Napad terorističke organizacije Gama'a
Islamiyya u Rijeci 1995.
|
Na žalost, povijesna je činjenica da su svoje koljačke pohode na tlu Europe džihadisti započeli upravo u Hrvatskoj. A tada, to je bio tek početak krvavih događaja koji će pogoditi brojne europske države. Kraj se, dakako, ne nazire…
Premda nije bio "prvi islamistički udar u Europi", politolog i stručnjak za Bliski istok sa Sveučilišta u Regensburgu Vedran Obućina koji živi u Rijeci, ocjenjuje kako je teroristički napad u Rijeci po obliku i načinu izvršenja važan događaj koji je predstavljao oblik novog terorizma, koji je tada nastajao u Europi. Podsjeća da su raniji teroristički napadi uglavnom bili pojedinačni atentati na pojedince ili eventualno ciljane grupe i da islamizam kao politička ideja do osamdesetih godina prošlog stoljeća nije postojala, sve do revolucije u Iranu i odluke PLO-a da islam počne koristiti u svojoj borbi. Hrvatska je, po njegovim riječima, u ovom slučaju bila kolateralna žrtva činjenice da se u njezinom susjedstvu, u vrijeme rata u BiH, nalazilo uporište islamističkih boraca.
Ali zašto su islamski terorist napali baš Hrvatsku i Rijeku? Šta je Rijeka imala sa time?
Kako je tada navela teroristička organizacija, teroristički napad izveden je u znak odmazde jer je Hrvatska na dan 14. rujna 1995. godine izručila SAD-u istaknutog člana Al Gamma'e al-Islamiyye Talaata Fouada Qasima, poznatijega kao Abu Talal al-Qasimi, osumnjičenog za terorizam.
Prvi primjer europske pogreške u debeloj knjizi Evropskih pogrešaka je kada je Danska u svibnju 1992. odobrila politički azil egipćaninu Abu Talalu al-Qasimiju jer je s tom odlukom Danska dala azil vrućem krumpiru koji je tijekom samo dvije godine boravka u Danskoj ostavio duboke tragove, a još uvijek je "loša vjest" kod kuće u Egiptu i desetljeće kasnije.
Kad je Abu Talal 1992. došao u Dansku, bio je glasnogovornik egipatske, nasilne džihadske organizacije Al-Gamaa al-Islamiyaa.
Rođen je kao Talal Fuat Kazem 1957. godine i odrastao u Egiptu, gdje je kao mladić kombinirao svoju sve veću religioznost i politički idealizam u studentskom pokretu, koji se kasnije razvio u islamistički pokret Al Gama'a al Islamiyya (arapski: "Skupština islama") čiji je Al-Qasim bio jedan od osnivača. Ta Suni islamistička organizacija se borila za promjenu režima u Egiptu.
Talal je postao vođa al-Gamaa al-Islamiyaa pokreta s Omarom Abdel-Rahmanom, danas poznatijem kao Blind Sheik (sljepi Šeik). On je uhvaćen od strane FBI zbog bombardiranja Svjetskog trgovinskog centra u 26. veljače 1993., suđen i osuđen na 240-godišnju kaznu. Umro je 18. veljače 2017 (u dobi od 78 godina) u zatvorskoj bolnici Butner u Americi.
Ali mnogo prije toga, još 1981. godine, Abu Talal i al-Gamaa al-Islamiyaa postali su poznati po tome što su stali iza atentata na egipatskog predsjednika Muhammad Anwar el-Sadata, ubijenog tijekom vojne parade u Kairu. Inače, egipatska obavještajna služba predvidjela je napad i zatvorila 1 500 članova al-Gamaa al-Islamiye, uključujući Abu Talala, u uzaludnom pokušaju da spriječi napad. Abu Talal osuđen je za saučesništvo u napadu i proveo je osam godina u egipatskom zatvoru prije nego što je uspio pobjeći tijekom zatvorskog prijevoza.
Bježi u susjedni Afganistan gdje su živjeli veterani mudžahedinske borbe protiv sovjetske okupacije. S se borio protiv ruske okupacije, a nakon ruskog povlačenja prelazi u Pakistan, gdje je u Peshawaru uređivao jedan studentski list.
Ovdje je Abu Talal nastavio svoje islamističko djelovanje. S Aymanom al-Zawahirijem, danas poznatijim kao desna ruka Osama bin Ladena i al-Qaede. Za vrijeme boravka u Peshawaru, Abu Talal osnovao je i propagandni časopis "Al-Murabitun", koji se za teror zalagao kao legitimno sredstvo u borbi protiv islama, i čiji je prvi broj nosio naslov "Teror je način suočavanja s Božjim neprijateljima". Egipatske vlasti odgovorile su na propagandu Abu Tala osuđujući ga u odsutnosti i vršeći pritisak na Pakistan da ga izruči. Da bi se spasio od izručenja i smrtne kazne, Abu Talal bježi u Dansku gdje dobiva politički azil. Bravo Danska!!
Abu Talal počeo je propovijedati u džamiji Tauba u Vesterbrogadeu u Kopenhagenu, pozivajući na sveti rat zbog muslimana u Palestini i Bosni. Tu je upoznao marokanca Saida Mansoura, s kojim je dijelio stavove i njih dvoje su postali dobri prijatelji. Said Mansour je objavljivao islamističke letke koje je štampao u svojoj kući u Brucenssh Celsj, a nakon 11. rujna 2001. bio je poznat po izražavanju podrške terorističkoj kampanji protiv Sjedinjenih Država. To, i njegov propagandni materijali donijeli su mu kaznu od tri i pol godine zatvora zbog pozvanja na terorizam. Nakon toga Danski Vrhovni sud oduzeo je državljanstvo Saidu Mansouru, podržavajući presudu nižeg suda i potencijalno otvarajući put njegovoj deportaciji u Maroko.
Abu Talal i Said Mansour ono su što PET (Politiets Efterretningstjeneste) naziva džihadistima prve generacije, ljudima koji su u Dansku došli kao azilanti, ali i kao pritajeni džihadisti, a zatim su počeli širiti svoju terorističku propagandu u Danskoj. Oni sami po sebi nisu predstavljali terorističku prijetnju, ali ljudi poput Talala i Mansoura su mogu stvoriti takozvane "domaće zelene teroriste" - mlade muslimane koje su navukli na islamizam i koji okreću leđa društvu i planiraju teror nad zemljom u kojoj su rođeni i odrasli.
U tom bi se svjetlu moglo činiti dovoljno prikladnim da je Abu Talal 1995. nestao tijekom odmora u hrvatskom gradu Zagrebu. Ušao je s putovnicom danskih vlasti, prošao carinu i nestao bez traga - Puf! To je pretpostavka koju je predočio PET, Hrvatska obavještajna služba i CIA, ali možda nema ništa sa istinom.
Zanimljivo je kako su mnogi detalji ove priče ostali nejasni i nerazjašnjeni sve do danas, baš kao što su bili i prije 20. listopada 1995. Vjerovatno nikada neće biti niti potpuno razjašnjen. Postoje verzije kako je Abu Tala'at al-Qasimi otet u Bosni i Hercegovini, gdje su ga uhitili pripadnici HVO-a i predali hrvatskim obavještajcima, koji su ga potom izručili CIA-i koja ga je tražila zbog sumnje za teroristički čin u Svjetskom trgovačkom centru 1993. godine i koja ga je onda ispitivala i nakon toga izručila egipatskim vlastima.
Prema drugim informacijama, Al-Qasimija ipak nije uhitio HVO, nego su za to odgovorne hrvatske tajne službe i HIS, vanjska obavještajna služba. Al-Qasimija su presreli u Zagrebu, u iznajmljenom stanu, nakon čega mu je na prekršajnom sudu izrečena novčana kazna i određen izgon iz Hrvatske. Prema službenoj verziji, Al-Qasimi je prebačen na granični prijelaz Vinjani Donji, nakon čega mu se gubi svaki trag. Prema nekim informacijama, odmah ga je preuzela CIA zbog sumnje za teroristički čin u Svjetskom trgovačkom centru 1993. godine, prebacivši ga na ratni brod u Jadranu, gdje su ga ispitivali. Nakon što je izručen Egiptu, ondje je navodno pogubljen, i to na temelju stare presude, što je protivno svim pravnim standardima.
Na Al-Qasimijev nestanak tada su počele upozoravati organizacije za ljudska prava, a njegova je supruga hrvatskoj Vladi uputila upozoravajuće pismo u slučaju da joj se muž ne pojavi. S Al-Qasimijevom suprugom u Kopenhagenu se u to vrijeme sastao novinar Igor Alborghetti, a njezino pismo objavljeno je u tjedniku Globus, u kojem je Alborghetti u to vrijeme radio. A onda se, nekoliko mjeseci nakon pisma Al-Qasimijeve supruge, dogodila eksplozija autobombe u Rijeci.
Zbog suradnje riječke policijske postaje s američkom obavještajnom službom, islamski teroristi pokušali su dignuti riječku policijsku postaju u zrak ! A Rijeka se dobro zatresla !!
Za osvetu zbog nestanka Abu Tala'ata al-Qasimija, vođa vojnog krila Al Gamma'a Al-Islamiyye Muhammad Shawki Al-Islambouli, brat ubojice egipatskog predsjednika Anwara Al-Sadata i zet smaknutog vođe Al-Qa'ide Osame bin Ladena, osobno je izdao zapovijed postavljanje automobila-bombe. Izabrao je grad Rijeku za napad jer je smatrao da je američka obavještajna služba preuzela Abu Tala'at al-Qasimija iz PU Rijeka, zbog sumnje u al-Qasimijevo sudjelovanje u terorističkom činu u Svjetskom trgovačkom centru 26. veljače 1993.
Odgovornost za napad sljedećeg dana preuzela je egipatska teroristička organizacija Al Gamma'a Al-Islamiyya. Namjera je bila uništiti policijsku postaju udarom automobila s eksplozivom u zid zgrade. Ali napad je bio više-manje neuspješan. Nije postigao predviđene ciljeve usprkos činjenici da je bilo dosta žrtava.
Toga je dana u 11 sati i 21. minutu automobil Fiat 131 Mirafiori talijanskih registarskih oznaka, u kojem je bilo 70 kg visoko – eksplozivnog TNT-a, počeo je ulaziti na parkiralište policijske postaje u Rijeci, a da bi moglo ući u parkiralište s glavne ceste, vozač Fiata John Fawza je trebao usporiti i zaokrenuti 90 stupnjeva,čime jeizgubio silinu zaleta što će, pokazat će se kasnije, biti ključan detalj u ovome napadu.
Bombaš-samoubojica nije stao na mjestu za posjetitelje, nego je nastavio voziti dalje prema postaji, ali su ga zaustavile stube u koje je udario automobil-bomba. Zbog toga pozicija vozila nije bila na željenom mjestu, pa je zbog toga silina udarnog vala eksplozije otišla unatrag prema parkiralištu. Eksplozija je napravila veliki krater u tlu, uništila parkirane automobile i pročelja okolnih zgrada. Policija je pri očevidu među komadima automobila zajedno s napadačevim ostatcima pronašla dio kanadske putovnice. Prilikom napada poginuo je vozač automobila-bombe 35-godišnji državljanin Kuvajta John Fawza, pet osoba teže je ozlijeđeno, a 21 lakše. Konačna brojka došla je do 29 ozlijeđenih, a među ozlijeđenima je bilo i dvoje slučajnih prolaznika. U policijskoj postaji ozlijeđeno je dvadeset i sedam osoba koje su se nalazile ondje ili su radile u postaji.
Policija je blokirala cijelo područje i provela istragu na mjestu događaja. U prvom trenutku eksploziju nitko nije povezivao ni s netom okončanim ratom u Hrvatskoj i eventualnom osvetom poraženih srpskih pobunjenika, nego s nezgodom, poput, recimo, eksplozije plina. Međutim, građani su dan poslije eksplozije od policije dobili informaciju da je riječ o terorističkom napadu i da su u pitanju islamisti. U to je vrijeme još uvijek djelovao ratni Krizni stožer, a ubrzo nakon eksplozije poduzete su mjere za sanaciju posljedica eksplozije, zaštitu obližnje škole, ali i pojačanu zaštitu važnijih objekata u gradu s obzirom na to da se nije znalo hoće li biti novih napada. Na mjesto eksplozije odmah je došao i Ivan Jarnjak (na slici dolje), tadašnji ministar unutarnjih poslova RH.
Već sljedećega dana predstavnici egipatske terorističke organizacije al-Gama'a al-Islamije su preuzeli odgovornost za napad zbog izručenje Qasima.
Godine 2000. u BiH je uhićen i predan egipatskoj vlasti Hassan Sherif, sudionik i suradnik postavljanja autobombe u Rijeci, koji je automobil Fiat Regatu u kojoj je bila bomba dovezao iz BiH u Hrvatsku.
Al-Islambouli je početkom 2000. godine priznao iz Afganistana da je on naredio napad i da je autobomba u Rijeci bila neuspješan pokušaj, zaprijetivši da će sljedeći napad bolje isplanirati. Zaprijetio je kako će "Hrvatska gorjeti od automobila-bombi" i kako će biti krvi do koljena ako ne sazna gdje je nestao njegov prijatelj Abu Talal al-Qasimi.
Na Al-Islamboulijeve prijetnje reagirao je tadašnji predsjednik RH Stipe Mesić, koji se obratio odvjetniku Al-Gamma'a Al-Islamiyye Montasaru al-Zaiyatu i obećao mu da će Hrvatska ispitati okolnosti nestanka Abu Tala'ata al-Qasimija, tražeći zauzvrat da Al-Gamma'a Al-Islamiyya ne napada Hrvatsku. Sve u svemu, Al-Islambulijeve prijetnje na sreću nisu se ostvarile iako nestanak terorističkog vođe nikad nije razjašnjen.
12. studenog 2018. Kazneni sud u Kairu dodao je islamističku skupinu al-Gamaa al-Islamiya kao i 164 njezinih vođa i članova na popis terorističkih subjekata.
Početkom 2000. većina vođa Al Jaamat al Islamiye prestala je s poticanjem nasilja i napadima te poslije osnovala Stranku razvoja i izgradnje, ali se i dalje smatra terorističkom organizacijom od strane Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije, dok je u svibnju 2022. godine uklonjena s popisa stranih terorističkih organizacija Sjedinjenih Država
Abu Talal al-Qasimi vodi se kao prva osoba koju je CIA izručila trećim zemljama uz podatak da je ispitivan na američkom brodu uz hrvatsku obalu.
Tadašnji prvi čovjek Rijeke Slavko Linić prisjeća se kako je teroristički napad kakav se dogodio u listopadu 1995. bio nezamisliv u "mirnoj Rijeci". "Nitko od nas nije ni slutio da se tako nešto moglo dogoditi u našem gradu i da bi netko mogao izvesti teroristički napad, i to u neposrednoj blizini škole, koja se nalazi odmah uz zgradu policije. Dugo nismo mogli povjerovati da smo bili žrtve islamskog terorizma jer Rijeka je ipak grad koji je i u vrijeme rata imao visoku razinu tolerancije između različitih konfesija. Među ljudima je zavladao strah i nevjerica jer nitko u tom trenutku nije znao hoće li uslijediti novi napadi"
Zanimljiva je i sudbina Al-Islamboulija, peterostrukog osuđenika na smrt i jednog od najtraženijih terorista na svijetu. Al-Islambouli je još 1992. bio osuđen na smrt pod optužbom da je 
pokušao srušiti Mubarakov režim, a 1997. je osuđen na istu kaznu zbog dizanja u zrak egipatskog veleposlanstva u Islamabadu i niza terorističkih napada i pokušaja atentata, a dvije godine kasnije ponovno je osuđen na smrt zbog pokolja stranih turista u Luxoru.
Al-Islambouli se 2011. nakon 25-godišnjeg izbjeglištva vraća u Egipat, gdje je odmah uhićen. Međutim, već sljedeće godine Al-Islamboulija puštaju iz zatvora, navodno zbog lošeg zdravlja. To je bila vjest koja je u egipatskoj javnosti dočekana s ogorčenjem. Oslobađanje od optužbi Al-lslambulija Egipćani vide kao početak radikalizacije Egipta.
Naime, vojni sud u Egiptu zbog, kako tvrdi sudac, "narušenog zdravstvenog stanja" - koje medicinski vještaci opovrgavaju - oslobodio je svih optužbi trojicu najvećih islamskih terorista, Muhamada al-Zavahirija, brata vođe Al-Qa'ide, Abdelaziza al-Jamala, bivšeg zapovjednika vojske talibana u Afganistanu, te zloglasnog vođu vojnog krila terorističke organizacije Al-Gamma'a Al-lslamiyya - Muhammada Shavvkija al-lslambulija (60), brata ubojice egipatskog predsjednika Anvvara al-Sadata i zeta smaknutog vođe Al-Qa'ide Osame bin Ladena.
Al-Islambouli je također poznat pod različitim imenima: Adnan Hafiz Sultan, Mohammed Shawqui Islambouli, Mohammed Islambuli, Mohammed al-Islambouli, Mohamed Shawky El-Islambouli, Muhammad Islambouli, Muhammad Shawqi Abu-Ja'far.
Anders Behring Breivik norveški masovni ubojica, desničar i psihopat je u svom Manifestu na 1500 stranica, pod imenom "2083: A European Declaration of Independence" spomenuo i Rijeku.
U petak 22. srpnja 2011. godine najprije je odjeknula eksplozija kod vladine zgrade u središtu Osla, a malo potom se čulo puškaranje na otoku Utøya gdje je mladež Laburističke stranke održavala svoj tradicionalni ljetni kamp. Osam ljudi poginulo je u središtu Osla, 69 ljudi, mahom maloljetnika, ubijeno je na otoku. Sve se to dogodilo u mirnoj Norveškoj, i počinio je to Anders Behring Breivik tvrdeći da brani Norvešku. Tvrdio je da su njegove žrtve zavrijedile umrijeti jer podržavaju imigraciju muslimana.
U svojem manifestu Breivik je među osobe kojima se divi naveo Radovana Karadžića, Vladimira Putina, Srđu Trifkovića, srpske paravojne formacije, ali i Riječki događaj iz 1995.
Hrvatsku i Hrvate Breivik spominje u manifestu čak sedamdesetak puta i piše da u podizanju protuislamskog ustanka treba računati na hrvatske stranke HSP i HDSSB. U dokumentu navodi imena stranaka i na hrvatskom i na engleskom te njihove internetske adrese.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Wikipedia, Teroristički napad u Rijeci
- Fiuman, Prije točno 21 godinu dogodio se teroristički napad u Rijeci
- Saudi Research and Marketing LTD, Egypt Adds 'al-Gamaa al-Islamiya' to Terror List
- The Counter Extremism Project (CEP), Mohammed Islambouli
- Ahram Online, Egypt military court releases the brother of Sadat's assassin
- Riportal, TERORISTIČKI NAPAD 1995. U RIJECI
Background picture copyright: 