Frančišković Vinko
Rođen: Praputnjak kraj Rijeke, 3. rujan 1919.
Umro: Rijeka, 7. svibanj 1984.
Roditelji: Anton i Marija rođena Gašparović
Roditelji - posvojitelji: Francesco i Zora
Senković (Senkovich, Sencovich)
Supruga: ??
Djeca: ??
Riječki liječnik, kirurg i urolog, redoviti profesor Medicinskoga fakulteta u Rijeci. Bavio se kirurškim liječenjem koštano-zglobne tuberkuloze, te plućnom i kardiovaskularnom kirurgijom, urologijom i transplantacijskom kirurgijom, utemeljitelj riječke kirurške škole. 30. siječnja 1971. godine, sa svojim timom izvršio je prvu uspješnu transplataciju bubrega u ovom dijelu Europe, uvrstivši time Rijeku na kartu malog broja svjetskih medicinskih centara u kojim je moguć takav zahvat. Doajena riječke kirurgije prof. dr. Vinka Frančiškovića njegovi učenici pamte kao radoholičara u potpunosti posvećenog kirurgiji, istinskog lidera i učitelja koji je u sebi nosio očinsku dimenziju.
Obitelj Frančišković potječe iz istočne okolice grada Rijeka. Rodoslovno stablo obitelji Frančišković se razgranalo i mnogi potomci više ne mogu pratiti njihovo zajedničko podrijetlo. Obitelj se pojavljuje u naseljima Meja, Krasica i Praputnjak.
Vinko Serafin Frančišković je rođen u Praputnjaku od oca, općinskog činovnika, Antona Frančiškovića i majke Marije, domaćice (?). Ubrzo se sele u svoj novi stan na adresi Pećine 234. Vinko je kršten 7. siječnja 1920. godine, a krstio ga je svećenik August Gecan u novom Frančiškovićevom domu na Pećinama. Kum i kuma su mu bili Franjo Rossi i Ivka Smokvina.
Ubrzo mu umire otac, a majka, ne baš dobro stojeća, imajući i drugu djecu o kojoj se morala brinuti, donosi tešku odluku i pušta Vinka da živi sa njenom sestrom.
Njena sestra Zora je živjela sa suprugom Francescom Senkovichem u braku bez djece, u dobrostojećoj familiji. Obitelj Senkovich je prvo živjela na Pećinama, a kasnije, u 1930-ima, u novoj vili na Kozali u ulici danas poznatoj kao Brajšina ulica. U obitelji Senkovich Vinko je odrastao u talijanskoj kulturi i sa talijankim jezikom. Talijanski naglasak ostat će njegova prepoznatljiva karakteristika kroz njegov cijeli život, ali nikada neće promijeniti svoje deklariranje kao Jugoslavena i jugoslavensko državljanstvo.
Gimnaziju (Liceo Ginnasio Pareggiato Arcivescovile) pohađao je u Torinu i Trentu gdje je i maturirao 1937.
4. studenog 1937. Vinko u Padovi upisuje Pavni fakultetu, ali nakon dva i pol mjeseca, 20. siječnja 1938., traži premještaj na Medicinski fakultet. Studij medicine završava 1943. u Padovi, kada 15. srpnja 1943. brani tezu.
Nakon fakulteta, kada je i Italija kapitulirala, pa do 1945. Vinko je u partizanskim sanitetskim postrojbama gdje je bio rukovoditelj kirurških timova VI. i XIX. divizije, VIII. korpusa i IV. armije.
Od 1945. specijalizira kirurgiju i urologiju na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu.
U Vojnoj bolnici u Lovranu radio je od 1952. do 1954.
Od 1954. do 1961. radi kao voditelj kriruškog odjela Vojne bolnice u Puli. Ovdje je upoznao i s vremenom dobio priliku da zaduži nekoliko vođa jugoslavenskog komunističkog režima koji su provodili vrijeme na Brijunima, uključujući Edvarda Kardelja koji se ozlijedio tokom ronjenja ili Aleksandra Rankovića nakon nesreće njegovog sina na biciklu. Ta su mu poznanstva kasnije pomogla da ubrza proces svoje demobilizacije.
1962. kolektiv Opće bolnice na Sušaku izradio je i primijenio projekt kojim je želio pokazati da je upravo dotadašnje financiranje bolničke službe glavni čimbenik koji otežava potrebne promjene unutarnje organizacije bolnica. U tom projektu aktivno su sudjelovali svi zaposlenici u bolnici, što do tada nije bio slučaj niti u jednoj zdravstvenoj ustanovi bivše države. Veliku pomoć u provođenju tog projekta pružio je i Zavod za zdravstveno osiguranje tadašnjeg Kotara Rijeka svojom podrškom, velikim razumijevanjem i dodatnim financijskih sredstvima. Tako je bolnica u Sušaku postala poznata kao eksperimentalna bolnica. Rad na izradi ovog sustava trajao je cijelu 1962. godinu i nekoliko mjeseci u 1963. Za početak su ipak uspjeli preseliti ortopediju iz riječke bolnice u Lovran, pedijatriju u bolnicu na Kantridi, a Otorinolaringologiju sa Sušaka u Rijeku. Opća bolnica "Dr. Zdravko Kučić" 1962. prerasta u kiruršku kliniku.
1961. nakon demobilizacije Vinko Frančišković dolazi na čelo kirurškog odjela bolnice i preuzima ga iz ruku dr. Janka Komljenovića. Vodio ga je do 1983. i pretvorio ga u vrhunsku kliničku ustanovu i vrhunsku kiruršku kliniku. Osnovao je subspecijalističke odjele i uveo nove dijagnostičke i terapijske metode, npr. operaciju na otvorenom srcu uz primjenu izvantjelesnoga krvotoka. Uveo je i novu organizaciju rada.
Frančišković je u Rijeci živio na 8. katu "Riječkog nebodera", u stanu u kojem je prethodno živio drugi kirurg, Dante Curri, koji je emigrirao u Italiju nakon Drugog svjetskog rata.
Frančišković je 1962. godine postao docent ratne kirurgije na Medicinskom fakultetu u Rijeci, 1966. izvanredni profesor, a 1971. redoviti profesor.
1979. postaje dekan Riječkog medicinskog fakulteta i tu je dužnost obavljao do 1983.
God. 1966. osnovao je Centar za dijalizu. U isto vrijeme postavlja indikacije za dijalizu i transplantaciju, analizirajući rezultate transplantacije bubrega od kadavera i sa živog davaoca, upozorivši na etičke aspekte transplantacije.
2. prosinca 1967. u bolnici na Sušaku prof. dr. Vinko Frančišković i prof.dr. Mirko Košek izvode prvu operaciju u ex Jugoslaviji na otvorenom srcu uz izvantjelesnu cirkulaciju.
Nakon višegodišnje prakse na psima i svinjama, 31. siječnja 1971. godine izvedena je na Odjelu za urologiju Klinike za kirurgiju u Sušačkoj bolnici prva transplantacija bubrega sa živog davaoca. Riječki liječnici predvođeni prof. dr. Vinkom Frančiškovićem prvi su u tadašnjoj državi uspješno presadili bubreg, a riječka je bolnica time u hvatanju koraka s najsuvremenijim medicinskim postignućima iza sebe ostavila mnogo veće medicinske centre u Jugoslaviji, poput Ljubljane, Zagreba i Beograda, a i neke u Europi.
Bolesnik je bio iz Pule i imao je 34 godine. Uzrok zatajenja bubrega bio je glomerulonefritis.
Operaciju, kojom je sinu presađen bubreg koji je darovala njegova 49-godišnja majka, sa svojim je timom izveo prof. dr. Vinko Frančišković. Frančišković je okupio ekipu mladih liječnika željnih znanja. Zahvat se odvijao istovremeno u dvije operacijske dvorane. Explantaciju sa živog davatelja (majke pacijenta) izveo je tim doktoria: Vjerislav Peterković, Jerko Zec, Andrej Gudović i instrumentar Josip Dijaković, transplantaciju (inplantaciju) izvršio tim na čelu sa Vinkom Frančiškovićem u kojem su još bili Branimir Budisavljević, Anton Šepić, Damir Dimec i instrumentarka Albina Zoretić. Koordinaciju rada oba tima radili su dr. Miomir Zelić i dr. Petar Orlić. Imunološki dio operacije pripremio je Šime Vlahović, inače predstojnik Odjela za fiziologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci, dok je anesteziologiju vodila Prim. dr. Vlasta Strižić, u to vrijeme šef Odjela za anesteziju (na slici ljevo). Bila je to prva uspješna transplantacija u bivšoj državi i Hrvatskoj. Bubreg je odmah preuzeo funkciju, a oporavak je bio brz i bolesnik je postigao dobru kvalitetu života. Umro je nakon 14,5 godina od tumora jetre uz dobru funkciju bubrega.
Nakon prvih transplantacija sa živog davaoca, uspješno je transplantiran i bubreg s umrle osobe.
Frančišković je sa svojim timom učinio više od 250 zahvata presađivanja bubrega.
Tim riječkih kirurga i urologa na čelu s prof. dr. Frančiškovićem uvodio je transplantaciju bubrega i u drugim centrima bivše Jugoslavije (Zagreb, Sarajevo, Skopje).
1974. osnovao je i do 1978. predsjedavao Jugoslavenskom zajednicom za dijalizu i transplantaciju — "Jugotransplant".
Radio je i na eksperimentalnoj transplantaciji jetre u svinja.
Frančišković je radove objavljivao uglavnom na hrvatskom jeziku i u Jugoslavenskim časopisima (Vojno-sanitetski pregled, Liječnički vjesnik, Tuberkuloza, Medicinski glasnik, Acta chirurgica Iugoslavica), ali su se njegovi članci, što je bilo prilično rijetko u ono vrijeme, pojavljivali i na engleskom jeziku u časopisu "British Journal of Urology" (BJU International).
Klinički bolnički centar Rijeka utemeljen je 1. ožujka 1982., spajanjem pet bolnica: Opće bolnice "Braće dr. Sobol", Opće bolnice "Dr. Zdravko Kučić", Dječje Bolnice Kantrida, Ortopedske bolnice Kraljevica i Kliničke bolnice za plućne bolesti Ičići. Danas je jedan od tri klinička bolnička centra u Hrvatskoj i centralna je bolnička ustanova ovog dijela Republike Hrvatske.
Iskorake koje je prof. dr. Vinko Frančišković napravio jer je imao taj san, tu viziju budućnosti koju je i ostvario kroz dijalizu i kroz transplantaciju svega nekoliko godina iza najnaprednijih svjetskih centara govore što i tko je on bio. Danonoćno se radilo eksperimentalnu kirurgiju u podrumu nekadašnje bolnice u Sušaku, a prof. Frančišković je davao mladim doktorima i specijalizantima da rade kadaverične transplantacije. On je radio presađivanja bubrega sa živih davatelja, a mladi doktori i specijalizanti s umrlih. Niti internisti u bolnici nisu znali da oni to rade. A tada i nije bilo medija ili propisa da im spočitavaju i prigovaraju kako trebaju raditi, i mnogi od tih mladih doktora i specijalizanata trebaju tome zahvaliti da su u tu profesiju upućeni svim snagama, bezrezervno, sa puno treninga dok nisu izbrusili svoja znanja do perfekcionizma kakvo je prof. Frančišković i očekivao.
Članovi transplantacijskog tima svoja su znanja i iskustva nesebično prenosili u druge hrvatske i jugoslavenske centre. Profesor Frančišković, svojim vizionarskim i praktičnim djelovanjem, bio je stožerna ličnost u ovim aktivnostima.
Multidisciplinarni tim pod vodstvom prof. dr. Vinka Frančiškovića, koji je učinio prvu transplantaciju bubrega (1971.): |
---|
Za uspješnu transplantaciju profesor Frančišković i kirurški tim nagrađeni su Zlatnom plaketom grada Rijeke i Nagradom grada Rijeke 1971., a profesor Vlahović dobio je Nagradu grada Rijeke i Nagradu "Ruđer Bošković".
Centar za dijalizu riječke urologije krajem 60-tih |
Umirovljen je 1983., a 1983. proglašen je počasnim profesorom.
Vinko Frančišković umro je u Rijeci 7. svibnja 1984. godine. Pokopan je na groblju Kozala, polje F-2.
Rijeka mu je posvetila i jedan park koji nosi njegovo ime. Nalazi se na prostoru između ulica Nikole Tesle, Cambierieve i Milana Butkovića, na 1.600 m2 površine. U sklopu parka je uređeno i dječje igralište, te postavljena fontana od granitnih glatkih ploča Bianco. 2009. godine park je dobio nagradu Hrvatske turističke zajednice "Plavi cvijet".
Povijest transplantacije u Rijeci
- 1962. nabavka prvog uređaja za hemodijalizu
- 1966. transplantacije bubrega na eksperimentalnim modelima
- 1971. transplantacija bubega sa živog darivatelja
- 1972. transplantacija bubrega umrle osobe
- 1974. transplantacija bubrega živog nesrodnog darivatelja
- 1993. simultana transplantacija gušterače i bubrega
- 2006. transplantacija jetre
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Davor Primc, Amir Muzur, Robert Doričić, Dean Markić: NOVI PRILOZI O ŽIVOTU I RADU VINKA FRANČIŠKOVIĆA (1919. – 1984.) PIONIRA KARDIOTORAKALNE I TRANSPLANTACIJSKE MEDICINE U HRVATSKOJ
- Ikić, Drago: Spomenica preminulim akademicima : Vinko Frančišković : 1919-1984, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1986.
- LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Frančišković, Vinko
- Novi List, Nađa Berbić: Miljenko Uravić: Dvije stotine kirurga iz inozemstva uče od nas, 10. ožujak 2014.
- Željko Fučkar: Povijest transplantacije bubrega na Sušaku, Pregledni članak