Marjanović, Milan
Rođen: Kastav, 12. svibanj 1879.
Umro: Zagreb, 21. prosinac 1955.
Roditelji: Vinko i Antonija rođena Urlušić (vuče korjene iz riječke patricijske obitelji Emili)
Braća: dva brata ?
Supruga: ?
Djeca: ?
Milan Marjanović je bio jedan je od najistaknutijih pripadnika modernističkoga pokreta i, uz Antuna Gustava Matoša, vodeći kritičar moderne. Bio je osoba velike energije i strasti – novinar, političar, književni kritičar i pisac, filmski djelatnik i ideolog predratnog jugoslavenstva. Kao pripadnik napredne hrvatske omladine borio se protiv Mađara i Austro-Ugarske, a za osamostaljenje Hrvatske. Rešenje hrvatske budućnosti vidio je u južnoslavenskom okupljanju.
Osim kritika pisao je članke, studije i polemike te pjesme, novele, romane i drame surađujući u gotovo svim novinama i časopisima pod vlastitim imenom ili pod pseudonimima. Smatrao je zadaćom književnosti "formiranje naroda", književnika posrednikom između života i umjetnosti, glavnom zadaćom kritike piscu tumačiti život, a publici pisca.
Pučku školu na hrvatskom pohađao je na Veprincu, a na talijanskom i njemačkom u Pazinu. Nižu gimnaziju polazio je u Rijeci, a višu u Karlovcu.
Godine 1896. tokom školovanja u Karlovcu učestvovao je u protumađarskim demonstracijama, te biva zatvoren, a zatim istjeran iz škole. Neko vrijeme morao živjeti u Kastvu "u egzilu". Naime, Milan se još kao đak gimnazije u Karlovcu počeo živo zanimati za politiku. Kao i ostala tadašnja srednjoškolska omladina bio je pod utjecajem "novosmjeraških" ideja Stjepana Radića, koji je među mladom generacijom propagirao da treba kritički gledati na život i politiku, da se ima odbaciti doktrinarni radikalizam i prići praktičnom političkom radu, poći u narod, s njime se saživjeti i raditi.
Nakon toga odlazi u Zagreb gdje je pohađao Klasičnu gimnaziju koju je završio 1897. godine.
Po završetku gimnazije u Zagrebu Marjanović odlazi u Prag na višu trgovačku školu (1898-1899), gdje je slušao i Tomáša Masaryka. Tu se prijašnjem Radićevu utjecaju pridružio utjecaj Masarykova političkog realizma.
1903. postaje urednikom "Crvene Hrvatske" Frana Supila koji je izlazio od veljače 1891. godine u Dubrovniku. Počeo je objavljivati seriju članaka pod 'naslovom "Hrvatski pokret — Opažanja i misli na pragu novoga narodnoga preporoda 1903." koje je preštampan uskoro u dvije posebne brošure.
U siječnju 1903. osniva se "Hrvatska Stranka Prava" i on joj, zajedrio s ostalim članovima napredne omladine, pristupa. HSP je bila osnovana udruživanjem svih opozicijskih grupa, osim frankovačke, što joj je omogućilo da aktivnije učestvuje u agitaciji u narodu i u političkoj borbi protiv režima Khuena Hedervarvja.
U veljači 1903. započinju pregovori o obnovi financijske nagodbe između Hrvatske i Ugarske. Kad je ugarska deputacija odbila prijedloge deputacije Hrvatskog sabora i kada se s mađarske strane isticalo da Hrvatska živi od milosti Ugarske, hrvatska je javnost bila ogorčena i omladina zagrebačkog sveučilišta je odmah reagirala protestnim skupovima. Milan Marjanović je bio, uz braću Stjepana i Antuna Radića, H. Sirovatku, Marijana Derenčina i M. Heimerla, jedan od onih koji su dali inicijativu da demonstracije dobiju širi politički karakter Tom prilikom su bili uhapšeni gotovo svi omladinski vođe. "Sumnjivi" omladinci koje policija nije uspjela uhapsiti, među njima i Marjanović, pobjegli su iz Zagreba, jedni u provinciju da šire pokret, a drugi u inozemstvo. Marjanović bježi u Beč.
Po povratku u domovinu Marjanović najprije pokreće u Rijeci, u nakladi knjižare Gjure Trbojevića (Riečka dionička tiskara), tjednik "Književne novosti" kao posljednji list moderne i prvi hrvatski moderni literarni tjednik. U suradničkome odboru bili su i N. Andrijašević, Viktor Car Emin, Svetozar Ćorović, Rikard Katalinić Jeretov, Ivan Krnic, Andrija Milčinović, Veljko Petrović, Dinko Šimunović, Ante Tresić Pavičić i Ivo Vojnović. Ukupno je izišlo 26 brojeva. U tom su časopisu premjerno objavljene Legenda i Maskerata, prva tiskana djela Miroslava Krleže.
Marjanović se zalagao za politiku "Riječke rezolucije", potpisane u listopadu 1905. "Riječka rezolucija" je otvorila put sporazumu sa srpskim građanskim strankama i kasnije i s mađarskom opozicijom. Koalicija je poslije toga došla na vlast (1906—1907) i Marjanović je svesrdno pomagao njenu politiku kao naprednjak i čovjek koji na prvo mjesto stavlja pitanje sloge i suradnje između Hrvata i Srba.
U siječnju 1912. za hrvatskog bana je postavljen Slavko Čuvaj, koji je u Hrvatskoj uveo apsolutistički režim. Omladina je reagirala 
štrajkovima i demonstracijama. U svibnju je omladinac Luka Jukić izvršio atentat na Čuvaja. Marjanović je bio uhapšen pod sumnjom saučesništva, a nakon toga i izagnan iz Hrvatske. Sklonio se u, Beograd.
Za vrijeme svog boravka u Beogradu Marjanović je napisao i knjigu "Savremena Hrvatska" (Beograd, 1913), u kojoj nastoji srpskoj javnosti prikazati i objasniti razvoj hrvatskog naroda i njegovu povijest i genezu hrvatsko-srpskih odnosa, kako bi pobudio interes srpskog narodavza "problem Hrvatstva" kao sastavnog dijela hrvatsko-srpskog pitanja.
U Zagrebu, u ožujku 1913. pokreće list "Narodno jedinstvo". Zbog protuugarskih stavova je bio često zatvaran i proganjan, tako da kada je ponovo prognan u Beograd, zapošljava se u Presbirou.
Prije Prvoga svjetskog rata djelovao je u Londonu kao član Jugoslavenskog odbora, a također i kao predstavnik Odbora u SAD-u i Južnoj Americi.
Marjanović je 1913. izdao knjigu "Narod koji nastaje: zašto nastaje i kako se formira jedinstveni srpsko-hrvatski narod" (Rijeka : G. Trbojević, 1913.) u kojoj zastupa kontroverzne teze o Srbohrvatima. Napisao je zapise u stihovima "Mi budale".
Kad je 28. lipnja 1914. došlo do atentata na Franca Ferdinanda, Marjanović je osudio protusrpske izgrede do kojih je došlo u Zagrebu, ali je predviđao da će oni, kao i poslije 1902., imati za posljedicu uklanjanje starih i dolazak novih političara, narodnu slogu i jačanje ideje narodnog jedinstva.
Kako je svojim pisanjem podržavao pobjedu jugoslavenske misli, bio je ponovo uhapšen i izgnan iz Zagreba. Poslije mjesec dana internacije u Kastvu, bio je odveden u ljubljanski zatvor, a zatim u Zagreb, gdje je bio mobiliziran i poslan u Karlovac. Od tamo je, uz pomoć 
istarskih političkih prvaka, 19. travnja 1915. s talijanskom putnicom pod lažnim imenom pobjegao u Italiju.
Početkom siječnja 1919. Marjanović preko Rima dolazi u Pariz, gdje je radio najprije u novinskom birou Jugoslavenskog odbora, a zatim u novinskom birou delegacije SHS na konferenciji mira.
Nakon Pariza odlazi u London gdje je sa hrvatskim književnikom Srđanom Tucićem izdavao "Southern Slav Bulletin" (1915).
Zatim odlazi u New Yorku i Pittsburghu. UAmerici izdaje "Jugoslavenski svijet" (1916) i "Obnovu" (1918–19). Nakon povratka u domovinu izdaje tjednik "Savremenik" Društva hrvatskih književnika (1920) i beogradske "Vidike" (1938–40).
Nakon Prvog svjetskog rata bio je član mirovne delegacije Kraljevine Jugoslavije u Parizu, a u Americi je 1926. organizirao i priređivao Meštrovićeve izložbe.
Milan Marjanović postaje predsjednik Saveza organizacija iseljenika (SORIS), nevladine organizacije koja je osnovana 1928. u Zagrebu. SORIS se, osim pomoći iseljenicima, angažirao i u pomoći povratnicima te je njegovom inicijativom 1934. osnovan Dom za iznemogle i ostarjele iseljenike u Jelsi na Hvaru.
1930-ih jedan od prvih jugoslavenskih filmskih stručnjaka. Sudjelovao je u stvaranju prvih filmskih institucija u Hrvatskoj i Jugoslaviji, a i sam je snimao, režirao i pisao scenarije.
Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije interniran je i zatvoren u Bariju, u Italiji. Radio je u novinskom uredu NOP-a (Narodno Oslobodilačkog Pokreta).
Nakon Drugog svjetskog rata, pedesetih godina postaje predsjednik savjeta "Jadranskog instituta" JAZU koji je utemeljen 28. svibnja 1945. godine sa sjedištem na Sušaku. Zadatak instituta je bio da znanstveno proučava pitanja jadranskog primorja s zemljopisnog, 
povijesnog, etnografskog, prometnog, ekonomskog i urbanističkog stajališta. No njegove početne aktivnosti su bile prvenstveno usmjerene na pitanja razgraničenja SFRJ s Italijom na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947. godine.
Također vodi Filmski laboratorij Škole narodnog zdravlja "Andrija Štampar" u Zagrebu gdje snima i režira edukativne filmove.
Družio se s Vladimirom Nazorom i Jovanom Skerlićem.
Usporedno djeluje i kao književni kritičar. U književnim kritikama polazi od toga da književno djelo mora rješavati nacionalne i socijalne probleme. Najveću sklonost pokazivao je prema hrvatskim realistima.
Piše o mnogim temama, uključujući suvremene gospodarske, a također i povijesne studije o hrvatsko-talijanskim odnosima na Jadranu, posebno o Rijeci.
Redovito je održava kontakte s primorskim piscima i intelektualcima poput Ante Dukića, Drage Gervaisa, Rikarda Katalinića Jeretova, Olega Mandića, Viktora Cara Emina, te surađuje u književnom časopisu Riječka revija (1952. - 1969).
Bavio se književnim pisanjem, što ga je odvelo sve do Greenwich Willagea, gdje je postao jedini izvođeni hrvatski dramatičar.
Marjanović je uopće pesimistički gledao na hrvatski narod. Smatrao je da se nalazi u punoj krizi, pa možda čak i degeneraciji.
"Naša je inteligencija sve mlitavija, sve rastrovanija, nemar je sve veći, karakternost je sve rijeđa, tričarija sve više, ozbiljnosti sve manje. Osobni probitci i ambicije preoteše mah, nekada sveti ideali i devize postaju fraze itd. . . . Osim toga i jaz između gospode i puka sve je dublji i sudbonosniji, a puk, zapušten, ne znade se u ovim nezdravim prilikama da snađe, propada materijalno i korumpira se moralno." Tvrdio je: "Naša suvremena kriza u istinu je teška i sudbonosna, jer je zahvatila sve slojeve i sve strane našeg života i naše djelatnosti . . . To u politici je najočitije, a u narodnom gospodarstvu najteže."
Nakon umirovljenja naizmjenično je živio u Beogradu i Zagrebu.
Nakon smrti pokopan je u Zagrebu na Mirogoju.
DJELA:
Pjesme:
- Via Crucis (Jugoslovenska štamparija, 1918.)
- Mi budale (Zagreb, Binoza, 1938.)
Kratka proza:
- Fragmenti (piščevom nakladom, 1903.)
Romani:
- Karijera: roman naših dana (Tisak Riečke dioničke tiskare, 1904.)
- Četiri evangjelja religije relativnoga (Zagreb, Vid, 1923.)
Drame:
- Svagdašnjost (Naklada Hrvatske knjižarnice, 1906.)
- Ivičina karijera (1911.)
- Besposlen svijet (1925.)
- Tlavata (1927.)
- Sudbina "Karijere": roman o romanu i komedija o komediji (JAZU, 1955.)
Publicistika:
- Hrvatski pokret — Opažanja i misli na pragu novoga narodnoga preporoda 1903. (Dubrovnik, vlastita naklada, Dubrovačka hrvatska tiskara, 1903.-1904.)
- Narod koji nastaje: zašto nastaje i kako se formira jedinstveni srpsko-hrvatski narod (Rijeka, Gjuro Trbojević, 1913.)
- Savremena Hrvatska (1913.)
- Hrvatska Moderna: izbor književne kritike I (1897-1900) ( Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1951.)
- Hrvatska Moderna: izbor književne kritike II (1900-1903) ( Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1951.)
- Nauka upravljanja (Zagreb, Izdanje Prosvjetne nakladne zadruge, 19- -?)
- Obnova naroda (Zagreb, Naklada Hrvatskog radiše, 1919.)
- Protiv okupatora: akcija za izbacivanje Talijana iz naših krajeva 1920. godine (Rijeka, Pazin, Pula, Narodno sveučilište, 1952)
Časopisi i listovi koje je osnivao, uređivao ili u njima surađivao:
- Nada
- Nova nada
- Narodna misao (Prag 1898.–99.)
- Mladost (Beč)
- Novi vijek
- Svjetlo (Karlovac, 1900.)
- Hrvatska misao
- Obzor
- Crvena Hrvatska (Dubrovnik, 1903.–04.)
- Novi list (Rijeka, 1904.)
- Pokret
- Sloboda (Split, 1905.)
- Savremenik (Zagreb: Tiskara C. Albrechta, 1906.-1941.)
- Zvono (Zagreb, 1907.–1911.)
- Pučka sloboda (Split, 1907.)
- Jug (Split, 1911.) Val (Zagreb)
- Jug/Zvono (Zagreb, 1912.)
- Književne novosti (književni tjednik, Knjižara Gj. Trbojević, 1914.)
- Narodno jedinstvo (nezavisni politički tjednik 1914.)
- The Southern Slavonic Bulletin (London)
- Jugoslavenski svijet (New York)
- Obnova (New York)
- Vijenac
- Vidici (Beograd)
Kritika:
- Iza Šenoe (Zadar, Hrvatske knjižarnice, 1906.?)
- Književne studije i prikazi (1911.)
- Hrvatska književna kritika III - Zagreb, 1950
- Funkcija umjetnosti ( JAZU, 1954?)
- Stjepan Radić (Beograd, Izdanje jugo-istok, 1937.)
Eseji i studije:
- Savremena Hrvatska (Beograd, Srpska književna zadruga, 1913.)
- Vladimir Nazor kao nacionalni pjesnik ( Hrvatski štamparski zavod, 1923.)
- Protiv Okupatora (Rijeka, Narodno Sveučolište, 1952)
- Habsburgovci i njihova sjenka: restauracija i šta ona znači (Beograd, Grafički umetnički zavod Planeta, 1935.)
- Okultizam i esoterija : (prema predavanjima držanim u Zagrebu, marta mjeseca 1921.) (Zagreb, Vid, 1923)
- Smjernice obnove naroda (Zagreb, Naklada Jugoslavenskog nakladnog d.d. "Obnova", 1919.)
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Wikipedia, Milan Marjanović
- Istarska Enciklopedija, Marjanović, Milan
- Hrvatska enciklopedija, Marjanović, Milan
- Željko Holjevac: Stjepan Radić i Milan Marjanović o narodnom pokretu 1903. godine
- MUZEJ GRADA RIJEKE, Čudesni Milan Marjanović, Izložba posvećena Milanu Marjanoviću
- Kinoteka Hrvatske pri Arhivu Hrvatske, Vjekoslav Majcen: FILMSKI FOND ŠKOLE NARODNOG ZDRAVLJA »ANDRIJA ŠTAMPAR« U KINOTECI HRVATSKE PRI ARHIVU HRVATSKE, Pregledni članak
Background picture copyright: 