Mandich, Edoardo

Rođen: Rijeka, 28. veljače 1924.
Umro: krajem kolovoza 1998.

Supruga: Marianna rođena Walkowska

Edoardo Mandich, zvani Edi je bio jedan od talenata US "Fiumane", momčadi koja je među domaćim nogometašima iz pograničnog grada Rijeke partizanskoj borbi dala sedam svojih članova.

Edoardo Mandich je rođen u Rijeci. Sa šesnaest godina je već bio sportaš koji obećava, posebno u nogometu, obdaren snažnim udarcem i osjećajem za dribling sa velikom izdržljivošću i vizijom igre u cjelini, a mogao je igrati i na lijevoj i na desnoj strani. Bio je nogometaš koji obećava u vrijeme izbijanja Drugog svjetskog rata.

Igrao je za Pro Patriu, talijanski nogometni klub sa sjedištem u gradu Busto Arsizio, u pokrajini Varese (tada u Serie -B-) koja ga je prijavila za mladu momčad. Nakon neizvjesnog starta, istakao se svojom dinamikom i dobrom vizijom igre koja mu omogućuje da završi sportsku godinu na zadovoljavajući način.

U ljeto 1943. dobio je poziv za mobilizaciju. Morao je doći u Veneciju da se pridruži Kraljevskoj mornarici. Ali 8. rujna, dok je šetao ulicama Venecije, biva uhapšen. Uhvatio ga je Gestapo i nakon nekoliko tjedana u zatvoru u Veneciji deportiran je u koncentracijski logor Mühldorf am Inn (Bavarska), podlogor Dachaua u Donjoj Saskoj.
Mandich je bio jedan od 800 tisuća Talijana, vojnih i civilnih, prisilno prebačenih na područje Trećeg Reicha, gdje su radili kao besplatna radna snaga u njemačkom ratnom gospodarstvu. Oni su bili talijanski vojni internirci (Internati Militari Italiani - IMI).

Edi, kako su ga zvali, radi kao prisilni radnik u "Zuckerraffinerie" (rafinerija šećera), tvornici u kojoj se iz šećera izdvaja glicerin koji će se koristiti za proizvodnju eksploziva. Posao je težak i radi se 70 sati tjedno, a samo se nedjeljom odmara.

U toj su tvornici zaposleni zatvorenici raznih nacionalnosti, među njima i Marianna Walkowska, osamnaestogodišnja Poljakinja. Ne govore istim jezikom, ali ljubav ne poznaje granice. Svaki trenutak koji nađe iskorištava za susrete s njom, ali moraju biti oprezni jer stražari bdiju i pažljivo nadziru zatvorenike.

Dana 22. ožujka 1945. saveznički zračni napad gotovo je uništio tvornicu u potpunosti, pa SS naređuje da se očisti ono što je ostalo šećera u skladištima. Tada Edi, svladan glađu, odluči uzeti malo, ali biva viđen i pretučen. Ovo se može smatrati sitnicom u usporedbi s onim što se samo četiri dana kasnije događa drugim Talijanima koji, uhvaćeni punih usta, bivaju obješeni na javnom trgu pred očima svojih drugova. Nacistički bijes rezultirao je vješanjem 130 vojnika 27. i 28. ožujka 1945. jer su uhvaćeni s nešto hrane izvađene iz ruševina tvornice.

Oko 6. travnja 1945. logor su oslobodili Amerikanci s kojima je Edi surađivao na izgradnji poljske bolnice, dok se Marianna zaposlila u hotelu.
Dvoje zaljubljenih vjenčaju se u crkvi u gradu i s vlakom, bez lire u džepu, odlaze u Campello sul Clitunno, blizu Spoleta, gdje se nastanila Mandicheva sestra.

Edi ponovno počinje igrati nogomet za "Ponte felcino" Fizičko stanje bivšeg nogometaša koji je mnogo obećavao je užasno. Prisilni rad i pothranjenost oslabili su ga, od nekadašnjih mišića nije ostalo ni traga. Dvije godine treninga i upornog rada bile su potrebne da se vrati u formu, tako da će tek nekoliko godina kasnije svoje nogometno umijeće moći do kraja iskazati kada potpiše ugovor za "Unione Sportiva Lavoratori di Narni" (Narnese Calcio).
Sa nadimkom "princ" Edi postaje jedan od najjačih veznjaka u umbrijskoj serie -C-, igrajući za "Ternana Calcio" i "Narnese Calcio" koji mu također nudi posao u "Elettrocarboniumu". U Umbriji je "ljevonogi napadač" iz Fiume završio karijeru igrajući za Ternanu gdje je "imao čast dijeliti svlačionicu sa svjetskim prvakom Ginom Colaussijem".

Postao je kapetan momčadi Narna, a nakon završetka karijere veznog igrača 1953. godine povjereno mu je vođenje momčadi.

Edi je preminuo, nakon tri srčana i moždanog udara, krajem kolovoza 1998.

Lista zatvorenika/logoraša koncentracijskog logora Hildesheim. Mandić je predzadnji na listi.

 

Bilo je jedan od sedam nogometaša iz US "Fiumane" koji su se nakon kapitulacije Italije borili protiv Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. Bili su to vratar Edoardo Mandich poznat kao "Edi", Alceo Lipizer, braća Claudio i Ottorino Paulinich, Bruno Quaresima, Nevio Scalamera i Icilio Zuliani. Između 10. rujna 1943. i studenog 1944. svi su bili zarobljeni i deportirani u nacističke koncentracijske logore. Svi su se uspjeli vratiti živi osim Zulianija.

 

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvori:

• Campioni nella memoria, EDOARDO MANDICH
• Associazione Nazionale Venezia Giulia e Dalmazia ANVGD, Edoardo Mandich, operaio coatto in lager e poi esule da Fiume
• Davide Grassi, Mauro Raimondi, UN CALCIO ALLA GUERRA, Milieu, 2021
• Bustocco.it, ALMANACCO BIANCOBLU'

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice