Kregar (Gregar), Andrea
Rođen: Rijeka, 16 studeni 1900.
Umro: Domodossola, Italija, 4. travnja 1977.
Roditelji: Antonio i Antonia rođena Logar
Braća: Toni (1906.), Rosina (1909.) i Rudolf (1911.)
Supruga: Anna rođena Superina
Sinovi: Sergio (1931.) i Aldo (1937.)
Andrea Kregar, poznat I kao Andrea Gregar, poznati nogometaš koji je nogometnu karijeru započeo i završio u Rijeci,ali većinu karijere igrao je u Italiji. Rođen je u Rijeci, a igrao je na poziciji napadača centarfora i nosio je broj 8,. Njegova nogometna karijera započinje u Riječkoj Olympiji. Bio je prvi igrač rođen u Rijeci koji je prešao u profesionalce i emigrirao u Italiju.
Odigrao je ukupno 7 sezona u talijanskoj "Serije A" s "F.C. Padovom", "A.C.F. Fiorentinom" i "Pro Patrijom". Veliki golman Olivieri nazvao ga je "panzer Fiumano".
Odrastao u Libertasu, s timom riječkih radnika stacioniranih u vojnoj ispostavi u Sankt Pöltenu u Austriji, Andrea je bio najstariji sin Antonia, špeditera, vlasnika više teretnih vagona i Antonie Logar, podrijetlom iz Ilirske Bistrice. Imao je još još dvojicu braće i sestru: Tonija (1906.), Rosinu (1909.) i Rudolfa (1911.), koji je također postao nogometaš.
Po povratku u Rijeku, živjeli su u kući u Via Vasari, iza groblja na Kozali.
Tijekom prvog svjetskog rata očeva tvrtka je konfiscirana.
Andrea, koji se upravo vratio iz Austrije, da bi financijski pomogao obitelji, počnje raditi u brodogradilištu "3.maj". Nakon "3.maja", 
prelazi u "Silurificio Whitehead", i u to je vrijeme već afirmirani igrač riječke "Olympie" (slika ljevo). U početku je igrao na poziciji ljevog centra.
Bio je svestrani sportaš pa je učestvovao i na tradicionalnoj utrci "Cantrida-Scoglietto-Cantrida" dužine 12 kilometara na kojoj je 1921. i pobjedio.
Zvali su ga "centravanti di ferro" ("željezni napadač"). Posjedovao je strašnu snagu koju je prenosio u središte napada. Nikada terminologija nije bila prikladnija za igrača koji je imao tako impresivnu snagu u napadu. Svojim brzim ritmom u nogama i brzim napredovanjem, ostavio bi provnike bez odgovora, a sve bi kulminiralo udarcem na gol iz bilo koje pozicije.
U svojoj borbenosti na nogometnom igralištu nije se libio oštrog kontakta sa protivničkim golmanom. U ona se vremena nije toliko gledalo niti kažanjavalo kontakt sa vratarom kao 
danas.
Na utakmici u Trstu, 26. veljače 1922. godine, trener "Olympije" je odlučio da Andrei promjeni igračku poziciju i iskoristiti njegovu snagu i odlučnost pa ga je smjestio u špicu napada. S igračima poput Gigija Ossoinaka, Bepi Tarlaoa, Tonija Pillepicha, Laszla Paulinicha, svi opasni i neustrašivi, formirali su onaj legendarni kvintet napada koji je izazivao glavobolju protivničkoj obrani. Nakon te utakmice tehničko rukovodstvo "Olympije" odlučilo ga je trajno premjestiti na tu poziciju.
U prvoj sezoni u drugoj ligi definitivno je eksplodirao. Te je godine bio neprekidni trn u oku protivnika. Zaustaviti ga je bila nemoguća misija. Postigao je osamnaest pogodaka u trideset i jednoj utakmici. Čak devet puta u prvih sedam utakmica s po dva zabijena gola F.C."Dolo"-u, F.C. "Veneciji" i "Udineseu".
Upravo je on povukao riječku "Olympiju" u finale za prvu ligu, čak i ako su se "Spezia" i "Novara" pokazale superiornima od riječkih crno-bijelih.
1925. godine prelazi u Italiju. Bio je prvi riječan kojega je kupio jedan talijanski klub "Serie A" (prva talijanska liga) i koji je profesionalno zaigrao za jedan talijanski klub. Time je otvorio vrata velikih klubova i mnogim drugim igračima iz Rijeke koji su dobili mogučnost migrirati 
u "Serie A" (u to vrijeme 1. divizija) ili u talijansku reprezentaciju.
AC "Milan" je do kraja pokušao ugrabiti njegov potpis na ugovoru. Pozzo, novi generalni direktor Rossonera, napisao je pismo kako bi ga nagovorio da dođe u Milano, ali na kraju iscrpljujućih pregovora, kupio ga je nogometni klub "Padova F.C.", u to vrijeme poznata kao "Squadra dei Dottori" za petnaest tisuća lira i obavezu da će odigrati prijateljsku utakmicu protiv "Olympije" na Kantridi, naravno ostavljajući cijelu zaradu riječanima.
U prvoj sezoni u dresu "Padove" (slika desno) napravio je hat-trick u Livornu 25. listopada 1925. Također je dao gol Sampierdareneseu, Mantovi, Reggiani i Pro Vercelliju. Sljedeće godine, dolaskom Alda Fagiuolija, igrao je na sredini terena kao veznjak, pozicija koja Kregaru nikako nije odgovarala, a sezonu je završio sa samo 10 nastupa, a zatim je tražio da ga se proda.
"Aurora Pro Patria" je ponudila Andrei novi ugovor nakon što je te sezone bila promaknuta u serie A.
"Pro Patria" je upravo sklopila ugovor sa riječkom "Olympijom" iz koje su kupljeni Nicolò Giacchetti i Mario Varglien. Andrea je govor potpisao 1. srpnja 1927.
Trojica prijatelja su uvijek bili zajedno, čak i izvan igrališta. Andrea je bilo kao stariji brat Nicole i Marija. Prva sezona je dobro prošla, postigao je tri pogotka u trinaest utakmica. U sezoni 1928/1929 je otišao toliko daleko da je oborio vlastiti rekord postignutih golova u tadašnjoj Seriji A. Kregar je tu sezonu završio sa tri utakmice na kojima je postigao po dva gola. Jedan od tih duplih je dao i svom bivšem timu "Padovi" tako da im je pokazao šta su propustili. Andrea i njegov partner Carlo Reguzzoni, postigli su ukupno 41 gol, 29 za 
Reguzzonija u 27 utakmica, 12 u 24 za Kregara. U svojoj posljednjoj sezoni u "Pro Patriji" (na slici ljevo stoji četvrti sa desna) igrao je sa svojim bratom Rodolfom (Rijeka, 5. ožujak 1911. – Busto Arsizio, 7. listopad 1995.) poznatim i kao Gregar II (Gregar secondo).
U sljedećoj sezoni, 1930, prelazi u ACF "Fiorentinu", gdje je proveo sljedeće dvije godine. Igrao je u 19 prvenstvenih utakmica, u kojima je postigao ukupno dva gola. Pridonio je ulasku "Fiorentine" u "Serie A". Igrao je zajedno s riječanom Olindom (Oliviero) Serdozom (Rijeka, 5. ožujak 1907. – Venezia, 7. listioad 1978.), također genijalnim napadačem, sa kojim će ponovo kasnije zaigrati u riječkoj "Fiumani". Andrea je s "Fiorentinom" osvojio prvenstvo Serie B 1930-1931 i četvrto mjesto u Serie A sljedeće sezone.
1930. ženi se sa Annom Superinom, riječankom, rođenom 1901. i imali su dvoje djece, Sergia (1931.) i Alda (1937.)
Godine 1932. vratio se u Rijeku, napokon noseći majicu kluba US "Fiumane", kluba svoga grada.
31. prosinca 1933. na utakmici US "Fiumana" – "Padova B", došlo je do žestokog sudara između Andree i golmana Padove Alda Olivierija (kojeg neki smatraju najboljim talijanskim golmanom ikada), sudara u kojem je Andrea gore prošao. Zadobio je prijelom baze lubanje. Vratar je spašen, oporavio se i vratio 
igranju, ali mu je ta trauma ostavila posljedice za cijeli život. Naime, imao je jake glavobolje, a bio je i jako osjetljiv na promjene vremena. Andrea je pretrpio snažnu kontuziju desnog koljena, povreda od koje se nikada neće oporaviti. Tu je počeo i njegov neumoljivi pad forme. Olivieri (kasnije učesnik Svjetskog kupa 1938. i član talijanske reprezentacije), i Kregar sresti će se kasnije u životu, u Covercianu 1954. Nakon toga, u intervjuu za tjednik "Intrepido", Aldo, u priči o svojoj povredi, nazvat će Andreu "Panzer Fiumano".
Svoju natjecateljsku karijeru Andrea je završio 1935. s 22 utakmice i 6 golova za "Fiumanu". Postaje prvi tehnički menadžer čiji je tada posao bio da pomaže treneru. Taj je posao radio do 1943.
Sa svojom suprugom i djecom napušta Rijeku 1948. godine. Dolazi u Domodossolo u Italiji, gdje je živjela Ljuba, sestra njegove supruge, udana za Mosè Orsia, časnika legionara D'Annunzija.
Trenirao je "U.S.D. Juventus Domo" iz Domodossola od 1949. do 1955. godine, podižući ga iz "II categoria" u "IV Serie". On je stvorio šampione kalibra Balzarinija, Vivarellija, Tellinija. Trenirao je i klubove "F.C. Parabiago" i "A.S.D. Omegna". Njegova posljednja sezona kao trenera bila je 1969/70. u Villadossoli.
Godine 1956. pao je s skele visoke šest metara, ali se je nekim čudom uspio spasiti. Pritom je polomio zdjelicu i nekoliko kralježaka.
Nikada nije igrao za talijansku reprezentaciju, ali je pozvan na Olimpijadu u Parizu 1924. godine. U svibnju 1924. Kregar je bio izabran da zaigra na Olimpijskim igrama u Parizu kao rezervni napadač, uz igrače kao što su desno krilo Conti i lijevo krilo Levratto. Ali nikada nije došao u Pariz. Čini se da telegram s pozivnicom za učestvovanje nikada nije stigao do njega, odnosno izgleda da su ga ljudi u stožeru riječke "Olympije" sakrili zbog straha da bez Andree tim neće stići u finalu Prve divizije. Nažalost, Andrea nije znao za aferu i nije sudjelovao na prestižnom događaju. Sljedeći Riječan koji će nositi nacionalni (Talijanski) dres je bio Marcello Mihalich (Rijeka, 12. ožujka 1907. – Torino, Italija, 27. listopad 1996.).
Andrea je povremeno patio od dorsalne artroze.
Umro je iznenada u 77. godini u proljeće 1977. godine. Napustio nas je jedan od najrazornijih topnika u povijesti riječkog nogometa.
Igrao u:
- Olympija
- F.C. Padova
- "Aurora Pro Patria
- A.C.F. Fiorentina
- US Fiumana
Trenirao:
- U.S.D. Juventus Domo
- F.C. Parabiago
- A.S.D. Omegna
Kreirao: SEAS
Izvor:
- Luca Dibenedetto: "El balon Fiuman 1918 - 1948 quando sula tore era l'aquila" u članku Cesare Pamicha.
- La Voce di Fiume, TRIESTE - 30 NOVEMBRE 2010 - ANNO XXXXIV - N.11 - NOTIZIARIO MENSILE DEL "LIBERO COMUNE DI FIUME IN ESILIO "
- Wikipedia, Andrea Kregar
- Bustocco, ANDREA KREGAR
- Ferruccio Burburan, Zlatko Moranjak, Rijeka nogometa : 1873-1948, Rijeka : Grafika Zambelli, 2006
Background picture copyright: 