Horvatska domovina, Lijepa naša - Antun Mihanović
"Horvatska domovina" najpoznatija je pjesma preporodnog pjesnika Antuna Mihanovića. Prvi put je objavljena 14. ožujka 1835. godine u 10. broju Gajevog časopisa "Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka", prvom hrvatskom književnom i kulturnom listu, najvažnijem u doba hrvatskog narodnog preporoda. Dala je riječi za hrvatsku državnu himnu "Lijepa naša domovino". Od 14 strofa, koliko ih je 
zagrebački pravnik i jedan od pjesnika hrvatskoga narodnog preporoda zapisao, prva, druga, pretposljednja i posljednja postaju temelj današnje himne Lijepa naša domovino.
Zgrada Guberijalne palače ili stare Guvernerove palače je sagrađena 1780., a srušena 1895. godine. Nakon rušenja, na mjestu parka palače sagrađena je Palača Adria, a na mjestu same zgrade Guvernerove palače uređen je današnji Jadranski trg, tada Piazza Elizabeta (slika lijevo, klikni na sliku za veću rezoluciju).
Antun Mihanović je izabran, uz Andriju Ljudevita Adamića, za riječkog zastupnika od 1825.-1827. godine u Zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu (Poszony), današnjoj Bratislavi u Slovačkoj.
U svojoj pjesmi Mihanović iskazuje divljenje i ponos te ljubav prema domovini, a priroda je vedra, blaga i idilična (vedro nebo, blage noći, toplo ljeto), baš kao i ljudi, neraskidivo povezani s prirodom (vedri ljudi, blaga prsa – plemeniti, humani, dobrostivi, topla djela – dobra, plemenita djela). Mihanović svoj lirski doživljaj domovine prenosi na čitatelje, nastojeći u njima probuditi rodoljubne osjećaje i samosvijest. To mu je zaista i uspjelo, te je "Horvatska domovina" imala jak odjek u preporodnom vremenu, ostala je štoviše trajna uspomena ne samo rodoljubna nego i pjesnička. Impresionirala je i Maksima Gorkog, koji ju je preveo na ruski.
Mihanovićev je domoljubni spjev potisnuo stare himničke pjesme pa se od 1860. pjeva u svečanim prigodama.
Nije sasvim sigurno je li Josip Runjanin (1821. – 1878., slika lijevo) skladao njezinu melodiju, ali se u drugoj polovici 19. stoljeća uvriježilo takvo mišljenje. Runjanin nije imao formalno glazbeno obrazovanje, a 1848. godine bio je kadet u Jelačićevoj Glinskoj graničarskoj pukovnijiu br. 10 u Glini. Zato se smatra da je popijevka skladana u Glini.
Godine 1891. pobijedila je na javnom natječaju kao najljepša i najprigodnija pjesma za himnu Hrvatskog naroda, a pod naslovom "Lijepa naša" prvi put se čula prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu.
Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. godine Hrvatskomu je saboru podnio predstavku "glede uzakonjenja, odnosno službenog proglašenja pjesme Lijepa naša domovino hrvatskom himnom".
U Kraljevini Jugoslaviji nasilno su ju uklopili u režimsku himnu s dijelovima srpske i slovenske.
U doba Nezavisne Države Hrvatske pjevala se kao državna himna. Pjevali su je i hrvatski partizani sve dok je nisu potisnule partijska internacionalna i jugoslavenska himna "Hej Slaveni".
U posljeratnoj Jugoslaviji "Lijepa naša" samo je formalno bila nacionalna himna jer se nije izvodila u svečanim prigodama.
Nevjerojatna zgoda za tadašnje prilike zbila se tijekom Hrvatskog proljeća u rujnu 1971. kada je Josipu Brozu Titu na službenom dočeku u Zagrebu neočekivano intonirana "Lijepa naša". To je izazvalo opću osudu unitarističkih i velikosrpskih krugova.
Ipak, 29. veljače 1972. točkom četiri prvoga ustavnog amandmana prvi je puta u povijesti službeno proglašena Hrvatskom državnom himnom.
Taj joj je status potvrđen 1990. u slobodnoj demokratskoj Hrvatskoj. Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine, u skladu s odredbama Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, pjesma je dobila status himne samostalne Hrvatske. Službeni notni zapis himne konačno je utvrđen 1990. godine u članku 17. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske.
|
Današnji zakonski tekst himne nije posve isti kao Mihanovićev izvornik jer je bilo nužno napraviti izmjene zbog jezičnih promjena. Zakon je propisao da su stihovi himne sljedeći:
Lijepa naša domovino, Mila, kano si nam slavna, Teci Dravo, Savo teci, Dok mu njive sunce grije, |
Antun Mihanović pl. Petropoljski (Zagreb, 10. lipnja 1796. – Novi dvori /Klanjec, 14. studenoga 1861.) spjevao je "Horvatsku domovinu" u Rijeci gdje je radio kao guberijalni tajnik (1823. – 1828./ 1834. -1836.) u staroj Guvernerovoj palači koja više ne postoji. Dok je boravio u tada mađarskoj Rijeci, potpisivao se kao Mihanovich Antal Fiumei Követ. Radio je i živio u zgradi Guberijalne palače ili stare Guvernerove palače.
Na Primorje je stigao nakon vojne službe u Veneciji i Padovi, a s Kvarnera se uputio na mjesto austrijskog konzula u Beogradu. Istu je službu obavljao u Solunu, Trapezuntu, Smirni, Carigradu te Bukureštu.
Rodio se u Zagrebu 1796. Naobrazbu je stekao u Zagrebu i Beču. Završivši studij prava u Beču stupio je u vojničku službu, ali uslijed lošeg zdravlja napušta carsku vojsku.
Dvadesetošestogodišnji Mihanović, bivši vojni pitomac stupio je 1823. godine u činovničku, zapravo političku službu kao gubernijalni tajnik guvernera Rijeke i Ugarskog primorja Ferenca Ürményia de Ürménya.
Na njegov nagovor Antun odlazi u Požun. U to doba grad Požun (Pozsony na mađarskom, današnja Bratislava) bio je sjedište Hrvatsko-ugarskog sabora, gdje su Rijeku od 1825. do 1827. predstavljali, Antun Mihanović i Andrija Ljudevit Adamić, znameniti riječki poduzetnik.
TaKO Andrija Ljudevit Adamić javlja svom riječkom prijatelju grofu Lavalu Nugentu o Mihanoviću: "Sa mnom je drugi zastupnik, stanoviti gosp. Mihanović, Hrvat izvrsnog odgoja i znanja, koji je bio vojni pitomac, a umirovljen je zbog zdravlja…"
Ovdje je izuzetno važno napomenuti da je Antun Mihanović, zajedno s Andrijom Ljudevitom Adamićem bio je glasan zagovornik riječkih gospodarskih interesa.
Bio je prvi austrijski konzul u Beogradu zatim je bio konzul u Solunu, Smirni, Carigradu i Bukureštu.
Umirovljen je 1858. godine kao ministarski savjetnik i od tada je do smrti živio u Novim Dvorima gdje je umro 1861. godine.
Kreirao: SEAS
Background picture copyright: 