Barčić, Erazmo
Rođen: Rijeka, 9. lipnja 1830.
Umro: Rijeka, 5. travnja 1913.
Roditelji: otac Giuseppe i majka Francesca rođena Rumboldt
Supruga: Pierina rođena Fulvi
Djeca: Margareta, Brigita, Erazmo pl. Barčić-Japranski (1861.- 9. ožujka 1892.), kršten kao Agripino Zeno Erazmo), Božica (Natalija)
Erazmo pl. Barčić-Japranski, odvjetnik, političar, društveni aktivist i pisac, riječka je ličnost koja je svojim djelovanjem i životom zadužila Rijeku i riječko društvo devetnaestog stoljeća. Rado je, i u svakoj prilici isticao svoje drevno patricijsko podrijetlo obitelji, pridodajući svome prezimenu oznaku nobiliteta a koje je stekao njegov otac kada je primljen u consiglio patriziale.
Pripadao je nedovoljno poznatom riječkom hrvatskom kulturnom krugu četvorice riječkih intelektualca i domoljuba kojem su pripadali Faustin Suppé (1813.-1868.), riječki odvjetnik, političar i istaknuti hrvatski domorodac, a tipičan predstavnik riječke hrvatske inteligencije, bakranin Avelin Ćepulić (Bakar, 17. VII. 1896 — Zagreb, 2. II. 1936), koji je dobar dio svoga života proveo kao sudski službenik u Rijeci. Taj znameniti hrvatski sudac, domoljub i političar prethodio je svome vremenu nedogmatičnim shvaćanjem politike, širinom vidokruga, dubokom političkom naobrazbom europskih mjerila, trezvenošću i točnošću prosuđivanja političkih pojava i njihovih vrednota. Četvrti u toj grupi je bio Marijan Derenčin (1836.-1908.) svakako je jedna od 
najsvestranijih i najmarkantnijih figura koje je Rijeka dala hrvatskoj politici i kulturi. Nije bio samo odličan govornik i parlamentarac nego se proslavio i kao najbolji hrvatski kriminalist svoga doba, zakonodavac i znanstvenik juridičkog područja. Svojim postupcima i dinamičnim govorima ostat će upamćen kao riječki lav koji se uspješno nosio sa svim nedaćama devetnaestog stoljeća.
Uzore je nalazio u talijanskom Risorgimentu, a inspiracija mu je bio Giuseppe Mazzini (Genova, 22. lipnja 1805. – Pisa, 10. ožujka 1872.), talijanski revolucionar i političar, jedan od najistaknutijih republikanaca i najznačajnijih boraca za ujedinjenje talijanskih zemalja u 19. stoljeću.
Kao i svi Fiumani tog doba stekao je poštovanje prema talijanskoj kulturi, ali za razliku od mnogih suvremenika nije nikada zaboravio svoje korijene i jezik. Upravo potalijančeni Hrvati, bili su Barčićevi najveći neprijatelji. Nazivao ih je izrodima, odnarođenim "iz laži i koristoljublja".
Još kao pripadnik narodne akademske straže 1848. bio je za priključenje Rijeke Hrvatskoj, a protiv riječkoga talijanaštva i autonomaštva.
Kao protivnik Austro-Ugarske prihvaća jugoslavensku ideju. Podržavao je Naprednjake, a nakon 1903. djelovao je u sklopu Hrvatsko-srpske koalicije, koju nije bezrezervno podržavao.
Obitelj Barčić je bila stara riječka plemićka patricijska obitelj s pridjevkom de Japra. Obitelj se prvi put spominje još u XVI. stoljeću. Članovi te obitelji su generacijama obnašali dužnosti patricijskih vijećnika, sudaca, riječkih kanonika i liječnika. Neki od njih imali su i čast konzula Dubrovačke Republike u Rijeci.
Već u 16. stoljeću postoje zapisi o pomorcu Matteu Barcichu, koji je umro 1613. godine, a koji je imao petero djece: Nicolo, Bortolo, Francesco, Matteo i Andrea. Spomenuta se obitelj početkom 17. stoljeća doselila iz Bakra u Rijeku i to je jedan od najranijih podataka o korijenima obitelji Barčić. Prema Koblerovu pisanju, obitelj Barcich imala je osam generacija potomaka, a njezina loza završava smrću Erazma Barčića mlađeg.
Giovanni Kobler u svojem djelu Memorie donosi značajne i nezaobilazne informacije o brojnim riječkim obiteljima pa tako i o obitelji Barčić (Barcich).
Kobler tvrdi kako je Erazmo pripadnik obitelji koja se u Rijeku doselila u 17. st. te kako je tek njegov otac ušao u riječki patricijat. Erazmov otac Josip (Giuseppe) je bio primljen 1803. godine u riječko plemićko vijeće.
Rački navodi Barčiće kao gradske patricije već od 1602. godine.
Za neke ćlanove postoje i pisani tragovi.
Ivan Krstitelj Barčić, rođen u Rijeci 4. veljače 1665. godine, prior riječkog augustinskog samostana. U sv. Jeronimu vodio je bratovštine Gospe od Krunice i Gospe od Pojasa.
Jedan od najznačajnijih riječkih Barčića je Erazmov pradjed Anton Vid, riječki velikoposjednik. Darinko Munić ga navodi, uz Orlanda Saveria, kao vlasnika koji posjeduje najviše riječkih vinograda 1775. godine. Imao je više vinograda i od augustinaca, i od isusovačkog kolegija, a i od kaptola. U riječkom Jozefinskom katastru, koji je objavio Erceg, vidi se da je nakon Augustinskog samostana po broju nekretnina Anton Vid najbogatiji Riječanin. U izvoru koji obrađuje Munić Anton, Vid se spominje kao plemeniti gospodin (nobile signor) po čemu možemo zaključiti da je bio riječki patricij. A što izričito kaže za njega i Franjo Rački, ubrajajući ga među 25 tadašnjih patricija u Rijeci. Obnašao je i dugogodišnju ulogu dubrovačkog konzula. Što nije čudno, ako znamo da mu je žena Lukrecija bila Dubrovčanka. A tu je funkciju obavljao i njegov sin Karlo sve do pada Dubrovačke Republike 1798. godine. Anton Vid je i sudac rektor u trenutku utjelovljenja Rijeke Hrvatskom kraljevstvu.
Otac Antona Vida je Feliks Antun koji je bio riječki gradski liječnik. A djed mu je, također Anton, upisan sa svojom obitelji u Bratovštinu Sv. Križa u Sv. Vidu.
Od ženskih pripadnica obitelji Barčić Najpoznatija je Elizabeta (Rijeka, 1760.-?), koja se udala za Andriju Ljudevita Adamića. Tako da je Adamić bio zet Antona Vida, te je do dijela kapitala došao ne samo svojim zalaganjem, već i dobrom ženidbom.
Fortunat Barčić je u drugoj polovini 18. st. upravljao kazalištem koje je postojalo u Rijeci i prije onog Adamićevog. Fortunat Barčić je ujedno obnašao funkciju priora Riječkog lazareta.
Supruga Erazma Barčića, Pierina, je bila član obitelji riječkih klobučarskih majstora podrijetlom iz Ferma u Italiji.
Margareta, najstarija kći, bila je kasnije udata za riječkog trgovca-drogerista i poduzeznika Josipa Remigija (Giuseppe Remigio) Zängerlea (1853.-1911.), koji je posjedovao drogeriju u Via del Governo, gorljivi pristalica riječke Autonomaške stranke.
Mlađa Erazmova kći Božica 1885. udala se za posjednika Gustava Deškovića (Gustavo Descovich), sina veletrgovca Ivana Deškovića (Giovanni Descovich) i Vilme rođ. Blažić (Blasich). Nakon njegove smrti (1901.) sklopila je brak s Francescom Saverijem Derenzinom, zamjenikom javnog bilježnika kod riječkog Tribunala i kasnijim ravnateljem gradske policije.
Erazmo Barčić je rođen 1830. godine, od oca Giuseppea, gradskog činovnika i patricija i majke Francesce rođene Rumboldt Grgureve, čiji je otac bio veletrgovac željeznom robom.
Ljubav prema hrvatskom jeziku i rodu gajila se u cijeloj Barčićevoj obitelji i kako je od svojih dječačkih dana Erazmo bio izložen hrvatskom jeziku, čime je dodatno potaknut razvoj njegove ljubavi i samosvijesti prema hrvatskom duhu. Osnovnu školu i latinsku gimnaziju završio je u Rijeci.
Obrazovanje je nastavio u Zagrebu na Pravoslovnoj akademiji, koju je upisao u godini 1847/1848. Njegove svjedođbe govore o tome da je šolovanje završio sa odličnim uspjehom . Iz njih je vidljivo kako je Erazmo Barčić u gotovo svim odslušanim kolegijima zaslužio status eminens i primae classis. Posebno se ističu kolegiji poput Lingua et litteratura Croatico-Slavonica, Historia pragmatica Regni Hungariae i Lingua Graeca, koji su zasigurno imali veliko značenje za Barčićevo buduće djelovanje, imajući na umu kako je bio velik poznavatelj povijesti, ali i dobar retoričar.
Nakon diplomiranja radi u sudstvu i kao dopisnik talijanskih novina.
Revolucionarne 1848. Barčić je imao 18 godina i stekao je iskustvo i stavove koji su ga odredili do konca života.
U studenom 1860. godine objavio je svoju glasovitu brošuru "La Voce d´un Patriotta" (Glas domoljuba), u kojoj na talijanskom jeziku brani hrvatstvo svog rodnog grada, polemizirajući s onima što su to pravo osporavali. ta je brošura bila odgovor na autonomaško izdanje brošure "Voti e bisogni di Fiume" (Želje i potrebe Rijeke), koji je za cilj imao obrazlaganje riječkog autonomizma, a negiranje prava Hrvatske na mogućnost odlučivanja u vezi sa sjedinjenjem Rijeke s Ugarskom.
1861. Erazmu i Pierini rodio se sin. Dali su mu ime Erazmo. Kršten je kao Agripino Zeno Erazmo, ali kasnije će koristiti samo očevo ime, a biti će poznat kao Erazmo Barčić junior. U doba sinovljeva rođenja Erazmo je službovao kao kotarski sudac u Vrbovskom. Nalazio se tada na početku svoje dugotrajne pravosudne i političke karijere.
|
Početkom 1860-ih Barčić prihvaća pravašku ideologiju Ante Starčevića o nužnosti uspostave samostalne hrvatske države.
Od samih početaka Stranke prava, Primorci, a posebno Riječani, u njoj imaju značajno mjesto. Među riječkim pravašima najpoznatiji je Erazmo Barčić. Na izborima za Sabor u lipnju i srpnju 1865. godine izabrani su Ante Starčević, Dragutin Accurti, Vjenceslav Urpani i Erazmo Barčić. Ovo pravaško jezgro ubrzo napušta Accurti.
Kako je Stranka prava tada imala znatnu potporu upravo u Hrvatskom primorju, Erazmo Barčić je prihvatio ideologiju njezina prvaka Ante Starčevića o nužnosti uspostave samostalne hrvatske države koja se, prema toj interpretaciji, nezakonito nalazi u Habsburškoj Monarhiji. Bio je glavni pobornik one struje Stranke prava koja je željela slom Habsburške Monarhije uz pomoć Rusije i stvaranje samostalne hrvatske države u federaciji ili konfederaciji balkanskih zemalja.
Pomagao je borbu Hrvatsko-srpske koalicije protiv madžarskoga pritiska i bana Raucha, zastupajući uvijek oštriji smjer od službenoga stranačkog vodstva.
Također je želio suradnju Stranke prava i Strossmayerove Neodvisne narodne stranke protiv režima bana Khuena-Héderváryja. Zbog tih shvaćanja morao se sukobiti s Antom Starčevićem. Po svojim vatrenim govorima, u kojima je izlagao spomenuto mišljenje, bio je najpoznatiji pravaški "veleizdajnik".
Imao je zapaženu ulogu u radu "Narodne čitaonice riečke" i bio jedan od najzaslužnijih članova. Njegovim je zauzimanjem Čitaonica dobila novi prostor za rad i djelovanje na Korzu. Obavljao je različite funkcije u "Narodnoj čitaonici riečkoj" tijekom njezina djelovanja, od funkcije starješine, preko odbornika pa sve do funkcije odvjetnika same "Narodne čitaonice".
U 60-im godinama postao je najugledniji među riječkim odvjetnicima koji su zastupali interese hrvatskoga građanstva u Rijeci i Hrvatskom primorju.
Godine 1865. Barčić je izabran u Hrvatski sabor kao zastupnik bribirskog izbornog kotara i član Stranke prava u Hrvatskom primorju, dok mu je zamjenik bio dr. Rački. I pored političkog djelovanja, Barčić je i dalje vodio svoju odvjetničku kancelariju u Rijeci, a čiji su se prostori nalazili u Gorupovoj kući na Piazza Urmeny (br. 461, I. kat).
Posebno je teško vrijeme za Barčića bilo ono nakon donošenja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine i uspostavljanja mađarskog protektorata nad Rijekom, kada su napadi na Barčića postali gotovo svakodnevna pojava. Kako novine izvještavaju, Barčić je i pri samom prolasku kroz grad doživljavao neugodne situacije.
Bio je sudac, a od 1876. do smrti odvjetnik u Rijeci. Tu je zastupao interes hrvatskoga građanstva. od 1865. više je puta bio je zastupnik u Hrvatskom saboru.
U rujnu 1877. godine Rijeku je posjetio austrougarski prijestolonasljednik carević Rudolf i kako je to već uobičajeno, na gradskim ustanovama i brojnim kućama, izvješene su mađarske zastave koje su trebale pokazati riječku privrženost i gostoprimstvo vladajućoj kući. Erazmo Barčić, Josip Gorup i još poneki riječki Hrvati na svoje su kuće, uz mađarsku, izvjesili i zastavu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Time su htjeli upozoriti da u Rijeci postoji i živi hrvatski duh i pokret, unatoč zabrani tadašnjega gradonačelnika Ciotte. Ispred Barčićeve kuće okupila se grupa ljudi koji su mu kamenovali kuću i pritom razbili gotovo sve prozore, a načelnik Pasquali, koji je prema pisanju novina Primorac trebao čuvati integritet i hrvatske zastave, provalio je u Barčićevu kuću i sam skinuo zastavu.
1884. bio je jedan od izdavača lista Kvarner.
Iste godine, 1884. godine je izabran u Hrvatski Sabor kao zastupnik Bakra.
Njegova aktivnost i brojni javni nastupi osigurali su mu izborno mjesto na predstojećim izborima 1892. godine, a na kojima je izabran u Hrvatski sabor kao zastupnik bakarskoga kotara. Sljedećih nekoliko godina bio je iznimno posvećen političkom životu i aktivnostima, a u Hrvatski je sabor biran čak 5 puta kao zastupnik bakarskog izbornoga kotara.
Do raspada Stranke Prava 1895. bio je pravaš.
|
Kao najstariji zastupnik Hrvatskoga sabora bio je njegov privremeni predsjednik 1906. nakon izborne pobjede Koalicije i tada je istaknuo da je "ljevičar, demokrat i sljedbenik Mazzinijevih ideja."
Potkraj 19. stoljeća Barčića je zadesila velika nesreća i obiteljska tragedija, pogibija sina jedinca, Erazma mlađeg 1892. godine. Barčićev sin poginuo je u dvoboju s Eduardom Schadlom, predsjednikom Veteranskog društva, a do kojeg je došlo zbog političkih prepirki. Taj događaj ostavio je velik trag na Barčiću i njegovu životu te se može reći kako se nikada nije uspio oporaviti od toga nesretnog događaja koji je obilježio ostatak njegova života.
Tijekom sljedećih godina sve je više slabjela Barčićeva politička uloga, kako u okvirima riječke politike tako i u okvirima hrvatske političke scene. Godine 1895. u potpunosti raskida odnose sa Strankom prava. Posljednja Barčićeva politička epizoda dogodila se 1906. godine, kada je još jednom kao zastupnik bakarskoga kotara izabran u Hrvatski sabor.
Tada već politički veteran, Erazmo je kao najstariji zastupnik imenovan privremenim predsjednikom Hrvatskog sabora, a svoju je političku karijeru zaokružio 1908. godine značajnim riječima "Va fuori, o stranier!", koje je po posljednji put uputio mađarskim okupatorima.
Erazmo Barčić je umro u travnju 1913. godine od moždanog udara , spremajući se za odlazak u kazalište, u osamdeset i trećoj godini života, a vijest o smrti velikoga riječkog političara odjeknula je ne samo u Rijeci nego i čitavoj Hrvatskoj. U njegovu počast riječki su Hrvati, proglasili veliku narodnu žalost i organizirali sastanak u redakciji Supilovog Riečkog novog lista. Tamo su odlučili da se pogreb obavi na trošak riječkih Hrvata, da se unajme pogrebna kola prvoga razreda, da se na odar položi poseban vijenac, da se tiskaju smrtovnice, da se izda posebno izdanje Riečkog novog lista, te da se kiparu Cindriću povjeri odljev Barčićeve posmrtne maske.
Na tisuće Riječana, ali i velik broj onih koji su u Rijeku došli brodovima i vlakom, okupilo se na njegovom sprovodu 8. travnja. Sprovod je održan u utorak 8. travnja, u 11:00 . Ljudi je bilo toliko da su gužvu morali sprečavati kordoni gradskoga redarstva. Povorka je krenula od Barčićeve kuće na Korzu br. 6, nakon što se oglasilo Patricijsko zvono s gradskoga tornja, i pogrebna povorka, praćena tisućama sugrađana, krenula je prema grobnici obitelji Zangerle na Kozali. Njegov pogreb zapamćen je kao najveći u povijesti grada.
|
|
Dr. Erazmo pl. Barčić mlađi, jedan od najistaknutijih boraca za prava riječkih Hrvata, sin Erazma Barčića, izgubio je život 1892. godine u dvoboju održanom u Rijeci. Taj žalosni i pomalo nevjerojatni događaj odjeknuo je bolno ne samo u Rijeci i Sušaku, već i u čitavoj Hrvatskoj. Bio je to dvoboj s predsjednikom riječkog veteranskog društva Eduardom Schäedleom, s kojim se sukobio zbog političkih razmirica. U Matičnoj knjizi umrlih Rijeke upisano je tada u rubrici mladićeve smrti: "da arma de fuoco ex vulnere in duello mortus".
U povodu smrti mladoga Barčića u Rijeci "Brzotisak Primorske tiskare" na Sušaku 1892. objavljuje sonet na hrvatskom jeziku.
Na obali sinjeg mora niko, Ti staroslavne porodice grano! Na braniku svoga roda postojano, Ko djedovi, bio si i Ti viko
Za otačbinu borit se kao niko, Da joj izvidaš srce razkidano, Iz groba digneš blago zakopano, Oj, Tebe, slobodo, naroda diko!
Pa tko bi rekô, smrti, da prije reda Na život taj tol skoro konac vreba? Zar znala nies´ da još ga onaj treba
Koj´ u bezdno groba plačuć gleda Kô starac brodar na dno mora plava, Gdje tonulo mu blago mirno spava. |
Jedna ne velika ulica u našem gradu nosi ime po tom velikom govorniku i šarmeru, po čovjeku, zbog kojeg je 1903. tadašnji gradonačelnik dr. Francesco Vio sazvao posebnu sjednicu Gradskog vijeća sa samo jednom jedinom točkom dnevnog reda – poništenje Barčićevog mandata.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Kobler, Giovanni, Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume III
- DARINKO MUNIĆ, RIJEČKI VINOGRADI 1775. GODINE
- Wikipedia, Erazmo Barčić (1830.)
- Hrvatski biografski leksikon, BARČIĆ, Erazmo
- Hrvatska enciklopedija, Barčić, Erazmo st.
- Klub Sušačana, POSLJEDNJI RIJEČKI DVOBOJ
- PPMHP 100529: Erazmo Barčić
- Irvin Lukežić, Va fuori, o stranieri
- Željko Bistrović, Patricijski predci Erazma Barčića, Primorski Hrvat, 13 ožujka, 2023
- MUO, Partage Plus, Erazmo Barčić: fotografija
Background picture copyright: 