Haramija, Dragutin
Rođen: Čavle kraj Rijeke, 12. kolovoz 1923.
Umro: Zagreb, 28. studeni 2012.
Roditelji: ??
Braća: dvojica braće i sestra Beba
Supruga: Nevenka Haramija
Djeca: ??
Dragutin Haramija, jedan od najpoznatijih političara ovog kraja, pravnik, uvijek uspravan i ponosan Grobničan i Čavjan, predsjednik Skupštine općine Rijeka (gradonačelnik) i jedan od osnivača HNS-a (Hrvatska Narodna Stranka). Karakter mu nije dozvoljavao da odstupa od svojih vrijednosti i stajališta bez obzira na moguće posjedice.
Neki bi rekli da je bio ponajbolji gradonačelnik Rijeke, prije nego što je u osvit MASPOKA otišao u Zagreb na čelo Vlade koja se tada borila za što bolji položaj Hrvatske unutar SFRJ. Bio je možda i najbolji predsjednik hrvatske vlade ili onoga što se u doba socijalizma nazivalo republičkim Izvršnim vijećem.
Kao jedan od vodećih sudionika MASPOK-a (masovni pokret -Hrvatskog proljeća), bio je zagovornik gospodarske i političke reforme. Pripadao je dijelu hrvatskog vodstva koje se zalagalo za liberalizaciju jednopartijskog sustava i istupalo protiv unitarizma, za čiste račune i za suverenu Hrvatsku na temelju pariteta i konsenzusa u saveznim jugoslavenskim tijelima.
Na njegovu i žalost mnogih hrvatskih građana, Hrvatsko proljeće je ugušeno i njegovi su akteri umirovljeni, uklonjeni sa političke scene ili osuđeni na zatvorske kazne.
Dragutin Haramija rođen je u Čavlima 1923. godine. Djetinjstvo i ranu mladost proveo je na Grobinštini, uz dvojicu braće i sestru.
Obitelj Dragutina Haramije bila je imućna i ugledna trgovačka familija. Otac, Franjo Haramija u dva je navrata boravio i radio u Americi, a u rodni se kraj vratio kraj 1920. godine. U Čavlima je i izgradio kuću u kojoj su imali trgovinu, a otac se bavio trgovinom te kupovinom i prodajom drva. Time je njegova obitelj s jedne strane bila dobro situirana, a sa druge potpuno zauzeta različitim poslovima u obiteljskom gospodarstvu.
Danas u njegovoj rodnoj kući živi njegova sestra Beba.
Dragutin je pučku školu završio na Grobniku, a na nagovor oca je odustao od upisa u Pomorsku školu u Bakru i upisao građansku školu na Sušaku pa je svaki dan morao pješice sa Grobnika odlaziti na Sušak.
1939. godine, kada je imao 16 godina, umire mu otac, pa je sa starijim bratom morao početi uzdržavati obitelj.
Odmah se 1941., nakon okupacije naših krajeva pridružio se Narodnooslobodilačkoj borbi, pa je kao pripadnik antifašističkih partizanskih postrojbi 1945. dočekao kraj rata je u Primorsko–goranskoj diviziji.
Nakon rata je započeo političku karijeru u tadašnjoj KPJ pa preuzima dužnost sekretara Mjesnoga komiteta na Sušaku 1945.
1957. diplomira na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
1959. završio je i poslijediplomski studij.
Potom pohađa partijsku školu CK KPH (Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske) u kojoj je po završetku asistent i predavač, a kraće je vrijeme i upravitelj partijske škole Gradskoga komiteta KPH u Zagrebu.
Od 1954. do 1963. je obavljao razne dužnosti u pravosudnim tijelima.
Bio je zamjenik kotarskoga javnog tužitelja, zamjenik republičkoga javnog tužitelja, pa okružni javni tužitelj za grad Zagreb, zamjenik republičkoga javnog tužitelja. Također je vršio dužnost podsekretara u republičkom Državnom sekretarijatu za pravosuđe i upravu NRH (Narodne Republike Hrvatske).
Od 1963. do 1965. vrši dužnost predsjednika Skupštine kotara Rijeke, a od 25. Srpnja 1965. do 23. Travnja 1969. predsjednika Skupštine općine Rijeke, što je po današnjim standardima dužnost gradonačelnika Rijeke.
On je sam izjavio da je najljepše razdoblje njegovog života, nakon djetinjstva u Čavlima, bilo tih šest "riječkih" godina, od 1963. do 1969. godine. U tom je razdoblju Rijeka imala vrlo jaku privredu, a Riječani najviše osobne dohotke u ondašnjoj državi. No kako je Rijeka i onda, kao i danas bila slabo financirana iz državnog proračuna, gradski su čelnici organizirali, a Riječani prihvaćali, financiranje putem samodoprinosa. Tako su izgrađeni mnogi objekti, sportske dvorane, škole, vrtići i zdravstvene stanice.
Od svibnja 1969. bio je Predsjednik Izvršnog vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske (tadašnje republičke vlade). Tu je dužnost vršio do prosinca 1971.
|
Iste je godine izabran i za zastupnika u Sabor i predsjednikom IV Sabora i član Predsjedništva CK SKH (Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske). Na toj se funkciji zauzimao za demokratizaciju političkoga i modernizaciju gospodarskog sustava te za normalizaciju odnosa države i crkve.
Kao prvi čovjek hrvatske Vlade, 1970. pokreće izgradnju autoceste od Zagreba prema Karlovcu, u želji da se Hrvatska adekvatno poveže s Rijekom i Splitom.
Iste je godine u travnju, Haramija, s predsjednikom IV Skupštine SR Slovenije Stanom Kavčičem potpisuje sporazum o gradnji Nuklearne elektrane Krško.
29. ožujka 1971. godine Josip Broz Tito posjećuje papu Pavla VI. U njegovoj pratnji bio je i Dragutin Haramija sa suprugom.
Tom je prigodom, nakon završenog razgovora s Titom, rukujući se sa Haramijom rekao pred svim članovima obiju delegacija svoju zahvalnost Dragutinu Haramiji. Kako izvješćuje "Vjesnikova" novinarka iz Rima, Vera Vrcić, Papa se zahvalio Haramiji "na dobroj volji koju je pokazala vlada Hrvatske za unapređenje odnosa s Crkvom i zahvalio mu se na osobnom zalaganju koje je u to uložio, naglasivši da cijeni takve njegove napore". Taj je govor izazvao iznenađenje u Titovoj pratnji, o čemu se govorilo i na svečanom ručku te navodi riječi ondašnjega sekretara za vanjske poslove Mirka Tepavca "da nije to priznanje Haramiji nego Jugoslaviji".
|
Munjeviti uspon u partijskoj hijerarhiji zaustavljen je 1971. kada se priključuje MASPOKU (masovni pokret). Objavljivanjem "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika" 1967. nastao je socijalni pokret koji je bio poznat pod imenom MASPOK. Romantični naziv "Hrvatsko proljeće" je u upotrebi tek od 1990., nakon što je jedan od vođa, Miko Tripalo objavio knjigu s tim naslovom.
"MASPOK" je bio nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom privrednog, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, naučnicima i studentima. Pokret je pokrenuo javnu debatu o položaju Hrvatskog naroda u Jugoslaviji. Jedan od bitnih ciljeva pokreta bio je vratiti Hrvatima ponos pripadnosti hrvatskom narodu, umanjen nakon rata negativnom propagandom jugoslavenskog režima, zbog zločina NDH. To se moglo učiniti tek nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. godine.
Nositelji hrvatskog proljeća bili su Matica hrvatska, (onda pod imenom Društvo hrvatskih književnika), Zajednica pisaca TIN te pripadnici humanističke inteligencije i studenti, a istaknuti protagonisti političari su: Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Srećko Bjelić, Mika Špiljak, Većeslav Holjevac, Pero Pirker, Bruno Bušić, Dragutin Haramija, Marko Koprtla, Petar Kriste, Franjo Tuđman i Neda Andrić.
Od intelektualaca tu su bili Vlado Gotovac, Marko Veselica, Božidar Novak, Vjekoslav Vidović, Ivan Šibl, Ivan Supek, a među studentima Dražen Budiša, Ivan Zvonimir-Čičak i Ante Paradžik, koji su kao i brojni drugi nakon sloma Hrvatskog proljeća osuđeni zatvorskim kaznama.
Među pripadnicima JNA hrvatske nacionalnosti koji su zbog podrške Hrvatskom proljeću izbačeni iz JNA i progonjeni bili su Viktor Bubanj, Vlatko Pavletić, Vlado Mutak, Ivan Rukavina, Šime Ivas, Janko Bobetko i Zvonimir Červenko. Bobetko i Červenko kasnije su postali načelnici Glavnog stožera HV-a i imali divovsku ulogu u ustrojavanju Hrvatske vojske te obrani i pobjedi u Domovinskom ratu.
|
Istodobno, u složenim hrvatskim prilikama djeluju i funkcioneri koji se protive ciljevima hrvatskog proljeća, kao i oni koji čekaju rasplet.
Sam Tito, glavni arbitar toga odmjeravanja snaga, u početku daje podršku skupini proljećaraca, ali kada je procijenio da time riskira i svoju poziciju i same ciljeve Hrvatskog proljeća prešao je na drugu stranu, pri čemu je glavu ulogu odigrao Vladimir Bakarić.
Hrvatsko partijsko rukovodstvo na 21. sjednici CK SKJ održanoj 1. i 2. prosinca 1971. u Karađorđevu smijenjeno je zbog nacionalističke i separatističke djelatnosti hrvatskog rukovodstva. Taj je događaj poznat pod nazivom Sječa Hrvatske u Karađorđevu. Nakon sječe Hrvatske na toj sjednici, uhapšeno je i osuđeno više od dvije hiljade ljudi zbog učestvovanja u pokretu. Matica hrvatska je u siječnju 1972. godine ugašena silom i rad joj je zabranjen; a 11. siječnja 1972. godine uhapšeni su: Franjo Tuđman, Marko Veselica, Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić, Jozo Ivičević-Bakulić, Ante Glibota, Zvonimir Komarica i Ante Bačić.
Hrvatsko proljeće je nakon svoga gašenja imalo veliki utjecaj na Tita. Kako bi umirio sve jači nacionalistički pokret, unio je njihove zahtjeve u nacrt jugoslovenskog ustava iz 1974. (Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1974.)). Taj je ustav paralizirao federalnu vlast i prenio administrativni dio federalne vlasti na jugoslovenske republike.
Nakon sastanka u Karađorđevu, unatoč stanovitim koncesijama kojima se nastojalo smiriti prilike u Hrvatskoj, bilo je jasno da, u nekim novim demokratskim uvjetima, reforme više neće biti dovoljne te da će u budućnosti Hrvatska vodstva optirati za razdruženje i neovisnost.
|
Dragutin Haramija je u listopadu 1971. isključen iz SK i podnio ostavku na mjesto prvog čovjeka republičke vlade i prestao je biti članom Centralnog komiteta, a 1972. je prisilno je umirovljen.
|
Tako je u 49. godini okončana politička karijera perspektivnog političara i menadžera. Isključen iz svih ostalih društvenih i političkih organizacija, a onemogućeno mu je i svako javno i političko djelovanje, no ostao je vjeran idejama Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. Za novu predsjednicu CK SKH izabrana je Milka Planinc.
Nakon smjene nije bio ogorčen: "Donio sam pravu odluku, bio sam na strani naroda".
1990. godine, zajedno s ostalim "hrvatskim proljećarima", Savkom Dabčević Kučar, Mikom Tripalom, Srećkom Bijelićem i Krešimirom Džebom, izlazi iz ilegalnosti i politički se aktivira. Priključuje se Koaliciji narodnog sporazuma na prvim parlamentarnim izborima.
Jedan je od utemeljitelja Hrvatske narodne stranke (HNS) osnovane 13. listopada 1990. godine i član njezina Predsjedništva i u dva mandata predsjednik Savjeta stranke. Prvom predsjednicom HNS-a postaje Savka Dabčević-Kučar, a u uže rukovodstvo stranke ulaze Miko Tripalo, Dragutin Haramija, Srećko Bijelić, Krešimir Džeba, Ivica Vrkić, Slavko Meštrović, Stjepan Mesić i Radimir Čačić. U stranku je ugradio sve svoje vrijednosti, sve svoje ideale, i kroz stavove stranke i njenu izgradnju doprinosio je razvoju hrvatskog društva kojemu je dao cijeli svoj život.
Umro je 2012. u Zagrebu u 90-toj godini života. Posljednji ispraćaj bio je u 4. prosinca 2012. na zagrebačkom Krematoriju.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Haramija, Dragutin
- Grad Rijeka, Dragutin Hramija
- Hrvatski biografski leksikon, HARAMIJA, Dragutin
- Radio Rama, O važnosti susreta Tita i pape Pavla VI. prije pola stoljeća, Objavljeno 16.04.2021. 06:27, Kategorija Novosti
- Gmajna, broj 8., 12/2007 - 1./2008., Zlatko Kurtović, Uvijek uspravan i ponosan Grobničan i Čavjančan
- historija.info, MASPOK – ili tzv. Hrvatsko proljeće, autor: admin
Background picture copyright: 