Kronologija Rafinerije mineralnh ulja A.D. (R.O.M.S.A.) 1886-2011
Kreirao ©: Nenad Labus
viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini,
Konzervatorski odjel Rijeka
Rafinerija mineralnh ulja A.D.
Società anonima ungherese per la raffineria di olii minerali.
Mineralöl Raffinerie Action Gesellschaft. (Recize in Plasse)
Postanak Riječke rafinerije nafte vezuje se uz osnivanje dioničkog društva Rafinerija kamenog ulja 7. listopada 1882. godine u Beču. Osnovali su ga koncern „Les Fils de A. Deutsch de la Meurthe“ i Opća ugarska kreditna banka iz Budimpešte s ciljem podizanja rafinerija kamenog ulja i srodnih industrija. Rafinerija nafte u Rijeci osnovana je 13. listopada 1882. pod nazivom „Petroleum Fabrik in Fiume“. U razdoblju nakon I. svjetskog rata preći će u ruke nizozemskog društva „Petroleum Maatschapy Photogen - Amsterdam“, a od 1924. pod talijansko poduzeće R.O.M.S.A.
Molba firme "Mineral Oel Raffinerie Actien Gesellschaft in Budapest" da se dopusti gradnja rafinerije na Ponsalu, 8.02.1883 |
Za izgradnju Riječke rafinerije nafte odabran je prostor Ponsala – Mlake u zapadnom dijelu grada Rijeke, te se s izgradnjom rafinerije započelo u studenom 1882. godine. Za izgradnju rafinerije bilo je potrebno zadovoljiti uvjete blizine luke poradi dovoza nafte i blizine željeznice koja je u Rijeci od 1873. godine. Važnost željeznice je zbog daljnje distribucije naftnih proizvoda na tržišta središnje Europe vagonima-cisternama kojih je od 1883. godine bilo 150, a željezničke stanice u Fužinama i Lokvama imale su status ranžirnih stanica za prijevoz nafte i petroleja sudeći po novinskim člancima u La Bilanci.
Za potrebne Rafinerije nafte izgrađena je Petrolejska luka nasipanjem obale materijalom koji je nastao miniranjem, odnosno denivelacijom prostora same rafinerije, te je formiran plato od 1,9 ha na kojem se grade spremnici za rusku, galicijsku, međimursku i američku naftu. Naime Petrolejska luka je bila ishodište za tranzit nafte mnogih Austro-ugarskih rafinerija, kao na primjer tvrtke Adolf Berg i Co. Početni kapacitet Petrolejske luke bio je istovremeni pristanak pet brodova. Prvi brod cisterna dovezao je naftu u Petrolejsku luku 1892. godine. Nafta se naime prevozila jedrenjacima, a prenosila u bačvama (slika dolje). Tako je grčki brik Evangelistria nosivosti 285 tona uplovio u luku u prosincu 1883. godine, prevezavši 1665 barila i 260 sanduka (cassette) nafte za preradu, a od Batua do Rijeke plovio je 36 dana.
13. Prosinca 1882. Milutin Barač, čovjek koji će ostati upamćen kao Rafinerijin graditelj i prvi direktor, dobiva obavijest da je izabran je za posao tehničkog direktora riječke "Rafinerije mineralnih ulja u osnivanju". Dobivajući na natječaj svjedodžbe uspješna stručnjaka sa iskustvom rada u uglednoj rafineriji, u Budimpešti zaključuju kako je upravo Barač čovjek kojeg trebaju. Zbog poslovnih obveza, Barač ostaje u Beču još nekoliko mjeseci. Za to vrijeme šalje učestala pisma u Rijeku s podrobnim uputama graditeljima. 20. Svibnja 1883. godine s obitelji se seli U Rijeku.
14. Prosinca 1882. započeli su pripremni radovi za početak izgradnje Petrolejske luke. Izgradnja je započela bez nacrta. Nacrt je nastao nešto poslije početka prvih radova, i to za samo tri dana, s autorskim potpisom sušačkog inženjera Mate Glavana. Luka je postala upotrebljivom u studenom 1883. Te su godine u njoj i ispred nje postavljene tri plutače, a na krajnjoj točki gata montiran kandelabar koji je zelenom svjetlošću signalizirao plovilima o približavanju obali. Brodovima su na usluzi bili ravnatelj i četiri lučka pilota. Anselmo Goidanich je bio prvi ravnatelj Petrolejske luke. U veljači 1884. graditeljski radovi su završeni u cijelosti.
Milutin Barač (slika lijevo) je 1883. godine sastavio privremeni Pravilnik za iskrcavanje nafte od 8 članaka, budući je u još ne izgrađenu rafineriju počela pristizati nafta u bačvama i sanducima. Temeljem pravilnika uspostavljene su danonoćne straže. 1888. godine donesen je Zakon o petrolejskoj luci.
25. Srpnja 1883., i prije nego je rafinerija bila dovršena, jedrenjakom "Paragon" iz Philadelphije u Riječku petrolejsku luku stiže prvi teret sirove nafte i to 4.841 barila nafte. Nafta je preko oceana putovala u drvenim bačvama, te je sa broda iskrcana na barke i njima dopremljena do obalnog mola.
XI. 1883. Petrolejska luka postala upotrebljiva. Lučki bazen imao je površinu od 1,9 hektara i u njemu se moglo uzdužno privezati četiri velika broda, pod određenim uvjetima i šest. II. 1884. graditeljski radovi u Petrolejskoj luci su u cijelosti okončani.
Riječki magistrat lokaciju nije ocijenio pozitivno zbog blizine stambenog naselja te se preventivno nastojalo što više udaljiti spremnike sirovina. S vremenom je dio stambenog naselja otkupljen i rafinerija se našla u neposrednoj blizini Južnih željeznica, na prostoru veličine 40.000 m².
1882. godine uza zahtjev za osnivanjem Rafinerije u Rijeci dostavljen je i kompletan nacrt rafinerije s postrojenjima koje su izradili inženjeri Mate Glavan i Milutin Barač, a s radovima na terenu započelo se 1883. godine. Konzultacije su obavljene s riječkim tehničkim stručnjacima inžinjerom Julijom Stanisavljevićem i Josipom Chieregom te s rafinerijom Gross Engersdorf iz Austrije.
Do 1893. godine rafinerija se postupno izgrađuje, i već zarana se vrše izmjene, proširenja i daljnja denivelacija terena.
Novo postrojenje primarne destilacije, Vakuum-destilacija za proizvodnju petroleja i benzina. 18 kotlova za destilaciju s kapacitetom 30.000 tona za preradu nafte godišnje. 12 horizontalno postavljenih cilindričnih kotlova ukupne zapremine 1.100 m³ i 6 kotlova istog kapaciteta za redestilaciju petroleja i bezina (odvajanje rasvjetnog petroleja od benzina i ostataka plinskog i vretenskog ulja). Destilacija sirove nafte vršila se isprekidano po kotlovima, odnosno punjenima. Ovim se postrojenjem dobivaju razna maziva ulja kao i u tvornici za rafinaciju mazivih ulja i tvornici masti. Iz drugih arhivskih izvora za isto razdoblje su podaci da se postrojenje sastojalo od 4 kotla (25 t po kotlu), kompresora za vacuum, hladnjaka, pumpa, a služi za dobivanje destilata mazivih ulja i za koncentraciju ostataka za dobivanje raznih vrsta bitumena.
Izgrađen je "Pipe still" sistem cijevi u ložištu s dvije rektifikacijske kolone, 2 predgrijača, hladnjaka i dr. kapaciteta 80.000 tona godišnje. Destilacijom nafte u Pipe stillu dobivani su destilati benzina, white spirit (Bijeli špirit), petrolej, plinsko ulje, lagano parafinzono ulje, teško parafinzono ulje i ostatak.
Postrojenje diskontinuirane destilacije za destilaciju nafte pod normalnim tlakom, koji sačinjavaju 2 destilaciona kotla i 2 mala rektifikatora petrolejskih i benzinskih destilata, kapaciteta 20 tona dnevno.
Postrojenje kontinuirane destilacije s 3 kotla i 3 predgrijača kapaciteta 80 tona dnevno.
Postrojenje kontinuirane rafinacije benzina kemijskim putem.
Postrojenje diskontinuirane rafinacije. Nakon destilacije white spirit, petrolej i plinsko ulje rafinirani su u tri agitatora. Dva agitatora (285 m³) služila su rafiniranje petroleja, a treći (26m³) za rafiniranje benzina.
Postrojenje deparafinacije za preradu laganog parafinoznog ulja za dobivanje parafina. Uređaj za dobivanje parafina služi za dobivanje parafina iz laganih destilata koji sadrže parafin u kristaličnoj formi. Parafin je izdvajan hlađenjem i filtracijom. Uređaj se sastojao od 2 kompresora na amonijak, kristalizatora, filterpreša, komore za iznojavanje, pumpi i drugih pomoćnih uređaja. Energiju za cijeli uređaj davao je jedan parni stroj, a hlađenje 2 kompresora na amonijak. Osim bijelog parafina s raznim stupnjevima topljenja dobivano je i spindel ulje sa krutištem do -5°. Parafin je otpreman u pločama ili kao svijeće, dok je ulje, oslobođeno parafina, nakon rektificiranja prerađivano dalje u uređaju za rafinaciju mazivih ulja. Pogon je opstao do prestanka rada rafinerije u gotovo neizmjenjenom stanju. U pogonu radi i tvornica svijeća.
Postrojenje prerade koksa (KOKOVANJE). Ostaci destilata dobiveni iz Pipe Stilla preradom sirove nafte su korišteni kao ulje za loženje za rad rafinerije i dijelom u postupku destilacije u retortama za kokovanje. Tako su dobivani parafinozni destilati koji su dodavani parafinoznom laganom ulju za dobivanje parafina, a suhi ostatak u retortama je sačinjavao petrolejski koks za metalurgiju.
Postrojenje Diables s 24 (16) koks retorte primitivnog oblika u kojima je destiliran ostatak prerade nafte dok se na zidovima i dnu retorte sakupljao petrolejski koks, a ostali bi sastojci ishlapili. Lagana ulja, odnosno destilati prerađivani su dalje u postrojenju Crackinga. Na kraju postupka radnici su izvlačili užareni koks. Postupak koksiranja u svakoj retorti trajao je 7 dana, a proizvelo bi se 2 (8?) tone koksa po retorti.
Tvornica tehničkih masti sastojala se iz kotlova i miješalica i izrađivala je tovotne masti kapaciteta 4 t dnevno.
Rafinerija započinje s djelomičnim radom 13. rujna 1883. godine i sve do 1885. glavni je njezin proizvod rasvjetni petrolej, od 1885. godine i parafin te od 1887. godine motorna ulja.
U svrhu proizvodnje mazivih ulja, podignuto je 1887. godine novo postrojenje, a poboljšanja na radu rafinerije ostvarena su krajem stoljeća spajanjem postojećih kotlova u baterije i pretvaranjem dijela kotlova u predgrijače radi boljeg frakcioniranja i uštede goriva.
1886.
Tvornica za rafinaciju mazivih ulja.
Pomoćno postrojenje parnih kotlova Cornwall niskog pritiska.
Centralna pumpna stanica.
Mala radionica.
Tvornica limenih kanti i drvenih bačava.
Praona drvenih bačava.
Otpremna stanica.
30. Rujna 1886. u Petrolejsku luku na Mlaki uplovio prvi tanker. Bio je to britanski tanker Chigwell (slika gore) pod zapovjedništvom kapetana Mastersa. Dopremio je u Rijeku skoro 2000 tona sirove nafte iz crnomorske luke Batumi. Chigwell je u riječku Petrolejsku luku pristigao prije rafinerijskog broda Etelka (12. Prosinca 1892.). Etelka je pod zapovjedništvom Franje Šodića, kapetana iz Kostrene, takođe dovezla 3.500 tona sirove nafte u riječku rafineriju iz crnomorske luke Batumi. Oba su broda su imala moderna konstrukcijska rješenja koja su uključivala više odvojenih tankova smještenih u brodskom potpalublju, s istaknutim nadgrađem na sredini broda, gdje se nalazila i brodska kotlovnica i parni stroj, iznad kojih se uzdizao brodski dimnjak. Chigwell je bio tanker nosivosti 1.824 tona, sagrađen 1883. u brodogradilištu Bartram & Sons u Velikoj Britaniji, a vlasnik je bio Shell Tankers U.K.. Prije tankera nafta se u riječku luku dopremala jedrenjacima, koji su naftu prevozili u bačvama.
1891.
23. Lipnja 1891. Franjo Josip l. posjećuje Riječku rafineriju nafte. Prošavši ispod slavoluka od drvenih bačava na početku današnje Industrijske ulice, vladar se našao pred ulazom u Petrolejsku luku i Rafineriju gdje ga je dočekao markiz Eduard Pallavicini, direktor Mađarske opće kreditne banke i predsjednik Uprave Rafinerije kamenog ulja, d.d. S njim je bio direktor Barač. Nakon dobrodošlice, upoznao se s Rafinerijinim radom. Seine Apostolische Majestät, unser allergnädigste Kaiser und Herr, kako su ga morali oslovljavati svi koji su se našli u njegovoj blizini, živo se zanimao za poslovanje Rafinerije. U Baračevoj pratnji je obišao postrojenja, pogledavši velik dio tvornice. Čak se popeo zajedno sa Baračem, uskim, zavojitim stubama na krov jednog od spremnika. O čemu su car i Barač razgovarali na spremniku, zauvijek će ostati poznato samo njima. Gospoda iz pratnje ostala su podalje, promatrajući dvojac s tla. I gradski fotograf Carposio koji je uslikao sliku ljevo, teško da je mogao išta čuti. 16 Lipnja Barač je imenovan kraljevskim savjetnikom.
1897.
2. IX. 1897. a puštena je u pogon nova elektrana (treća po redu). Danas je to zgrada Centralnog skladišta. (na slici rafinerija 1890.)
21. srpnja 1908. stavljena je van pogona.
1902.
Novo postrojenje za proizvodnju parafina, sa svrhom povećanja dotadašnje proizvodnje sa 10-12 vagona na 30-40 vagona godišnje.
Od 1902. do 1905. Tvornica parafina doživjela je više građevinskih preinaka, uključujući širenje.
1905.
Izgrađena pumpna stanica u Petrolejskoj luci.
1907.
U pogon puštena električna centrala koja se sastojala od 2 turbo generatora od 600 kW.
Novi uređaj za pročišćavanje vode (soda, vapno, trinatriumfosfat, para).
1908.
Nova vakuum-baterijska destilacija za poboljšanje procesa proizvodnje mazivih ulja.
Izgrađeni novi rezervoari. 6 rezervoara (11.700 m³), 5 rezervoara za rasvjetni petrolej (2250 m³), 2 rezervoara za benzin (390m³), prihvatni rezervoari za poluproizvode (2000 m³).
Razdoblje do 1923. godine
1918.
1918. najveći dio dionica društva pripao je S.M. Rotschildu, zatim Mađarskoj kreditnoj banci i Austrijskom nezavisnom kreditnom zavodu.
U razdoblju I. svjetskog rata zabilježen je znatan pad proizvodnje petroleja, mazivog ulja, plinskog ulja, benzina, parafina, koksa i asfalta, odnosno spremnici za rasvjetni petrolej, benzina i prihvatni rezervoari za poluproizvode bili su gotovo prazni do kraja rata.
Nakon I. svjetskog rata „Nederlandsche Petroleum Maatschappij "Photogen" iz Amsterdama dionički je vlasnik rafinerije, koja je proizvodima opskrbljivala talijansku ratnu mornaricu i vojne snage, prerađujući naftu iz Rumunjske.
1922.
"Photogen" iz Amsterdama je 1922. godine osnovao dioničko društvo „Raffineria di olii minerali S.A.“ kojemu je cilj bio otkup dionica budimpeštanske Rafinerije kamenih ulja. Talijanska vlada tražila je da "Photogen" prenese sjedište iz Rijeke u Rim. Osnovano je novo dioničko društvo "R.O.M.S.A."
28. IV. 1922. Surađujući putem "Photoghena", mađarska i talijanska strana osnivaju u Rijeci zajedničku tvrtku "Rafinerija mineralnih ulja a. d." ("Raffineria di Olii Minerali Societa Annonima", skraćeno: "ROMSA"). Ciljevi su Društva poslovi vezani uz naftu, "pogotovo kupnja riječke tvornice Rafinerije mineralnog ulja a. d. iz Budimpešte".
1923.
19. IV. 1923. Sporazumom Ministarstva financija Kraljevine Italije i "Photogena" talijanskoj je državi omogućeno dobivanje dioničke kontrole nad Rafinerijom.
Nova postrojenja za proizvodnju svijeća i tehničkog maziva.
Nove stambene i tvorničke zgrade.
Novi rezervoari u petrolejskoj luci.
Novi vagoni cisterne, 28 komada.
Novi parni kotlovi: 1 Tosi sistem Stein Müller, 1 parni kotao sitem Tosi ali sa loženjem ugljenom prašinom umjesto ulja, 1 parni kotao tipa Breda, 2 kotla Cornovaglia na ulje ili ugljen. Osim modernih kotlova rafinerija je raspolagala jednom baterijom od 5 starih kotlova tipa Cornovaglia na ugljen.
"R.O.M.S.A." je bila okrenuta talijanskom i kolonijalnom afričkom tržištu, te je osnovala još 16 predstavništva u Italiji s ciljem suzbijanja stranih petrolejskih na talijanskom tržištu. Proizvodi su benzin, petrolej, maziva ulja, lož ulja, parafin, koks.
Sirovine su dopremane iz Rusije, Rumunjske i Amerike te od tvrtke „Anglo Persian Oil Co.“
1924.
1924. u XII. grupi spremnika izgrađen spremnik broj 3, koji i danas postoji.
31. VII. 1924. krajem srpnja započinju stizati prve pošiljke nafte u Rijeku koja 27. 1. 1924. službeno postaje dijelom države Italije
28. VIII. 1924. Sjedište "R.O.M.S.A."-e seli se iz Rima u Rijeku, a istog mjeseca iznova se pokreće Rafinerijina proizvodnja. Učinjeno je to nakon petogodišnje stanke, za vrijeme koje je Rafinerija živjela od preprodaje tuđe robe.
Razvoj automobilskih motora temeljem izuma oto-motora s unutrašnjim sagorijevanjem potisnuo je s vodećeg mjesta proizvodnju petroleja. Razvoj diesel motora i njihova sve šira primjena zahtijevala je od rafinerije pojačanu proizvodnju plinskih i mazivih ulja, te više bitumena za gradnju cesta.
1925.
1925. Osuvremenjivanje starog destilacijskog postrojenja. Njemu povećavaju kapacitet i osposobljavaju ga za kontinuiran rad.
Podignuto postrojenje za sekundarnu destilaciju – katalitičko krekiranje FCC tzv. CRACKING - Nova destilaciona postrojenja služe za preradu teških parafinoznih ulja (destilata).
Destruktivna destilacija ili Krakovanje je postrojenje tipa Holmes Manley, patent Texas kompanije.
Brün-Königsfeld postrojenje za termički cracking pod povećanim tlakom, destilacije kapaciteta 300 tona dnevno.
Ovo postrojenje je udvostručilo kapacitet rafinerije nafte. Uređaj se sastojao od serije retorti do krom-molibden čelika. Budući da su do 1939. godine retorte korodirale, smanjen je njihov radni učinak i stoga su ojačane rebrima kako bi postrojenje izdržalo još neko vrijeme.
Nakon dobivanja teškog parafinskog ulja od sirove nafte u "Pipe still"-u, prerada se vršila u krekingu radi dobivanja benzina, koji je potom odlazio u postupak kontinuirane rafinacije benzina. Plinsko ulje i uljni destilat su se vraćali u preradu, dok je ostatak upotrebljavan za izradu asfalta za ceste. Bituminozne ostatke preuzimalo je poduzeće za cestogradnju, "Cementizia Mareschi" iz Rijeke (koja je bila locirana preko ceste uz obalu).
Modernizacija rafinerije nastupa 1925. godine novim postrojenjem za Cracking, te povećanjem broja radnika. Nafta se dopremala iz Rusije, a naftni proizvodi su se izvozili u Čehoslovačku, Austriju i Mađarsku, SHS, zemlje na Crvenom moru Jemen, Hedžas, Aden i Eritreju. Najveća se proizvodnja odnosi na benzin.
1925. Tržišnu ekspanziju Rafinerija podupire stvaranjem samostalne brodarske tvrtke. Osnivanje brodarske tvrtke "Societa Anonima Esercizi Marittimi", sa sjedištem u Rijeci. Kuća je osnovana 1925. godine, da bi već sljedeće godine promijenila naziv u "Societa' Petrolifera Esercizi Marittimi (SPEM)". Prvih dana "SPEM" se prometno oslanja na parobrod "Olandese", a tom se brodu iste godine pridružuje tanker "Lina". Ne zadugo, budući da "Linu" 1928. zamjenjuje u poslu novonabavljeni tanker "Prometeo". "Olandese" je pod "SPEM"-ovom zastavom plovio do 1929., kada ga zamjenjuje "Lucifero". "Prometeu" i "Luciferu" se 1931. pridružuju tankeri "Poseidone" i "Tritone". Tvrtka "SPEM" i njezina tankerska flota obavljali su posao do konca Drugog svjetskog rata. Ista sudbina zadesila je još neke brodove koji su sredinom 1930-ih prevozili naftašku robu ka i od Rijeke, poput tankera "Maya" i tankera "Abruzzi".
1926.
1926. Za potrebe proizvodnje mazivih ulja izgrađena je nova Vakuumska destilacija, a sljedeće godine proširena tvornica parafina. Skladišne se mogućnosti povećavaju za osam tisuća prostornih metara, te započinje uporaba sedimentatora za pročišćavanje nafte.
I. 1926. izgrađena tri spremnika XI. grupe (koristili su ih Proizvodnja bitumena i Manipulacija), koji i danas postoje.
IV. 1926. Italija donosi odluku o osnivanju državne naftne kompanije "Agip", pa u studenom te godine "Agip" kupuje "R.O.M.S.A."-u. Kao njegov jedini i najveći pogon za preradu nafte u Italiji, riječka je Rafinerija pretvorena u "Agip"-ov proizvodni odjel.
1928.
I. 1928. izgrađena su sva četiri spremnika IX. grupe (koristili su ih Energana i Manipulacija) , koji i danas postoje.
1928. Sagrađena zgrada odlagališta uz postrojenje Deasfaltacija.
Sagrađena Energana I. po projektu Vittoria Gozo Angyala.
1929.
Podignuto postrojenje kontinuirane rafinacije benzina marke Brün-Königsfeld. Služi za rafinaciju benzina kemijskim putem sumpornom kiselinom, sodom, infuzorijskom zemljom. Kapacitet 120 tona benzinskog rafinata dnevno. Rezervoari pojedinačnog kapaciteta 1500 m³.
Izgradnja Crackinga (tipa Holmes-Mainley) donosi povećanje količine proizvedenog benzina. Riječki je Crackig jedan od četiri u Italiji, s kapacitetom od 20 tisuća tona godišnje. Podignuti su spremnici za cracking produkte i postrojenje za kontinuirano rafiniranje cracking benzina.
Poboljšanje rafinacije mazivih ulja. Prije Ferrofiniga koristilo se postrojenje od 4 agitatora, svaki kapaciteta 19 m³ s 10 komora. Agitatori i komore opremljeni su cijevima za grijanje, a miješanje se odvijalo pomoću zraka. Za kontinuirani postupak sa sumpornom kiselinom raspolagala je rafinerija sa 3 centrifuge marke Alfa Laval. Kapacitet postrojenja je 600 tona svih vrsta mazivih ulja mjesečno.
Uveden novi parni kotao tip Breda kapaciteta 7 t pare na sat s loženjem na ugljen te nova postrojenja parafinacije.
U Petrolejskoj luci izgrađen novi rezervoar (3300 m³).
1932.
Izgradnja postrojenja "Pipe still" za primarnu kontinuiranu destilaciju umjesto starih kotlova. Njime je Rafineriji ponovno omogućen preradbeni kapacitet od 80 tisuća tona nafte godišnje. Dijelovi starog pogona stupnjevano se ruše kako bi ustupili mjesto novima. (DAR, JU-51, Kut. 302/Mapa 8.1, Rafinerija nafte (R.O.M.S.A.), uređaji primarne destilacije, 16 nacrta). Ukonjeno je 8 starih kotlova i dva kotla za rektifikaciju čime je promijenjen kapacitet primarne prerade, ali nedostajali su novi rezervoari za prihvat povećane proizvodnje.
Podignuta 4 nova rezervoara (2000m³).
1933.
Uveden kontinuirani kristalizator.
1933. godine novim postrojenjima je povećan kapacitet prerade parafinskih taloga te se proizvodi benzin, petrolej, plinsko ulje, mazivo, parafin, lož ulje, bitumen (asfalt) i petrolejski koks.
Izgrađen odvodni kanal na Mlaki (Canale di scolo di Mlaca) (autor:?, 1928., 1933., razni spisi i nacrti (8 kom.)( DAR, JU-50, Kut. 226, br. 2).
1934.
Izgrađeno postrojenje za hlađenje.
1935.
U vrijeme svjetskog porasta cijene nafte na tržištu, rasla je potražnja za mazivim uljima koje je riječka rafinerija pretežito distribuirala u Italiju i istočnu Afriku poradi ratnih previranja, dok je trgovina sa Čehoslovačkom prekinuta. Polovicom tridesetih godina vrše se pripreme opremanja motorizirane vojske pred II. svjetski rat te značajnu ulogu u kontestu talijanske države ima rafinerija u Rijeci stoga je u porastu godišnja proizvodnja nafte u tonama.
1936.
Započinje planiranje izgradnje postrojenja za solvetnu ekstrakciju deparafinaciju tipa Edeleanu, neophodnog u proizvodnji visokokvalitetnih motornih ulja.
Rafinerija se širi kupnjom zemljišta od 32 tisuće četvornih metara ugašene Ljuštionice riže.
1937.
1937. izgrađen „Rafinerija nafte, Dopolavoro“, 1 nacrt; (DAR, JU-51, Kut. 301/177, br. 37/1937) (slika gore)
1. XII. 1937. izrađen nacrt prema planovima za izgradnju: „Raffineria di Olii Minerali S.A. Fiume“ oznake „N200A“.
1938.
Sagrađena Cabina Alessandro Volta.
Sagrađena zgrada Energane (II).
Kompresorska stanica (u zgradi ex "Tvornica tehničkih masti"); projekt Nereo Bacci.
Započinje izgradnja postrojenja Edeleanu. Bilo je to treće postrojenje te vrste u Europi. Kada je 1940. pušteno u rad, imalo je proizvodni kapacitet od 20 tisuća tona ulja godišnje.
1939.
I. 1939. izgrađeno 12 spremnika u XIII. grupi, što su je koristili Dekoloracija i Deoiling, te osam spremnika XIV. grupe, što su ih također koristili Deparafinacija i Deoiling; svi još postoje.
24. VI.1939. Rafineriju posjećuje duce Mussolini.
Izgrađeno postrojenje Edeleanu za solventnu ekstrakciju i deparafinaciju ulja na bazi tekućeg sumpor-dioksida i benzola, kapaciteta 60 tona dnevno. Sastoji se od niza agitatora, 2 Sweetland filtra i 3 filtra sa papirom. Služi za preradu destilata mazivih ulja ekstrakcijom pomoću sumporaste kiseline i benzola. Dobivala su se 3 lagana i srednja maziva ulja parafina te amorfni parafin sa ulje. Ostatak se upotrebljavao kao ulje za loženje. Ulja iz ovog postrojenja su se dalje dekolorirala aktivnom zemljom. Sistem Edeleanu uveden je nakon Crackinga za obradu teškog parafinoznog ulja dobivenog preradom sirove nafte u "Pipe Still"-u. Tako su dobivana visoko vrijedna maziva ulja, ulje za loženje i parafinozne amorfne mase koje su se krekovanjem dalje prerađivale.
Izgrađeno postrojenje za dekoloriranje ulja. sastojalo se od 74 cilindrična agitatora sa koničnim dnom kapaciteta cca 24 m³ svaki, 4 filorpreše, centrifugalne pumpe i 5 cilindričnih komora kapaciteta 24 m³svaki. Uređaj je imao kapacitet 30 tona dnevno.
Izgrađeni rezervoari potrebni za dekoloraciju i sistem Edeleanu.
Podignuta dva parna kotla visokog pritiska tipa Tosi s turboagregatom za proizvodnu električne energije.
Izgrađen laboratorij.
1940.
17. III. 1940. Rafinerija dobiva novo, monumentalno sjedište, u zgradi nekadašnje "Ljuštionice riže", koju arhitekt Enea Perugini graditeljski preoblikuje prema uzusima tadašnje državne umjetnosti, stila novecento.
Zgrada postrojenja za dekoloraciju mazivih ulja; projekt: Nereo Bacci.
1940. „Radovi na konstrukciji i izradi jednog bazena za uljni otpad u Rafineriji nafte“, autor ? 1936.-1940. (DAR, JU-50, Kut. 211, 4 nacrta).
1940. Zgrada postrojenja za deparafinaciju; projekt: Nereo Bacci
Motorizacija zahtijeva sve bolju kvalitetu mazivih ulja, pa se stoga prelazi na poboljšane metode proizvodnje od gotovih komponenti. U tu svrhu postavlja se novo postrojenje za solventnu ekstrakciju i deparafinaciju ulja sistema Edeleanu na bazi tekućeg sumpor dioksida i benzola, kapaciteta 60 tona sirovina dnevno. Također je izgrađeno postrojenje za kontakt i dekoloraciju te potreban rezervoarski prostor od 7600m³. Energetska snaga povećana je izgradnjom dva parna kotla visokog pritiska tipa Tosi s turboagregatom za proizvodnju električne energije.
Za potrebe analize poslovanja uspoređuju se vrijednosti ukupno prerađene sirovine u odnosu na pojedine vrijednosti derivata, a to je u razdoblju 1920-ih i 1930-ih godina prema postocima benzin, petrolej, diesel gorivo, maziva ulja, ulje za loženje, bitumen, parafin, koks. Najvažniji proizvodi su benzin i maziva ulja, ali 1930-ih javljaju se novo diesel gorivo i bitumen.
II. svjetski rat spriječio je izgradnju "Vakuum Pipe-still"-a za dobivanje dobro frakcioniranih uljnih destilata koji služe kao sirovina za solventnu rafinaciju. Ipak je tijekom rata neometano nastavljena prerada nafte kao prioritet nacionalne proizvodnje. Prerada albanske nafte gotovo je uništila postrojenja i bila je nužna modernizacija, ali su zbog rata obavljeni tek manji zahvati.
1942.
1942. Strojarska radionica; projekt: Nereo Bacci.
1943.
1943. izgrađene Radničke kuće Rafinerije nafte (R.O.M.S.A.) autor:? (DAR, JU-51, Kut. 302/Mapa 6.3, 4 nacrta).
U prijeporima "AGIPA" i "R.O.M.S.E.", te neposredno pred kapitulaciju Italije 1943. godine, postrojenja namijenjena montaži vraćena su u Italiju, a demontirani su i dijelovi postojećih postrojenja, te otpremljeni svi rezervni dijelovi. Tako je rafinerija ostala gotovo bez strojeva, a za vrijeme njemačke okupacije "R.O.M.S.A." je ostala bez sirovina.
8. IX. 1943. Kapitulacijom Italije Rafinerija dolazi pod vlast Trećeg Reicha.
1944.
U pet valova bombarderskih napada britansko-američkih zrakoplova, u razdoblju od 21. siječnja 1944. do 23. veljače 1945., na Rafineriju je palo 260 bombi težine 250 do 500 kg., a Nijemci su tijekom povlačenja iz Rijeke također razorili preostali dio rafinerije s 23 torpedne glave.
1945.
Osposobljena kotlovska destilacija.
Osposobljen dio parnih kotlova Cornwall (Cornovaglia 5 starih kotlova i 2 nova).
Podignut pogon za proizvodnju tehničkih masti.
Podignuta centralna pumpna stanica.
U petrolejskoj luci obnavljanje sjevernog i sjeveroistočnog dijela operativne obale.
Rafineriji dodani rezervoarski prostori nekadašnjih poduzeća "S.A.F.T.I." i "MELASSO", čime je povećano skladištenje na 11 000 m³.
1946.
1946.-1948. spremnici broj 1, 2, 3 i 4 podignuti su na mjestima gdje su isti takvi stajali već 1883. te dva veća spremnika, broj 5 i 6, na mjestima su gdje su takvi stajali od 1884.
Obnova kotla tipa BREDA.
Obnova vakuum destilacijske baterije.
Obnova pogona za proizvodnju parafina.
1947.
Obnova osnovnih destilacijskih postrojenja.
Obnova osnovnog postrojenja za preradu Cracking s modernizacijom.
Obnova parnog kotla tipa TOSI i više rezervoara.
1948.
30. IX. 1948. na prijedlog vlade FNRJ, "R.O.M.S.A." proglašena poduzećem općedržavnog značaja.
7. X. 1948. Kotarski sud za grad Rijeku odlukom 166/47 konfiscira "R.O.M.S.A."-u u korist državne imovine.
Novi pogon za prizvodnju tehničkih masti.
Obnovljena su manje-više sva postrojenja. Te je godine preradom 111.244 tone nafte, mahom uvozne, dostignuta prerada iz 1939.
Most preko želj. pruge Rijeka – Pivka (mt: 60091; Inv. Br. 0000050653).
1950.-1952.
Reinstaliranje postrojenja Edeleanu za selektivnu ekstrakciju i deparafinaciju.
Dovršena izgradnja Laboratorija.
Nova vakum destilacijska kolona za proizvodnju uljnih destilata.
Uklonjeni kotlovi za destilaciju.
Adaptacija tvornice parafina (Deparafinacija V-17).
1952.
Smještaj (preseljenje) rezervoara grupe III 1952. (Rezervoari XVII-11).
Smještaj (preseljenje) rezervoara grupe III 1953. (Rezervoari XVII-12a)
Na tržište se isporučuje Selekta, prvo poslijeratno motorno ulje (detergentno).
1953.
Obnovljeno "Pipe still" postrojenje.
U skladu s tadašnjim političkim običajem, "Rafinerija nafte Rijeka" mijenja ime u "Rafinerija nafte Boris Kidrič" Rijeka, u čast istaknute osobe iz vrha vlasti. Na slici gore, limenka motornog ulja od litre, kako je to nekada bilo pakovano.
1953. stiže motorno ulje Alfa (s antikorozivnim i antioksidacijskim aditivima), te Alfa D (ujedno detergentno).
1954.
Dograđuje se "Pipe-Still", unapređuje proizvodnja selektiranih mazivih ulja i čine brojni drugi zahvati.
Osnovani Istraživački laboratorij i Ispitna stanica za motorna ulja.
Predstavljeno ulje Extra HD (za benzinske i dizelske motore). Tih je godina Rafinerija jedini pogon za proizvodnju motornih ulja u Jugoslaviji. Pokriva potrebe 90 posto tog trišta.
Sagrađena kanalizacija cjevovoda rezervoara grupe III – 1954.
Podignuta su tri spremnika (br. 7, 8 i 9) iz VIII. grupe što su ih koristili Destilacija, Manipulacija i Dekoloracija.
1955.
Sagrađena Cesta do Etilizacije 1955. (Furfural IV-12).
Lansirano ulje Super HD S-1 (za dizelske motore).
1956.
Sagrađen hidrantski vod rez. gr. III- 1956 (Rezervoari XVII-13).
1957.
Nova vrsta ulja: Super DS S-2, za dizelske motore).
Sagrađena rasvjeta rezerv. grupe I '57. (Rezervoari XVII-2).
1958. – 1961.
Podignuti su svi ostali spremnici VIII. grupe. Njihova je lokacija identična onoj iz prvih godina Rafinerijina rada, kada su se na tomu mjestu također nalazili spremnici, tada za petrolej i (jedan) za benzin.
Izgradnja postrojenja za ekstrakciju furfuralom – nova solventa rafinaija ulja na bazi otapala furfurala. Desalter 1958. (Pipe-still II-6).
Rasvjeta rez. gr. III. - 1958. (Rezervoari XVII-13) i gr. IV. - 1958. (Rezervoari XVII-2).
Nova postrojenja za proizvodnju naftnih goriva na Urinju.
Početkom 60-tih u Rijeci se proizvodi 100 posto svih maziva u državi, 75 posto bitumena i 95 posto parafina.
1961.
1961. pušta se u rad Furfural, što omogućuje skok u proizvodnji visokokvalitetnih motornih ulja.
1962.
Nova Deasfaltacija, prva u državi. Uzevši u obzir razne vrste mazivih ulja i masti, rasvjetni i motorni petrolej, benzine (od 74 do 93 oktana), sve vrste plinskih i loživih ulja, parafina, bitumena i ostalo, Rafinerija izlazi pred kupce proizvodnim asortimanom od 150 proizvoda.
1963.
Postrojenje za deasfaltiranje destilacijskog ostatka propanom.
U Rafineriji radi 1.100 radnika, a preradbeni kapacitet doseže 600 tisuća tona. Rafinerija na Urinju i rafinerija na Mlaki dijele poslove. Novi se pogon specijalizira za proizvodnju goriva, a stari za proizvodnju maziva.
IV. 1963. Baklja je bila izgrađena kao svojevrstan produžetak novog postrojenja za deasfaltaciju.
1964.
Spajanjem s "Naftplinom" i "Rafinerijom nafte Sisak", nastaje "INA".
Iskop kanala u gr. III. 1964. (Rezervoari XVII-13)
1965.-1969.
Izgradnja FERROFINING postrojenja za doradu ulja vodikom umjesto sumpornom kiselinom i aktivnom glinom.
Uređenje ? rez. gr. I, bunar '65. (Rezervoari XVII-2).
1967.
Zgrada svlačionice sjevernog ulaza [ex villa Ciotta] - adaptacija 1967. (XVI-1a).
1971.
Rekonstrukcija postrojenja Furfurala (Furfural IV-6).
1972.
Pipe-still - rekonstrukcija 1972. - temelji izmjenjivača - temelji vertikalnih posuda - popravak zgrade 1966. (Pipe-still II-7).
1993.
Pogon je u cijelosti plinificiran, a sljedeće se godine kupcima isporučuju motorna ulja INA Delta 5 SG 15 W-40, te INA Delta Sint SH 10 W-40.
1997.
1997. Prvi dan 1997. donio je promjenu u organizacijskom ustrojstvu "INA"-e, pa time i riječke Rafinerije. Dotad jedno poduzeće, Rafinerija se razdvaja na dvije zasebne cjeline: na "INA Rafineriju nafte Rijeka" (riječ je o urinjskom pogonu, koji preuzima povijesni naziv pogona s Mlake), te na "INA Maziva Rijeka" (riječ je o staroj rafineriji na Mlaki).
2003.
17. VII. 2003. Vlada Republike Hrvatske objavila je odluku o privatizaciji državne kompanije Ine, što uključuje Rafineriju nafte Rijeka i Maziva Rijeka. Odlukom je prihvaćena ponuda mađarske kompanije "MOL", čime MOL postaje Inin strateški partner, te vlasnik 25 posto plus jedne dionice Ine.
2008.
Gase se polako pogoni, a ostaje samo pogon za miješanje ulja. Na Mlaki trenutačno radi oko 400 djelatnika, od čega će polovina ostati u pogonima blendinga koji će nastaviti s radom, dok će ostali biti raspoređeni na nova radna mjesta u Rafineriji nafte Urinj.
14. VI. 2008. zadnja doprema sirovine za rad pogona na Mlaki morskim putem zabilježena je, kada je tanker Đeletovci dopremio s Urinja 1.152 tone ostatka atmosferske destilacije.
14. XI. 2008. Zadnja otprema derivata morskim putem bila je brodom Sisak i otpremom 1.327 tona plinskog ulja.
2010.
20. XII. 2010. Srušen je dimnjak iz 1907. godine u rafineriji nafte na Mlaci. Razlog rušenju je opasnost od pucanja i samourušavanja.
2011.
Nekad su se bazna ulja proizvodila u Urinju i slala na Mlaku na doradu. Danas Urinj ima postrojenje koje od baznih ulja krekiranjem radi goriva. Mlaka uvozi baze od Mađara i kupuje aditive koje onda "blenda".
R.O.M.S.A. 1882.-1922.
Milutin Barač1 tehnički direktor
Carl Ganghofer administrativni direktor
Carl Meissner2inženjer kemije
Carl Keithhauer3inženjer kemije
Zdenko Wagner4inženjer
Alfredo Spiero5 inženjer
Thomas Lang6 inženjer
Albert Gottlieb7 inženjer
Vinko Bureš8 inženjer
Sigismund Korvin9 inženjer
Sandor Szemere10inženjer
Felix Epstein11inženjer
Georg Erbert Kovacs12inženjer
Franz Benedikt13
R.O.M.S.A. 1922.-1923.
28. IV. 1922. Konstitutivna skupština Društva
Emilio Polich, predsjedavajući
Vlasnici ili mandatari ili ovlašteni predstavnici:
Alessandro Brül
Dott. Avv. Ernesto Franchi
Ignazio Notarangelo
Giuseppe Padovani
Géza Szüch, predstavnik Banca Generale Ungherese di Credito, Filiale in Fiume
Cesare Venutti
Aklamacijom izabrani članovi Upravnog vijeća (Consiglio d’amministrazione):
Federico Ehrenfest
Paolo Barone Kornfeld
Lodovico de Neurath
Riccardo Pollak
Alfredo Spiero
Oscarre de Szirmai
Adolf L.B. UllmannZdenko
Wagner tehnički direktor
Carl Meissner inženjer kemije
Carl Keithhauer inženjer kemije
Alfredo Spiero inženjer
Thomas Lang inženjer
Albert Gottlieb inženjer
Vinko Bureš, inžinjer
Sigismund Korvin, inžinjer
Sandor Szemere inženjer
Felix Epstein inženjer
Georg Erbert Kovacs inženjer
Franz Benedikt inženjer
R.O.M.S.A. 1923.-1924.
Između talijanske vlade i grupe "Photogen" potpisan je 19. 4. 1923. sporazum (objavljen u Gazzetta Ufficiale br. 121 od 24. 5. 1923), kojim se osnivačka glavnica društva povećava s 5 na 15 miliona talijanskih lira, kroz emisiju 25.000 novih dionica od po 400 talijanskih lira svaka, a Kr. vlada kupuje polovicu od svih 37.000 dionica plus jednu, to jest 18.751 dionicu, s pravom na dividendu od 1. svibnja 1923. Na taj način Kr. vlada postaje najveći dioničar.
Točkom 5. istog sporazuma uglavljuje se da će "R.O.M.S.A."-u voditi Upravno vijeće, sastavljeno od 7 izaslanika grupe "Photogen" i 8 izaslanika Kr. vlade Italije, tj. ukupno 15 članova. Predsjednika će imenovati Kr. vlada, a potpredsjednika grupa Photogen. Između svojih izaslanika Kr. vlada birat će i Izaslanog upravitelja (Amministratore delegato). Jednako tako i "Photogen". Vijeće revizora sastoji se od 5 pravih članova i 2 člana zamjenika. Od ovih Kr. vlada imenuje 3 prava člana i 1 zamjenika, a grupa "Photogen" 2 prava člana i 1 zamjenika.
Istom točkom neizravno je određeno da poslovanje vode dva Izaslana upravitelja, a sporove među njima rješava Izvršni odbor. Iako to nije precizirano sporazumom (koji samo ostavlja na snazi dotadašnji statut dioničkog društva), već se vidi iz Izvještaja Upravnog vijeća, Izvršni odbor po funkciji čine predsjednik i potpredsjednik Upravnog vijeća, dva Izaslana upravitelja, te jedan vijećnik.
U poslovnoj godini 1923-1924, sastav Upravnog vijeća bio je sljedeći14:
Izvršni odbor:
Predsjednik: Sen. Prof. Maffeo Pantaleoni15
Potpredsjednik: Oscar de Szirmai
Izaslani upravitelj:On. Prof. Ettore Rosboch16
Izaslani upravitelj: Alfredo Spiero17
Vijećnik: Gr. Uff. Ing. Enrico Camerana18
Vijećnici (Upravnog vijeća?):
Dott. Riccardo De Benedetti
Federico Ehrenfest19
On. Avv. Dino Grandi20
Barone Paolo Kornfeld21
On. Avv. Iginio Magrini
Colonnello Angelo Melillo
Lodovico von Neurath22
Ing. Riccardo Pollak
On. Comm. Massimo Rocca
Senatore Barone Adolfo de Ullmann23
Tehnički direktor: ?
Zamjenik tehničkog direktora: Franz Benedikt
28. VIII. 1924. Sjedište ROMSE seli iz Rima u Rijeku, a istog mjeseca iznova se pokreće Rafinerijina proizvodnja. Učinjeno je to nakon petogodišnje stanke, za vrijeme koje je Rafinerija živjela od preprodaje tuđe robe.
R.O.M.S.A. 1925.-1926.
Izvještaj o poslovanju za poslovnu godinu 1924-1925 nažalost manjka24.
U poslovnoj godini 1925-1926, sastav Upravnog vijeća bio je sljedeći:
Izvršni odbor:
Predsjednik: -25
Potpredsjednik: Oscar de Szirmai
Izaslani upravitelj: On. Prof. Ettore Rosboch
Izaslani upravitelj: Alfredo Spiero
Vijećnik: Gr. Uff. Ing. Enrico Camerana
Vijećnici:
Federico Ehrenfest
Comm. Giovanni Host-Venturi
Barone Paolo Kornfeld
Colonnello Angelo Melillo
Comm. Prof. Federico Millosevich
Lodovico von Neurath
Comm. Ing. Emilio Parmeggiani
Ing. Riccardo Pollak
Senatore Barone Adolfo de Ullmann
Comm. Alessandro Zotti
Tehnički direktor: ?
Zamjenik tehničkog direktora: Franz Benedikt
U ovom razdoblju, dakle otišli su predsjednik Izvršnog odbora Sen. Prof. Maffeo Pantaleoni, te vijećnici Dott. Riccardo De Benedetti, On. Avv. Dino Grandi, On. Avv. Iginio Magrini, On. Comm. Massimo Rocca, a novoizabrani članovi su Vijeća su Sen. Ing. Ferdinando Quartieri te vijećnici Comm. Giovanni Host-Venturi, Comm. Prof. Federico Millosevich26, Comm. Ing. Emilio Parmeggiani, Comm. Alessandro Zotti.
1925. Osuvremenjeno staro destilacijsko postrojenje, kome su povećani kapaciteti i osposobljeno je za kontinuirani rad.
1925. osnivana samostalna brodarska tvrtka S. A. Esercizi Marittimi, sa sjedištem u Rijeci, da bi već sljedeće godine promijenila naziv u Societa' Petrolifera Esercizi Marittimi (SPEM). Prvih dana SPEM se prometno oslanja na parobrod Olandese, a tom se brodu iste godine pridružuje tanker Lina. Ne zadugo, budući da Linu 1928. zamjenjuje u poslu novonabavljeni tanker Prometeo. Olandese je pod SPEM-ovom zastavom plovio do 1929., kada ga zamjenjuje Lucifero. Prometeu i Luciferu se 1931. pridružuju tankeri Poseidone i Tritone. Tvrtka SPEM i njezina tankerska flota obavljali su posao do konca Drugog svjetskog rata. Ista sudbina zadesila je još neke brodove koji su sredinom 1930-ih prevozili naftašku robu u i iz Rijeke, poput tankera Maya i tankera Abruzzi.
1926. Za potrebe proizvodnje mazivih ulja izgrađena je nova Vakuumska destilacija, a sljedeće godine proširena tvornica parafina.
R.O.M.S.A. 1926.-1929.
U poslovnoj godini 1926-1927. Azienda Generale Italiana Petroli (A.G.I.P, osnovana početkom 1926) otkupila je cijeli paket akcija Photogena i postala suvlasnikom R.O.M.S.A.-e. A.G.I.P. je već prije toga preuzeo kontrolu nad S.N.A.M.-om (Societa' Nazionale Olii Minerali), pa je odmah potom sporazumno cijela trgovačka i predstavnička mreža R.O.M.S.A.-e u Italiji predana na upravljanje S.N.A.M.-u. R.O.M.S.A. je zadržala cjelokupnu svoju prodaju u inozemstvu, te prodaju mazivih ulja i nusprodukata u Italiji. Time je ROMSA postala Proizvodni odjel (Sezione Industriale) A.G.I.P.-a.
1.7.1929. fašistički sekretar partije Turati posjećuje rafineriju ROMSA (slika gore).
U poslovnoj godini 1926-1927, smanjen je broj vijećnika na 11 i uvedena je funkcija generalnog direktora, za što je imenovan Alfredo Spiero. Sastav Upravnog vijeća bio je sljedeći:
Izvršni odbor:
Predsjednik: S. E. Principe Ing. Don Gelasio Caetani
Potpredsjednik: Cav. Gr. Cr. Ing. Vittorio Laviosa
Izaslani upravitelj: On. Prof. Ettore Rosboch
Vijećnik (Gen. dir.): Alfredo Spiero
Vijećnik: Gr. Uff. Ing. Enrico Camerana
Vijećnici:
Comm. Giovanni Host-Venturi
Comm. Ing. Vittorio Amoretti
Comm. Alessandro Zotti
Ing. Giacomo Loria
Conte Ettore Carafa D'Andria
Oscar de Szirmai
Tehnički direktor:
Zamjenik tehničkog direktora: Francesco Benedict27
U ovom razdoblju, dakle otišli su Federico Ehrenfest, Barone Paolo Kornfeld, Colonnello Angelo Melillo, Lodovico von Neurath, Comm. Ing. Emilio Parmeggiani, Ing. Riccardo Pollak i Senatore Barone Adolfo de Ullmann, a novi su vijećnici Comm. Ing. Vittorio Amoretti, Ing. Giacomo Loria i Conte Ettore Carafa D'Andria.
1923.-1926. Izaslani upravitelji On. Prof. Ettore Rosboch i Alfredo Spiero
1926.-1929. Alfredo Spiero
1924.-1938. Franz (Franjo, Francesco) Benedikt / Benetti
1926-1929. Generalni direktor Alfredo Spiero
1927. u Rafinerijinoj proizvodnji dolazi do značajna obrata jer benzin preuzima u proizvodnji prvo mjesto od petroleja, najvažnijeg naftnog proizvoda 19. stoljeća.
R.O.M.S.A. S.A. 1935.
23. X. 1935. (rogito Paolo Castellini N.o 8819, trascr. Tribunale civile e penale Fiume, N.o 10348)
Procura ai:
dott. Norberto Malle di Marziale,
Giovanni Schurzel fu Giovanni,
per lo Stabilimento sito in Genova-Fogino
R.O.M.S.A. S.A. 1938.
Uffici: Corso V. E. III. N.o 18
Capitale: L. 25.000.000
12. I. 1938. (rogito Paolo Castellini N.o 10849, trascr. Tribunale civile e penale Fiume, N.o 1013)
Revoca procura ai: dott. Norberto Malle di Marziale e Giovanni Schurzel fu Giovanni.
12. I. 1938. (rogito Paolo Castellini, trascr. Tribunale civile e penale Fiume, N.o 10348)
dott. Norberto Malle di Marziale, procuratore speciale della Societa’, preposto alla gestione tecnico-amministrativa dello Stabilimento sito in Genova-Fogino
29. III. 1938. (rogito Iccilio Bacci, N.o 12916)
Dr. Guerino Gaiolini di Girolamo, residente a Fiume Via Bovio N.o 1, Vicedirettore (nato a Senigallia)
Cav. Uff. Dr. Giorgio Lado di Guido, residente a Fiume Viale Grossich 13, Vicedirettore e ragioniere capo (nato a Firenze)
29. III. 1938. redovna skupština dioničara:
On. Prof. Ing. Umberto Puppini, Presidente del consiglio d’Amministrazione
Gr. Uff. Ing. Oreste Jacobini, consigliere
Conte Ettore Carafa d’Andria, consigliere
Gr. Uff. Dott. Alfredo Domine, consigliere
Comm. Dott. Alessandro Piazzoni, consigliere
Comm. Dott. Biaggio Barlassina, presidente del Coleggio Sindacale
Comm. Luigi Mariani, sindaco effetivo
Comm. Ing. Marco Russo, sindaco effetivo
Razdoblje od 1945. do 2008. godine
R.O.M.S.A. 1946.
Po završetku rata rafineriju je preuzela Jugoslavenska vojna uprava, a potom Jugoslavenski kombinat za naftu. Procjena ratne štete za postrojenja, strojeve, upravne i stambene zgrade, izvršena je 1945. godine, te je prema izvješću Maksimilijna Innocente Riječka rafinerija gotovo posve uništena, odnosno postrojenja su uništena 83 %, skladišta 96%, građevine 65 %.
1945. godine osposobljena je kotlovska destilacija i dio parnih kotlova Cornwall. Podignut je pogon za proizvodnju tehničkih masti i centralna pumpna stanica, te je sanirana operativna obala u Petrolejskoj luci. Kapacitet skladištenja povećan je za 11 000 metara kubičnih, te se započelo s preradom nafte. Iduće je godine popravljeno postrojenje vakuum destilaciijske baterije, pogon za proizvodnju parafina, te kotao tipa BREDA.
Nafta je dopremana iz Gojla, Selnica i Paklenice, a preradom su se dobivala goriva za motore sa unutarnjim sagorijevanjem, ulje za loženje, maziva ulja i masti te ostali derivati kao petrolej i parafin.
Nakon konfiscirane imovine R.O.M.S.E., S.A. FIUMANA, Societa Cementizia MARESCHI i AUTOTECNA Fonda-Justin, sva su sredstva predana Riječkoj rafineriji na upravljanje 1947. godine.
Budući su postrojenja tvornice MARESCHI pridružena rafineriji, povećan je kapacitet proizvodnje oksidiranog bitumena, te je proizvodnja dosegla onu iz 1937. godine, ali uz skromniji asortiman robe. Nedostatak postrojenja za solventnu rafinaciju utjecao je na proizvodnju mazivih ulja po obimu i vrstama. U znatnom je porastu bila prerada uvozne nafte, a za pristup brodova veće nosivosti modernizirana je Petrolejska luka.
11. I. 1946.
GNO – Rijeka, tajništvo
Odluka br. 162
Nova uprava tvornice ROMSA:
Dr. Jerko Oršić, upravitelj
Nello Biaggini, zamjenik upravitelja
Josip Simčić, personalni referent
Dr. ing. Franjo Benedikt, tehnički rukovoditelj
Dr. Bruno Gigante, zamjenik
Dr. Michele Ledwaj, šef knjigovodstva
Ivan Jukas, član uprave
Modernizacija rafinerije tijekom 1950-ih godina odnosi se na ponovno postavljanje postrojenja za selektivnu ekstrakciju i deparafinaciju sistema EDELEANU, te je u svrhu poboljšanja tehnološkog procesa izgrađen laboratorij.
Prerada nafte odnosi se na proizvodnju goriva za motore s unutarnjim sagorijevanjem, ulja za loženje, mazivih ulja i masti, bitumena te drugih derivata. 1952. godine dovršena su postrojenja i za ostale faze proizvodnje moteornih ulja, dekolorijacija i kontakt, mješaona ulja, pogon za pranje i skladištenje bačava te skladišni prostor za bazična ulja. Nakon poslijeratne rekonstrukcije rafinerija zauzima isti skučeni prostor kao u predratno doba, na kojem se nije mogla razvijati moderna rafinerija povećanog kapaciteta. Blizina naselja bila je u neskladu s potrebom skladištenja rafinerijskih derivata, tekućeg plina, benzina i drugih zapaljivih tvari, u sukobu s propisima o zaštiti stambenih naslja i prometnica.
Od 1952. godine radi se na izgradnji suvremene rafinerije velikog kapaciteta na lokalitetu Urinj. Posljedično je s Mlake uklonjen sav benzin i sirova nafta.
Tijekom 1950-ih godina rafinerija postaje najveći proizvođač motornih ulja (Extra HD).
Početkom 1960-ih godna uslijedila je izgradnja nove solventne rafinacije ulja na bazi otapala furfurala na Mlaci. Proizvodili su se razni derivati, gorivo za motore sa unutarnjim sagorijevanjem, ulja za loženje, maziva ulja i masti, bitumen i drugi derivati čiji se izvoz povećao, ali se bunkeriranje brodova smanjilo.
1963. godine na Mlaci je podignuto postojenje za deasfaltiranje destilacijskog ostatka propanom čime se dobiva uljna komponenta velikog viskoziteta neophodna za proizvodnju motornih ulja. Tim se postrojenjem za deasfaltaciju omogućila proizvodnja motornih ulja svih viskozitetnih gradacija. Ovaj se napredak bazirao na laboratorijskom radu.
Iduće je godine izvršena integracija Rafinerije u Rijeci i Sisku s NAFTAPLINOM te je stvorena INA. Tijekom 1960-ih godina naglasak razvoja i izgradnje bio je na postrojenjima Urinja koja su s onima na Mlaci činila kompleksnu rafineriju koja proizvodi plinovita, destilatna i rezidualna goriva, aromate, maziva ulja, bitumen i parafin.
1 Milutin Barač (Paukovac 1849.-1938.) kemičar; tehnički direkor Rafinerije od osnivanja; 1922. protjerali ga legionari zbog nacionalističkih razloga.
2 Carl (Carlo, Dragutin) Meissner (? 18??.-19??.) inženjer kemije; u Rafineriji zaposlen od 1883.
3 Carl (Carlo, Dragutin) Keithhauer (? 18??.-19??.) inženjer kemije; u Rafineriji zaposlen od 1883. do 1888.
4 Zdenjek (Zdenko) Wagner (*Praha 6. III. 1875. – Rijeka, 2. VI. 1923.)
5 Alfred (Alfredo) Spiero (Mokrin 1875.-19??.) inžinjer kemije, od 1897. zaposlen na Mlaci.
6 Thomas Lang (Prag 1867.-19??.) inžinjer kemije, od 1891. zaposlen na Mlaci; 1929. uvodi na Mlaci novu cracking destilaciju.
7 Albert (Alberto) Gottlieb (Szeged 1870. – 19??.) inžinjer kemije, od 1892. zaposlen na Mlaci;
8 Vincenz (Vinko, Vincenzo) Bureš (Lubje 1878. - 1961.) inžinjer, od 1902. zaposlen na Mlaci; 1941. Tehnički upravnik (direktor).
9 Sigismund (Sigismondo) Korvin (Kržeszowicze 1880.-19??.) inžinjer, od 1902. zaposlen na Mlaci;
10 Sandor (Alexander, Aleksandar, Alessandro) Szemere (Keszthely 1886.-19??.) inžinjer kemije, od 1905. zaposlen na Mlaci;
11 Felix (Felice, Srećko) Epstein (Brno 1885.-19??.) inžinjer kemije, od 1910. zaposlen na Mlaci;
12 Georg Erbert (Giorgio Erberto) Kovacs (Budimpešta 1894. – 19??.) inžinjer kemije, od 1912. zaposlen na Mlaci;
13 Franz (Franjo, Francesco) Benedikt, talijanizirao prezime u Benetti (*Budimpešta 1888.-19??); doktor kemije (1931.); zaposlen na Mlaci od 1912.; od 1924.-1938. zamjenik tehničkog direktora; 1945.-1947. tehnički direktor Rafinerije; 1947.-1949. glavni inžinjer Rafinerije.
14 U lipnju 1923. umro je ing. Zdenko Wagner.
15 Diomede Maffeo Vittorio Emanuele Pantaleoni: rođen u Frascatiju (Roma) 7. II. 1857. – preminuo u Milanu 29. X. 1924. Redovni profesor Političke ekonomije na Sveučilištu u Napulju (31. X. 1895.-20. XI. 1897.); redovni profesor Političke ekonomije na Sveučilištu u Paviji (10. I. 1901.); redovni profesor Političke ekonomije na Sveučilištu u Rimu (13. VI. 1901.). Postao senator 3. I. 1923. u 21. kategoriji (Le persone che da tre anni pagano tremila lire d'imposizione diretta in ragione dei loro beni o della loro industria) i bio u XXVI. i XXVII. legislaturi.
16 Ettore Rosboch: Rođen u Torinu 19. IV. 1893. – preminuo u Rimu 18. VIII. 1944.; diplomirao ekonomske i trgovačke znanosti; zastupnik u Parlamentu u XXVI. legislaturi; bio je potsekretar u Ministarstvu financija od 9. VII. 1928. do 20. VII. 1932. Zastupnik u parlamentu u XXVII. i XXVIII. Legislaturi.
18 Geolog; Završio primjenjenu školu u Torinu i kao vanjski učenik Ecole des arts et manufactures et des mines" u Liegeu od 1881. do 1883. i potom postao inženjer-geolog kod izrade geološke karte Italije; u suradnji s Bartolomeom Galdijem napisao 1911. studiju za Reale Ufficio geologico pod naslovom "I giacimenti petroliferi dell'Emilia"; napisao 1920. članak "Dati di fatto per una politica italiana del petrolio" u časopisu La miniera italiana, te 1924. tri monografije "Le manifestazioni di idrocarburi nell'Emilia", "L' olio di asfalto" i "Utilizzazione dei gas naturali" koji se bave naftom i preradom.
19 Ime u njemačkoj inačici glasi: Friedrich Ehrenfest. Radi se o članu uprave bečkog Creditanstalta. Up. bilj.
20 Dino Grandi: rođen u Mordanu (Imola) 4. VI. 1895. – preminuo u Bologni 21. V. 1988. konte; diplomirao pravo; diplomat, odvjetnik, publicist i novinar; zastupnik u legislaturama XXVI.-XXX. glasom kraljevskog dekreta od 30. XI. 1939. imenovan je Predsjednikom Vijeća fašia i korporacija (Camera dei fasci e delle corporazioni), kao zamjena za iznenada preminulog Costanza Ciana, koji je umro u lipnju.
22 Ime u njemačkoj inačici glasi: Ludwig Neurath Kao i u slučaju Ehrenfesta, riječ je o članu uprave Creditanstalta iz Beča; On je 1918. bio predsjednik direkcije Creditanstalta (Vorsitzender der Direction).
23 Adolf Ullmann (*Pest, 19. VI. 1857. – Budapest, 5. II. 1925.), direktor Ugarske kreditne banke (Magyar Általános Hitelbank), predsjednik Photogena.
24 Iz Izvještaja o poslovanju za 1925-1926. vidljivo je da je u upravno vijeće izabran Sen. Ing. Ferdinando Quartieri, ali on zbog drugih obaveza nije mogao preuzeti dužnost. U prosincu 1925. umro je iznenada Komercijalni direktor (Direttore Commerciale Amministrativo) Cav. Uff. Ing. Felice De Stefano.
25 Vjerojatno je to mjesto čekalo na Sen. Ing. Ferdinanda Quartierija (*Bagnone (Massa Carrara) 1. VI. 1865. - Milano, 31. III. 1936.); senator i industrijalac (kemičar); član komisije za razgraničenje s Jugoslavijom.
26 Millosevich je, zbog odlaska na novu dužnost u ministarstvu još tijekom iste godine tražio da bude razriješen dužnosti vijećnika.
27 Morao je odstupiti zbog rasnih zakona donesenih 1938. Prezime promijenili 1944. U jesen 1945. se s obitelji vratio u Rijeku.
Kreirao ©: Nenad Labus
viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini,
Konzervatorski odjel Rijeka
Background picture copyright: 