Madieri, Marisa
Rođena je sa prezimenom Madjarić ili Mađarić, kasnije pod italijanima promjenjeno u Madierich, a kasnije u Madieri.
Rođena: Rijeka, 1938.
Umrla: Trst, 9. kolovoz 1996.
Otac: ?
Majka: ?
Sestra: Lučina
Suprug: Claudio Magris
Djeca: Francesco, Paolo
Marisa Madieri je bila talijanska spisateljica i prozaist, rođena u Rijeci odakle je, kao i većina talijanskog stanovništva, morala sa svojom obitelji, nakon drugog svjetskog rata, emigrirati u Italiju.
Godine 1947., povijesni događaji nakon Drugog sjetskog rata promijenili su dotadašnji kozmopolitski grad Rijeku, čime su temeljito utjecali i na život obitelji Marise Madierich. Talijani su nakon rata pozvani prihvatiti jugoslavensko državljanstvo ili emigrirati u Italiju. Na tisuće ljudi odlučuje se iseliti, a među njima i Marisina obitelj.
Emigrirali su u Trst gdje su nekoliko mjeseci živjeli u izbjegličkom kampu "Silos" koji se je nalazio pokraj željezničkog kolodvora. Marisa Madieri govorila je o ovom periodu njenog života i ovoj tragediji u svome djelu "Verde acqua: E La radura" (Einaudi 1987), njezinoj autobiografiji u kojoj se sjeća, sa pomakom vremena, tog doba prevrata. Knjiga je pisana na interesantan način, govoreći o sadašnjosti i tačajući se u prošlost. Naime, Marisa je između 1981. i 1984. vodila dnevnik kojim je govorila o sebi, svojim sinovima, suprugu, njihovim praznicima uz more i na planama, spajajući sadašnjost sa sjećanjem na prošlost, svoju prošlost, svojih roditelja, nonića i nona. Drugim riječima, ispričala je gorku priču djevojčice iz Rijeke koja je nakon rata iskusila egzodus, progonstvo, rezanje korijena i oštru potrebu da ih pronađe i da ih presadi. Priču i o tome kako je u tome uspjela.
Kasnije je napisala i druge priče, a sve su bile opisi djelova njenog života, ali pisane u paraboli. Jedno od rakvih djela je i "La radura, Una favola" (Einaudi 1992.)(slika desno).
Smatrana je najznačajnijim piscem među onima koji su opisivali esodo istriano, talijanski "bijeg" iz Istre, Rijeke i Primorja.
U Trstu je završila osnovnu školu (scuola elementare), a u Firenzi (Veneciji ??) je završila studij stranih jezika.
Tu je upoznala i Claudia Magrisa (slika ljevo), velikog pisca, germanistu i intelektualca staroga kova, književnika i kritičara, poznatog i kao jednog od najvećih stručnjaka za povijest i kulturu središnje Europe, sa kojim se je kasnije i oženila i sa kojim je imala dvoje djece, Francesca i Paola.
Cijeli svoj život, nakon bijega iz Rijeke preživjela je u Trstu. Živjela je u tom gradu i smatrala se uvijek talijankom, iako u intervjuu španjolskom listu "El Pais" 2000. godine njezin suprug Claudio Magris, također priznaje da je "otkrila svoj slavenski identitet i koji je znao koegzistirati s antislavenskim ogorčenjem". Magris tvrdi da su mu njene knjige važnije od njegovih te da je poticaj za pisanje slavnog "Dunava" došao, na neki način, od nje. Naime s njom i još troje prijatelja uputio se u Čehoslovačku, gdje je Marisa na Dunavu rekla: "Hajdemo do kraja, do Crnog mora!" Tu se ideja "Dunava" zapravo ozbiljnije začela.
Radila je u školi kao profesorica engleskog i književnog talijanskog jezika. Radila je i kao novinarka. Zatim, nakon što je napustila podučavanje u školi, bavila se je dobrovoljnim radom - pomoć napuštenoj djeci u humanitarnom "Centru za pomoć u životu Marisa" (Centro di aiuto alla vita Marisa), "zahvaljujući i solidarnosti i prijateljstvu drugih". Postala je i predsjednica te humanitarne organizacije, a posebno se posvetila i mladim samohranim majkama. A u to je vrijeme saznala za svoju bolest ali i počela pisati.
U ovom zanimljivom intervjuu "El Pais"-u 2000. godine povodom španjolskog izdanja "Verde Agua" (slika desno), najpoznatijeg djela Marise Madieri, Claudio Magris govori o svojoj supruzi i kaže kako je u nekim od njegovih najvećih djela imao pomoć svoje supruge: "Zapravo, mnoge moje knjige, a među njima i "Dunav i mikrokozmosi" došle su iz Marisinih ideja ".
Marisa je kasnije napisala samo "El claro del bosque" (1992.) i treći roman, " La conchiglia e altri racconti " (1998) koje su objavljene posthumno.
Marisa Madieri je počela pisati u svojim četrdesetima, kratko nakon što je otkrila da boluje od raka dojke, bolesti sa kojom se je borila 15 godina, bolesti koja je na kraju i pobjedila. Umrla je u bolnici u Trstu 1996.
Madieri je bila ikona egzodusa Talijana iz Istre i Dalmacije.
U Trstu je park u ulici via Bernardo Benussi nazvan "Giardino Marisa Madieri". Posvećivanje tog parka Marisi Madieri, nije samo počast piscu koji je ispričao egzodus i krhkost ljudskog bića, već predstavlja i panoramu tršćanske gradske politike. Roman "Zelena voda", koji joj je i donio slavu i uspjeh, je taj u kojem pripovijeda svoju pustolovinu u Trstu kao mlada riječanka koja se pokušala prikriti u društvu koje nije prihvačalo različitosti.
Svečanosti imenovanja parka su nazočili i predstavnici "Centro di aiuto alla vita Marisa".
Objavljena djela:
- "La radura: una favola", Torino: Giulio Einaudi, 1992.
- "La conchiglia e altri racconti", Milano: Scheiwiller, 1998.
- "La Clairière", (Esprit des Peni), L'Esprit des Péninsules (2004)
- "L'infinito viaggiare", Milano: Mondadori, 2005.
- "Verde acqua, La radura e altri racconti", Torino: Giulio Einaudi, 2006.
- "Maria", Milano: Archinto, 2007.
- "El claro del bosque", Editorial Minuscula, S.L.U. (2008)
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Cristina Benussi Frandoli, Graziella Semacchi Gliubich: "Marisa Madieri: la vita, l'impegno, le opera" - Biografija, Ibiskos, 2011
- GMC S.A.P.A., SCRITTRICI: E' MORTA MARISA MADIERI, MOGLIE DI MAGRIS
- Graziano Bianchi, La narrativa di Marisa Madieri, Le Lettere, Firenze 2003
- Wikipedia, Marisa Madieri