Jókai Mór (Jókay Maurus, Móric Jókay de Ásva)
Rođen: Komárom, Mađarska 19. veljača 1825.
Umro: Budimpešta, 5. svibanj 1904.)
Roditelji: Jókay József (Hurbanovo, danas Slovačka, 27. prosinac 1781. - Komárno, danas Slovačka 29. listopad 1837.) i Mária rođena Pulay (Bana, Komárno, Slovačka, 1790. - Komárom, Mađarska, 13. ožujak 1856.)
Braća i sestre: Károly (Rév-Komárom, Mađarska, 3. svibnja 1814. - Hathalom, Mađarska, 19. prosinca 1902.)
Eszter (Komárom, Mađarska, 16. veljače 1816. - Pápa, Mađarska, 7. svibnja 1889.)
Lajos (Komárom, Mađarska, 20. veljače 1818. - Komárom, Mađarska, 16. prosinca 1820.)
Lajos (Komarom, Mađarska 6. travnja 1822. - oko 1823)
Supruge: Judit Róza Benke de Laborfalva (Miškolc, Kraljevina Mađarska, 8. travnja 1817 -Budimpešta, 25. rujna 1886.)
Bella Nagy, rođena kao Bella Grósz (Jákó, Mađarska, 4. srpnja 1879. - Amersham, UK, 30. siječnja 1947.)
Djeca: Anna Franciska Lendvay (posvojena, kći Márton Lendvaya i Judith Róze Jókai)
Róza Jókai (Benke) posvojena, kći Márton Lendvaya i Judith Róze Jókai)
"Rijeka je mađarski grad naseljen Hrvatima koji govore talijanski", zapisao je Mór Jókay krajem 19. stoljeća.
Književnik, pravnik, zastupnik u parlamentu, utemeljitelj satirističkih novina "Üstökös", glavni urednik "Magyar Nemzeta", član literarnog društva "KisfaludyTársaság" (1860.), predsjednik kulturnog društva "Petőfi" (1876.), redovni član dopisništva MTA-a, a kasnije član
|
upravnog odbora, vitez Szent István (Reda Stjepana), Mór Jókai, rođen kao Móric Jókay de Ásva, izvan Mađarske poznat i kao Maurus Jokai ili Moriz Jokai, jedan je od najvažnijih mađarskih romanopisaca 19. stoljeća.
Rani radovi kao što su "Hétköznapok" ("Radni dani", 1846.) pokazuje utjecaj francuskog romantizma, ali njegovi zreli romani više se bave stvarnošću i osobnim iskustvom.
"Egy magyar nábob" (Mađar visokog statusa, 1853.–54.) i "Az arany ember" (Čovjek sa zlatnim dodirom, 1873.) među njegovim su najvažnijim romanima koji se bave Mađarskom 19. stoljeća. Jókaijevi romantični romani postali su vrlo popularni među elitom viktorijanske Engleske, često su ga uspoređivali s Dickensom u britanskom tisku 19. stoljeća. Jedna od njegovih najpoznatijih obožavateljica bila je i sama kraljica Viktorija.
|
I njegov otac i majka bili su iz plemićkih obitelji. Njegov otac, Joseph (1781.-1837.), izdanak Ásva ogranka stare kalvinističke obitelji Jókay, bio je odvjetnik po zanimanju, puno je putovao svijetom, volio je umjetnost i književnost. Majka Mária je potjecala iz plemenitih Pulaya. Mor ju je obožavao, a ona je bila prava majka, toplog srca i sposobne glave.
Rodio se kao Móric Jókay, ali ime je igrom slučaja preraslo u nadimak Mór, a u prezimenu je 1848. pretvorio "y" u "i" da ne bi zvučalo previše plemićki. Bio je diplomirani pravnik, ali se strukom bavio vrlo kratko.
Maurus je bio njihovo peto i najmlađe dijete i ljubimac cijele obitelji. Njihovo četvrto dijete, Lajos, je preminlo kad je imalo samo godinu dana. Maurus je bio superosjetljivo dijete, vrlo privržen dječak, uvijek više volio knjige nego igru. Za njega studij nije bio muka, već strast. Njegovi ga učitelji nisu mogli dovoljno brzo učiti koliko je on htio upiti znanja.
Do desete godine školovao se kod kuće, a tada je poslan u Pozsony (danas: Bratislava u Slovačkoj).
Zatim je završio školovanje na kalvinističkom fakultetu u Pápi (Mađarska), gdje je prvi put upoznao Sándora Petőfija (Kiskőrös, Austro-ugarska, 1. siječnja 1823. — Segesvár, sada Sighișoara, Rumunjska, vjerojatno 31. srpnja 1849.), jednog od najvećih mađarskih pjesnika i revolucionara koji je simbolizirao mađarsku želju za slobodom. Tu je upoznao i Sándora Kozmu. (9. rujna 1825. - 5. kolovoza 1897.) mađarskog političara i pravnika koji je služio kao prvi krunski tužitelj Mađarske od 1872. do 1896. godine, te nekoliko drugih mladića koji su kasnije postali poznati.
U njegovoj dvanaestoj godini dogodila se prva nesreća u njegovom životu. Bio je pozvan sa studija na smrtnu postelju svog voljenog oca, katastrofa koju je toliko uzeo k srcu da se ozbiljno razbolio. Za svoj oporavak mora biti zahvalan svojoj sestri Esteri, koja ga je njegovala tijekom njegove bolesti.
Nakon očeve smrti, njegova je obitelj htjela da slijedi studij prava, očevu profesiju.
U Gimnaziji Comorn, kamo je prvo poslan, imao je sreću da mu je učitelj Francis Vály, čovjek krutih puritanskih načela, duboke učenosti i višestrukih postignuća, izvrstan učitelj, koji ga je podučavao u francuskom, engleskom i talijanskom jeziku i pripremao ga za koledž.
Godine 1843. majka ga šalje u Kecskemet na studij prava.
Mladi Jókay, uvijek izuzetno marljiv, savjesno je prolazio kroz uobičajeni nastavni plan i program u Kecskemétu, Comornu i Pešti (dio današnje Budimpešte). Tek je u Kecskemétu i Pešti postao čovjek i mađarski književnik. U Kecskemetu je napisao svoju prvu dramu, "Židovski dječak". Istodobno je stekao značajan lokalni ugled kao slikar portreta.
1844. uspio je dobiti svoj prvi slučaj kao punopravni odvjetnik. Ali mukotrpni rad u odvjetničkom uredu nije bio po volji gorljivo poetskom Jókayu.
1845. odlazi u Peštu svom prijatelju Petöfiju koji ga je predstavio maloj vojsci mladih literata koju je okupio oko sebe u kavani "Pillwax". Predstavio ga je kao "pravog Francuza", što je u ono doba bila najveća zamisliva pohvala.
1846. Conrad Adolf Hartleben (Mainz, 26. kolovoz 1778. - 5. travanj 1863.) vlasnik izdavačke kuće "CA Hartleben kiadói expedíciója Pesten, Bécsben és Lipcsében" pristao je objaviti njegovu prvu romansu "Hétköznapok" i dao mu je za nju 360 srebrnih florina - u ono doba golemo bogatstvo. Sada više nije imao potrebu po cijele dane črčkati u odvjetničkom uredu za šest florina mjesečno.
U isto vrijeme Jókayu se iznenada otvorila nova mogućnost za napredak u karijeri. Paul Királyi (Szepetnek, Austro Ugarska, 10. kolovoza 1818. - Budimpešta, 25. svibnja 1892.), urednik u novinama "Jelenkor" (uz to i sljedbenik reformske politike Istvána Széchenyija, 
zamjenik šefa odjela u Ministarstvu rata u vojsci Honvéda, 1858. urednik časopisa "Pesti Napló", 1861. glavni bilježnik grada Pešte i zastupnik u županiji Zala, član i privremeni pročelnik Odbora za prosvjetu u Saboru), pozvao je Jókaya da mu se pridruži kao dopisnik s plaćom od trideset pet florina mjesečno. Naravno da je prihvatio jer je biti novinski suradnik u Mađarskoj tada značilo biti značajna osoba.
Ipak, zanimljivo je da je u to vrijeme pokazao toliko vještine kao slikar, kipar i rezbar u bjelokosti da su mnogi ozbiljno mislili da će buduću slavu koju su mu svi već predviđali moći zahvaliti svom kistu i dlijetu, a ne olovci.
Prva revolucija, poznata kao Proljeće naroda, započela je u siječnju 1848. u Palermu na Siciliji, a iste godine izbila je revolucija u Parizu. Nositelji ove revolucije u pojedinim europskim zemljama nisu uvijek pripadali jednom društvenom sloju, nego su bili pripadnici svih društvenih slojeva, pa su i revolucionarni zahtjevi ovisili o pripadnosti pojedinoj skupini i stoga sadržavali i socijalističke i protukapitalističke i protufeudalne elemente.
Jedan od neposrednih povoda za izbijanje revolucije diljem Europe bila je agrarna kriza u razdoblju od 1845. do 1847. te nestabilni gospodarski sustavi u razvijenim europskim državama koji su vodili do niza financijskih kriza i bankrota. Značajan čimbenik u revolucionarnim kretanjima 1848. – 1849. bili su i snažni nacionalni pokreti i zahtjevi, koji su se počeli razvijati od početka 19. stoljeća u pojedinim višenacionalnim europskim zemljama.
Dana 23. veljače 1848. u Parizu je izbila revolucija i za nekoliko dana Louis Philip je bio svrgnut s prijestolja. Takva laka pobjeda liberalnih načela ohrabrila je i druge slobodoljubive narode da slijede primjer Francuske, a Mađari su se među prvima digli.
Uz Sándora Petőfija i Jókay je sudjelovao u Revoluciji. Rano ujutro 15. ožujka, on i njegovi prijatelji, Petöfi, Pál Vasváry i Gyula Bulyovszky, sastali su se u Jókaiyevoj sobi, a njegovi drugovi su mu povjerili da sastavi manifest, temeljen na dvanaest točaka, ili članaka, koje je dan ranije izradio Joseph Irinyi, utjelovljujući želje mađarskog naroda.
Revoluciju i sve oko nje Jókay je opisao u novelama "Revolucionarne i bojne slike iz 1948/49" (Forradalmi és csataképek 1848 és 1849-ből, 1850) i "Dnevnik bjegunca" (Egy bujdosó naplója, 1851). Slikovita jezika i duhovita pripovjednoga stila bio je najpopularniji pisac 
XIX. stoljeća u Madžarskoj.
Surađivao je i s Lajosom Kossuthom, a nakon poraza kratko vrijeme se morao kriti.
29. kolovoza 1848., dok je omao samo 23 godine, prvi puta se ženi sa 8 godina starijom velikom tragičnom glumicom Judit Róza Benke de Laborfalva (Miskolcz, 8. travnja 1817. – 20. studeni 1886. - slika lijevo). Upoznali su se 15. ožujka 1848. na izvedbi predstave "Potkralj" (Bánk bán ili Palatin Bánk) Józsefa Katone. Vjenčali su se iste godine. Njihov brak izazvao je skandal; nekoliko spisateljevih prijatelja (među njima i Sándor Petőfi ) bilo je protiv braka, ponajviše zato što je Judit imala 12-godišnju izvanbračnu kćer Rózu Benke, čiji je otac bio glumac Márton Lendvay.
Otac Judith Laborfalvi-Benké, plemić József Benkea de Laborfalve (1781–1855), umirovljeni glumac, a potom učitelj u rimokatoličkoj ženskoj školi u Miskolczu, dopustio joj je da u svojoj šesnaestoj godini okuša sreću na pozornici u Budimpešti. Ali prvi pokušaj bio je neuspješan i vratila se kući, očito razočarana. Drugi pokušaj pokazao se mnogo uspješnijim. Mnogi su hvalili njezin prekrasan alt glas, njezin izgled, talent za recitiranje, izražajan pogled i lijepu figuru i lijepo lice koji su ostavili veliki dojam, a iskusni scenski direktor Egressy, prepoznavši njezine velike sposobnosti, ohrabrio ju je da nastavi. Do 1837. zamijenila je gospođu Kantor, do tada glavnu
|
junakinju mađarske pozornice, i od tada pa do svog povlačenja s pozornice 1859., smatrana je jednom od vodećih mađarskih glumica. Njezine najbolje uloge bile su "Volumnia", "Lady Macbeth", "Adrienne Lecouvreur", "Mary Stuart" u Schillerovoj istoimenoj drami i "Kraljica Gertruda" u "Bánk Bánu". Već je dosegla vrhunac svoje slave kada je dala ruku mladom Jókayu, a njezina hrabrost i odanost bili su ono što ga je održalo tijekom mračnih godina kušnje i depresije u koje je ušao. Pošto je Judith ovo bio drugi brak (ranije je živjela vanbračno sa mađarskim glumcem Mártonom Lendvayem (Nagybányi, današnja Baia-Mare, Rumunjska, 11. studenoga 1807. - Pešta, 29. siječnja 1858.)) iz kojeg de donjela dvoje svoje djece.
Jókay Mór i Judith Benke Mór u studenom 1859. pišu molbu mađarskom ministru pravosuđa u kojem traže da dijecu Judith i Mortona, Annu i Rózu, može usvojiti Jokai Mor.
|
Judith umire 20. studenog 1886.
Zbog smrti supruge pao je u depresiju, a u izlasku iz depresije pomogla mu je usvojena kći Roza.
1848. Jókay mijenja prezime u Jókai.
Sljedećih četrnaest godina Jókai je živio životom političkog osumnjičenika.
Tek 1850. mogao je ponovno nastaviti književnu karijeru. Svoja prva djela napisao je pod imenom svog psa "Sajo".
1851. pod svojim imenom surađuje u rubrikama "Magyar Emlék Lapok" i "Remény", dvjema novim revijama, kao i "Délibábu", koji je utemeljio grof Leo Festetics. Tek nakon nekog vremena odvažio se vratiti u Peštu iz Miskólcza pod pseudonimom János Kovács, živeći većinu vremena u prenoćištu svoje žene ili u Tardoni u planinama Bükk oko Budima.
|
Nakon ponovne uspostave mađarskog ustava Austro-Ugarskom nagodbom iz 1867., Jókai je aktivno sudjelovao u politici. bio je stalni pristaša vlade Istvána Tisze, i ne samo u parlamentu, gdje je neprekidno sjedio više od dvadeset godina. Bio je i urednik vladinih novina "Hon", koje je sam osnovao 1863.
Godine 1856. Jókai je otvorio potpuno novi put pokrenuvši prvi mađarski ilustrirani strip, pod naslovom "Nagy Tükör" (Veliko ogledalo), ali poznatiji po kasnijem naslovu "Üstökös" (Komet), koji je uređivao sljedećih četrnaest godina.
Nakon raspuštanja Sabora, privremena je vlada učinila sve što je bilo u njezinoj moći da nagovori opoziciju i natjera narod da prihvati Listopadsku diplomu, akt kojim je 20. listopada 1860. car Franjo Josip I. vratio, odnosno uveo ograničenu ustavnost i reorganizirao Habsburšku Monarhiju. Ali njegovi su napori bili osujećeni taktičnim i upornim Ferencom Deákom (1803–1876), te je 1865. Njegovo Veličanstvo ponovno bilo prisiljeno sazvati parlament u kojem je Jókai ponovno predstavljao Šikloš, grad u Baranjskoj županiji u Mađarskoj. Čak ni sada austrijski državnici nisu bili voljni izravnati svoje razlike s Mađarskom pod jednakim uvjetima, ali katastrofa austro-pruskog rata učinila ih je popustljivijima. Nakon toga, sporazum s Mađarskom postao je prijeko potreban za samo postojanje Austrijskog Carstva. Definitivno je napuštena ideja o jedinstvenoj zajedničkoj državi. Mađari su, slijedeći savjet Deáka, lojalno surađivali u postizanju sklada s Austrijom, te je 8. lipnja 1867. kruna sv. Stjepana stavljena na glavu njegova apostolskog veličanstva. Mađarska je ponovno postala neovisna. Neovisnost je bila osigurana, ali se moralo mnogo učiniti na putu pacifikacije i obnove nakon svega što je nacija propatila. Jókai je snažno pridonio ispravljanju prošlih razlika i ujedinjavanju svih snaga nacije za njenu dobrobit.
1876. izabran za prvog predsjednika "Petőfi-Társasága". "Društvo Petőfi", postojalo je od 1876. do 1944. Udruga je osnovana u svrhu širenja Petőfijevog kulta i njegovanja mađarske beletristike u nacionalnom duhu.
Rijeka je imala istaknutu ulogu u hrvatskoj i Mađarskoj modernizaciji. Ovdje su tramvaji vozili ranije nego u Zagrebu, tu je u brodogradilištu izgrađeno dotadašnje najveće dostignuće mađarske brodogradnje, bojni brod Szent István. Zbog toga je Géza Szapáry, guverner grada, pokušao namamiti Jókaija u Rijeku.
Mór Jókai, osim kao jedan od najplodnijih književnika svojega doba, isticao se kao vrlo utjecajna ličnost na političkom i kulturnom planu. Često je posjećivao Rijeku, grad talijanskog govornog područja, koji ima i hrvatsko stanovništvo, a kojim je upravljala mađarska državna služba. Prvi ju je put posjetio 1881. godine. Bio je to trodnevni posjeti i bio mu je organiziran svečani doček i bogat sadržaj tijekom boravka. Osobno ga je primio gradonačelnik grada Giovanni de Ciotta. Otvoren mu je apartman u tadašnjem hotelu "Europa", koji je kasnije - kao dar Rijeke - mogao slobodno koristiti tokom svih svojih posjeta. Riječki talijanski list "La Bilancia" posvećuje mu veliku pažnju. U romaniziranom gradu slavi se velika mađarska domovina koja seže od Jadrana do Karpata, a Jókai drži domoljubni govor, oduševljeno pozdravljen mađarskim uzvicima "éljen a Fiume" (neka dugo živi Rijeka), što ga i talijanske novine prenose na mađarskom. Nakon guvernerova predstavnika i gradonačelnika, recitiranjem svojih stihova pozdravlja ga Giovanni Prodam, riječki talijanski pjesnik, dramatičar i ljekarnik. Na kraju ga, u ime svih Riječana, pozdravlja kapetan Littrow, njemački pisac i pjesnik, i na njemačkom govori o njegovu djelu i najvažnijim romanima.
Posjetio je Kraljevicu i Frankopanski kaštel. Upravo su doživljaji s tog putovanja i romantično ozračje dali ideju Jókaiju da radnju dijelova svojega romana "Egy jatekos aki nyer" (Igrač koji pobjeđuje) iz 1881. smjesti u Rijeku i njezinu okolicu a najviše se radnje dešava u Porto Re (Kraljevica). On je zapravo bio prvi u nizu mađarskih književnika koji je svoju inspiraciju pronašao na obalama Jadranskog mora. Jókai je prihvatio ideju o Rijeci kao mostu među različitim jezicima i kulturama. Dovršio je i prolog za kazališnu predstavu u Rijeci (1881.) u kojem je istaknuo gospodarsku važnost grada, a rastuću ekonomiju vidio kao jamstvo za nestanak napetosti i sukoba među etničkim skupinama. Predstava mađarske kazališne trupe po prvi put u gradskom kazalištu u Rijeci pozdravio je riječima: "Üdvözöllek földünkön, drága gyöngy, amit mindenki úgy hív Fiumai" ("Dobrodošao u našu zemlju dragi bisere, (Koju te svi zovu) - Fiume!")
Čak se je i posvojena kći spisatelja, Róza Jókai, udala za slikara Árpáda Fesztyja u crkvi sv. Vida.
Ovdje je i u svečanim okolnostima obilježena Jókaijeva 50. godišnjica.
Mór Jókai često se obraćao svojoj Rijeci u svojim govorima kao član parlamenta. Hvalio je njezinu autonomiju i odobravao njezinu snažnu industrijalizaciju.
Godine 1897. kralj ga je imenovao članom gornjeg doma.
Jokai se rujnu 1899. godine, u svojoj 74. godini, ženi se po drugi puta. Sada sa glumicom Bellom Nagy (slika lijevo) kojoj je tada bilo 20 godina, čime je napravio skandal u cijeloj zemlji.
Rođena kao Bella Grószd bila je mlada glumica komičarka. Rođena je u Jákóu u Mađarskoj, kao kći Mórica Grósza i Éve Flamm. Bila je to židovska obitelj, a otac joj je bio mehaničar. Završila je komercijalnu školu u Óbudi prije nego što se počela zanimati za kazalište. Pohađala je školu glume "Rákosi Szidi" i svoj je kazališni debi imala 1898. Nastupila je u nekoliko djela Móra Jókaija, a tako su se i upoznali. Udala se za pisca u Budimpešti. Njihova razlika u godinama od 54 godine, plus njihove vjerske razlike, izazvale skandal, a njegova obitelj pokušala ga je proglasiti nesposobnim i ludim.
Nakon njegove smrti, Bella je bila njegova jedina nasljednica, što je razbjesnilo druge podnositelje zahtjeva i uzrokujući daljnji skandal i dugotrajne pravne bitke. Na koncu je izgubila te bitke i ostala bez potpore Jókaijevog imanja. Nikada se nije ponovno udala.
Godine 1912. Bella Nagy je donirala Jókaijeve knjige i radove Mađarskom nacionalnom muzeju u zamjenu za doživotnu mirovinu. Preselila se u Englesku 1939., kako bi pobjegla od nacista i organizirala izdavanje muževljevih djela na engleskom jeziku. Izgubila je doživotnu mirovinu 1942., kada je Njemačka izvršila pritisak na Mađarsku da prestane s isplatama.
Umrla je 1947. u Amershamu, Buckinghamshire, u dobi od 67 godina.
|
Mór Jókai je bio vrlo prevođen mađarski književnik koji se isticao u pisanju romana, novela i drama. Prevoditelji njegovih djela na talijanski jezik u 19. st. bili su: riječki glavni gradski bilježnik Ernesto/Ernő Brelich (1844. – 1902), profesori Pietro Zambra (1857. – 1913.), Samuele de Szabó (1859. – 1945.) i Antonio Negovetich (1868.– 1946.). Mnogi njegovi romani prevedeni su na armenski, bugarski, kineski, hrvatski, češki, danski, nizozemski, engleski, estonski, finski, francuski, njemački, hebrejski, talijanski, latvijski, litvanski, poljski, rumunjski, ruski, rusinski , srpski, slovački, slovenski, španjolski, švedski, turski i ukrajinski.
Jókaijeva sabrana djela (objavljena 1894–98), koja nisu uključivala njegovo značajno publicističko pisanje, ispunila su 100 svezaka.
Mór Jókai bio je svjestan goleme gospodarske, kulturne i, ne manje važno, vojne važnosti Rijeke, morskih vrata Monarhije, a unutar toga i Kraljevine Ugarske. U svojoj pjesmi slavi jedinstvo koje jedino može jamčiti dobrobit naroda koji ovdje žive:
Rakpartodon pihenni nem tudó /Emberraj, életzaj; — dicső zene ! / Ipar, munka szerszáminak zaja! / Melynél nincsen dicsőbb harmónia. / S nincs többé nyelvviszály; rég elfeledték ! / Dolgátul arra senki rá nem ér. / Százféle nyelven szól, s megérti egymást. / «A pénz beszél.» Ez a mindenki nyelve. / S a jólét alkot nemzetet, hazát, / Mert «házioltár» a nemzetiség, / Melynél mindenki híven áldoz otthon,/ De üszkeit a szent oltár tüzének / Nem hordja szét szomszédot gyújtogatni. / Az egykor boldog, gazdag Fiúménak / Csak honfia lesz, ellensége nem."
(Ne mogu se odmoriti na svojoj obali / Roj ljudi, buka života; — veličanstvena glazba! / Industrija, buka alata za rad! / Od kojega nema sjajnijeg sklada. /I nema više jezične svađe; davno zaboravljena! / Tome zapravo nitko ne može parirati. / On govori sto različitih jezika i međusobno se razumije . / "Novac govori." To je svačiji jezik. / A blagostanje stvara narod, domovinu , / Jer narodnost je "domaći oltar", /Na kojemu se vjerno žrtvuju svi doma , / Ali oganj svetoga oltara / Ne širi oganj bližnjega . / Jednom sretnom, bogatom Sinu / Bit će samo zemljak, a ne neprijatelj.")
"Parobrodarsko društvo Adria" osnovao je 1879. godine švicarski poduzetnik Gottfried Schenker kao "Adria Steamship Company". Društvo "Adria Steamship Company" bankrotiralo je 1882. godine, a iz njega je, s flotom od osam parobroda, pojačano kapitalom mađarske Komercijalne banke iz Budimpešte, nastalo "Kraljevsko ugarsko dioničarsko pomorsko društvo". Na početku Prvog svjetskog rata 1914. "Adria" je imala flotu od 33 parobroda. |
21. prosinca 1881. godine u Rijeci je privatnim kapitalom osnovano "Parobrodarsko društvo Adria".
Njeni osnivači činili su Adrijin upravni odbor, članovi su bili vlasnici željezničkih tvrtki, mlinova, banaka, a u doba procvata u njoj je sudjelovao čak i Mór Jókai. Tako da je Jokai imao i poslovne veze u Rijeci.
"Adria" je jednom od svojih brodova dala ime ovog pisca. Parobrod "Jokai" izgrađen je 1882. godine u Velikoj Britaniji u brodogradilištu "Caird, Purdie & Co". Plovio je 15 godina do svog tragičnog kraja 1897. godine kada ga je 25. studenog 1897. potopio engleski parobrod "Baron Ardrossan". Parobrod "Jokai" bio je na putu iz Rijeke za francusku luku Dunkerque. Oko pola noći, 3,5 kolometra od Dungenessa, sudario se s engleskim parobrodom koji je plovio od Antwerpena za Cardiff. "Jokai" je bio toliko oštećen da je za šest minuta potonuo. Četvorica mornara su se utopila. Osamnaestoro članova posade zajedno s kapetanom spasio je danski brod, te ih odveo u Folkestone gdje su bili zbrinuti. Baron Ardrossan bio je oštećen u sudaru, je nastavio ploviti do Dungenessa gdje je zatražio popravak.
"Parobrodarsko društvo Adria", nakon propasti svog prvog broda "Jokai", naručilo je parobrod s istim imenom koji je sagrađen 1899. u Middlesbroughu u Velikoj Britaniji. Taj drugi "Jokai", nakon prvog svijetskog rata, nakon što "Adria" prelazi u vlasništvo poznatih riječkih brodara Alberta i Oscara Cosulicha (ime je promijenjeno u "Adria, Società anonima di navigazione marittima"), praktički u Talijansko vlasništvo, mijenja ime u "Manzoni" i plovi do 1923. kad je razrezan. Neobična je sudbina da je u srpnju 1902. godine, drugi "Jokai", prilikom sudara, potopio britanski jedrenjak "Consul Kaestner", sa koga su se tada utopila tri mornara.
|
Jókai je umro u Budimpešti 5. svibnja 1904., Pokopan je 9. svibnja na groblju Kerepesi uz njegovu prvu suprugu.
23. svibnja 2014. na pročelje zgrade u kojoj je Jokai provodio svoje dane u Rijeci, bivšem hotelu "Europa" postavljena je spomen-ploča u spomen na Jokaia Mora.
2012. godine Csaba Gyula Kiss, politolog, povjesničar kulture i književnosti te komparist u srednjoeuropskim književnostima, predložio je postavljanje te spomen-ploče Jókaiju uz održavanje okruglog stola čija bi tema bila djela velikog pisca. Postavljanje spomen-ploče inicirali su Društvo mađarskih književnika i Mađarski kulturni klub Baross iz Rijeke, a financijsku potporu obilježavanju dalo je Ministarstvo uprave i pravosuđa (KIM) na čelu s Tiborom Navracsicsom.
Dr. sc. Franciska Ćurković-Major, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za hungarologiju, primjerice, analizirala je autorov rad "Igrač koji pobjeđuje" čija je radnja smještena u Rijeci i okolici. Spomen ploču otkrio je Mađarski državni tajnik Bence Rétvári. Događaju je nazočio i László Balogh , predsjednik Upravnog odbora javne zaklade Public Service, Csaba Gy. Kiss, član uprave Mađarskog društva pisaca, kao i zamjenik gradonačelnika Rijeke i čelnici lokalnih mađarskih organizacija.
Sabrana izdanja
- Összes művei. Nemzeti (Jubileumi) Kiadás. (Cjelokupna djela, "Narodno izdanje") 1894-1898, 100 svezaka
- Hátrahagyott művei. (Kasna i nesabrana djela; nastavak "Narodnog izdanja") 1912., 10 svezaka
- Összes művei. Centenáriumi kiadás. (Cjelokupna djela, "Centenary Edition") 1925-1932, 100 svezaka
- Összes művei. Kritikai kiadás. (Cjelokupna djela, "Kritičko izdanje") 1962.
Najznačajnija djela
- Otok Nepean (1845.)
- Radni dani (1846.)
- Jedan mađarski nabob (1854.)
- Zoltan Karpaty (1855.)
- Stari dobri asesori (1856.)
- Siromašni bogataši (1860.)
- Sinovi čovjeka kamena srca (1869.)
- Crni dijamanti (1870.)
- Zlatni čovjek (1873.)
- Roman budućeg stoljeća (1874.)
- Egy jatekos aki nyer (Igrač koji pobjeđuje) (1881.)
- Žuta ruža (1893.)
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Muzej grada Rijeke, Kolhammer & Mahringer, Leontine Littrow -slikarica svjetla
- Gondola.hu, "Üdv Fiuménak!", avagy Jókai Rijekában, 2014. június 28
- Hirado.hu, Emléktáblát avattak Jókai Mór emlékére a horvátországi Fiuméban
- Nina Spicijarić Paškvan, Mađarski kulturni krug u Rijeci u 19. stoljeću
- HUNGARIAN NATIONAL DIGITAL ARCHIVE, The Austrian-Hungarian Riviera
- GENI, Jókai Mór
- sf-encyclopedia, Jókai, Mór, Summary Bibliography: Mor Jokai
- LP, Forum, Adria parobrodarsko društvo (1882.), Autor: Vežičanka
Background picture copyright: 