Proučavanje povijesti grada Rijeke u talijanskim i mađarskim, hrvatskim i _______________jugoslavenskim školskim sustavima_______________
Kreirao: Damir Ilic
Proučavanje povijesti grada Rijeke u hrvatskim, talijanskim i mađarskim školskim sustavima izrazito je zanimljiv primjer kako nacionalne historiografije tumače isti geografski i politički prostor koji je kroz 20. stoljeće proživio dramatične mijene. Zbog složene geopolitičke prošlosti (od Habsburške Monarhije, preko Rapalskog ugovora, fašističke vladavine i d'Annunzijeve okupacije, do Jugoslavije i današnje Hrvatske), naglasci, terminologija i interpretacije u udžbenicima značajno se razlikuju.
1. Što se o Rijeci uči u hrvatskim školama?
U hrvatskom obrazovnom sustavu povijest Rijeke uči se kroz prizmu njezinog položaja između srednjoeuropskih utjecaja, mađarske vladavine, nacionalne borbe za sjedinjenje s maticom zemljom te stradanja pod talijanskim fašizmom. Fokusira se na kontinuitet hrvatskog identiteta
grada unatoč višestoljetnim stranim pritiscima. Poseban naglasak stavlja se na procese kroatizacije, otpor mađarizaciji i talijanizaciji (poput borbe protiv Riječke krpice iz 1868. godine) te na ključne događaje iz 20. stoljeća – antifašističku borbu, oslobođenje Rijeke 1945. godine i njezino konačno sjedinjenje s maticom zemljom Hrvatskom.
Habsburško razdoblje i autonomija: Naglašava se status Rijeke kao glavne ugarske i austrijske luke (tzv. Corpus separatum od 1768./1868.), gospodarski uspon grada, izgradnja željeznice, lučke infrastrukture i industrije (poput Tvornice torpeda). U kontekstu 19. stoljeća uči se o zaoštravanju sukoba između Mađarske i Hrvatske oko kontrole nad gradom te o čuvenoj „riječkoj krpici“ u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine. (Lijevo, grb zemalja krune sv. Stjepana, dolje se vidi riječki dvoglavi orao)
Hrvatska dimenzija i Sušak: Ističe se povijesna povezanost Rijeke s njenim zaleđem i okolicom (Hrvatskim primorjem), te paralelni razvoj Sušaka na lijevoj obali Rječine kao hrvatskog gospodarskog i kulturnog središta u vrijeme kada je sama Rijeka bila pod stranim suverenitetom.
Prvi svjetski rat i talijanski iridentizam: Posebno poglavlje posvećeno je godini 1919. i Gabrieleu d'Annunziju, koji je s paramilitarstvom okupirao Rijeku (tzv. Talijanska uprava za Kvarner - Reggenza Italiana del Carnaro). To se razdoblje u hrvatskim udžbenicima prepoznaje kao začetak agresivnog talijanskog fašizma i imperijalizma u regiji.
Razdoblje Kraljevine Italije i fašizacija: Opisuje se Rapalski ugovor (12. studenog 1920. ) kojim je stvorena kratkotrajna Riječka Država (Stato Libero di Fiume), a potom Rimski ugovor (1924.) kojim je Rijeka pripala Kraljevini Italiji, dok je Sušak pripao Kraljevini SHS. Uči se o teškoj represiji, nasilnoj talijanizaciji (mijenjanje imena, brisanje hrvatskog identiteta, iseljavanje Hrvata) pod fašističkim režimom.
Drugi svjetski rat i povratak matici: Uči se o snažnom antifašističkom pokretu otpora, stradanjima te konačnom oslobođenju i sjedinjenju Rijeke i Sušaka (koji su kasnije spojeni u jedinstven grad) s Jugoslavijom, odnosno Hrvatskom 1945. godine.
2. Što se o Rijeci uči u talijanskim školama?
U talijanskim udžbenicima povijesti Rijeka (Fiume) se ponajviše obraća kroz kontekst talijanskog iridentizma, Prvog svjetskog rata, d'Annunzijevog eksperimenta te stradanja talijanskog stanovništva nakon Drugog svjetskog rata (problematika fojbi i egzodusa). Povijest Rijeke promatra se kroz prizmu talijanskog kulturnog i jezičnog identiteta
koji je dominirao gradom. U udžbenicima se naglašavaju događaji nakon Prvog svjetskog rata, posebice D'Annunzijevo zaposjedanje grada 1919. godine i razdoblje u sastavu Kraljevine Italije. Ključan i bolan dio narativa odnosi se na kraj Drugog svjetskog rata, stradanja Talijana (fojbe
) i masovni egzodus (esodo
) talijanskog stanovništva nakon 1945. godine.
Grad s izraženom talijanskom većinom: U razdobljima Habsburške Monarhije Rijeka se u talijanskim udžbenicima često prikazuje kao grad izrazito talijanskog kulturološkog i jezičnog karaktera (gradsko vijeće, talijanska buržoazija, autonomija unutar Austro-Ugarske), čiji su se stanovnici strasno borili za pripojenje matici Italiji (irredentismo).
„Mutila pobjeda“ (Vittoria mutilata) i d'Annunzio: Rijeka zauzima istaknuto mjesto u lekcijama o posljedicama Prvog svjetskog rata za Italiju. Odlazak Gabrielea d'Annunzija u Rijeku 1919. godine i uspostava njegove uprave često se interpretiraju kroz romantičarsku, nacionalnu i buntovničku viziju „spasitelja talijanskog grada“ od strane saveznika koji su Italiji osporavali pravo na nju. (Desno, zastava/gonfalon Regenza Italiana del Carnaro, 1919-20.)
Rijeka kao talijanski grad (1924.–1943.): Razdoblje između dvaju svjetskih ratova prikazuje se kao doba stabilizacije unutar talijanskih granica, pri čemu se manje prostora posvećuje sustavnoj fašističkoj represiji nad neslavenskim manjinama, a više lokalnom talijanskom životu grada.
Kraj talijanske Rijeke (1943.–1945.) i egzodus: Ovo je najosjetljiviji i najistaknutiji dio koji se u talijanskim školama uči u sklopu nacionalnog dana sjećanja (Il Giorno del Ricordo). Uči se o ulasku partizanskih jedinica u Rijeku 1945. godine, jugoslavenskoj komunističkoj represiji, smaknućima bez suđenja (fojbe) te masovnom iseljavanju (egzodusu) autoktonog talijanskog stanovništva koje je napustilo grad i domove te izbjeglo u Italiju.
Ključne razlike u pristupu
Glavni narativ: Hrvatski udžbenici Rijeku tretiraju kao hrvatski grad koji je bio žrtva imperijalističkih i fašističkih pretenzija te talijanizacije, a čiji je 
vrhunac povijesne borbe bilo oslobođenje i povratak matici zemlji. S druge strane, talijanski udžbenici na Rijeku gledaju kao na rubni, ali strastveni bastion talijanstva (simbol nacionalne ponosa i kasnije tragedije egzodusa) koji je nepravedno oduzet Italiji nakon Drugog svjetskog rata.
Gabriele D'Annunzio (slika lijevo): Dok ga se u hrvatskoj historiografiji definira prvenstveno kao preteču fašizma i okupatora, u talijanskoj se tradiciji njegov pohod na Rijeku često promatra šire – kroz političko-umjetničku prizmu i borbu za talijanske granice.
Sušak i zaleđe: Hrvatski udžbenici snažno integriraju priču o zaleđu, Primorju i Sušaku kao nerazdvojnom dijelu riječkog identiteta, dok se u talijanskoj perspektivi fokus gotovo u potpunosti fokusira na sam urbani korpus povijesne općine Fiume i njezinu talijansku zajednicu.
Usporedba onoga što se o povijesti Rijeke učilo u mađarskim školama (nekada i danas) te u školama bivše Jugoslavije otkriva još dva potpuno drugačija ideološka i politička kuta promatranja istoga grada. Baš kao i u slučaju Hrvatske i Italije, svaka je država prilagođavala riječku prošlost vlastitim nacionalnim interesima.
3. Što se o Rijeci uči u mađarskim školama?
Za Mađarsku je Rijeka povijesno imala golem strateški značaj jer je bila jedini izlaz Kraljevine Ugarske na more (tzv. magyar tenger – mađarsko more). Zbog toga se u mađarskom obrazovnom sustavu Rijeka spominje ponajviše u kontekstu dualizma (Austro-Ugarske) i gospodarske modernizacije. Rijeka (mađ. Fiume) prikazuje se kao zlatno doba mađarskog gospodarskog uspona. Razdoblje od 1868. do 1918. godine, kada je Rijeka bila izravno pod upravom Budimpešte kao Corpus Separatum, slavi se kao razdoblje modernizacije. Naglasak je na izgradnji moderne luke, željeznice, industrijskom procvatu i arhitektonskom oblikovanju grada, dok se nacionalni sukobi s Hrvatima i Talijanima često stavljaju u drugi plan.
"Prozor u svijet" i ekonomski ponos: U mađarskim udžbenicima Rijeka se prikazuje kao simbol ugarskog gospodarskog napretka s kraja 19. i 
početka 20. stoljeća. Uči se o tome kako je Budimpešta uložila golem novac u izgradnju moderne infrastrukture – megalomansko proširenje luke, izgradnju željezničke pruge Budimpešta–Zagreb–Rijeka (koja je osiguravala izvoz mađarskih žitarica) te podizanje zgrada poput Guvernerove palače i hotela Therapia (Exelsior). (Lijevo: Karta Rijeke 1850, autor Antonio Pirisi)
Pravni status i Corpus separatum: Ističe se specifičan status Rijeke iz 1868. godine (Corpus separatum), pri čemu mađarska historiografija naglašava da je grad bio direktno podređen ugarskoj kruni preko guvernera kojeg je imenovao kralj, što se često tumači kao pokazatelj ugarske administrativne učinkovitosti i modernosti.
Mađarizacija i pomorska orijentacija: Uči se o razvoju pomorstva, osnivanju moćnih mađarskih brodarskih kompanija (poput Adria društva sa sjedištem u Budimpešti i Rijeci) te o naporima da grad poprimi kozmopolitski, ali pod ugarskim utjecajem oblikovan izgled.
Kraj mađarske vladavine (Trianon): Gubitak Rijeke nakon Prvog svjetskog rata u mađarskoj se kolektivnoj svijesti i udžbenicima tretira kao dio veće nacionalne katastrofe i Trianonskog sporazuma (4. lipnja 1920.), kojim je Mađarska izgubila dvije trećine svog teritorija i, što je za nju bilo najbolnije, svoj jedini pomorski izlaz.
4. Što se učilo o Rijeci u jugoslavenskim školama?
U obrazovnom sustavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) naglasak je bio stavljen na radničku klasu, borbu protiv fašizma, talijanski imperijalizam te bratstvo i jedinstvo naroda tadašnje Jugoslavije (posebno Hrvata i Slovenaca koji su dijelili prostor Kvarnera). Iz jugoslavenske perspektive, Rijeka je bila simbol radničkog otpora i trijumfa nad imperijalističkim silama Zapada. Kako je Jugoslavija vidjela ostale aktere? Italija je bila fašistički agresor, a Mađarska feudalni izrabljivač.
Radnička klasa i industrijska tradicija: Rijeka se u jugoslavenskim udžbenicima i literaturi slavila kao izrazito proleterski i radnički grad. Velika se važnost pridavala snazi riječke industrije (Torpedo, Rikard Benčić, Tvornica papira, Brodogradilište 3.Maj, Tvornica Vulkan) te tradiciji borbenog sindikalnog pokreta i štrajkova protiv kapitalističkog iskorištavanja i talijanskog fašizma još dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća.
Fašistička okupacija i talijanizacija: Udžbenici su oštro osuđivali Rapalski i Rimski ugovor te razdoblje pod Italijom. Naglašavala se brutalna fašistička represija nad lokalnim stanovništvom, prisilna talijanizacija, zatvaranje hrvatskih i slovenskih škola te gušenje bilo kakvog slobodarskog duha. Posebno su se isticali primjeri otpora domicilnog stanovništva.
Narodnooslobodilačka borba (NOB) i partizani: Središnje mjesto u jugoslavenskoj narativi zauzimala je 1945. godina i ulazak Jugoslavenske armije (uz pomoć partizanskih jedinica Primorja i Gorskog kotara) u Rijeku. Uči se o teškim borbama za oslobođenje grada od njemačkog Wehrmachta (tzv. Riječka operacija) te o velikim žrtvama koje su podnijeli antifašisti.
Ujedinjenje Sušaka i Rijeke: U jugoslavenskim se školama posebno naglašavalo kako je pobjedom revolucije zbrisan nepravedan državni granični zid koji je razdvajao Rijeku i Sušak na Rječini, čime su dva dijela jednog urbanog tkiva ponovno spojena u jedinstven grad koji se slobodno razvija unutar socijalističke Jugoslavije. Ova podjela bila je rezultat političkih sporazuma nakon Prvog svjetskog rata, posebno Rapalskog ugovora iz 1920. godine, kojim je Rijeka postala nezavisna Slobodna Država Rijeka, a Sušak ostao u sastavu Kraljevine SHS. Međutim, Rimskim ugovorom iz 1924. godine, Rijeka je pripojena Italiji, dok je Sušak ostao pod jugoslavenskom upravom, s dogovorenom zajedničkom administracijom lučkih objekata. Dana 1. veljače 1948. godine održani su izbori za gradska vijeća u Rijeci, čime su postavljeni temelji za spajanje Rijeke i Sušaka. Gradska vijeća oba grada predložila su Prezidijumu Hrvatskog sabora njihovo ujedinjenje. Nakon odobrenja, 12. veljače 1948. godine održana je prva sjednica Narodnog odbora Rijeke, čime je formalno uspostavljena jedinstvena administrativna jedinica.
Zaključak: Različiti pristupi poučavanju povijesti grada Rijeke u mađarskim, talijanskim, jugoslavenskim i hrvatskim školskim sustavima ukazuje na to da svaka nacionalna historiografija oblikuje narativ o Rijeci kroz prizmu vlastite nacionalne povijesti, geopolitičkih interesa i kulturnog nasljeđa. Zbog svog jedinstvenog geografskog položaja i čestih promjena vlasti, Rijeka služi kao ogledni primjer kako se povijest jednog grada može interpretirati na tri potpuno različita načina.
Svi sustavi pate od određene razine selektivnosti. Ono što je za Hrvatsku "oslobođenje", za Italiju je često "gubitak i progon", dok Mađarska potpuno zanemaruje 20. stoljeće i fokusira se isključivo na ekonomski uspjeh s kraja 19. stoljeća.
Dok se mađarski i talijanski narativi fokusiraju gotovo isključivo na povijesnu jezgru unutar gradskih zidina (gdje su dominirali talijanski jezik i mađarska uprava), hrvatski sustav povijest Rijeke promatra šire, uključujući Sušak i zaleđe koji su oduvijek imali izrazitu hrvatsku većinu.
Kreirao: Damir Ilic
Background picture copyright: 