Peloza Makso
Rođen: Vele Mune kraj Opatije, 14. rujan 1915.
Umro: Rijeka, 20. srpanj 1989.
Svećenik, crkveni povjesničar i arhivist. Jedan od ključnih autora po pitanju proučavanja crkvene povijesti Istre, Kvarnera i Gorskog kotara, kao i poviješću crkve na širem hrvatskom prostoru. Posebice se zauzimao za očuvanje crkvenih i župnih arhiva i arhivske građe, te za sustavnu uporabu pomoćnih povijesnih znanosti. On je najvažnije ime među crkvenim povjesničarima 20. stoljeća na području riječke crkvene pokrajine.
Nekoliko razreda osnovne škole pohađao je u majčinome rodnom mjestu Sagrado kraj Gorice, a nakon preseljenja obitelji ostale je razrede osnovne i tri razreda srednje škole pohađao u Kastvu.
Više gimnazijske razrede završio je u Državnoj realnoj gimnaziji na Sušaku, gdje je i položio ispit zrelosti.
Od 1934. do 1938. živi u sjemeništu u Senju i vrši dužnosti bogoslova Senjsko-modruške biskupije.
U periodu od 1937. do 1938. predsjednik je senjskoga Zbora duhovne mladeži, ali zbog neslaganja sa njegovim pogledima na društvo, sjemenišne ga starješine, potkraj 1937. razrješuju te dužnosti. To će utjecati na njegovu kasniju odluku da naputi Senj.
1938. seli se u Zagrebu, gdje pohađa studij povijesti na Filozofskom fakultetu i ondje diplomira 1942.
Iste godine nastavlja prekinute bogoslovne studije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. 1943. diplomira i stiče diplomu iz teologije.
Još tijekom studentskih dana Peloza je pokazivao interes za socijalne teme. Pripadao je ljevičarima unutar Hrvatskoga katoličkog pokreta. Bio je personalist u redovima "Domagoja", društva katoličkih studenata i intelektualaca. Stoga je razumljiva njegova odbojnost prema nacionalsocijalizmu i ustaštvu. Tražio je putove zbližavanja s komunistima i marksistima na osnovama kršćanskog socijalizma i personalizma.
Nakon dolaska komunizma, ubraja se među one svećenike koji su bili raspoloženi za suradnju s novim vlastima. Smatrao je komunizam totalitarnim poretkom, ali sposobnim da pozitivno riješi neka socijalna pitanja.
Nakon diplomiranja, Makso je, kao profesor povijesti i diplomirani teolog primljen u Splitsko-makarsku biskupiju, a na Petrovo, 29. lipnja 1944., zaređen je za svećenika te biskupije.
Seli u Zagreb, i u glavnome hrvatskome gradu ostaje do proljeća 1945.
Po svršetku rata odlazi u Pazin u Istru. Posao nalazi u Hrvatskoj Klasičnoj Gimnaziji u Pazinu gdje radi od 1945. do 1951. kao profesor povijesti i zemljopisa te postaje doravnatelj te gimnazije, gdje je od 1949. do 1951. vodio staroslavenski seminar.
Ondje piše nekoliko radova o glagoljici: "Prošlost i pravo glagoljice u Istri" (1949.), "Pape o glagoljici kao o našem narodnom pravu" (1949.), "Tisućgodišnjica ćirilometodske velikomoravske misije" i "Slavenska liturgija u hrvatskim zemljama 1881-1914 godine".
Od 1948. do 1953. je upravljao rodnom Župom Mune.
1953. odlazi u Rim gdje upisuje studij na Fakultetu za crkvenu povijest Papinskoga sveučilišta Gregoriana (Pontificia Università Gregoriana). Magisterij iz crkvene povijesti stekao je 1957. Za temu magisterija Makso je odabrao temu "Pastoralno djelovanje biskupa Strossmayera; prema njegovim pastoralnim poslanicama i ostalim dokumentima".
U isto vrijeme pohađa i "Scuola Vaticana di Re Paleografia Diplomatica Archivistica" (Vatikanska paleografsko-diplomatska škola) koju također završava uz dodatni tečaj iz arhivistike pri Vatikanskome arhivu. Arhivistiku je završio 1955., a potom paleografiju (povijesna znanost koja se bavi proučavanjem razvoja pisma kroz povijest) i diplomatiku 1959.
26. veljače 1966. doktorirao je na "Papinskom sveučilištu Gregoriana" disertacijom "Preporod dominikanskoga reda u Dalmaciji i Dubrovniku pri kraju jozefinizma" (La rinascita dell'Ordine Domenicano nella Dalmazia e a Ragusa durante il giuseppinismo in dissoluzione /1827–1852/).
U Rimu je ostao još tri godine istražujući tamošnje crkvene arhive, a 1969. se vraća u domovinu, trajno se nastanivši u Rijeci.
Od 14. rujna do 9. listopada 1971., po želji splitsko-makarskoga nadbiskupa Frane Franića, Makso Peloza je stručno premjestio tamošnji nadbiskupijski arhiv u nove prostore.
U vremenima nenaklonjenima crkvi, od 1969. pa sve do umirovljenja 1981., svećenik Makso Peloza je proveo dvanaest godina kao zaposlenik Sjeverojadranskog instituta, kasnije Centra za znanstveni rad, potom Zavoda za povijesne i društvene znanosti JAZU (danas HAZU) u svojstvu znanstvenog suradnika za etničke odnose, historiju i ekonomiju JAZU u Rijeci.
Preminuo je 20. srpnja 1989. u Rijeci, a pokopan je na groblju Trsat, polje D-VII-27.
DJELA:
- Benessa (Beneša) Pietro, Biografija (1966)
- Ernst Bernleithner, Kirchenhistorischer Atlas von Österreich, Wiener Dom Verlag, 1966.
- Historijat stvaranja Modruške biskupije sa sjedištem u Rijeci 1818–1822. godine, na temelju dokumenta Vatikanskog arhiva (1970),
- Hijerarhijski i teritorijalni razvoj Goričke crkvene provincije 1749–1965 (1970),
- Inventar Arhiva župe Mošćenice 7. XII. 1969. (1970),
- Nicolo de Re. La curia Romana, Lineamenti storico-juridici (1970)
- Ivan Krstitelj Resaver o. p., istaknuti hrvatski publicist i teolog XIX stoljeća
- Riječka metropolija. Prošlost i sadašnjost. Bibliografija. Karte (1973),
- Biskup Juraj Dobrila. Rezime rimske dokumentacije (1973),
- Inventar arhiva župe Mošćenice. 7. XII 1969 (5 edicija izdano između 1969. i 1970.),
- Arhitekt i kartograf Ivan Klobučarić, Biografija (1975),
- Kastavska Crekvina (Dokumentarni prilog kronologiji sakralne građevine sv. Marije) (1975)
- Razvoj crkvenopokrajinske pripadnosti senjske i krbavsko-modruŠke biskupije: pravno-povijesna studija: Ispravci i dopune IV svesku Daniela Farlatija 'Illyricum sacrum': Na temelju dokumenata Tajnog vatikanskog arhiva (1975)
- Urbar sela Vele i Male Mune i Žejane iz godine 1574.: njegovo značenje za povijest kraške visoravni (1981)
- Rimski dosje Jurja Dobrile (1982)
- Pregled povijesti Opatijskog krasa (1983).
- Il passaggio dalle diocesi paleocristiane alle prime diocesi presso i Croati (1992)
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Hrvatska Enciklopedija, Peloza, Makso
- Marko Medved, Povijest crkve u djelu dr. Maksa Peloze (1915. – 1989.)
- Croinfo.net, Trsatsko groblje, počivalište mnogih..., Autor: Ilirija
Background picture copyright: 