Paulinich, Claudio

Rođen: Rijeka, 11. travnja 1920.
Umro: Cremona, 30. kolovoza 1991

Roditelji: otac Arpad, majka: Giulia
Braća: Ottorino (Rijeka, 2. ožujka 1922 - Cremona, 15. ožujka 1980), Marina

Supruga: Eleonora rođena Staraz
Djeca: kći Luciana

Claudio Paulinich, rođen u Rijeci 1920. godine. Odrastao je u obitelji vrhunskih nogometaša: osim oca Arpada, inače mehaničara, i brata Ottorina, nogometaši su bili i njegovi stričevi Zeffirino, Ladislao i Stefano. Claudio je počeo igrati nogomet kasnih 1930-ih Zajedno sa svojim bratom Ottorinom u US "Fiumani", odmah demonstrirajući svoje kvalitete moćnog desnog veznog igrača, obdarenog priličnom količinom fizičke snage.
Ottorino, kojeg su zbog mršavosti zvali "Osso" (Kost), debitirao je u Serie -C- s 18 godina i bio je protagonist promocije US "Fiumane" u Serie -B-.
Claudio je igrao među amaterima.

Godine 1941. pozvan je na odsluženje vojnog roka i upisan je u brdsku topničku pukovniju u Aversi (Reggimento di artiglieria di montagna ad Aversa).

S kapitulacijom Italije i posljedičnim raspuštanjem talijanskih vojnih snaga, Claudio se vraća u Rijeku.

Bile su to teške godine. Rijeku su, nakon kapitulacije Italije 3. rujna 1943. godine okupirali nacisti pod jurisdikcijom Talijanske Socijalne Republike (Republica Sociale Italiana ili RSI), njemačko zapovjedništvo je primjenjivalo rasne zakone i počele su deportacije. I pored svega toga obitelj Paulinich ipak odlučuje ne napuštati rodni kraj.

Po povratku u grad njegovu prisutnost registrira organizacija "Todt" (bila je to građevinska tvrtka koja je djelovala najprije u nacističkoj Njemačkoj, a zatim u svim zemljama koje je okupirao Wehrmacht, naziv potječe od osnivača Fritza Todta, njemačkog ministra), pa je stoga prisiljen raditi za Nijemce na utvrđivanju grada. Nastavlja svoju aktivnost kao nogometaš i dio je jedanaestorice Riječana koja sudjeluju u "Deutsche Brewers Cupu".

Godine 1944. ženi se Eleonorom Staraz.

Dana 15. studenoga 1944., otprilike mjesec dana nakon rođenja njegove jedine kćeri Luciane, Claudija i njegovog brata Ottorina uhitili su nacisti. Razlozi uhićenja su nejasni. Neki izvori govore da su navodno bili umješani i neku sabotažu koja se dogodila tijekom Todtovih radova na Sušaku. Drugi izvori govore da su dvojica braće simpatizirala i surađivala sa partizanima.

Evidencijski karton konclogora Dachau sa brojem logoraša

Podaci o logorašu iz evidencije konclogora Dachau

Popis vlasništva logoraša, dokument iz arhive konclogora Dachau

Claudio je, skupa sa svojim bratom Ottorinom 16. studenoga deportiran iz Trsta u koncentracijski logor Dachau i evidentiran pod brojem 128266. Ovdje je šest mjeseci bio izložen teškom radu.
"O predaji nema ni riječi. Logor mora odmah biti evakuiran. Niti jedan zatvorenik ne smije živ pasti u ruke neprijatelju", otkriva rukom napisana poruka nađena u arhivima Dachaua. Potpisao ju je šef Gestapa, Heinrich Himmler, 14. travnja 1945. Logor su oslobodili Amerikanci 29. travnja 1945., a dva dana ranije počelo je izvršavanje Himmlerove naredbe koje je natjerao 7000 Židova da krenu u "marš smrti". Kada su oslobođeni, Ottorino je imao 37 kilograma, a njegov brat Claudio koji kilogram više.

Claudio je spašen i vratio se kući u lipnju 1945. Nogomet mu je pomogao da poništi proživljene traume koncentracijskog logorg. Ponovno počinje igrati i u proljeće 1946. s obitelji odlučuje napustiti Rijeku i preseliti se u Cremonu. Brat Ottorino ga nakon par mjeseci sljedi sa svojom obitelji.

Paulinichi najvjerojatnije prolaze kroz sabirni centar za izbjeglice u Trstu i centar za sortiranje izbjeglica u Udinama, kao što se dogodilo mnogim prognanicima iz Istre, Rijeke i Dalmacije.
Iskoristili su pravo izbora za talijansko državljanstvo, u Cremoni, 3. rujna 1948.

Godine 1954. živjeli su u lombardskom gradu, u via Dante 54, i u via Fratelli Dattero 10.

U izvještajima piše da su prošli kroz izbjeglički kamp Cremona ("P.B. Camp Care Cremona Italy" - Arolsen Archives), iako je ovaj kamp bio namijenjen povratku Židova koji su preživjeli nacističke koncentracijske logore. Danas se to područje naziva Parco dei Monasteri, u kojem je od 1946. do 1948. godine bio logor prognanika (Logor IT82 - Kamp za izbjeglice - Camp IT82 - Campo per rifugiati).

Dogovara se s Unione Sportiva "Cremonese" (koji je igrao u Serie B), ali posao mu ne dopušta nastavak nogometne karijere koju će sljedećih godina nastaviti u amaterskim prvenstvima.
S druge strane, Ottorino je u crveno-sivom dresu US "Cremonesea" ostao četiri sezone, od 1946. do 1950., upisao je 120 nastupa i postigao 19 golova, prije nego što je prešao u "Udinese". Braća ostaju u Cremoni živjeti do smrti.

Claudio Paulinich je preminuo u Cremoni 1991. godine, bolujući od teške i neizlječive bolesti.

Prema dokumentima arhive Arolsen, nakon što su podnijeli zahtjev za pomoć Međunarodnoj organizaciji za izbjeglice (Intenational Refugee Organization (IRO)), dio obitelji Paulinich je 1950. godine imao sve dokumente spremne da bi mogli emigrirati u Agadir, Maroko. Trebali su krenuti iz luke Bagnoli (NA). Uz glavu obitelji Arpada, mogli su otići i njegova supruga Giulia i kći Marina, Claudijeva sestra.

Za ovaj put dobili su potporu Comitato Provinciale di Cremona dell'Associazione Nazionale Venezia Giulia Dalmazia (ANVGD) (Pokrajinskog odbora Cremone za Nacionalne udruge Venecije Julijske krajine). Dotični dokument potpisao je 2. listopada 1949. predsjednik udruge, računovođa Mario de Vidovich (Arhiv Arolsen).

U istoj arhivi nalazi se i zahtjev za pomoć IRO-a Pokrajinskog odbora Cremone Nacionalne udruge za Julijsku krajinu i Zaru za Arpada Paulinicha, iz Rijeke, od 4. kolovoza 1949. s vlastoručnim potpisom podnositelja (slika dolje).

 

Bilo je jedan od sedam nogometaša iz US "Fiumane" koji su se nakon kapitulacije Italije borili protiv Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. Bili su to vratar Edoardo Mandich poznat kao "Edi", Alceo Lipizer, braća Claudio i Ottorino Paulinich, Bruno Quaresima, Nevio Scalamera i Icilio Zuliani. Između 10. rujna 1943. i studenog 1944. svi su bili zarobljeni i deportirani u nacističke koncentracijske logore. Svi su se uspjeli vratiti živi osim Zulianija.

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvori:

• CampioniNellaMemoria, CLAUDIO PAULINICH
• Arolsen Archives, Personal file of PAULINICH, CLAUDIO, born on 11-Apr-1920
• Cremona Si Può, Claudio e Ottorino, ex grigiorossi, campioni nella memoria, Giorgio Barbieri

 

 

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice