Grisogono Lovro ili Grizogon (Laurentio Chrysogono)
Rođen: Split, 18. travnja 1590.
Umro: Trst, 24. ožujka 1650.
Roditelji: Ivan (Giovanni) i Paola rođena Lesi
Braća: Nikola (Nicolo) (Split, cca 1600 - Split, 19. studeni 1640.)
Partner (supruga?): Jelena Repelj (Split, 23. veljača 1619. - ??)
Djeca: Nikolota Grisogono (Split, 15. listopad 1645.)
Lovro Grisogono, isusovac, hrvatski katolički svećenik, teolog, duhovni pisac i mariolog. Predavao je u Zagrebu i Rijeci, te je tri godine bio rektor Ilirskog kolegija u Loretu. Prvi je pokrenuo i organizirao visokoškolsku nastavu u Rijeci, a četverogodišnje starješinstvo Lovre Grisogona kao superiora Kolegija i Gimnazije u Rijeci udarilo je temelje razvoja riječkog Sveučilišta. Zahvaljujući svome poduzetničkom daru i silnoj energiji, uspješno je osnovao i vodio Gimnaziju i Kolegij i bio njegov rektor. U relativno je kratko vrijeme uspio osigurati ekonomsko samofinanciranje riječkog Kolegija, što je tada bio uvjet za razvoj visokoškolske nastave.
Napisao je i marijansku enciklopediju "Marijin svijet" (Mundus Marianus).
Grisogoni su najstarija dalmatinska plemićka obitelj. Prezime Grisogono na grčkom znači "zlatni rod". U drevna vremena stigli su iz Perzije u Grčku kao izbjeglice.
U palači Grisogono koja se nalazi na Peristilu u Splitu, gdje već 900 godina u kontinuitetu živi barem jedan član porodice, a tu i danas živi Tatjana Grisogono.
Knjige svjedoče da je plemićka loza Grisogono tek sedam godina mlađa od Habsburgovaca. Ta je obitelj dala gradovima srednje 
Dalmacije mnogobrojne uglednike. Među njima bilo je više vojnih zapovjednika, gradskih kneževa, pisaca, svećenika i znanstvenika. Lijevo je grb porodice Grisogono.
Otac Ivan mu je bio vojni časnik s činom pukovnika (Colonello dei Croati), kao i djed Lorenzo, koji je u jednoj odlučujućoj bici protiv Turaka blizu Splita junački intervenirao i preokrenuo očekivan poraz u sjajnu pobjedu. Umro je kratko nakon te bitke od posljedica zadobivenih rana. Venecija ga je 1551. godine imenovala vitezom Sv. Marka (Cavaliere di S. Marco).
Lovro Grisogono rodio se u Splitu 1590. godine u toj staroj plemićkoj obitelji, kao prvorođeni sin splitskog plemića Giovannia (Ivana) i Paole, rođene također u velikaškoj obitelji Lesi. Otac je svojim sinovima osigurao kvalitetno obrazovanje za koje se je brinuo isusovac otac Ljudevit Lukarić Splićanin. Posredovanjem Ljudevita Lukarića, Lovro je u ranim danima svoga života napustio Split i otišao studirati humanističke znanosti u Ljubljanu.
8. studenog 1607. godine, u dobi od 17 godina pristupio je u Brnu Družbi Isusovoj i time se definitivno posvetio redovničkom životu.
Nakon dvogodišnjega novicijata, sljedećih tri godine proveo je školujući se u Olomoucu u Moravskoj, gdje je tri godine slušao filozofiju.
Školske godine 1613/14. poučavao je u isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu, a potom je četiri godine slušao teologiju u Grazu, a tu je jednu je godinu i predavao moralnu teologiju.
Boravio je u Trstu odakle je osnovao više vjerskih udruženja (kongregacija) Sv. Barbare u Gorici, Trstu, Amburgu (Austrija) i Bezgrešnog začeća u Beču.
Iz Trsta je 1623. godine krenuo put Senja gdje je trebao obaviti korizmene propovijedi. Na tom se putu zadržao u Rijeci gdje su građani Rijeke iskoristili njegovo prisustvo i zamolili ga da u njihovu gradu osnuje Družbu Isusovu. Budući da Grizogono sam nije mogao riješiti njihove molbe, Riječani su na njegovu preporuku već 5. ožujka 1623. pisali u Rim isusovačkom generalu Muciju Vitelleschiju te ga molili da se isusovci za stalno nastane u Rijeci. Svoju su molbu potkrijepili napomenom, da će to biti u skladu i sa željom hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinanda II. Habsburškog, "a mi ćemo", kako su također napisli, "ovime zauvijek zadužiti svoje potomstvo", jer su profesori iz njihova reda "po cijelom svijetu poznati zbog svoje pedagoške vještine".
Da je točno to da je vladar podržavao otvaranje škole potvrđuje nam podatak da se Ferdinand II. (Graz , 9. srpanj 1578 – Beč , 15. veljača 1637.) 1625. godine odrekao polovice desetine Rijeke i gradskog područja u korist Isusovaca, a potvrdio ju je u povelji od 10. ožujka 1633. godine.
Općina se obvezala dati Družbi Isusovoj zgradu koju će moći koristiti kao školu, jedan dio novaca za uzdržavanje nastavnika i crkvicu Sv. Roka. Ovime je pitanje dolaska isusovaca u Rijeku dobilo sigurnije izglede jer su njihov dolazak u Rijeku, zajedno s osnivanjem kolegija (samostana), gimnazije i đačkoga doma (seminariuma), željeli svi: kralj Ferdinand II., grad Rijeka, a zagavarao ga je i senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Agatić.
|
20. travnja 1625., u 35. godini života, položio je u Beču svečane zavjete.
1627. postaje prvi superior isusovačke rezidencije.
Početkom kolovoza 1627. u grad stižu budući superior Lovro Grizogono i tršćanski rektor Jakov Rampel (Rampelio).Tijekom pregovora gradska se općina obvezala darovati Družbi Isusovoj staru školsku zgradu za stanovanje i školu, kao i već ranije obećanih 200 forinti godišnje za uzdržavanje nastavnika te za bogoslužje crkvicu sv. Roka
1. listopada 1627. Lovro Grisogono se, na svečanost Blaženog Franje Borgie (Gandija, Španjolska, 28. listopada 1510. - Rim, između 30. rujna i 1. listopada 1572.) koga su isusovci izabrali za svog zaštitnika, vraća u Rijeku, tada gradić s jedva 3.000 stanovnika koji se prostirao na površini od oko devet hektara ograđenih bedemom.
Njegovim trudom i zauzimanjem Mutija (Muzio, Mutius) Vitelleschija (Rim, 2. prosinca 1563. – Rim, 9. veljače 1645.), te potporom kralja Ferdinanda II, uz rezidenciju, koja je djelovala od 1627., 22. studenog 1627.godine, točno na dan Sv. Cecilije, utemeljen je Kolegij u Rijeci.
Gimnazija je otvorena uz nazočnost senjskog biskupa Ivana Agatića (Rijeka, 1570 - Rijeka, 30. listopad 1640.), stanovnika Rijeke svih staleža i 150 budućih đaka iz Rijeke i ostalih primorskih mjesta. Magistar Franjo Basellus (Baselio) prvi profesor, održao je nastupni govor o povezanosti nauke i bogoljublja. Riječku se rezidenciju sačinjavali Lovro Grisogono, superior i propovjednik, zatim Ivan Besalius (Bezal, Slovenac rodom iz Vipave), kućni ispovjednik i conversator, te Franjo Basellus rodom iz Gradiške, magistar i profesor.
Biskup Agatić služio je u crkvi sv. Roka svečanu Misu pod kojom je, na molbu riječkog gradskog magistrata, Lovro Grizogono vodio hrvatsku propovijed. Slijedila je zatim svečana procesija poput onih koje su se u Rijeci tada običavale držati na praznik Tijelova. Sudjelovali su i svi crkveni redovi i bratovštine pod svojim zastavama. Kad je grad isusovcima svečano predao u posjed crkvicu svetog Roka i jednu svoju kuću, zvonila su sva zvona u grada i zapucali topovi. Svi su staleži čestitali isusovcima i izrazili im svoju zahvalnost, ''što će domovina biti sretna njihovim dolaskom u grad''.
Školske godine 1628./1629. pridružio im se i drugi profesor, magistar Leonard de Gratia koji je vodio najniži gimnazijiski tečaj (Elementa), a magistar Basello vodio je drugi i treći (Principie et Grammatica).
Od 1627. do 1633. Lovro Grisogono je vršio dužnost rektora riječkoga Kolegija.
Uskoro je u sastavu gimnazije osnovana i knjižnica čiju tradiciju danas nastavlja Sveučilina knjižnica u Rijeci.
|
Pošto su se za rad kolegija trebala osigurati i dodatna novčana sredstva, superior Lovro Grizogono je tražio mogućnosti gdje bi se i kako pronašla zaklada za osnutak pravoga i sigurnijega kolegija. On je već godine 1628. pomišljao na zakup susjednoga kastavskog vlastelinstva koje su vlasnici grof Baltazar Thonhausen i njegova supruga Ursula rođ. barunica Hollnögg namijenili za utemeljenje isusovačkog kolegija u Judenburgu u Štajerskoj. Međutim, Grizogono je nastojao da se vlastelinstvo prenamijeni za riječki kolegij.
Grofica Uršula Thonhausen je u međuvremenu doznala od provincijala Jurja Forróe za situaciju isusovačkoga kolegija u Rijeci, koji još uvijek nije imao zakladu. Odmah je, u svoje ime i u ime svojih baštinika i na spomen na svog pokojnog muža Baltazara, a uz privolu generala Muzija Vitelleschija, darovala riječkome kolegiju gospoštiju Kastav s pripadnostima, koju je njezin muž nekoliko godina ranije (1625.) darovao judenburškom kolegiju u Štajerskoj. Judenburški kolegij je bio spreman odreći se ove zaklade u korist riječkog kolegija.
Grisogono je 1629. uspio osigurati prikladnije prostorije, a za kolegij, umjesto prvotne crkve sv. Roka, crkvu sv. Tri Kralja.
29. rujna 1630., grofica daruje još 10.000 forinti za gradnju crkve i kolegija u Rijeci. 11. studenoga 1630., u prisutnosti vizitatora austrijske isusovačke provincije Florencija Montmorencya i tršćanskog rektora Jakoba Rampela, potpisan je u Ljubljani ugovor kojim judenburški kolegij ustupa riječkom kolegiju kastavsku gospoštinu. Jakob Rampel je zastupao riječki kolegij.
Osim toga, grofica Thonhausen položila je u Grazu 42.000 forinti za judenburški kolegij, koji će uz Kastav, Mošćenice i Veprinec ustupiti riječkom kolegiju.
Vinograd u Martinšćici, koji je također bio u vlasništvu Isusovaca, izgleda da je kupljen, jer nema dokaza o nekoj darovnici. Na taj je način kolegij mogao samostalno raditi, jer se preko posjeda mogao samofinancirati.
Sa zahvalnošću je primljen i dar ljubljanskog biskupa i mecene Tomaša Hrena (Ljubljana, 13. studeni 1560 – Gornji Grad, 10. veljača 1630) koji je darovao crkvi sv. Roka lijep kalež i prekrasan antependij ( ukrasni pokrivač odnosno zastor s prednje strane oltara), dok je neimenovani isusovac poklonio bogoslužni plašt i dragocjeni kalež.
Već godine 1636. Isusovci su, uz dodatnu financijsku donaciju grofice Uršule Thonhausen od 30.000 forinti, dovršili gradnju novoga Collegiuma (samostana). Riječ je o dvokatnici, za koju je nacrte izradio graditelj, isusovac Giacomo Briano (Modena, Italija, oko 1589 -Busset kraj Parme, Italija, listopad 1649.). Zgrada se nalazila uz sjeveroistočni gradski zid, kod Gornjih vrata, u današnjem Starom Gradu. On je autor i projekta za isusovačku crkvu sv. Vida u Rijeci. To je njegovo ostvarenje nastalo pod utjecajem drvoreza iz Serliova traktata o arhitekturi, a stilski se uklapa u kasnomanirističku, odnosno protobaroknu graditeljsku tradiciju kojoj su isusovci rado pribjegavali krajem 16. i početkom 17. stoljeća.
|
4. travnja 1646. godine Uršula Thonhausen je izdala u Grazu povelju, kojom daruje još 30 000 forinti za gradnju đačkog internata (Seminarium s. Ignati), uključujući u tu svotu i financijsku glavnicu, ustvari zakladu za uzdržavanje siromašnih gimnazijalaca i studenata.
Polaznike Riječkog kolegija je 31. srpnja 1633. kralj Ferdinand II. izjednačio u pravima i povlasticama sa studentima europskih sveučilišta, pa se ta godina uzima godinom utemeljenja Sveučilišta u Rijeci.
Grisogono je u Rijeci osnovao i dvije kongregacije – kongregaciju Žalosne Gospe za talijanske građane i đačku kongregaciju od Pohoda Blažene Djevice Marije u crkvi Sv. Roka (1628/29). Navodi se da je prve godine bilo ukupno 20 đaka.
Proveo je još jednu školsku godinu 1630/31, u Rijeci kao superior novoosnovanog kolegija.
Mreža se isusovačkih gimnazija po hrvatskim gradovima širila tijekom cijelog 17. stoljeća: Zagreb (1607), Rijeka (1627), Varaždin (1636), Dubrovnik (1658) i Požega (1698).
Poneki talijanski povjesničari isusovačke samostane u Gorici, Trstu i Rijeci smatraju talijanskim samostanima, prešućujući jednu očitu činjenicu. A to je da su pripadali Austrijskoj provinciji. Zajedno sa samostanima u Beču, Grazu, Klagenfurtu, Leobenu, Pragu, Trnavi, Olomoucu, Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Požegi.
Polovicom 1631. Grisogono je premješten u Loreto, talijansko svetište kod Jakina (Ancone), gdje je bio hrvatski ispovjednik, a dvije godine potom postao je rektor tamošnjeg Ilirskog kolegija, dužnost koju je vršio do 1636.
Na službi superiora Riječkog kolegija zamijenio ga je Leonardo Bagni (Banjo) (Leonardus Bagnus), (1610. - 1650.), djelovao u Beču, Zagrebu i Rijeci), Hrvat iz Pazina, koji je tu službu obnašao tri godine, od 1634. do 1637..
Od 1638. do 1640., te od 1652. do 1654. godine rektor Isusovačkog kolegija bio je Martin Bavčer (Bauzer).
10. ožujka 1633. car Ferdinand II. potvrduje donaciju od 10.000 forinti što ih je za izgradnju kolegija i crkve isusovcima poklonila grofica Ursula Thonhausen
1639. Lovro Grisogono predaje moralnu teologiju na Isusovačkome sveučilištu u Grazu
Nakon povratka u Zagreb Lovro provodi mnoge godine pišući knjige enciklopedijskog karaktera "L'enciclopedia Mariana" o Bogorodici Mariji pod naslovom "Mundus Marianus". Pisao je vrlo opsežno, nevjerojatnom upornošću tridesetak godina latinskim jezikom na više od 3000 stranica. To je jedinstvena marijanska enciklopedija, prva u našoj zemlji, a nezaobilazna u kršćanskoj mariologiji.
U svom djelu na više mjesta spominje nekad slavnu kraljevinu Hrvatsku i sva Gospina svetišta u domovini. Citira i neke pjesme Marka Marulića, a posebno emocionalno piše o Gospinu svetištu u Remetama kraj Zagreba i na Trsatu.
O domovini je zapisao "U ovoj kraljevini Hrvatskoj, nekoć vrlo moćnoj, a sada nemilo okljaštrenoj i potlačenoj osmanlijskom tiranijom...".
Prva dva toma svoje enciklopedije dovršio je u Zagrebu 1642, odnosno 1644, a treću je nastavio pisati u Beču.
Kada je trebao biti tiskan prvi svezak njegova monumentalna djela, prelazi u Beč gdje u tamošnjim bogatim bibliotekama nastavlja pisati drugi i treći svezak. "Mundus Marianus" teološko je djelo koje sadrži razmišljanja o marijanskom nazoru na svijet. Djelo je namijenjeno kleru i redovničkom staležu, ali i svim obrazovanim svjetovnim ljudima.
Prvi je svezak "Mundus Marianus" objavljen 1646. godine u Beču, a prema ondašnjem je običaju posvećen ugarskom grofu i hrvatskom banu Franji Nadaždiju (1709. - Beč, 30. travnja 1671.).
Drugi je svezak autor potpuno pripremio i završio ali je tiskanje obavljeno u Padovi 1651. godine, poslije njegove smrti. Taj je svezak posvetio grofu V. Slavati.
Treći je svezak završio nekoliko mjeseci prije svoje smrti ali ga je tek 1712. godine tiskalo Sveučilište u Gracu i posvetillo caru Karlu VI (Beč, 1. listopada 1685. – Beč, 20. listopada 1740.).
Pisao je na latinskom, hrvatskom i talijanskom jeziku, a vjerojatno se služio i njemačkim jezikom, ali su sva njegova djela stvarana isključivo na latinskom.
"Mundus Marianus", opsežno djelo Majci Božjoj na više od 3000 stranica, pisano je u tri sveska:
- Mundi Mariani Pars Prima. Maria Speculum Mundi Archetypi seu Divinitatis.
- Mundus Marianus, hoc est Maria Speculum Mundi Caelestis
- Mundus Marianus, sive Maria Speculum Mundi Sublunaris.
|
|
|
Lovro Grisogono umro je u Trstu 24. ožujka 1650. godine. Imao je 60 godina. Nekoliko mjeseci prije smrti napisao je testament na latinskom jeziku, koji je sačuvan.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Andrija Rački, Iz prošlosti Sušačke gimnazije, prigodom tristogodišnjice 1627. – 1927., str.11
- Maja Vehovec, Davor Juretić , Miro Juretić - Lovro Grisogono - Osnivač i prvi rektor Isusovačkog kolegija u Rijeci
- Hrvatska enciklopedija, Grisogono, Lovro
- PMF Split, Grisogono Genealogy
- Slobodna Dalmacija, Grisogono - 900 godina u Splitu, 1. prosinca 2014.
- GENI, Lovro Grisogono, (Managed by: Mihovil Lušić)
- Wikipedia, Lovro Grizogono
Background picture copyright: 