Svečana sjednica Zastupstva grada Rijeke, 10. svibnja 1896.

U proljeće 1896. obilježena je 1000. obljetnica dolaska Mađara u Panonsku nizinu, pompozna manifestacija "osnivanja i postojanja" Zemalja ugarske krune (Magyar Korona Országai) od obronaka Karpata do sjevernoga Jadrana kao "mađarske države" u sastavu Austro-Ugarske pod vlašću cara i kralja Franje Josipa I. iz dinastije Habsburg-Lothringen.
Polazeći od uvjerenja da su Mađari došli u Panonsku nizinu između 888. i 900. godine, Mađarska je akademija znanosti (osnovana 1825.) – na inicijativu vlade premijera Kálmána Tisze 1883. – metodom "srednjega izračuna" ustanovila da se to zbilo 894. godine.

Mađarski službeni krugovi su pridali iznimnu važnost i istaknuto političko značenje toj obljetnici. Mađarska politička elita je ovu prigodu nastojala iskoristiti i za potvrđivanje svoje politike koja se kretala u okvirima dualističkog sustava.  Mnogim političarima i kreatorima javnog mišljenja taj je uistinu impozantan gospodarski i kulturni razvoj predstavljao ne samo potvrdu nagodbenog sustava, već im je slava udarila u glavu i počeli su razmišljati o nerealnim planovima, o novoj misiji mađarske države koja bi trebala postati središtem Dunavskog imperija (čijim bi pravim centrom umjesto Beča trebala postati Budimpešta).
Takve ideje naravno, nisu bile simpatične ni pristašama dualističkog uređenja, a poglavito su izazivale otpor i negativne osjećaje kod pripadnika onih naroda i nacionalnih manjina Monarhije koji nisu bili u položaju vladajuće nacije kao Mađari i Nijemci.
Sjaj i raskoš milenijske proslave i njezino političko značenje potisnuli su u pozadinu borbe mađarskih političkih stranaka (čak su sklopili dogovor o prekidu stranačkih sukoba), glas kritičara društvenog uređenja je teško dopirao do javnosti. Iako je gospodarski razvoj zaista bio velik, on nije obuhvatio sve slojeve mađarskog društva, vrlo velik dio mađarskog stanovništva ništa nije osjećao od stvarno postojećeg, ali još više razglašenog napretka.

Hrvatska je u bila u zasebnom položaju. Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine dala joj je mogućnosti za djelomičnu izgradnju prijeko potrebnih institucija suvremene nacionalne države, ali za razliku od mađarske političke elite koja je uspjela ishoditi priličnu, doduše ne potpunu gospodarsku neovisnost od Austrije, unionisti, dakle ona hrvatska politička snaga koja je htjela nagodbu s Mađarima to nisu mogli postići. Druge političke snage hrvatskog društva koje su bolje shvatile važnost financijske samostalnosti, u danom povijesnom trenutku (nakon pobjede snaga dualizma) još su uvijek gajile iluzije o federativnom preuređenju Monarhije i nisu bile spremne za kopromisna rješenja. Naravno, to ne možemo pripisati isključivo za Hrvatsku nepovoljnoj financijskoj politici peštanske vlade. Ovo stanje je iz dana u dan povećavalo broj protivnika nagodbe i položaj pristaša održavanja državne zajednice s Mađarima, i doduše znatno kasnije, općenito osjećaj potrebe održavanja Dunavske monarhije u hrvatskoj javnosti također je bivao sve slabiji i slabiji.

Sama milenijska proslava je međutim održana baš onda kada su konačno intenzivni razvojni procesi koji su obuhvatili Austro-Ugarsku počeli djelovati i na hrvatsko gospodarstvo. To se dogodilo devedesetih godina XIX. stoljeća, baš u vrijeme banovanja Khuena-Hédervárya, čije je ime ostalo u tako lošem sjećanju u kolektivnoj svijesti Hrvata da ni povjesničari dugo nisu htjeli govoriti o eventualnim rezultatima spomenutog razvoja.
Naime, proces koji je započeo u vrijeme banovanja Ivana Mažuranića, dakle izgradnja institucionalnih okvira za nacionalnu državu, od državnih ureda, sudbene vlasti i školstva, nastavio se i u doba Hédervárya. Gospodarski i kulturni razvoj u Khuenovo doba obuhvatio je samo neke istaknute gradove kao što su Zagreb, Rijeka i Osijek, a veći dio Hrvatske od toga još ništa nije profitirao, a mnogi to nisu osjećali ni u spomenutim centrima.
Slom dotadašnje oporbe je samo radikalizirao nove, mlade snage hrvatskog društva, što najbolje simbolizira spaljivanje mađarske zastave na Jelačićevom trgu 1895. godine, za vrijeme posjeta Franje Josipa I., baš u trenutku, kada se Khuen pred vladarem htio pohvaliti rezultatima svoje uprave svečanom predajom zgrade HNK koja je trebala simbolizirati učinkovitost njegove politike.

Rijeka je bila upravno odijeljena od Hrvatske i Slavonije, s kojom je graničila na Rječini jer je Sušak pripadao Hrvatskoj, ali nije bila dijelom Ugarske. Od nje je bila odvojena hrvatskim teritorijem. Zapravo su grad, kotar i luka Rijeka u sastavu Zemalja ugarske krune činili "posebno s ugarskom krunom spojeno tielo", koje je uživalo municipalnu autonomiju pod nadzorom mađarskoga guvernera kao namjesnika ugarske krune Sv. Stjepana. On je od 1896. stolovao u Guvernerovoj palači. U praksi se Rijeka obično pribrajala Ugarskoj, ali se njezin državno-pravni položaj, prema slovu i duhu Hrvatsko-ugarske nagodbe (§. 66., članak poznate "riječke krpice"), nije mogao mijenjati bez sporazuma ugarskih i riječkih predstavnika i odgovarajućeg pristanka hrvatskih predstavnika.
Zemlje ugarske krune dijelile su se i na nekoliko regionalnih cjelina prema geografskim obilježjima: lijeva obala Dunava, desna obala Dunava, kraj između Dunava i Tise, desna obala Tise, lijeva obala Tise, kraj između Tise i Moriša, Erdelj, Rijeka i Hrvatska i Slavonija. Prvih sedam regija, uključujući i Erdelj, nalazilo se u Ugarskoj. Rijeka je bila jurisdikcijsko područje per se (corpus separatum), dok se Hrvatska i Slavonija razlikovala od ostalih regija svojim posebnim državno-pravnim statusom. Pri tomu je usporedba Rijeke u mnogočemu kamuflirana budući da je zapravo riječ o samo jednom gradu, a druge statističke regije Zemalja ugarske krune, sastavljene od pet do 15 županija, obuhvaćaju i po više desetaka gradova. Površina grada i kotara Rijeke iznosila je 20 km² i na tom je području 1890. popisano 30.337 žitelja.

Zemlje ugarske krune imale su izlaz na more na obalnom pojasu između Rijeke i Karlobaga. Na tom pojasu nalazilo se 1896. deset luka: Rijeka, Bakar, Kraljevica, Crikvenica, Selce, Novi, Senj, Stinica, Jablanac i Karlobag. No najvažnija je bila riječka luka, a ostale su tek životarile u njezinoj sjeni. Modernizirana od 1871. i spojena na željezničku prugu od Rijeke preko Zagreba do Budimpešte od 1873., zahvaljujući značajnom ulaganju novca iz državne riznice, riječka je luka u razdoblju dualizma služila kao glavna uvozno-izvozna luka Zemalja ugarske krune. Brodski promet robom i putnicima bio je u Rijeci potkraj 19. stoljeća otprilike dvostruko veći od brodskoga prometa robom i putnicima u svim ostalim lukama Hrvatskoga primorja zajedno. U Rijeci je imalo sjedište Kraljevsko ugarsko parobrodarsko društvo "Adria", koje je 1896. raspolagalo s 25 modernih parobroda novijeg datuma proizvodnje. Iako je zbog znatnih izdataka često poslovalo s manjkom, zahvaljujući državnoj subvenciji ostvarivalo je značajan godišnji prihod i isplaćivalo dividende.
Samo za izgradnju gorske pružne dionice od Karlovca do Rijeke, koja je trajala nekoliko godina, mađarska je vlada svake godine u zajedničkom proračunu osiguravala 7-10 milijuna forinti ili u prosjeku četiri do pet puta više od tadašnjeg paušalnog iznosa (2,2 milijuna forinti godišnje) za hrvatsko-slavonske autonomne potrebe.
Mnoga ulaganja u privredu i život u Rijeci su i razlog zašto se je Rijeka priklonila Mađarima i održala svečanu sjednicu povodom tisućite obljetnice osnutka mađarske države.

Zapisnik prisutnih osoba na svečanoj sjednici Zastupstva grada Rijeke.
Sjednica je održana 10. svibnja 1896. u čast tisućite obljetnice dolaska Mađara u Panonsku nizinu i osnutka mađarske države.

---

PROTOCOLLO XIII

svečana izvanredna sjednica održana 10. svibnja 1896. u spomen na 1. tisućljeće

Prisutni:

S.E. il R. Ung. Governatore: Conte Lodovico Batthyany

• Grof Lajos Batthyány (1860. - 1951.) potomak je mađarske plemićke obitelji koja se u hrvatskoj povijesti prvi put spominje 1401. godine. Sin je grofa Géze Batthyányja i grofice Emme i unuk grofa Lajosa Batthyányja, prvog predsjednika mađarske vlade. 11. travnja 1892. Grof Lajos Batthyány, imenovan je riječkim guvernerom. Bio je omiljeni riječki guverner najzaslužniji za gradnju nove Guvernerove palače u koju, zbog zalaganja za interese Rijeku u sklopu Austro-Ugarskog Carstva nikad nije uselio. Demisionirao je 31. kolovoza 1896., a "La Bilancia" je pisala kako odlazi guverner prema kojem su svi slojevi naroda gajili poštovanje i ljubav zbog njegove osobite ljubaznosti i truda...

Predstavnici grada:

1. Adamich de Lodovico

• Adamich Andrea de Lodovico jr. (Rijeka travanj 1838. - Rijeka, 1900), istoimeni unuk najpoznatijeg riječkog poduzetnika, trgovca i posjednika, sin Leopolda Adamicha (1789. - 1854. - sin Andrije Ljudevita Adamića) i Marie rođene Hencke (1810. - 1848.). Kapetan duge plovidbe i vlasnik trgovačke tvrtke, ravnatelj Gradske štedionice (Cassa di risparmio) i član Autonomne stranke. Adamić je bio u braku s Emiliom rođenom Böhm, s kojom je imao šestoro djece. Umro je u 71. godini u Malinskoj, gdje je i sahranjen, jer je nakon umirovljenja živio u obitreljskoj vili i posjedu Capriccio kod Njivica.
  
  
1. Bellen dott. Andrea
   • Bellen dr. Andrea, doktor prava, odvjetnik. Jedan od utemeljitelja "Circolo litterario di Fiume" utemeljenog u siječnju 1893. godine s ciljem da okupi kulturne djelatnike, a pogotovo italijane talijanskog jezika i kulture. Među utemeljiteljima bili su Isidoro Garofolo, Michele Mayländer, Francesco Vio, Carlo Conighi i Andrea Bellen. Prvi predsjednik postao je odvjetnik Francesco Vio, a potom je tu dužnost preuzeo doktor Isidoro Garofolo. Izdavali su časopise "La Vita fiumana" ("Riječki život") i "La Vedetta d'Italia" ("Straža"). Član gradskog vijeća kojim je predsjedavao gradonačelnik dr. Francesco Vio, i koja je 11. svibnja 1906. godine u 6 popodne jednoglasno glasala za postavljanje riječkog dvoglavog orla na građanskom tornju, po prijedlogu "Comitato di Signore Fiumane".
     
     
2. Benzan dott. Giovanni
   • dr. Giovanni Benzan (1850-1906) liječnik opće prakse, voditelj policijskog saniteta. Fotoamater koji je 15.04.1900. prisustvovao treća izložbi fotografije održanoj u organizaciji dr. Alessio de Feichtinger, predsjednika Kluba. Umro u Rijeci i pokopan na Kozali, polje E-I-bl. 21-1.
     
     
3. Catti dott. Giorgio
   • Giorgio Catti (Juraj, Đuro Catti)(1849.-1923.), liječnik, primarius gradske bolnice, pulmolog i laringolog. Studij medicine pohađa u Beču i potom radi kao asistent na laringološkoj klinici Leopolda Schröttera. Godine 1879. vraća se u Rijeku, gdje dugi niz godina vodi Interni odjel gradske bolnice. Međunarodni ugled stekao znanstvenim publikacijama i konzilijarnom praksom u Opatiji. Osobito su zapaženi njegovi radovi o karcinomu larinksa, akutnim zarazama grla, simptomima raka i tuberkuloze grkljana. Liberal po političkom opredjeljenju. Umro u Rijeci i pokopan na groblju Kozala, polje D-VII-3.
     
     
4. Celligoi Venceslao
   • Celligoi Venceslao (1850-1916) arhitekt, inžinjer i građevinski poduzetnik. Građevinske studije završio u Grazu. Od 1884. godine živi u Rijeci. 18?? s arhitektom Giuseppeom Leardom osnovao je građevinsko poduzeće koje je izgradilo čitav niz javnih objekata: novi kolodvor, željezničke kuće na kolodvoru, sirotište Maria, gimnaziju, groblje na Kozali, lučka skladišta, najamne kuće, vile i sportske građevine dr. Projektirao je velik broj stambenih zgrada i vila (npr. Casa rossa u luci Baroš i kuća Celligoi na Belvederu). Po Celligojevu projektu, što ga je prihvatilo riječko gradsko zastupstvo 6. II 1893, podignuta je tijekom više od deset godina građevina sa 400 niša oko središta starog groblja na Kozali. Od 1891. do 1910. zapovjednik riječkih vatrogasaca. Od 1911. do 1914. zapovjednik je gradske vatrogasne jedinice i predsjednik općinske protupožarne komisije. Njegovu secesijsku grobnicu na Kozali je projektirao njegov sin Eugenio, polje B-III-14.
     
     
5. Cosulich cav. Luigi
   • Luigi cav. Cosulich (Vjekoslav vitez Kozulić - Cosulich de Pechine Luigi)(1838-1917) rođen na Lošinju. Naslijedio je obiteljsku veletrgovačku tvrtku Giovanni Matteo Cosulich te nakon pomorske i trgovačke prakse postaje uvaženi veleposjednik i brodovlasnik. Bio je jedan od dioničara i osnivača Banke i štedionice za Primorje na Sušaku (1896), predsjednik Pučke banke u Rijeci te član raznih pomorskih i trgovačkih društava. Godine 1898. osnovao je Tvornicu octa i likera (Karbonera) na Pećinama. Na Pećinama je u razdoblju između 1892. i 1903. dao izgraditi nekoliko objekata čiji je autor Giovanni Randich.
6. Derenzini Francesco
   • Derencini Francesco, trgovački uposlenik
     
7. Descovich Enrico
   • Descovich Enrico, trgovac, općinski vijećnik izabran na Administrativnim izborima održanim 22. siječnja 1901.
     
     
8. Deseppi Carmine
   • Deseppi Carmine, posjednik
9. Belletich Giovanni
   •  ??
10. Gerbaz Ermanno
    • Gerbaz Ermanno, pomorski agent, član gradskog vijeća kojim je predsjedavao gradonačelnik dr. Francesco Vio, i koja je 11. svibnja 1906. godine u 6 popodne jednoglasno glasala za postavljanje riječkog dvoglavog orla na građanskom tornju, po prijedlogu "Comitato delle Donne fiumane". Imao je u suvlasništvu i nekoliko brodova.
      
      
11. Giacich dott. A.F. (Antonio Felice)
    • Giacich Antonio Felice (Lovran 20. svibanj 1813. -Rijeka 2. svibanj 1898.), kirurg i oftalmolog, protofizik, infektolog, te specijalista za porodiljstvo. Savjetnik Pomorske vlade u Rijeci i predsjednik gradske sanitarne komisije.
      
      
12. Grossich dott. Antonio
    • Grossich Antonio (Draguč, Istra, 7. lipnja 1849. - 1. listopad 1926.), kirurg, "otac jodne tinkture". Šef riječke bolnice. Senator Kraljevine Italije (19. travnja 1923. - 1. listopada 1926.)
      
      
13. Jellouscheg Francesco
    • Francesco Jellouscheg (Gornji Vrem, 16. rujna 1798. - Beč , 11. studenog 1897.) špediter i bankar, riječki veletrgovac, posjednik i brodovlasnik. Počasni građanin grada Ljubljane i član riječkoga gradskoga zastupništva. Početkom 19. stoljeća obitelj se preselila u ilirsku Bistricu, a zatim dolazi u Rijeku. Zajedno s riječkim brodovlasnicima, Mateom Gasserom i A. Matešičem, bio je u vlasništvu trgovačkog broda Laibach, 1847. postaje suvlasnik broda Fiume, a u godinama 1855-74 suvlasnik je broda Carlotte. Od 1863–68 bio je član predsjedništva Riječke trgovačke i industrijske komore . Godine 1842. ljubljansko Gradsko vijeće imenovalo ga je počasnim građaninom Ljubljane . Umro u Rijeci i pokopan na Kozali, polje D-VII-1.
14. Jerouscheg Luigi
    • Jerouscheg Luigi, tvorničar i trgovac, italian židovske vjeroispovjesti. Kuća obitelj se nalazila nekoliko metara od velike riječke sinagoge u Via del Pomerio broj 7. Jerouscheg je bio jedan od najznačajnijih riječkih izdavača. Posjedovao je tiskaru, knjižnicu i papirnicu u via dell'Albergo, dok je njegov brat Giuseppe vodio najvažniju papirnicu u gradu.
      
      
15. Lettis barone D.F.
    • Lettis barone dr. Francesco, municipalni prisjednik
16. Luppis A.F. (Antonio Francesco)
    • Antonio Francesco Luppis (don Antonio Francesco Luppis, nobile di Fiume)(Rijeka, 06. lipanj 1829. - Rijeka, 22. veljača 1910.) pomorski kapetan, brodovlasnik, posjednik i amaterski slikar, općinski vijećnik kroz 50 godina, 10 godina vicepodesta' Rijeke, predsjednik Cassa di Risparmio. Dugogodišnji počasni konzul Kraljevina Švedske i Norveške. Za svoje zasluge odlikovan plemstvom s pridjevkom "de Tihovac". Blagajnik riječke podružnica Crvenog križa. Umro u Rijeci i pokopan na groblju Kozala, polje B-II-6.
17. Maderspach Aless.
    • Maderspach Alessandro, osiguravatelj
18. Malle cav. Marziale
    • Malle cav. Marziale, osiguravatelj. 12. Ožujka 1861. Bartol Benedikt Zmaić de Svet-Ivan postaje civilni kapetan riječki i održava prvu sjednicu novog gradskog vijeća u novom sastavu. 13 Ožujka 1861. izabrano je gradsko predstavništvo koje je brojalo 52 člana, čiji je član bio i Malle cav. Marziale.
19. Maylander Giuseppe
    • Maylander Giuseppe, trgovac
20. Milcenich cav. P.
    • Milcenich cav. Pietro, upravitelj Magistrata
21. Minach Giovanni
    • Ivan (Giovanni) Minach jr., (1793. - 1866.) trgovac
22. Mohovich Emidio
    • Mohovich Emidio (Rijeka, 18. srpanj 1838. – Rijeka, 5. ožujak 1898.), riječki nakladnik i novinar. Mohovich je bio u gradskom zastupstvu i tu je dužnost obavljao više od trideset godina. Bio je drugi dogradonačelnik 1897. godine, dok je gradonačelnik bio Michele Maylender.
23. Negovetich dott. Arturo
    • Profesor, pisac i prevodioc, suradnik novina "La Bilancia" i gradski vijećnik
24. Otmarich Giuseppe
    • Otmarich Giuseppe, tvorničar
25. Pallua dott. Silvestro
    • Pallua dr. Silvestro (1847-1936), doktor prava, odvjetnik. Umro u Rijeci i pokopan na groblju Kozala, polje D-IX-19.
26. Pauer de Enrico
    • Pauer de Budahegy Enrico, trgovac
27. Pillepich dott. Augusto
    • Augusto Pillepich (1829-1917), riječki primarijus, protofizik i gradski zastupnik. Poezijom se počeo baviti od rane mladosti. Njegovu poemu "Santa Messa", nadahnutu liturgijskim obredom mise, objavio je "Almanacco Fiumano" (1856) na str. 102-111, s podnaslovom "Poesia del fiumano Augusto Pillepich".
28. Poschich A.F. (Andrea Francesco)
    • Poschich cav. Andrea Francesco, posjednik, vlasnik ili suvlasnik nekoliko brodova (Dampier, Suvlasnik: Poschich A. F.)
29. Prodam Giovanni
    • Giovanni Prodam (1837-1916), zastupnik, kemičar-farmaceut, ljekarnik i pisac. Rodio se u Vižinadi i nakon završenih studija farmacije u Padovi dolazi u Rijeku, gdje otvara apotekarsku radnju "All'Angelo" . Zahvaljujući svojoj ogromnoj popularnosti kod riječke javnosti ovaj je čovjek obavljao Čast općinskog zastupnika čitavih pet decenija, ostavivši trajan pečat u društvenom i političkom životu ovoga grada. Njegova nametljivost i talijanski ekskluzivizam, njegovo neprestano poziranje i bahatost, pribavit će mu istovremeno mnogo protivnika, naročito u taboru riječkih Hrvata, koji neće ispustutu ni jednu priliku da mu se narugaju. Njegov sin Guido Prodam prvi riječki pilot. 10. prosinca 1911., s riječke je Piope brzinom od 90 km/h na visini od 60 metara preletio je do Lovrana i natrag.Guido Prodam postaje prvi Riječanin koji je letio nad gradom i tom prigodom postaje prvi pilot u monarhiji koji leti nad morem.
30. Seemann dott. A.
    • Seemann dr. Antonio, liječnik, član liječničke komore
31. Serdoz Giuseppe
    • Serdoz Giuseppe, tvorničar
32. Sirola Alberto
    • Sirola Alberto, posjednik
33. Smoquina A.F. (Antonio Francesco)
    • Antonio Francesco Smoquina (1844-1911) trgovac, industrijalac, municipalni zastupnik od 1883., liberal, tajnik Trgovačke i industrijske komore
34. Superina Lorenzo
    • Superina Lorenzo, tvorničar
35. Thierry cav. Enrico
    • Enrico Federico Giulio Thierry (Rijeka, 25. II. 1855. - ?), sin Federica vit. T. im Wilhelmine Murgl. Knjigovođa u Tvrtki za lučke radove (Impresa lavori portuali), direktor Pučke štedionice i direktor Domoljubnog kasina.
36. Toncich Ermanno
    •  ??
37. Vio dott. Francesco
    • Francesco Vio (Rijeka, 19. siječanj 1863. - Milano, 29. travanj 1954.) doktor prava, odvjetnik, umjereni autonomista, čelnik autonomne stranke i riječki gradonačelnik. Tu je dužnost obavljao do 13 Lipnja 1913. kada daje konačnu ostavku. 
38. Walluschnig Antonio
    • Walluschnig Antonio (Fiume, 1837–1911), trgovac. U kontekstu sukoba između liberalizma i radikalizma u Mađarskoj, nakon smrti Gaspare Matcovicha i zajedno sa Stanislaom dall'Astaom, vođa kossuthista u Rijeci. Kasnije ga je naslijedio Riccardo Zanella. Od 1885. do 1896. predsjednik "Club Alpino Fiumano". Antonio Walluschnig je bio eksponent najradikalnijeg krila autonomista. Nekoliko godina direktor, a zatim potpredsjednik Gospodarske komore.
39. Wauchnig Isidoro
    • Wauschnig Isidoro, inžinjer, jedan od najpoznatijih arhitekata svoga vremena, od 1880. direktor riječkog Tehnčkog ureda. Projektirao je paviljone riječke tržnice. Izvođači radova bili su poduzetnici Pietro Culotti i Nikola Gjačić. Paviljoni su svečano otvoreni 01.07.1881.
40. Weber Faustino
    •  ??
41. Weber Federico
    • Weber Federico, osiguravatelj
42. Wild Antonio
    • Wild Antonio, tvorničar

 

Kreirao: - Nenad Labus
          - SEAS

 

Izvori:

• Željko Holjevac, Marko Rimac: Zemlje ugarske krune u doba mađarskoga milenija
• ROBERT PREDOVAN: ITINERARI ARTISTICO-CULTURALI DI FIUME NELLA NARRATIVA RAMOUSIANA
• Ca' Foscari: Arduino Jerouscheg

 

O Rijeci na engleskom jeziku Riječka povijest općenito Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 Povijest Rijeke od 1500 do 1600 Povijest Rijeke od 1625 do 1650 Povijest Rijeke od 1675 do 1700 Povijest Rijeke od 1725 do 1750 Povijest Rijeke od 1775 do 1800 Povijest Rijeke od 1825 do 1850 Povijest Rijeke od 1875 do 1900 Povijest Rijeke od 1925 do 1950 Povijest Rijeke od 1975 do 2000 Povijest Rijeke od 2015 do Danas Rijeka, razni događaji i ostalo

Riječka vlast kroz stoljeća Riječki grbovi i zastave (heraldika) Povijest Rijeke od 1400 do 1500 Povijest Rijeke od 1600 do 1625 Povijest Rijeke od 1650 do 1675 Povijest Rijeke od 1700 do 1725 Povijest Rijeke od 1750 do 1775 Povijest Rijeke od 1800 do 1825 Povijest Rijeke od 1850 do 1875 Povijest Rijeke od 1900 do 1925 Povijest Rijeke od 1950 do 1975 Povijest Rijeke od 2000 do 2015 Riječke Biografije History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka

Na vrh stranice