Scarpa Iginio
Rođen: Rijeka, 11. lipanj 1794. (Rijeka, 13. siječanj 1794.)
Umro: Rijeka, 16. svibanj 1866.
Roditelji: Paolo (1763.-1837.) i Marije rođene Tomašić (1769. - 1850.)
Braća i sestre: ??
Supruga: Angiolina rođena Saratori ( Trst, 1801. - Rijeka, 1832. )
Maria Scarpa (Von Wurms) (?? - ??)
Djeca: četvero djece sa prvom suprugom Angiolinom: Paolo (Trst, Italija, 1822 - Rijeka, 23. rujan 1884), Maria (Rijeka, 1828. - 1836.) Angiolina (Rijeka, 1832. - 1833.), Pietro (Rijeka, 13. lipanj 1832 - ??)
Iginio Paolo Felice Scarpa je bio veletrgovac drvom i žitom, vicekonzul u Danskoj, član riječke gradske uprave i predsjednik Trgovačke komore Rijeke i čovijek koji je pokrenuo turizam u Opatiji.
Sin je trgovačkog poduzetnika Paola Scarpe, koji se 1778. iz Venecije doselio u Rijeku, i Riječanke Marije Tomašić. Majčin brat Francesco-Saverio de Tomašić, dakle Iginiov ujak, vršio je dužnost vojnog i civilnog guvernera Dalmacije.
Iginio je bio vrlo aktivan i u političkim događanjima toga vremena. Zalagao se za integraciju Rijeke u Ugarsko Kraljevstvo. U vrijeme Bachova apsolutizma bio je blizak austrijskim vladajućim krugovima. Aktivno je podupirao gospodarski razvoj Rijeke, pridonio osnivanju novih industrijskih pogona (Tvornice strojeva. Plinare, Parnog mlina, Ljevaonice metala (Fonderia Metalli) i ostalih važnih industrijskih postrojenja u gradu) i promicanju cestovnog i željezničkog povezivanja sa zaleđem. Inicijator je izgradnje prometnice između Kastva i Pivke.
Jedan je od utemeljitelja i dugogodišnji predsjednik Gradske ubožnice (Asilo di carita), ustanove kojoj oporučno ostavlja značajnu sumu novca u dobrotvorne svrhe.
Preuzevši kasnije očevu tvrtku, u trgovačkim krugovima svoga vremena uživao je izvrstan kredibilitet i ugled, trajno se zalažući za dobrobit svoga rodnoga grada, ulažući u njega silnu energiju.
Proširio je trgovačko i brodarsko poduzeće u Rijeci koje je preuzeo od svog oca, Paola, specijalizirano uglavnom za trgovinu žitom i drvetom.
Posjedovao je više kuća u Rijeci, devet jedrenjaka duge plovidbe te veliko skladište žita u ulici Contrada del Teatro (danas Trpimirova ulica) i Via del Fosso (danas ulica Ante Starčevića).
U lipnju 1813. zajedno sa svojim ocem postao je zakratko članom prve masonske lože u Rijeci. Inače, prva slobodnozidarska loža u Rijeci osnovana je 1769., a utemeljena je od strane Nizozemaca i Francuza, zaposlenika Nizozemske rafinerije šećera.
Scarpa je zbog svojih višestrukih zasluga odlikovan austrijskim viteškim ordenom Reda Željezne Krune III. klase (1858.) i danskim kraljevskim ordenom viteškog reda Dannebrog Kraljevine Danske. Kada ga je car Franjo Josip I. odlikovao viteškim redom, Riječani su mu priredili veliko slavlje i počasti.
Riječki Patricijat se redovno obnavljao, osim u razdoblju od 1809. do 1822. godine, kada nije bilo novih patricija. U protokolu od 2. svibnja 1823. godine postojale su četiri grupe patricija: stvarni prisutni i odustni, odnosno počasni prisutni i odsutni. Od patricija koji su živjeli u gradu mogu se navesti: Andrija Ljudevit Adamić, Josip Barčić, Andrija Belinić, Ivan Bratić, Josip Emili, Antonio de Gauss (podrijetlom Austrijanac), Kristofor Luppi, Ivan Andrija Marochino, Iginio Scarpa, Vicenzo de Terzy, Giuseppe Thierry (podrijetlom Francuz), Antonio de Verneda (podrijetlom Španjolac) i Giuseppe de Zanchi. Na listi patricija iz 1848. godine su i posljednja dvojica koja su ušla u taj povlašteni krug: Josip Ljudevit Cimiotti i Ivan Kobler.
Na temelju uvida u Scarpinu ostavštinu vidljivo je da tvrtka 1866., posjeduje 101.601 forinti kapitala uloženog u preradu slavonskih šuma zajedno s "Društvom Nikole B, Vranyczanyja". U brodovima Scarpa je bio suvlasnik austrijskoga brigantina "Cavaliere Baumgartner" (15.000 forinti), brika "Paolo" (20,000 forinti), barka "Enrica" (4,000 forinti), kliper-škunera "Paolo Maria" (7.000 forinti), barka "Natalia" (10.000 forinti), brika "Ignio" (13.000 forinti), i brika "Iginia" (10.000 forinti) što ukupno iznosi 79.000 forinti. U nepokretnoj imovini posjedovao je trokatnu kuću sa skladištem br. 379 u Calle S. Bernardino (48.242 forinti)(danas Užarska ulica), dvokatnu kuću s dva skladišta br. 380 u Contrada del Fosso (15.780 forinti), trokatnu kuću s dva skladišta br. 380 u Contrada del Fosso (17.875 forinti), vrt Luke, zemljište Njiva, jednokatnu kuću na Podvežici vrijednu 9.775 forinti, teren na Voljaku (Trsat), te kuću s posjedom u Šent Peteru (Prvka) vrijednu 45,000 forinti. Kao dioničar u raznim industrijskim poduzećima imao je ukupno još 142.261 forinte. Bio je, prema tome, jedan od najbogatijih ljudi Rijeke svoga vremena.
Brak između Iginia Scarpe i Angioline Sartorio sklopljen je 1821. godine. Lijepi, mladi, zaljubljeni, bogati i oboje velikog društvenog ugleda, sretni roditelji četvero djece Iginio i Angiolina su bili par iz snova. Kako su se Iginio i Angiolina upoznali?
Ovako:
Iginijev otac Paolo Scarpa i Angiolinin otac Pietro Sartorio rodom iz San Rema u Liguriji, bili su trgovci, jedan u Rijeci a drugi u Trstu. Uobičajeno za ono doba, trgovački poslovi su se temeljili na pouzdanim partnerima u mjestima nabave, pretovara ili prodaje najrazličitijih roba. Pietro Sartorio je takovog partnera našao u Paolu Scarpi, koji je u Rijeku stigao iz okolice Venecije i trgujući, uspješno stvorio značajan imetak i ugled. Suradnja Pietra Sartoria i Paola Scarpe je prerasla u veliko prijateljstvo, rodbinske veze i na kraju u zajedničko počivalište u istoj grobnici na riječkoj Kozali.
Nakon smrti roditelja, trgovačke poslove u Trstu preuzeo je najstariji Pietrov sin Giovanni Guglielmo Sartorio (1789. - 1871.) pravi trgovački genije koji je uvijek iznova, ali bez većeg uspijeha i kod svoje braće pokušavao probuditi trgovačke gene. U Rijeci je Paola Scarpu naslijedio njegov sin Iginio. Giovanni Guglielmo i Iginio nastavili su odličnu trgovačku suradnju i veliko 
prijateljstvo svojih očeva. Brak između Iginia i Angioline bio je i očekivana posljedica tih odličnih veza dviju obitelji. Iz vjerodostojnih bilješki najstarijeg Angiolininog brata, Angiolina je bila vrlo ugodne vanjštine, dobra srca i duha.
Iginio i Angiolina Scarpa su imali četvoro djece. Mlađi sin Pietro primio je od oca na poklon roditeljske portrete i oni su bili u salonu na prvom katu obiteljske kuće (vidi dolje) u Rijeci. Pietro se 1850. oženio devetnaestogodišnjom Nataliom Ritter de Zahony (Trst, 25. prosinac 1831. - rijeka, 19. svibanj 1895.) (slika lijevo). Natalia je Pietru rodila petero djece ( Iginia Amalia Maria Antonia, Enrico Iginio, Carl, Natalia Angelina, i Pietro), no rano je postala udovicom, jer je 1860. Pietro umro. Kao mlada udovica (29 g.) Natalia se preudala. Njen drugi muž je bio Giovanni de Ciotta (1824. - 1903.), najbolji gradonačelnik u povijesti grada Rijeke.
Iginio je Imao važnu ulogu prilikom reinkorporacije Rijeke Ugarskoj 1822. godine.
1822. preuzima dužnost potkonzula Kraljevine Danske. Naime, budući da se te iste godine njegov ujak Franjo Tomašić zahvalio na konzulskoj službi, Iginio je umjesto njega postavljen za potkonzula Kraljevine Danske u Rijeci.
1823. postao je patricij i gradski vijećnik. Obnašao je tu dužnost do 1859. godine.
Kod poroda Iginiovog i Angiolinina četvrtog djeteta, stvari su krenule na loše Angiolina se od poroda nije uspjela oporaviti. Umrla je 1832.g. Bio je to veliki udarac za Iginia i njegovu djecu. Već iduće godine ostao i bez svoje kćerkice Angioline stare tek godinu dana.
|
Svega tri godine kasnije umrla mu je i druga kćerka, Marija u dobi od samo 8 godina.
1834. zajedno s ocem Paolom postaje dioničar "Societa patriotica di Fiume".
Godine 1848., kako se situacija komplicirala i u samoj Rijeci, 23. ožujka 1848. u poglavarstvo je stigao guvernerov dopis da je potrebno osnovati nacionalnu gardu. To je vrlo brzo ostvareno. Vrhovni zapovjednik bio je guverner Ivan Nepomuk Erdödy. Njemu podčinjen bio je Iginio Scapra. Kao zapovjednik riječke Nacionalne garde (narodne straže), pokušavao se oduprijeti okupaciji Rijeke od strane Josipa pl. Bunjevca (dotadašnjeg podžupana Zagrebačke županije) na čelu banske vojske koju šalje ban Josip Jelačić. Banska vojska sa sušačke strane prelazi most na Rječini 31. kolovoza 1848., ulazi u grad te proglasom Hrvatskoj pripaja Rijeku i cijelo tzv. Ugarsko primorje.
S padom Budimpešte patriciji osnivaju "Domorodno hervatsko družtvo za promaknutje narodnosti slavonsko-hervatske u ovom primorju" kojemu među prvima pristupaju protivnici hrvatske vlasti u gradu: Tosoni, Brelić, Pauer, Celebrini, Iginio i Pietro Scarpa...
1864. godine vrši dužnost predsjednika riječkog odbora "Prve dalmatinsko-hrvatsko- slavonske izložbe" u Zagrebu. Od 1857- do 1866. obnašao dužnost predsjednika Trgovačke komore.
Oporavivši se od obiteljskih tragedija Iginio, uz pomoć starijeg sina Paola, gradi u Opatiji obiteljsku kuću za odmor. Uspomena na prerano umrlu voljenu suprugu i majku, ali i kćer i sestru, odredila je vili ime, pa je i danas poznajemo kao Villu Angiolinu. Podizanjem ovog ljetnikovca postavio je kamen temeljac za razvoj turizma u Hrvatskoj i da je inicirao razvoj Opatije kao mjesta za odmor viših društvenih slojeva.
Uz to, Iginio ulazi u brak sa Mariom rođenom Von Wurms. Godinu ženidbe nisam uspio saznati.
Na terenu na poluotočiću kraj crkvice sv. Jakova u Opatiji kupljenom od obitelji Justić, na mjestu vile ranije se nalazila kuća pomorca Matije Justića Katičića. On je 1845. imanje s kućom prodao riječkom patriciju. U kupoprodajnom se ugovoru navodi da se na imanju nalaze dva objekta: štala i "kućica pokrivena crijepom". Čitav teren je Iginio platio 700 forinti. Nakon kupovine, Iginio je 1844. uz pomoć sina Paola obnovio ranije zgrade u vlasništvu baruna Hallera von Hallersteina i sagradio kuću u kojoj je mogao ljetovati.
Kuća je pregrađena u vilu najkasnije 1848. godine, budući je u spisima iz rujna te godine hvale kao lijepu Villu Scarpa, koju od samog nastanka, zbog romantičnog položaja i gostoljubivosti vlasnika, rado pohode Riječani i stranci. Vilu je Iginio nazvao Villa Angiolina. Činjenica je da Angiolina nikada nije bila u toj, po njoj prozvanoj vili, jer je umrla 13 godina prije njene izgradnje.
Protokom vremena vila je mijenjala vlasnike (1873. grof Chorinsky; 1882. Društvo Južnih željeznica; 1911. Lječilišno povjerenstvo; za vrijeme Italije sjedište Turističkog saveza; u Jugoslaviji Turistička zajednica i Gradska knjižnica i u Hrvatskoj Hrvatski muzej turizma), no ime je uvijek ostajalo isto.
Sve do njezine izgradnje, Opatija je bila sastavljena od relativno malog naselja od oko 120 kuća opatijskih težaka i ribara, uglavnom grupiranih na parcelama nedaleko od obale.
Dolaskom Riječkog patricia Iginia Scarpe i njegovog sina i gradnje Vile Angioline, Opatija otvara svoja vrata čitavom nizu gostiju i putnika i gdje se slijevaju posjetitelji iz svih dijelova Austro-Ugarske Monarhije i mnogih europskih zemalja, a među slavnim gostima su car Franjo Josip I, carica Marija Ana, prijestolonasljednik Rudolf, kći belgijskog kralja Leopolda Stefanija (1864. - 1945.), njemački car Wilhelm i supruga mu carica Augusta Viktorija, švedski kralj Oskar II., rumunjski kralj Karol i kraljica Elizabeta, poznatija pod pseudonimom Carmen Sylva, ban Josip Jelačić, Gustav Mahler, James Joyce, Anton Pavlovič Čehov, Isadora Duncan i mnogih drugi uglednici ondašnje društvene scene koji su uživali su u ljepotama Opatije. U Vili Angiolini' sastali su se rumunjski kralj Carol I. i grčki vladar Geórgios.
4. ožujka 1889. godine, Opatija je zakonom koji su supotpisali car Franjo Josip I. i predsjednik Vlade, grof Taaffe proglašena klimatskim lječilištem (Kurort) te je postala prvo morsko klimatsko lječilište Austro-Ugarske Monarhije na Jadranu.
U prvom paragrafu ovog kratkog Zakona definira se područje lječilišnog okruga (Curbezirk Abbazia) koji obuhvaća katastarske općine Opatiju i Volosko i dijelove općina Veprinac i Vasanska. U drugom se paragrafu dozvoljava ubiranje lječilišne pristojbe; u trećem se definira tko je podložan plaćanju pristojbe i najavljuje donošenje Lječilišnog reda (Curordnung); u četvrtom se paragrafu dopušta uporaba političke moći za ubiranje pristojbe; a u petom se paragrafu za provedbu Zakona zadužuje ministar unutarnjih poslova.
Sama vila sagrađena je u neorenesansnom stilu, a okružena je parkom, odnosno glasovitim arboretumom koji je značajan primjer 
hortikulturne parkovne baštine ovog podneblja. Širokom lepezom biljnih vrsta iz raznih dijelova svijeta čini zeleno srce grada. Cvijet kamelija koji upotpunjuje ljepotu ovog parka postao je simbolom Opatije. Osim prekrasne kamelije, u parku su svoj dom pronašli i američki bor, himalajski čempres, zimzelena biljka zanimljivih listova - fatsia japonica te skoro 150 drugih biljnih vrsta.
Prvi grm kamelije (Vrsta Camellia japonica rubra simplex) u Opatiju je kao dar došla 1845. godine, kada ju je kralj od Saske Fridrih II. poslao Iginiju Scarpi, Angiolininom udovcu, i od onda je njeno razmnožavanje na ovom području počelo. Cvijet kamelija koji upotpunjuje ljepotu parka Angiolina postao je simbolom Opatije. Kamelije ćete pronaći šetnjom parkom u blizini Ville Angioline i slikovitog Glazbenog paviljona.
Kako je rasla cijena vile govori i činjenica da je Iginio Scarpa kupio čitav teren za 700 forinti, a 1910. vila s parkom, punim egzotičnog raslinja, prodana je za 2,5 milijuna kruna.
Iginio je umješao prste i u izgled opatijske luke. Današnja luka ("Mul") se nalazi na planu Opatije kao "Porto Herdt" još 1820. što govori o tome koliko je stara. A dimenzije joj je mijenjao Iginio Scarpa, želeći je prilagoditi svojoj jahti, a definitivan oblik dobila je tijekom zahvata i proširivanja krajem XIX. i početkom XX. stoljeća.
Godine 1862. tvrtka Iginia Scarpe "Stabilimento commerciale di farne di Fiume" preuzima mlin "Žakalj" (Molino Zakalj), nakon što je nastradao u požaru.
1865. godine izgrađen je impresivan šestokatni objekt, duljine 90 m i visine 25 m, s unutarnjom skeletnom strukturom od lijevanog željeza i drva i drvenom krovnom konstrukcijom. Pored ove zgrade, izgrađena je i petokatna poslovno-stambena upravna zgrada. Za to je vrijeme to bio futuristički mlin i zapošljavao je preko tristo radnika.
Prije nego što je mlin postao vlasništvo Scarpe, došlo do poplave Rječine. Tada je Iginio uspio spasiti nekoliko ljudi zaposlenih u njemu. O tome se je spašavanju dugo pričalio.
Rad mlina "Žakalj" može se pratiti do 1918. godine. Nakon Prvog svjetskog rata bio je potpuno napušten. Također je pretrpio značajnu razaranje u Drugom svjetskom ratu, kada je most miniran i kompleks oštećen.
Kada je umro, svi brodovi u riječkoj luci izvjesili su u znak žalosti crne zastave na pola koplja. Obavijest o njegovoj smrti s kratkim životopisom objavio je i "Wiener Zeitung" (br. 219, 1866.). Riječko gradsko vijeće prozvalo je u njegovu čast nekadašnju Piazzu della Fiumara njegovim imenom (Piazza Scarpa) i odlučilo da u općinskoj Vijećnici bude izložen njegov portret , a čija je izrada povjerena riječkome umjetniku Giovanniju Stefanuitiju.
Medu posebnim obiteljskim dragocjenostima koje oporučno ostavlja svojoj drugoj supruzi Mariji, spominje, pored ostaloga "uljane slike, mramorno poprsje mog dobrog oca, i portret sina Pierina, kao i tabakeru sa brilijantom koju mi je poklonila austrijska carica Maria Ana".
Oporučno je ostavio Gradskoj ubožnici 2.000 forinti. Zbornoj crkvi ti Rijeci 1,000 forinti a crkvi u Opatiji 500 forinti.
Sahranjen je u obiteljskom mauzoleju na riječkom groblju Kozala, polje A-VI-48.
Po rješenju Skupštine Općine Rijeka od 26.3.1992. (Službene novine 05/92) po Iginiu Scarpi je nazvana i ulica u Rijeci.
Na moj sam mail dobio pitanje koje glasi: Poštovani, Odgovor sam potražio kod Nenada Labusa i on mi je odgovorio sljedeće: Kolega Boris Zakošek iz riječkog Državnog arhiva je uspoređujući podatke i prikaze kasnijih katastara došao do zaključka kako kuća Paola Scarpe postoji i danas, doduše zapuštena i zanemarena, na adresi Pomerio 26, malo prije Pomorskog fakulteta. Danas je ona (dijelom) i sjedište Mjesnog odbora Brajda. |
Iginijev sin Paolo bio je oženjen za Mariju von Bruck, kćerkom ministra financija Karla von Brucka. On je bio član izaslanstva formiranog 1. lipnja 1867. godine koje će pratiti Akosa Radicsa, riječkog zastupnika u mađarskom parlamentu, na krunjenje Franje Josipa za mađarskog kralja. U delegaciji su bili: Paolo Scarpa, Antonio Randić, Gašpar Matković, Sigismund Cohen i gradonačelnik Antonio de Verneda. Krunjenje je bilo 8. lipnja 1867., a car i kralj Franjo Josip primio je 10. lipnja riječku delegaciju kao jedinu koja je došla iz Hrvatske. Izaslanici su mu predali grumen zemlje iskopan ispod Gradskog tornja.
17. lipnja 2024. četrdesetogodišnji Matteo Scarpa, koji živi u Rimu i kojega od pretka Iginija dijeli osam generacija, posjetio je, u pratnji sina, Opatiju i vilu Angiolinu. Domaćin njegova boravka u Opatiji je bio Jan Bernd Urban. Susreo se i s gradonačelnikom Opatije Fernandom Kiriginom, Vesnom Leiner, ravnateljicom Hrvatskog muzeja turizma, te predstavnicima Zajednice Talijana Opatije.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Alfred Niel, Die k.u.k. Riviera: von Abbazia bis Grado, Verlag Styria, 1981
- L'Osservatore Triestino vom 23. 5. 1866; Wurzbach (s. unter Scarpa Anton);
- G. Kobler, MMemorie per la storia della liburnica citta di Fiume / scritte dal Fiumano Giovanni Kobler - 3, 1896,
- Samani, Dizionario biografico fiumano, 1975.
- Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka 101133: Iginio Scarpa
- GENI: Ritter cav. Iginio Scarpa, De
- Österreichisches Biographisches Lexikon, Scarpa, Iginio von
- Porijeklo naziva ulica grada Rijeke
- Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 100391: Natalia Ritter Záhony
- Novi List, Aleksandra Kućel Ilić, Povratak korijenima: Potomak Iginija Scarpe posjetio Villu Angiolinu, 18. lipanj 2024.
Background picture copyright: 