko Odak, Hercegovac iz Zapadne Hercegovine. Bio je ludo hrabar, neustrašiv, nesalomljiv, neuništiv. Čavka, koju su zvali Keka, htjela je primati hranu od Makse i Rikija, a druge baš nije rado podnosila. Zrinski joj se isto htio približiti i hraniti ju i primati na rame i na dlan, ali ga je ona srdito izbjegavala. |
Izvor:
- Saša Lenković na Facebooku
- ak-rijeka.hr, Žmigavac
Kreirao: Saša Lenković
SEAS
Background picture copyright: 