Wartha, Vince (Vincze)
Rođen: Rijeka, 17. srpnja 1844.
Umro: Budimpešta, 20. srpnja 1914.
Roditelji: Otac: Vince Wartha (?, 1801 - Budimpešta, 15. studenog 1880.)
Majka: Rossi Josephina (Budimpešta, 11. travanj 1878 - Kerepesi, 12. travanj 1878.)
Braća i Sestre: Mária Wartha, Zsófia Wartha, Jozefina Vilmosné Wartha Krecsán (Budimpešta, 14. studeni 1908. - Kerepesi, 15. studeni 1908.), Anna Wartha, Jánosnold Arnold Wartha, Antal Wartha
Supruga: Vilma Szilassy De Szilas Et Pilis, rođena Hugonnai Szentgyörgyi (Nagytétény, Pešta, 30. rujan 1847. - Rákoskeresztúr, 25. ožujak 1922.), kćer grofa Kálmán Hugonnai de Szentgyörgy, po profesiji doktorica, poznata po tome što je bila prvi mađarski doktor - žena. Bila je i jedan od vođa mađarskog pokreta za ženska prava. Umrla je od srčanog udara.
Djeca:
Zajednička djeca: Vilma Wartha (Rođena otprilike 1888, - Opatija, 25. srpanj 1908., pokopana 27. srpnja na gradskom groblju u Voloskom),
Djeca iz prvog Vilminog braka sa György Szilassyem: blizanci Kálmán Szilassy i Béla Szilassy (6. veljača 1868 - ?), te György Szilassy de Szilas et Pilis (November 04, 1866)
Vince (Vincze) Wartha, kemičar, sveučilišni profesor, sudski i ministarski savjetnik, jedan od najpoznatijih osoba u svijetu moderne keramike. Bio je član Mađarske akademije znanosti i rektor sveučilišta u više navrata. Vodio je prirodoslovno društvo više od 40 godina
Rođen je u Rijeci kao sin Vincea Warthe, carskog i kraljevskog vojnog časnika i Rossi Joseph. U svome rodnom gradu nije dugo živio jer je njegov otac, ubrzo nakon sinova rođenja dobio premještaj u Segedin.
U Segedinu je završio Pijarističku gimnaziju, u kojoj se poseban naglasak stavljao na podučavanje prirodnih znanosti te učenje jezika. To je već u ranoj životnoj dobi utjecalo na njegov život.
Nakon završene škole upisao je fakultet "József Polytechnicum" (Tehnički fakultet) u Budimu, na kojemu je slušao predavanja velikih znanstvenika.
Wartha je svoje fakultetsko obrazovanje ubrzo nastavio u Zürichu na "Eidgenössische Technische Hochschule" , najboljem tehničkom fakultetu druge polovice 19. stoljeća, a tu je i diplomirao.
1864. godine vraća se u Budimpeštu, gdje postaje asistent K. Nendtvicha i predaje na tehničkom sveučilištu.
Nakon toga upisuje Fakultet Ruprecht-Karls u Heidelbergu, gdje je 1865. god. doktorirao pod mentorstvom R. W. Bunsena i G. R. Kirchhoffa i stekao diplomu tehničkoga kemičara.
Nakon što se nakratko vratio kući, 1865. se vraća u Zürich gdje je dobio posao na Tehničkom sveučilištu na mjestu asistenta u nastavi na odsjeku za kemiju Sveučilišta primijenjenih znanosti, odnosno kao docent na fakultetu, gdje je također stekao zvanje privatnog mentora. U Zürichu ostaje do 1867.
Godine 1867. pozvan je na odjel mineralogije Sveučilišta u Budimpešti da radi na mjestu zamjenskog učitelja.
1870. imenovan je profesorom novoformirane Katedre za kemijsku tehnologiju.
1873. godine zbog svojih je znanstvenih zasluga postao dopisnim članom Mađarske akademije znanosti (Magyar Tudományos Akadémia) .
9. rujna 1887. godine u dvorcu Nagytétény u Budimpešti, ženi se sa Vilmom rođenom Hugonnai (Nagytétény, 30. rujan 1847. - Budimpešta, 25. ožujak 1922.)(slika desno). Vilma Hugonnai (poznata i kao Hugonnay) rođena je u Nagytétényu, kao peto dijete grofovske obitelji. Otac joj je bio grof Kálmán Hugonnai Szentgyörgyu, a majka Riza Pánczély. Dobila je kućno obrazovanje, a zatim je išla u školu za djevojčice. Udala se u dobi od 18 godina za Györgyja Szilassyja, dvadeset godina starijeg od nje. Da bi ublažila dosadu, proučavala je medicinske knjige i liječila one kojima je to bilo potrebno. Zatim je završila medicinski fakultet u Zurichu gdje je i diplomirala 1879., a tu joj je čak ponuđen posao kirurga. Prva mađarska liječnica Vilma Hugonnai morala je čekati gotovo dvadeset godina da bi njezinu diplomu priznali u Mađarskoj. Brak sa Györgyjem Szilassyjem nije izdržao, i nakon nekoliko godina ženi se sa Vincem Warthom.
U brak sa Vinceom dovela je i svoje troje djece koje je imala sa Györgyem Szilassyem: blizanci Kálmán Szilassy i Béla Szilassy (6. veljača 1868 - ?), te György Szilassy de Szilas et Pilis (November 04, 1866). Po profesiji je bila doktorica, a poznata je po tome što je bila prva kvalificirana doktorica u Mađarskoj. Bila je i jedan od vođa mađarskog pokreta za ženska prava.
1891. Vince Wartha postaje redovnim članom Mađarske akademije znanosti (Magyar Tudományos Akadémia) .
Od 1896. do 1898. , a zatim i od 1907. do 1910. godine je vršio dužnost rektora na tehničkom sveučilištu u Budimu.
Od 1899. do 1909. bio je predsjednik Kraljevskog mađarskog prirodnog znanstvenog društva.
Između 1899. i 1902. , kao poznati stručnjak za keramičku industriju bio je aktivan u osnivanju " Museo Internazionale delle Ceramiche" u Faenzi.
Od 1908. do 1910. bio je zamjenik predsjednika Mađarske akademije znanosti.
Vince Wartha, kao istraživač na području kemije ostavlja zamjetne tragove. Postao je međunarodno poznat djelujući na nekoliko polja kemije. Neko se je vrijeme bavio analizom ugljena i bio je prvi koji je odredio vrste ugljena koji se koriste u proizvodnji plina.
Osim toga, bavio se i analizom alkalnosti industrijske i pitke vode. To je učinio u suradnji s njegovim učenikom i nasljednikom Ignacom Pfeiferom. Pfeiffer i Warthate su napravili metodu za utvrđvanje stalne i promjenjive tvrdoće vode koja se i danas primjenjuje u svijetu. Ta je metoda poznata u međunarodnoj literaturi kao Wartha-Pfeifer metoda.
Ostavio je traga na području kemije vina, koju je popularizirao, te pitanjima uzgoja grožđa, na području čega ima osobite zasluge.
Među prvima je u Mađarskoj radio pokuse na području fotografije i fotokemije. Bio je jedan od prvih u Mađarskoj koji je prepoznao ulogu fotografije u znanosti.
No Warthina pažnja, nakon proučavanja silikata, pomalo se okretala u smjeru keramičke industrije i tehnologije keramike i stakla, područje gdje će postići najveće uspjehe. Naime, za vrijeme svojih putovanja u inozemstvo, posebno u Pariz, vidio je keramičke posude metalnoga sjaja i interesantnih glazura, što je probudilo njegovo zanimanje za sjajne glazure.
Eksperimentima sa keramičkom sjajnom glazurom započeo je na Tehničkom fakultetu, koje je zatim nastavio u tvornici "Zsolnay Porcelánmanufaktúra Zrt" Vilmosa Zsolnaya u Pečuhu, gdje je bio stalni suradnik i znanstveni pomoćnik. Wartha i Zsolnay surađivali su na danas gotovo nezamisliv način. Wartha je Zsolnayu obećao rezultate svojih eksperimenata, a zauzvrat je tražio donaciju svih eksperimentalnih modela keramike za svoju kolekciju na Tehničkom fakultetu. Njegovo je najvrednije otkriće upravo na području keramičke industrije; radi se o premazu rubinskoga sjaja (eozin). Sastav Eozin glazure je dugo bio nepoznat, a tajnu te keramike imao je Giorgio Andreoli, zvan Maestro Giorgio iz mjesta Gubbio u Italiji i tu ju je i izrađivao. Radio je dekoracije na već ostakljenim i pečenim predmetima na način da na njih nanese tanke komadiće metala koji redukcijom dobivenom u peći, daju efekt prelijevanja raznih boja ovisno o tipu metala (npr.srebrni ili bakreni sjaj). Na slici desno stara Zsolnayeva Art Deco zelena čaša sa Eosin glazurom.
Giorgio di Pietro, kasnije poznat kao Giorgio Andreoli ili "Maestro Giorgio delle maioliche", vjerojatno je rođen u Intri na jezeru Maggiore oko 1465.- 1470. 1489. preselio se u Gubbio sa svojim bratom Salimbeneom. Umro je 1555. godine u Gubbiu, gdje je proveo veći dio svog života. Smatra se jednim od najvažnijih lončara - keramičara Talijanska renesansa. Sjajna glazura koju je on koristio u ono se je vrijeme zvala "maiolica". Sa njime je umrla i tajna izrade glazure.
Tajna tehnike proizvodnje bila je stoljećima zaboravljena, a prvo ga je u Mađarskoj, 1899. god., eksperimentirajući s eozinima, proizveo Vince Wartha analizirajući ostakljenje jedne od zdjela koje je izradio Maestro Giorgio, a zatim je materijal i postupak obnovio Vilmos Zsolnay čime su došli do odgonetke te tajne. Prvi takvi proizvodi predstavljeni su na izložbi keramike i gline u Budimpešti 1891. godine.
Na taj je način započelo ukrašavanje keramike tvornice porculana "Zsolnay" (nekada: Zsolnay Porcelánmanufaktúra Zrt), koja je postala svjetski poznata nakon pariške izložbe 1900. godine, a proizvodi se od 1893., ponajprije kao glazura za keramiku Art Nouveau.
1904. godine, kada je u ime države reorganizirao tvornicu porculana Herend, suparnika tvornice Zsolnay, dobar poslovni i privatni odnos sa Zsolnayom se prekida.
Između ostalog, osvojio je svijet sa glazurom otpornom na više temperature (ne pojavljuju se pukotine) i otporna na mraz, takozvana "pyrogranite", koja se upotrebljava na fasadnim keramičkim pločicama koje se nalaze kao ukrasi na zgradama. (Neki naši izvori navode da je premaz Eozin korišten za lustere - rasvjetna tijela, ali to je krivi prevod engleskih izvora gdje riječ "luster" u stvari znači "sjaj").
Živio je u Budimpešti, a njihova bivša kuća još uvijek stoji na adresi Bíró Lajos broj 41.
Veliki broj njegovih znanstvenih radova pojavljivao se uglavnom u publikacijama Prirodnoznanstvenog društva.
 |
|---|
Dr. Wartha Vincze i njegova supruga dr. Grofica Hugonnai Vilma
Slomljenim srcem javljaju da je njihova jedina kći
Wartha Vilma
U dobi od 20 godina, nakon duge patnje, umrla 25. srpnja 1908. u četvrt do 3 sata.
Ispraćaj tijela će se obaviti u Voloskom, na javnom groblju u 9 sati ujutro, 27. lipnja u Reformiranoj crkvi. |
Njegovo zdravlje je bio slomljeno iznenadnim gubitkom jedinoga dijeteta, kćeri Vilme. Jedina kći Vilme Hugonnay i Wartha Vincze umrla je 25. srpnja 1908. u 15 do 3, nakon duge i teške bolesti u dobi od 20 godina. Bila je plućni bolesnik. Posljednje joj je počivalište na groblju 
Volosca (Volosko) na obalama Kvarnerskog zaljeva, a ispraćaj je bio dva dana kasnije. Na slici ljevo, trenutak pogreba, a na slici je Vilmina mama Vilma Hugonnai u crnini. Zdravstveno stanje mu se postepeno pogoršavalo, a 1910. godine ozbiljno se razbolio od Parkinsonove bolesti, zbog čega je njegov rad bio prekinut. Umirovio se 1912., a preminuo je 20. srpnja 1914.
Pokopan je u Budimpešti na nacionalnom groblju Rákoskeresztúr, 25. ožujka 1922. pridružila mu se i supruga Vilma (slika desno). a
1978. grob je premješten na groblje u Fiumei úti (Riječka Ulica). Grob je 2004. godine "Nemzeti Emlékhely és Kegyeleti Bizottság" (Nacionalni odbor za spomen i milost) proglašen "zaštićenim".
Njegovo poprsje (rad kipara Jenő Boryja, 1914.) može se vidjeti na fakultetu u Veszprému (u 
prizemlju zgrade B Sveučilišta 1955.). Bio je to prvi kip koji je postavljen u Sveučilištu u Veszprému.
Udruženje mađarskih kemičara (Magyar Kémikusok Egyesülete) utemeljilo je 1955. god. medalju njemu u čast (na slici ljevo).
U gradu Veszprému jedna je ulica nazvana po njemu. Tu je, na ulazu u Sveučilište Panonija, otkrivena i reljefna ploča sa njegovim likom.
Njegovu vrijednu kolekciju keramike i stakla sačuvalo je Budimpeštansko tehnološko sveučilište, ali njegov je materijal 1948. godine podijeljen između budimpeštanskog Muzeja likovnih umjetnosti, muzeja istočnoazijske umjetnosti Ferenc Hopp i Etnografskog muzeja.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Wikimedia: Category: Vince Wartha
- Wikipedia: Wartha Vince
- Geni: Vince Wartha, Dr
- Geni: Vilma Olga Szilassy
- Geni: Vilma Wartha
- Bilion Graves: Vilma Wartha (Hugonai)
- Nina Spicijarić Paškvan: PRILOG BIOGRAFIJI VINCEA WARTHE (RIJEKA, 1844. – BUDIMPEŠTA, 1914.)
- Wikipedia: Vilma Hugonnai
- Névpont, Wartha Vince vegyészmérnök, kémikus
Background picture copyright: 