Priča o putnoj čaši cara Josipa II.
13. svibnja 1775. Josip II., car Svetog Rimskog Carstva, dolazi u tajnu posjetu gradu Rijeci. U carevom dnevniku zabilježeno je da je toga dana car posjetio tvornicu šećera, tvornicu sapuna i koža barona Marottija, promatrao je jedrenjak koji je otplovljavao prema Trstu, prošetao se Fiumarom i družio s generalom Josipom Šiškovićem. Jedan od ciljeva posjeta Rijeci bio je i posjet domu hrabrog generala Nicolòa de Lumage de Millekrona kako bi mu iskazao poštovanje i zahvalnost za njegovu službu, vjernost, rane, kao i brojne žrtve koje je podnio služeći njegovu majku Mariju Tereziju u njenim vojnim postrojbama. General je tom prilikom počastio Cara i na njegovom je odlasku putnu čašu, iz koje je Car pio, spremio i sačuvao je kao uspomenu na blagonaklonost Vladara.
U carevom se dnevniku posjet Lumagi nigdje ne spominje, što bi značilo da mu nije pridavao velikog značaja.
Čovijek bitan za našu priču je taj Nicolò de Lumage de Millekron (prati link za njegovu biografiju). Imao je slavnu vojnu karijeru. U austrijskoj literaturi se spominje pod imenom Nicolaus Lumaga.
Tijekom Sedmogodišnjeg rata služio je u ugarskoj pješačkoj pukovniji br. 37. poznatijoj kao pukovnija Joseph Esterhazy, po svome vlasniku (Regimentinhaber). Sedmogodišnji rat svjetski je sukob koji je trajao od 1756. do 1763. godine, a u Europi je njegov dio bio Treći šleski rat, u kojemu je Marija Terezija pokušala vratiti Šlesku, izgubljenu od Prusije u Ratu za Austrijsko naslijeđe. U otvarajućoj bitci ovoga rata 1756. godine u Lobositzu (češ. Lovosice) Lumaga je ranjen. Tada je još bio samo kapetan (Hauptmann). U bojnika (Obristwachtmeister) promoviran je 1757., u potpukovnika (Obristleutnant) 1758., od 29. svibnja 1760. u pukovnika (Obrister), a od 23. ožujka 1768. Generalmajora.
Osim u bitci kod Lobositza dokumentirano je Nicolausovo sudjelovanje u bitci kod Meissena 1759. u kojoj je vodio dva bataljona, te godinu dana ranije u bitci kod Hochkircha 1758. godine, najvećem pruskom porazu u ovome ratu.
|
|
GIUSEPPE II. Imperatore d'Austria visitò questa città il giorno 13 Maggio 1775, volle onorare di Sua presenzal'abitazione del vecchio e prode generale Nicolò de Lumaga de Millekron le di cui ferite parlavano eloquentemente delle prestazioni di esso generale per l'Augustissima Casa d' Austria. E bicchiere da cui Sua Maestà bevette fu dal generale conservato qual dolce memoria della degnazione Sovrana. Moriva il generale nell'anno 1798. e legava a suo nipote ed erede Francesco de Lumaga de Millekron la preziosa memoria colla calda raccomandazione, che questo dovesse venire sempre conservata dai suoi discendenti. Questi morì nel 1819 passando così lo storico bicchiere alla di lui nipote Caterina Vedova Tomicich, nata de Wagatay, e nel 1844 ne veniva in possesso la figlia dì quest' ultima Giovanna Tomicich-Descovich, che lo conservò fino al 1861 epoca della di lei morte, dopodiché ne venne in possesso la famiglia del devoto sottofirmato. Arrivando Sua Maestà I. R. Apostolica FRANCESCO GIUSEPPE I. il 13 Maggio 1875 a Fiume, cioè, appunto un secolo dacché il Suo Augusto Avo visitava la sua fedele Fiume, Gli viene dal devoto sottoscritto presentato lo storico bicchiere quale una memoria di più dell'Augusto Suo Predecessore, che lasciò sì care rimembranze nella popolazione di Fiume ed in ricordo d'una tale circostanza cioè della Sua visita a questa città 100 anni dopo e nel medesimo giorno in cui veniva visitata dall'Imperatore GIUSEPPE II.
|
|
POVIJESNA BILJEŠKA --------------------oOo-------------------- JOSIP II. Austrijski car posjetio je ovaj grad 13. svibnja 1775. i htio je svojom prisutnošću odati počast domu starog i hrabrog generala Nicolòa de Lumaga de Millekron, čije su rane rječito govorile o zaslugama ovog generala za Najuzvišeniji dom Austrije. A čašu iz koje je Njegovo Veličanstvo pilo general je čuvao kao slatku uspomenu na vladarovu milost. General je umro 1798. godine i ostavio dragocjenu uspomenu svom nećaku i nasljedniku Francescu de Lumaga de Millekron s toplom preporukom da je njegovi potomci uvijek čuvaju. On je umro 1819. godine, prepustivši tako povijesnu čašu svojoj nećakinji Catherini udovici Tomicich, rođenoj de Wagatay, a 1844. godine došla je u posjed njegove kćeri Giovanne Tomicich-Descovich, koja ju je čuvala do svoje smrti 1861. godine, nakon čega je došla u posjed obitelji dolje potpisanog štovatelja. Po dolasku Njegovog Veličanstva FRANJE JOSIPA I. 13. svibnja 1875. u Rijeku, dakle točno stoljeće otkako je Njegov predak posjetio svoju vjernu Rijeku, odani dolje potpisani Mu daruje ovu povijesnu čašu kao još jedno sjećanje na Njegovog prethodnika, koji je ostavio tako dragu uspomenu ljudima Rijeke i u spomen na takvu prigodu, odnosno Njegov posjet ovom gradu 100 godina kasnije i istog dana kada ga je posjetio car JOSIP II.
|
Vratimo se na čašu.
Tu čašu, dragocjenu uspomenu, general Nicolò de Lumage de Millekron ostavlja u nasljedstvo svom unuku Francescu de Lumagi de Millekronu, uz preporuku da čaša zauvijek bude sačuvana u njihovoj obitelji i od njegovih nasljednika. Čaša je dugo ostala u obitelji i mijenjala vlasnike, ali sve je ostalo u obitelji kako je Nicolò i oporučio. Tako je bilo sve do 13. svibnja 1875. tj. točno jedno stoljeće od posjeta Njegova Veličanstva cara Josipa II. kad u grad stiže Njegovo Carsko-Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo Franjo Josip I., austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj od 1848., a od 1867. car i kralj Austro-Ugarske Monarhije.
|
Francesco Sav. Descovich u čijem je vlasništvu ta povijesna čaša tada bila, pokazao ju je Caru kao uspomenu na Njegova Preuzvišena Prethodnika cara Josip II. i pohvaliti se kako je njegova obitelj sačuvala uspomenu na njegovog prethodnika.
Njegovo Veličanstvo Franjo Josip I. je tom prilikom poželio da ta uspomena ostane u vlasništvu stanovnika Rijeke, i da se čaša pohrani u gradskom muzeju, kao spomen na Njegova Preuzvišena Prethodnika.
Rijeka u to vrijeme nije imala muzej, a želja cara se nije mogla samo tako ignorirati, pa građani Rijeke najozbiljnije i s puno entuzijazma, počinju razmišljati o osnivanju muzeja koji će čuvat, katalogizirati i izlagati razne povijesne predmete i zbirke.
Ni Njegovo Veličanstvo car Josip II., a ni Franjo Josip I. nisu mogli niti pomisliti da će jedan tajni posjet cara Rijeci i jedna ne baš obična čaša, osamnaest godina kasnije pokrenuti događaje koja će dovesti do osnivanja muzeja "Museo Civico di Fiume" (Gradski muzej Rijeka) 1893. godine u Muškoj osnovnoj školi na Dolcu, ustanove koja i danas, više od stotinu i dvadeset godina od osnutka prikuplja, čuva, obrađuje i izlaže predmete vezane uz povijest i kulturu Primorsko-goranske županije i grada Rijeke.
Na iskustvima koje je stekla Rijeka otvaranjem muzeja, učili su i sušački intelektualci koji zahvaljujući entuzijazmu dr. Andrije Račkog i razumijevanju gradonačelnika Gjure Ružića 1. lipnja 1934. u potkrovlju Gradske vijećnice (današnja zgrada Rektorata) na Sušaku osnivaju "Muzej grada Sušaka" (Gradski muzej Sušak). Prvi upravitelj je bio prof. Ivan Sveško.
1947. godine "Museo Civico" mijenja ime u "Gradski historijski muzej – Museo storico citadino".
1948. godine "Muzej grada Sušaka" mijenja ime u "Muzej Hrvatskog primorja Sušak".
1950. dolazi do spajanja ta dva muzeja u jedinstven muzej – "Muzej Hrvatskog primorja". Za posjetitelje je otvoren 1951. u rezidenciji obitelji Nugent na Trsatu.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Od čaše do muzeja: 130 godina muzejske povijesti
- PPMHP 101258: Putna čaša cara Josipa II. Habsburga
- HNK, POGLED UNUTRA
- Primorski Hrvat, Riječki pabirci XI. – Čaša zbog koje je osnovan riječki muzej i Puževi iz Lombardije
- A Biographical Dictionary of all Austrian Generals during the French Revolutionary and Napoleonic Wars, Austrian Generals 1792-1815, L