1918. godina označila je kraj rata kakvoga svijet dotada još nije vidio. Raspalo se nekoliko carstava, a među njima je bilo i srednjoeuropsko višenarodno Austro-Ugarsko Carstvo čime je prekinuta višestoljetna veza između Rijeke i Mađarske u kojoj je Rijeka predstavljala glavnu pomorsku luku tog tog carstva. Rijeka je pritom imala i status Corpus separatum (zasebno, odvojeno tijelo) unutar carstva. Prekidom te veze zaustavljen je uspon, a započeo strmoglav pad Rijeke čija je sudbina tih godina postala prilično neizvjesna.
U skladu s Londonskim ugovorom, svoju je vlast u gradu uspostavilo narodno vijeće Države SHS.
| 1. |
Ugarska uprava u Rijeci je funkcionirala do 23. listopada 1918. Nakon raspada Austro – Ugarske Monarhije, do aneksije Rijeke Italiji 27. siječnja 1924. godine kada je talijanski kralj izdao proglas:
"Grad Rijeka i okolni teritorij pripadaju Italiji po ugovoru od 27. siječnja 1924.",
u Rijeci se na vlasti izmijenilo 17 vlada, različitih nacionalnih, političkih i ideoloških profila. Računajući i Monarhiju koja je na vlasti bila do listopada 1918, od 1918. do 1924. je dakle bilo 18 vlada.
Ovako veliki broj vlada i vojnih uprava u tako kratkom razdoblju posljedica je nedefiniranog državno–pravnog položaja Rijeke u orazdoblju nakon Prvoga svjetskog rata. |
| 2. |
23. listopada 1918. su Jelačićevci, vojnici 79. pukovnije sa Sušaka prenijeli hrvatsku zastavu u Rijeku i postavili je na Mađarsku vojarnu na Školjiću. Dok su nosili zastavu došlo je do sukoba s mađarskom riječkom policijom. Sukobu s vojnicima su se pridružili i riječki civili.
Nakon raspada ugarske vlasti, uspostavljena je vlasti hrvatskoga "Narodnoga vijeća" iz Zagreba, koje je djelovalo preko Mjesnog odbora Narodnog vijeća za Sušak i Rijeku (druga riječka privremena vlada).
"Narodno vijeće SHS" ustanovljeno je 5. listopada 1918. kao vrhovno političko predstavništvo svih političkih stranaka Slovenaca, Hrvata i Srba, koje žele ujedinjenje u zajedničku državu unutar jugoslavenskih pokrajina bivše Austro-Ugarske Monarhije.
Za velikog župana Rijeke imenovan je dr. Rikard Lenac, koji je preuzeo sve prijašnje funkcije ugarskog guvernera i uselio se u guvernerovu palaču.
Posljednji ugarski guverner barun Zoltan Jekelfalussy (Varihlocza, 1862, 4. lipnja – Budimpešta, 1945, 5. veljače) predao je gubernijske zgrade predstavnicima "Narodnog vijeća Rijeka-Sušak" 29. listopada 1918.. Preuzeli su je natporučnik Josip Krpan, poručnik Milan Batalo i šumarski referent Bartol Baretić u ime "Narodnog vijeća" koje je tek bilo u fazi formiranja.
U devet sati održan je sastanak u Guvernerovoj palači s članovima riječkog odbora Narodnog vijeća. Vijeće su sačinjavali: pravnici dr. Andre Bakarčić, dr. Rikard Lenac, Franjo Brelić, dr. Đivo Supilo, dr. Milivoj Korlević, prof. Ivan Sveško (Prvi upravitelj Gradskog muzeja Sušak), dr. Milan Stijić, javni bilježnik dr. Dragimir Bakarčić, trgovac Albert Bonetić, kapelan dr. August Juretić i posjednik Viktor Ružić. Vlast u gradu je u ime Narodnog vijeća Slovenaca Hrvata i Srba iz Zagreba preuzeo povjerenik za Rijeku Konstantin Rojčević. On je istoga dana, 29. listopada, izdao proglas građanstvu Rijeke, na hrvatskom i talijanskom jeziku, koji je glasilo:
"Sugrađani! U ime Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu objavljujem poštovanom građanstvu grada Rijeke, da sam danas preuzeo državnu upravu grada Rijeke kao povjerenik Narodnog vijeća. Zajamćujem svim građanima bez razlike narodnosti nepovredivost i poštovanje osobne slobode i imetka. U tu svrhu pozivam građanstvo, da uzdrži mir i red, te da se organima Narodnoga vijeća dobrovoljno u svemu pokorava (...)".
Vlast Narodnog vijeća je sve više slabila na račun Međusavezničkog vijeća, osnovanog 3. listopada 1918., kome se na čelu nalazio kasniji general Franchet D'Esperey.
Prema talijanskom autoru Paolu Venanziu, "Consilio Nazionale Italiano" (Talijansko nacionalno vijeće) je utemeljeno u noći između 16. i 17. Listopada 1918. u jednoj maloj sali sjedišta društva "Società Nautica Eneo". Glavni promotor osnivanja Društva bio je ugledni odvjetnik i član masonske lože "Sirius" Salvatore Bellasich, koji je ujedno postao i njegovim tajnikom. Na jednoj od prvih sjednica Talijanskog nacionalnog vijeća , održanoj 30. studenog 1918., popisani su svi njegovi članovi, njih ukupno 223. Taj se broj može smatrati identičnim s brojem pristalica aneksije Rijeke Italiji.
Gledajući na vlast hrvatskog Narodnog vijeća kao na uzurpatorsku i okupacijsku vlast, 30. listopada 1918. su se okupili riječki Talijani, različitih političkih orijentacija, na "sporazumnu intervenciju" i organizirali se u "Consiglio Nazionale degli Italiani di Fiume" ("Narodno vijeće Talijana Rijeke") s ciljem da stvore političku organizaciju riječkih Talijana paralelnu "Narodnome vijeću riječkih Hrvata", te proglasili aneksiju Rijeke Italiji pozivajući se na pravo naroda na samoopredjeljenje i time spriječe ujedinjenje Rijeke s Hrvatskom. Članovi izvršnog odbora NV Talijana Rijeke bili su: Antonio Grossich, Salvatore Bellasich, Silvino Gigante, Adolfo Gotthardi, Giovanni Schittar i Elpidio Springhetti. Statut "Consiglija" predviđao je široke ovlasti za izvršni odbor (Comitato direttivo), koji je upravljao gradom.
Više tisuća Riječana demonstriralo je na Piazza Dante (danas Trg Republike Hrvatske) što je kasnije tumačeno kao plebiscit za priključenje Italiji.
Talijanska vojska je 17. studenog okupirala Rijeku, u grad se sa svih strana spustilo 16.000 talijanskih vojnika svih rodova. Postignut je sporazum da se Maksimović sa svojim pukom povuče u Kraljevicu, a u gradu ostanu samo vojnici Jelačićeve regimente. Maksimovićeve postrojbe 17. studenog napuštaju Rijeku i odlaze brodom za Kraljevicu. Ovdje ostaju do svibnja 1919., nakon čega se povlače u Beograd. U Rijeci je ostao samo odred dobrovoljaca Narodne straže pod zapovjedništvom Petra Teslića. Na jednom se mjestu spominje da su razoružani, a na drugom da se po višem nalogu povlače 18. studenog.
Rijeku okupira talijanska vojska koju predvodi general Enrico Asinari, markiz od San Marzana.
Veliki župan Rikard Lenac izbačen je iz guvernerove palače. Ovim nasilnim metodama srušena je prva riječka privremena vlada i jedina hrvatska vlada u ovome razdoblju |
| 3. |
Nakon talijanske okupacije, vlast u gradu preuzeo je talijanski "Consiglio Nazionale" (treća riječka privremena vlada) kojemu se na čelu nalazio primarijus riječke bolnice dr. Antonio Grossich, vodeća ličnost riječkih aneksionista, s ciljem pripreme za pripojenje grada Italiji.
Dana 3. prosinca 1918. "Consiglio Nazionale" proglasio je Rijeku nezavisnom državom. Ova "nezavisnost" trebala je biti prijelazno razdoblje do aneksije Italiji.
U prosincu 1918. "Consiglio Nazionale" izvršio je popis stanovništva prema kojemu su Talijani bili većina stanovništva od 62%, a Hrvata je bilo 19.6%. U kakvim se uvjetima vršio popis svjedoči "Memorandum riječkog Narodnog vijeća" (hrvatskoga) objavljen u "Obzoru" 3. siječnja 1919.:
"Skup ljudi koji su se prozvali "Consiglio Nazionale Italiano di Fiume", a koji nije nikada bio od nikoga izabran, preuzeo je državnu vlast na Rijeci u sporazumu s talijanskom okupacijskom vojskom. Način provodjenja ovog popisa dokazuju mnogobrojne tužbe, koje nam dnevno stizavaju. Izaslanik konzilija (misli se na Consiglio Nazionale) ispisuje podatke olovkom, dok se dotični mora potpisati tintom. Ljude, koji izjavljuju da im je materinji jezik hrvatski, šikaniraju na najgori način. Jedan od uobičajenih pritisaka bio je otpuštanje netalijana s posla, što je obično rezultiralo time da je otpušteni riječki Hrvat ili Slovenac morao tražiti posao u Kraljevstvu SHS-a, a to je značilo iseliti se iz Rijeke (…)".
No međunarodna diplomacija nije bila naklonjena talijanskoj aneksiji. Međunarodna komisija, koja je istraživala sukob između francuskih i talijanskih vojnika 6. srpnja 1919., preporučila je smanjenje talijanskog vojnog prisustva i međunarodnu kontrolu nad gradskom administracijom. Trebao se raspustiti "Consiglio Nazionale" i izabrati gradsko zastupništvo pod kontrolom međunarodne komisije, raspustiti riječke dobrovoljce (Host–Venturieve batinaše), smanjiti talijanski vojni kontingent na jednu pješačku i konjaničku jedinicu, čuvanje javnog reda i mira povjerilo bi se britanskim i američkim postrojbama.
Ovi zaključci ugrozili su sve napore čelnih ljudi iz "Consiglija Nazionale" da se Rijeka anektira Italiji, a provedbu je spriječio dolazak talijanskog pjesnika Gabrielea D'Annunzija i njegovih ardita na Rijeku, 13. rujna 1919. Dolazak Guseppea D'Annunzija ujedno je i kraj samostalnoga vladanja "Consiglija Nazionale", tj. druge riječke privremene vlade. |
| 4. |
Gabriele D'Annunzio 13. rujna 1919. godine dolazi u Rijeku i preuzima grad, čime je zaustavio i planove za  međunarodnu kontrolu u Rijeci i označio kraj vladavine "Consiglija Nazionale".
Prije dolaska u Rijeku D'Annunzio je preko Giovanija Host-Venturija (slika desno), zapovjednika zloglasne Riječke dobrovoljačke legije, uspostavio vezu s predstavnicima "Consiglija Nazionale". Oni su mu pružili maksimalnu potporu pri njegovu "trijumfalnom" ulasku u Rijeku. D'Annunziev ulazak u Rijeku talijanska fašistička historiografija nazivala je "Sacra entrata" ("Sveti ulazak", slika dolje), čime je mistificirao ulazak i pretvorio ga u spas za talijanstvo Rijeke. "Riječka dobrovoljačka legija" Giovanija Host-Venturija postat će glavni organ represije riječkih aneksionističkih vlada kojim će se vršiti pritisak i progoniti riječke Hrvate, protivnike aneksijeRijeke i druge nacionalnosti (koje nisu, naravno, talijanske).
Nakon D'Annunzijeva dolaska u Rijeku "Consiglio Nazionale" je 20. rujna 1919. svu vlast u gradu predao D'Annunziju i proglasio ga "Comandante della Citta di Fiume" (Zapovjednikom grada Rijeke). On je  sastavionovu vladu, četvrtu riječku privremenu vladu, u kojoj su se nalazili članovi "Comitato direttiva". Na čelu "Comitato direttiva" nalazio se predsjednik "Consiglija Nazionale" dr. Antonio Grossich.
Ali kako je rasla D'Annunzieva samovolja i teror, rastao je i otpor njegovoj vladavini, pa i među Italijanima, pa da bi učvrstio svoj položaj u gradu u prosincu 1919. organizira izbore na kojima su se građani trebali plebiscitarno izraziti s "da" ili "ne", tj. za njegov odlazak iz Rijeke ili ostanak u Rijeci. Kada je postalo očito da će većina glasati za odlazak dao je razbiti izborne kutije, uništiti glasačke listiće i rastjerati glasače, a zatim je poništio izbore.
D'Annunzio je sve više gubio potporu riječkih Talijana koji se sve više okreću starom autonomaškom programu. Taj je program i ideju ponovno oživio prijeratni i tadašnji vođa riječkih autonomaša Riccardo Zanella pod geslom "Fiume a Fiumani" ("Rijeka Riječanima"). Polako gubi i potporu riječkih aneksionista, a prva je potporu povukla grupa oko dr. Francesca Vija, osobe koja je još u listopadu 1919. godine dočekala D'Annunzija kada je on dolazio u Rijeku. Ubrzo je i novi riječki gradonačelnik Riccardo Gigante, kojega je postavio sam D'Annunzio, zatražio u Rimu pomoć za napaćeni grad. |
| 5. |
Vrhunac D'Annunzijeve vladavine u Rijeci bio je proglašenje "Reggenza Italiana del Carnaro" ("Talijanskog namjesništva Kvarnera"), 8. rujna 1920. godine. Proglašenje Reggenze bilo je posljedica pregovora koji su započeli u Rapallu u rujnu 1920. godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije s namjerom da se riješi Jadransko pitanje. Još i prije nego što su pregovori službeno i počeli pretpostavljalo se da će  Rijeka postati slobodna država, neka vrsta tampon-zone između Italije i Kraljevine SHS, što nije odgovaralo D'Annunziju i njegovim aneksionističkim pristašama u Rijeci. Stoga se odlučio na posljednji očajnički čin, proglašenje "Reggenze".
Nekoliko dana nakon proglašenja "Reggenze", D'Annunzio je osobno sastavio novu, petu privremenu riječku vladu. Sva proglašenjadonosio je D'Annunzio u obliku dekreta, pa je tako Dekretom 1. od 9. rujna 1920. utvrdio vlast "Reggenze". "Consiglio Nazionale" je lokalna uprava, ali je ono postalo i neka vrsta parlamenta "Reggenze". Sve naredbe i zakone koje bi Consiglio Nazionale donio morao je prije proglašenja potvrditi "Zapovjednik" (što je postala i službena D'Annunzieva titula), inače nisu bili važeći.
Vlast "Reggenze" D'Annunzio je nastojao i teritorijalno proširiti pa je kao dijelom Reggenze držao Trsat i Sušak, koje su okupirali njegovi arditi, a okupirali su i otok Sveti Marko, Krk i Rab.
16. rujna 1920. u Rijeci je osnovan ogranak fašističke stranke pod imenom "Fascio Fiumano di  Combattimento", koji je u Rijeci organizirao i druge ogranke, posebno svoje jurišne odrede "squadre d'azione". Tajnik je postao Edoardo Susmel. Tajnici bili su: Giovanni Host-Venturi, Arturo Marpicati (kasniji tajnik Talijanske Akademije), Ruggero Gherbaz (Grbac, kasniji prvi predsjednik Slobodnog grada Rijeke u izgnanstvu od 1966. godine), Arturo Maineri de Meichsenau (riječki gradonačelnik 1940.-1943. - Partito Nazionale Fascista), Genunzio Servidori i Carlo Cattalini (Katalinić). 5. Listopada 1920. u fašističku stranku u Rijeci pristupa i D'Annunzio.
Svojoj "državi" D'Annunzio je dao i Ustav tzv. "Carta del Carnaro", koji je do danas ostao jedinstveni slučaj u pravnoj povijesti, a napisao ga je sam D'Annunzio pod utjecajem radikalnog sindikalista i utopista Alcestea D'Ambrisa (slika desno).
Istjerivanje D'Annunzija iz Rijeke vlada je povjerila generalu Enricu Cavigliji, koji je D'Annunziju poslao ultimatum u kojem mu naređuje da 21. prosinca do 18.00 sati napusti Rijeku ili će odatle biti nasilno istjeran. Na ovaj ultimatum D'Annunzio je odgovorio objavom rata Italiji. Napad regularnih postrojbi talijanske vojske započeo je 24. prosinca 1920., bombardiranjem grada s mora, borbe su trajale pet dana (od 24. do 28. prosinca), a ovaj događaj ostat će zabilježen u povijesti kao Krvavi Božić ("Natale di Sangue") ili "pet riječkih dana" ("cinque giornate di Fiume"). |
| 6. |
1920. 23. Prosinca pred Rijeku dolaze talijanski bojni brod "Andrea Doria", sa razaračima "Augusto Riboty", "La Farina" i "Francesco Stocco". Na slici desno se vidi "Andrea Doria" u luci i "Francesco Stocco" koji je blokirao ulaz u luku. Brodovi zauzimaju borbene pozicije.
24. Prosinca 1920. talijanske regularne trupe napadaju D'Annuzija i Rijeku. Borbe su trajale pet dana (od 24. do 29. Prosinca). Regularne trupe imaju 20.000 vojnika, a D'Annunzio samo 6000. Bojni brod "Andrea Doria" pogodila je jednom granatom guvernerovu palaču.
25. Prosinca 1920. u 17 sati "Andrea Doria" ispaljuje granate svojih topova na grad. Gađa gradsko zapovjedništvo i Guvernerovu palaču. Hitac je probio zid Bijelog salona, te ranio samog "zapovjednika". S komandnog broda "Dante Alighieri" šalju poruku da se prekine paljba, a zatim dolazi do pregovora o predaji. Primirje je sklopljeno 28. Prosinca.
28. Prosinca 1920. D'Annunzio, u stanu Antonia Grossicha, organizira sastanak sa predstavnicima "Consiglio della Reggenza di Fiume". Pošto nije imao potporu sa talijanske strane, a i potpora u gradu se je smanjila, D'Annuzijo pristaje na povlačenje iz grada, kako kaže, samo da bi spasio njegove stanovnika daljnjih razaranja. Time je vlada Reggenze Italiana del Carnaro praktički priznala Rapallski ugovor. D'Annunzio prenosi svu vlast na riječkoga gradonačelnika Riccarda Gigantea i gradsko predstavništvo.
To je bila šesta privremena vlada Rijeke. |
| 7. |
Samo dva dana kasnije, na zahtjev predstavnika talijanske vojske u Rijeci, Ricardo Gigante je morao 29. prosinca odstupiti s mjesta gradonačelnika. Gradsko predstavništvo je 31. prosinca formiralo novu vladu, sedmu privremenu vladu, preuzimajući sada vlast pod imenom "Consiglio Nazionale". |
| 8. |
 Ova vlada je istoga dana sklopila sporazum s talijanskom vojskom u Opatiji u kome je u ime Riječke države priznala Rapallski ugovor, a predstavljali su je bivši gradonačelnik Ricardo Gigante (slika lijevo) i nekadašnja D'Annunziova desna ruka u Rijeci Giovanni Host-Venturi. Ova vlada povjerila je 1. siječnja 1921. godine dr. Antoniu Grossichu mandat da konstituira novu vladu koja će privremeno obavljati državne poslove dok se ne provedu državni izbori i ne izabere nova vlada. Antonio Grossich predstavio je svoju privremenu vladu 5. siječnja 1921., inače osmu privremenu vladu u Rijeci od listopada 1918. godine.
Predsjednik vlade i ujedno ministar vanjskih poslova bio je dr. Antonio Grossich, za državnog tajnika postavljen je Arthuro Chiopris. Ministarstavo narodne obrane je povjerena Host-Venturiju, a jedan od ministara bez lisnice bio je Salvatore Bellasich.
Rapallski ugovor koji je pokušao definirati državno-pravni položaj Rijeke nije ništa bitno promijenio u samoj Rijeci. D'Annunzijev odlazak iz Rijeke donekle je ublažio progone, ali ih nije potpuno zaustavio. Grad je i dalje držala okupiranim talijanska vojska, talijanska vlada sve se više i sve očitije miješala u unutrašnje poslove Riječke države, a vladi u Beogradu na čelu s Nikolom Pašićem nije uopće stalo do Rijeke. Oni su smatrali da je prirodan izlaz Kraljevine SHS na more luka Solun, a ne Rijeka, pa su je olako prepustili Talijanima.
Fašistički teror u gradu postao je svakodnevna pojava, fašisti su postali glavni oslonac svim aneksionističkim elementima u gradu i ubrzo se nametnuli kao glavna aneksionistička grupacija u Rijeci.
Izbori za riječku Konstituantu, prvi riječki "slobodni" izbori bili su zakazani za 24. travanj 1921. godine. Na izbore su izašle dvije političke grupacije. Riječke autonomaše predvodio je Riccardo Zanella, a aneksioniste okupljene u "Blocco Nazionale" (Nacionalni blok) dr. Antonio Grossich.
U "Blocco Nazionale" ušle su razne stranke aneksionističke orijentacije: Republikanska stranka dr. Bacicha, Demokratska stranka gradonačelnika S. Bellasicha, fašisti, Pučka stranka dr. Blaua, Grossicheva Aneksionistička stranka i radnička komora (aneksionistički nastrojeni socijalisti).
Zanellinim autonomašima potporu su davale i druge riječke stranke okupljene u "Riječkom patriotskom savezu Indeficienter" ("Lega patriotica Fiumana Indeficienter"), koji su činile: Autonomna demokratska riječka stranka Ruggiera Gotthardia, koji je bio i predsjednik saveza, Slavenska riječka stranka prof. Benjamina Grohovca, Internacionalna socijalistička stranka (riječka sekcija) Cosima Segnana i Giovannia Mayerholda i Stranka za teritorije anektirane Riječkoj državi Viktora Erora i Riječka Jugoslavenska stranka.
|
| 9. |
Rezultati izbora bili su porazni za aneksioniste. Na području grada glasovalo je 8.600 birača, od toga su aneksionisti dobili 3.392 glasa, a autonomaši 5.208 glasova. U podopćinama, s većinskim hrvatskim stanovništvom, glasovalo je 2.000 birača, od toga su aneksionisti dobili 56 glasova, a autonomaši sve ostale glasove. Za aneksioniste je u gradu glasovalo 1.800 talijanskih državljana, koji su se za D'Annunzijeve vladavine doselili u grad, čime je stvarna potpora aneksionistima među riječkim građanstvom bila još manja nego što to pokazuju izborni rezultati.
Autonomaši su dobili većinu od 3.704 glasa i time si osigurali pobjedu od 85% glasova, 57 mandata u konstituanti pripalo je autonomašima, dok je aneksionistima pripalo 19 mandata.
Nezadovoljni izbornim rezultatima, riječki fašisti su 27. travnja 921. godine izveli prevrat, napali su izborno povjerenstvo, rastjerali članove povjerenstva i potpuno uništili izborni materijal, a zatim su uništili sve izborne spise u riječkom Tribunalu. Zanella je pobjegao s većinom svojih pristalica u Bakar, na tlo Kraljevine SHS. Fašistički prevrat spriječio je konstituiranje Zanelline autonomaške vlade koja bi bila deveta privremena riječka vlada, a vlast u gradu odmah su preuzeli gradonačelnik S. Bellasich i Giovanni Host-Venturi, kao izvanredni komesari (commissario straordinario). |
| 10. |
Istoga dana članovi Direktorija Riječke fašističke stranke izabrali su svoju desetu riječku privremenu vladu, od članova svoje stranke, kojoj se na čelu nalazio riječki fašist Riccardo Gigante, kojemu je stranka dodijelila diktatorske ovlasti. U jednom danu Rijeka je dobila dvije vlade, iz čega se može vidjeti kaotičnost stanja u kojem se nalazila Rijeka još od listopada 1918. godine. |
| 11. |
Ali nakon Rapalla utjecaj Italije na politička i gospodarska kretanja u Rijeci bio je sve veći i sve očitiji, čemu je išla u prilog nezainteresiranost političkog vrha Kraljevine SHS za Rijeku. Time je talijanska vlada dobila svu slobodu djelovanja u Rijeci.
Opunomoćenik talijanske vlade za Rijeku grof Carlo Caccia – Dominioni je odmah nakon prevrata priznao u ime talijanske vlade rezultate izbora i po nalogu talijanske vlade postavio je 28. travnja 1921. za izvanrednog komesara u Rijeci Salvatorea Bellasicha i uspostvilo jedanaestu privremenu vladu. Stoga talijanskoj vladi nije stalo da u Rijeci dobije fašističku vladu pa je za izvanrednog komesara postavljen aneksionist Bellasich, a odbačeni su fašisti Host-Venturi i Gigante.
Dolaskom na vlast Salvatorea Bellasicha započelo je u Rijeci razdoblje vladavine komesara, koje je postavljala talijanska vlada i koji su djelovali prema njezinim naputcima. |
| 12. |
Nakon nekog vremena, nezadovoljna Salvatoreom Bellasichem, koji nije uspio spriječiti fašistički teror u Rijeci talijanska je vlada smijenila S. Bellasicha i za upravitelja Rijeke postavila kapetana bojnog broda talijanske mornarice Antonia Foschinija, u svojstvu visokog komesara (Alto Commissario designato dal Re d'Italia), koji je svoju dužnost u dvanaestoj privremenoj riječkoj vladi preuzeo 13. lipnja 1921. godine. |
| 13. |
6. rujna 1921. talijanska je vlada za novoga višeg komesara postavila. generala Luigija Amanteu (Alto Commissario designato dal Re d'Italia), koji je svoju dužnost preuzeo 13. lipnja 1921. godine. Time je u Rijeci postavljena i trinaesta privremena vlada.
General Amantea je 5. listopada 1921. sazvao riječku konstituantu u njezinu punom sastavu, koja se sastala 8. listopada 1921. i izabrala novu vladu na čelu s Riccardom Zanellom. |
| 14. |
 Novu riječku vladu, ujedno i četrnaestu privremenu vladu Riccarda Zanelle (slika lijevo) priznale su mnoge države. Čestitke su mu uputili predsjednik Republike Francuske Alexandre Millerand, francuski premijer Aristid Briand, rumunjski ministar vanjskih poslova Take Ionescua, nizozemski ministar vanjskih poslova Charles Ruijs de Beerenbrouck, grčki kralj Konstantin, talijanski premijer Ivanoe Bonomi, namjesnik Kraljevine Mađarske Miklos Horthi, japanski car Yoshihito Taishō, ministar vanjskih poslova Kraljevine Švedske Hjalmar Branting, predsjednik Haitija Camille Leon, tajnik pape Benedikta XV. kardinal Pietro Gasparri, poljski predsjednik maršal Józef Klemens Piłsudski i bivši talijanski premijer Vittorio Emanuele Orlando. Francuska i Sjedinjene Američke Države odmah su imenovale i svoje poslanike u Rijeci.
Uz vladu Narodnog vijeća Države SHS Zanellina autonomaška vlada bila je jedina privremena vlada koja budućnost Rijeke nije vidjela u aneksiji grada Italiji, te se kao takva teško mogla i održati.
Mogla se održati toliko dugo dok je u Italiji na vlasti bila koalicijska vlada centra premijera Bonomija, ali kada je njih u veljači 1922. godine zamijenila nacionalistička vlada Luigia Facte (1861. - 1930.), bili su odbrojeni dani i Zanellinoj vladi.
|
| 15. |
Udar protiv Zanelline vlade uslijedio je 3. ožujka 1922. godine. Povod za udar bilo je ubojstvo jednoga mladog fašista u Rijeci koje su fašisti nedokazano pripisali autonomašima. Napad na guvernerovu palaču, sjedište Zanelline vlade, predvodio je tršćanski fašist Francesco Giunta. Zanella je bio prisiljen na pregovore. Fašisti su za pregovarača poslali istaknutoga riječkog fašista Attilija Prodama, koji je prisilio Zanellu da potpiše sljedeću izjavu:
"Uslijed događaja od danas, dne 3. marta 1922., koji su me prisilili da se predam revolucionarnim silama, predajem vlast u ruke Komiteta za narodnu obranu koji je poveo tu čitavu akciju"
Vlast u gradu ponovno su preuzeli fašisti okupljeni u (petnaestoj privremenoj) vladi Odbora za narodnu obranu (Comitato di Difesa azionale), a Zanella se drugi put sklonio na teritorij Kraljevine SHS, ovaj put u Kraljevicu. Vlada "Odbora narodne obrane" sastojala se od devet članova, a na čelu te vlade nalazio se Attilio Prodam. |
| 16. |
Niti ova fašistička vlada nije bila dugog vijeka, talijanska vlada je 15. ožujka 1922. postavila za vojnog zapovjednika Rijeke (comandante militare) poručnika talijanskih kraljevskih karabinjera Ernesta Cabrunu, sada u već šesnaestoj privremenoj riječkoj vladi. On je trebao stvoriti uvjete za sastavljanje protalijanske vlade u Rijeci, zato je 21. ožujka 1922. godine sazvao riječku konstituantu, kojoj je predao svu vlast u gradu, a ona je trebala izabrati novu riječku vladu. |
| 17. |
U radu ove krnje riječke konstituante, koja drži vlast u gradu od 21. ožujka do 5. travnja 1922. (sedamnaesta privremena vlada), sudjelovali su samo aneksionistički zastupnici. Aneksionistička konstituanta je 5. travnja 1922. godine vlast u gradu predala Attiliju Depoliju, drugom potpredsjedniku konstituante izabranom u listopadu 1921., koji je preuzeo sve ovlasti koje su u Zanellinoj vladi obavljala državna tajništva. Vladao je diktatorski, a sve odluke donosio je u obliku "dekret-zakona". |
| 18. |
U listopadu 1922. godine u Italiji su "pohodom na Rim" na vlast došli fašisti. Novom talijanskom premijeru među prvima je čestitao Atilio  Depoli, koji je nedugo zatim poslao u Rim delegaciju sa zadatkom da sazna namjere nove vlade Benita Mussolinia prema Rijeci.
Čim je učvrstio svoju vlast, Mussolini (slika lijevo) je počeo vršiti diplomatski pritisak na Kraljevinu SHS i tražiti reviziju onog dijela Rapallskog ugovora koji se odnosio na Rijeku. Pregovori oko pitanja Rijeke započeli su početkom ljeta 1923. godine. Iako političkom vrhu Kraljevine SHS nije ozbiljnije stalo do sudbine Rijeke, on nije mogao tako olako pristati na reviziju Rapallskog ugovora i time još više zaoštriti hrvatsko pitanje u Kraljevini SHS koje se već ozbiljno počelo komplicirati.
Kako bi Kraljevinu SHS doveo pred gotov čin, Benito Mussolini je usred pregovora s Kraljevinom SHS oko statusa Rijeke za vojnog guvernera grada 18. rujna 1923. postavio talijanskog generala Gaetana Giardina, kao čelnika osamnaeste privremene vlade. Administrativna i gospodarska djelatnost generala Giardina u Rijeci bila je usmjerena ka konačnoj aneksiji Rijeke Italiji. To je vidljivo iz poteza koje je vukao, od kojih je najvažnije bilo uvođenje talijanskih zakona u školstvu, sudstvu i radu.
Dekretom od 29. prosinca 1923. Giardino je naredio konverziju svih novčanica koje su izdavale riječke privremene vlade u lire, a početkom siječnja 1924. započeo je novačiti dobrovoljce za talijansku ratnu mornaricu.
|
Rimskim ugovorima od 27. siječnja 1924. godine između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, člankom 2. toga ugovora riješeno je Riječko pitanje u korist Italije, Rijeka je anektirana Italiji. Posljednja riječka privremena vlada generala Giardina svoje je dužnosti obavljala do 22. veljače 1924. godine, kada je Rijeka uključena u teritorijalno-administrativnu podjelu Kraljevine Italije, te je postala političko središte novoosnovane "Provinzia del Carnaro" (Provincije Kvarnera).
Sve do kapitulacije Italije (potpisana je 3. rujna 1943., a službena objava kapitulacije dogodila se 8. rujna 1943.) i dolaska Njemaca, Rijeka je imala talijansku vladu.
Background picture copyright: 